Kleant
Kleant (starogrčki: Κλεάνθης, Kleanthēs; oko 330. pne. – oko 230. pne.), iz Asosa u Troadi, bio je starogrčki stoički filozof i nasljednik Zenona iz Kitija kao drugi poglavar (sholarh) stoičke škole u Ateni. Izvorno boksač, došao je u Atenu, gdje se bavio filozofijom i slušao Zenonova predavanja. Izdržavao se radeći noću kao vodonoša. Nakon Zenonove smrti, oko 262. pne. postao je voditelj škole i na tom se mjestu zadržao sljedeće 32 godine. Kleant je uspješno sačuvao i razvio Zenonova učenja. Začeo je nove ideje u okviru stoičke fizike i cijeli je stoicizam razvijao u skladu s načelima materijalizma i panteizma. Među ulomcima Kleantovih spisa koji su došli do nas, najveći je Himna Zeusu, u kojem je sadržana elaboracija stoičke filozofije. Njegov je učenik bio Hrizip, koji je postao jedan od najvažnijih stoičkih mislilaca.[1]
Kleant je rođen u Asosu u Troadi oko 330. pne.[n 1] Prema Diogenu Laertiju,[3] bio je sin Fanije i u ranoj mladosti bio je boksač. Sa samo četiri drahme u svom posjedu došao je u Atenu, gdje se počeo baviti filozofijom, slušajući prvo predavanja kiničara Krateta iz Tebe,[4] a zatim stoičara Zenona iz Kitija. Da bi se mogao uzdržavati, radio je cijelu noć kao vodonoša kod jednog vrtlara (otuda mu je i nadimak "Sakupljač vode", grčki: Φρεάντλης). Budući da je cijeli dan proučavao filozofiju bez vidljivih sredstava za potporu, pozvan je pred Areopag da objasni svoj način života. Suci su bili toliko oduševljeni dokazima koje je iznio o svom radu, da su mu dodijelili deset mina, iako mu Zenon nije dopustio da ih prihvati. Zbog njegove moći strpljive izdržljivosti ili možda zbog sporosti njegovi su mu učenici dali nadimak "Magarac", kojem senavodno radovao, jer je implicirao da su mu leđa dovoljno snažna da nose sve što je Zenon na njih natovario.
Njegove visoke moralne osobine pobuđivale su takvo poštovanje da je, nakon Zenonove smrti 262. pne., postao voditeljk stoičke škole u Ateni. Ipak se nastavio uzdržavati manualnim radom. Među njegovim učenicima bili su njegov nasljednik Hrizip i makedonski kralj Antigon II Gonata, od koga je prihvatio 3000 mina. Umro je u 99. godini, oko 230. pne. Prema antičkim izvorima, liječnik mu je preporučio dvodnevno suzdržavanje od hrane kako bi izliječio čir u ustima, a na kraju drugog dana Kleant je rekao je da će, budući da je već na pola puta do smrti, biti šteta da opet mora prelazti taj dio puta, pa je zato nastavio odbijati svu hranu i tako je umro od izgladnjivanja.[3][1]
Simplicije, koji je pisao u 6. stoljeću nove ere, spominje da je Kleantov kip, koji je dao podići rimski senat, još uvijek postojao u Asosu u njegovo doba.[5]
Kleant je bio važna ličnost u razvoju stoicizma i utisnuo je svoju osobnost na stoička učenja o fizici, a svojim materijalizmom dao je jedinstvo stoičkom sustavu.[6] Napisao je pedesetak djela, od kojih su sačuvani samo ulomci u djelima autora kao što su Diogen Laertije, Stobej, Ciceron, Seneka i Plutarh.
Kleant je revolucionirao stoičku fiziku teorijom o napetosti (tonos), koja je unijela razliku između stoičkog materijalizma i svih shvaćanja materije kao mrtve i inertne.[7] Razvio je stoički panteizam, a svoja materijalistička gledišta primijenio je na logiku i etiku.[8] Stoga je tvrdio da je duša materijalna supstancija i da je to dokazano (a) okolnošću da se ne samo tjelesne osobine, već i mentalna sposobnost, prenose s roditelja na dijete; i (b) suosjećanjem duše s tijelom koje se vidi u činjenici da, kada se tijelo udari ili posječe, duša boli; a kad je duša rastrgana tjeskobom ili ¸potištena brigom, tijelo je također pogođeno.[9] Kleant je učio i da duše žive i nakon smrti, ali da će intenzitet njezina postojanja varirati ovisno o snazi ili slabosti određene duše.[10]
Kleant je Sunce smatrao božanskim;[11] jer Sunce održava sva živa bića, podsjeća je na božansku vatru koja je (u stoičkoj fizici) animirala sva živa bića, pa stoga i ono mora biti dio oživljavajuće vatre ili etera svemira. Neki tvrde da je Aristarha optužio za bezbožnost jer se usudio staviti u kretanje "ognjište svemira" (tj. Zemlju); ovo tumačenje ovisi o čitanju primljenog teksta,[12] jer je u rukopisima Aristarh koji iznosi tu optužbu.[13] Najveći sačuvani fragment Kleantova teksta je dio Himne Zeusu,[14] koji je sačuvan kod Stobeja i u kojem pohvalu i čast od Zeusa proglašava najvišom privilegijom svih razumnih bića.[15]
Kleant je tvrdio da zadovoljstvo ne samo da nije dobro, već je "suprotno prirodi" i "bezvrijedno".[16] Smatrao je da su strasti (ljubav, strah, tuga) slabosti: nedostaje im naprezanje ili napetost, koju je ustrajno naglašavao i o kojoj ovisi kako snaga duše tako i snaga tijela i koja ljudima ulijeva samokontrolu i moralnu snagu, a uvjetuje i svaku vrlinu.[16] U jednom je upečatljivom odlomku rekao: "Ljudi hodaju u zlu cijeli život ili, u svakom slučaju, većim dijelom. Ako ikad dostignu vrlinu, to čine prekasno i na samom zalasku njihovih dana".[17]
Zenon je rekao da je cilj života "živjeti dosljedno", implicirajući da nijedan život, osim nestrasnog života razuma, u konačnici ne može biti dosljedan samom sebi. Kleant je zaslužan što je dodao riječi "s prirodom", čime je dovršio dobro poznatu stoičku formulu da je cilj "živjeti dosljedno s prirodom".[18] Za Kleanta je to, u prvom redu, značilo živjeti sukladno tijeku svemira; jer svemirom upravlja razum, i svakome je kao privilegija dato upoznati se sa svjetskim tijekom, prepoznati ga kao racionalan i veselo mu se prilagoditi.[19] To je, prema njemu, istinska sloboda volje, koja neće djelovati bez motiva ili odvojeno od zadane svrhe ili hirovito, već ponizno pristati na univerzalni poredak i, prema tome, na sve što čovjeka zadesi.[19] Smjer slijeđenja prirode svemira može se pronaći u njegovoj poznatoj molitvi:
Vodi me, Zeuse, i ti također, Sudbino,
kamo god da me upute vaše odluke.
Spremno slijedim, ali ako i ne biram,
premda bijedan, moram i dalje slijediti.
Sudbina vodi voljne, a vuče nevoljne.[20]
Fiktivni lik Kleanta pojavljuje kao jedan od tri glavna sugovornika u Dijalozima o prirodnoj religiji Davida Humea, gdje brani stajalište da je za nas moguća naknadna (a posteriori) spoznaja o postojanju i prirodi Boga.[21]
Kleant se pojavljuje i u eseju Ariel Joséa Enriquea Rodóa, gdje je prikazan kako meditira o Zenonovim učenjima dok po cijelu noć nosi vodu.
Diogen Laertije navodi ova Kleantova djela:[22] O vremenu (Περὶ χρόνου); O Zenonovom učenju o prirodi (Περὶ τῆς [τοῦ] Ζήνωνος φυσιολογίας δύο, 2 knjige); Tumačenje Heraklita (Τῶν Ἡρακλείτου ἐξηγήσεις, τέσσαρα, 4 knjige); O zapažanju (Περὶ αἰσθήσεως); O umjetnosti (Περὶ τέχνης); Odgovor Demokritu (Πρὸς Δημόκριτον); Odgovor Aristarhu (Πρὸς Ἀρίσταρχον); Odgovor Herilu (Πρὸς Ἥριλλον); O nagonu (Περὶ ὁρμῆς δύο, 2 knjige); Starine (Ἀρχαιολογία); O bogovima (Περὶ θεῶν); O divovima (Περὶ γιγάντων); O braku (Περὶ ὑμεναίου); O pjesnku [Homeru] (Περὶ τοῦ ποιητοῦ); O dužnosti (Περὶ τοῦ καθήκοντος τρία, 3 knjige); O dobrom savjetu (Περὶ εὐβουλίας); O zahvalnosti (Περὶ χάριτος); Savjeti (Προτρεπτικός); O vrlinama (Περὶ ἀρετῶν); O prirodnoj sposobnosti (Περὶ εὐφυΐας); O Gorgipu (Περὶ Γοργίππου); O zavisti (Περὶ φθονερίας); O ljubavi (Περὶ ἔρωτος); O slobodi (Περὶ ἐλευθερίας); O ljubavnoj vještini (Ἐρωτικὴ τέχνη); O časti (Περὶ τιμῆς); O slavi (Περὶ δόξης); Državnik (Πολιτικός); O savjetu (Περὶ βουλῆς); O zakonima (Περὶ νόμων); O svađi (Περὶ τοῦ δικάζειν); O odgoju (Περὶ ἀγωγῆς), O logici (Περὶ τοῦ λόγου τρία, 3 knjige); O cilju (Περὶ τέλους); O ljepoti (Περὶ καλῶν); O ponašanju (Περὶ πράξεων); O vladanju (Περὶ βασιλείας); O znanju (Περὶ ἐπιστήμης); O prijateljstvu (Περὶ φιλίας); O gozbi (Περὶ συμποσίου); O postavci da je vrlina ista i u muškarca i u žene (Περὶ τοῦ ὅτι ἡ αὐτὴ ἀρετὴ [καὶ] ἀνδρὸς καὶ γυναικός); O primjeni sofizma od strane mudrih ljudi (Περὶ τοῦ τὸν σοφὸν σοφιστεύειν); O primjeni (Περὶ χρειῶν); Predavanja (Διατριβῶν δύο, 2 knjige); O zadovoljstvu (Περὶ ἡδονῆς); O svojstvima (Περὶ ἰδίων); O nerješivim problemima (Περὶ τῶν ἀπόρων); O dijalektici (Περὶ διαλεκτικῆς); Načini ili tropi (Περὶ τρόπων); O predikatima (Περὶ κατηγορημάτων).
- ↑ Prema Apolodoru, koga citira Filodem, Kleant je rođen u Aristofanovom arhontatu (331/330. pne.), a umro je u Jasonovom arhontatu (230/229. pne.). Pseudo-Lukijan, Valerije Maksim i Cenzorin kažu da je Kleant doživio 99. godinu života (iako Diogen Laertije kaže da je umro u 80. godini života.[2] Dorandi sugerira da je Kleant umro u 101. godini života. Za više informacija v. Dorandi 1999: str. 38.
- ↑ 1,0 1,1 Smith 1867, s.v. Cleanthes (1)
- ↑ "do svoje smrti u istoj životnoj dobi u kojoj je, prema nekim izvještajima, umro Zenon": Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 168–176.
- ↑ 3,0 3,1 Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 168–176.
- ↑ Suda, s.v. "Cleanthes".
- ↑ Simplikije, Komentar na Epiktetov Enchiridion.
- ↑ Davidson 1907: str. 27
- ↑ Hicks 1910: str. 7
- ↑ Davidson 1907: str. 28
- ↑ Davidson 1907: str. 95
- ↑ Pseudo-Plutarh, Placida philosophorum, IV, 7.
- ↑ Ciceron, O prirodi bogova, II, 15.
- ↑ Plutarh, O licu Mjesečeve kugle, 922F–923A.
- ↑ Russo & Medaglia 1996: str. 113–121
- ↑ Ellery 1976; Rolleston 1890: str. 1–2, 129
- ↑ Hicks 1910: str. 96–97
- ↑ 16,0 16,1 Davidson 1907: str. 148
- ↑ Hicks 1910: str. 89
- ↑ Stock 1908: str. 7
- ↑ 19,0 19,1 Davidson 1907: str. 143
- ↑ Epiktet, Enchiridion, 53; Seneka, Pisma Luciliju, 107, 11; petog stiha nema kod Epikteta.
- ↑ Hume, David (1779). Dialogues Concerning Natural Religion. London: Penguin Books.
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 175.
- Dorandi, Tiziano (1999), „Chapter 2: Chronology”, Algra, Keimpe, The Cambridge History of Hellenistic Philosophy, Cambridge: Cambridge University Press, p. 38, ISBN 9780521250283
- Davidson, William Leslie (1907), The Stoic Creed, Clark
- Cleanthes' Hymn to Zeus, 1976, arhivirano iz originala na datum 2007-12-24, pristupljeno 2021-03-20
- Hicks, Robert Drew (1910), Stoic and Epicurean, C. Scribner
- „'Cleanthes' Hymn to Zeus”, The Teaching of Epictetus: Being the 'Encheiridion of Epictetus', with Selections from the 'Dissertations' and 'Fragments' (2nd izd.), London: Walter Scott, Ltd., 1890, pp. 1-1, note 1 on p. 129
- Russo, Lucio; Medaglia, Silvio M. (1996), „Sulla presunta accusa di empietà ad Aristarco di Samo”, Quaderni Urbinati di Cultura Classica, New Series (Fabrizio Serra Editore) 53 (2): 113, DOI:10.2307/20547344, JSTOR 20547344
- Smith, William (1867), „Cleanthes (1)”, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston
- Stock, St. George William Joseph (1908), Stoicism, Constable
- Hume, David, Dialogues Concerning Natural Religion, gdje se "Kleant" pojavljuje kao jedan od likova
- Meijer P. A., (2008), Stoic theology. Proofs for the existence of the cosmic god and of the traditional gods. Including a commentary on Cleanthes' Hymn on Zeus. Delft, Eburon.
- Pearson, A., (1891), Fragments of Zeno and Cleanthes. Grčki i latinski fragmenti s emgleskim komentarom
- Thom, J., (2005), Cleanthes' Hymn to Zeus: Text, Translation, and Commentary. Mohr Siebeck. ISBN 3-16-148660-9.
„Cleanthes” Encyclopædia Britannica Eleventh Edition (11th izd.) 1911- Works by or about Kleant at Internet Archive
- Works by Kleant at LibriVox (public domain audiobooks)
- "Bibliography for Cleanthes" na "A Hellenistic Bibliography", Martine Cuypers, Trinity College Dublin
