Olimpijske igre

Izvor: Wikipedia
Olympic rings with transparent rims.svg

Citius, altius, fortius

Nekoliko mjeseci prije Olimpijskih igara trkači, uglavnom bivši športaši, istaknuti pojedinci ali i mnogi građani, Olimpijskom bakljom prenose štafetno Olimpijski plamen od drevne Olimpije do mjesta svečanog otvaranja na olimpijskom stadionu. (Na slici: Olimpijska baklja za OI u Sydneyu 2000.)

Olimpijske igre (kratica: OI) su veličanstveno višešportsko natjecanje koje se održava svake četiri godine. Pogrješno ih nazivamo i Olimpijade, jer Olimpijadom je u staroj Grčkoj nazivano razdoblje između dviju Olimpijskih igara, pa tako završetkom Olimpijskih igara počinje jedna Olimpijada, a završetkom te Olimpijade počinju sljedeće Olimpijske igre, koje pak, kad završe, počinje slijedeća Olimpijada, itd. Ispravan i službeni naziv nekih Olimpijskih igara, npr. konkretno Igara 2004 godine u Ateni glasi: "Igre XXVIII. Olimpijade modernog doba". Te Igre, u Ateni 2004. godine, ustvari nisu 28. Olimpijske igre ( od Atene 1896.godine, naovamo) - koje su održane - nego "tek" 25. To zato jer Igre VI., XII. i XIII. Olimpijade modernog doba, koje su trebale biti održane u Berlinu 1916, Helsinkiju 1940 i Londonu 1944, zbog Prvog ili Drugog svjetskog rata, nisu održane.

Isprva održavane samo u staroj Grčkoj, Olimpijske su igre oživljene krajem 19. stoljeća djelovanjem francuskog humanista i zanešenjaka baruna Pierre de Coubertina. Na njegov prijedlog je u Parizu 23. lipnja 1894 osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO), franc. CIO, engl. IOC, a prvim predsjednikom tog najvišeg olimpijskog i, uopće športskog, tijela postao je Grk Demetrios Vikelas. Ispravno zvane: “Igre I Olimpijade”, tj. Prve Olimpijske igre modernog doba (nisu imale prefiks “ljetne”, jer tada još nije bilo spomena o potrebi održavanja posebnih, Zimskih Olimpijskih igara), održane su 1896 godine u Ateni, i otada se održavaju svake četiri godine osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Pošto se ubrzo ukazala potreba za jednako kvalitetnim natjecanjima u zimskim športovima uskoro su održane i prve Zimske Olimpijske igre u Chamonixu, Francuska, 1924 godine.

Zimske su se Olimpijske igre održavale također kao i ljetne, svake četiri godine, iste godine, zaključno do 1992 godine i Igara u Albertvilleu u Francuskoj, kada je, zbog glomaznosti olimpijskog programa ali i zbog zahtjeva moćnih TV kuća odlučeno da se razdvoje termini održavanja Ljetnih i Zimskih igara, pa su prve iduće Zimske Olimpijske igre održane 1994 godine u Lillehammeru u Norveškoj.

Olimpijske igre su natjecanja između sportaša u pojedinačnim i ekipnim disciplinama, a ne između zemalja. One okupljaju sportaše koje su imenovali njihovi nacionalni olimpijski odbori, a čije je prijave prihvatio Međunarodni olimpijski odbor i koji se svojim sportskim izvedbama natječu za stručno vodstvo međunarodnih saveza.

Starovjekovne Olimpijske igre[uredi - уреди]

Glavni članak: Drevne olimpijske igre
Stadion u Olimpiji

Pravi izvori o nastanku starovjekovnih Olimpijskih igara su izgubljeni u vihorima stoljeća, ali kruže mnoge legende i predaje o njihovom nastanku. Jedna legenda govori da je Igre ustanovio sam Zeus kao proslavu svoje pobjede, u bitci za vrhovništvom, nad ocem Kronom. Druga kaže da je Heraklo, rimski: Herkul, jednom pobijedio (a kad nije) na nekoj utrci u Olimpiji pa je odlučio da se na taj spomen svake 4 godine održavaju takve utrke.

Međutim, osim Igara u Olimpiji održavale su se i druge “konkurentne”, slične Igre. To su bile Pitijske, Nemejske i Istmijske Igre, ali su Olimpijske igre, spletom političkih okolnosti, nadvladale 572. godine prije Krista. Sve te priče u svezi sa starovjekovnim Igrama dovode nas u vezu sa starogrčkim pojmom Olimpijskog primirja, kada su, prema legendama, grčke državice prekidale međusobna neprijateljstva za vrijeme trajanja Igara (kamo sreće da je tako i danas). A prvi vjerodostojan zapis o održavanju Igara u Olimpiji datira iz 776. godine prije Krista, premda nije sigurno da su to bile i prve Igre u staroj Grčkoj. Neki povjesničari su skloni zaključiti da su se slična natjecanja sporadično održavala čak i od XIII. st. prije Krista! Isprva su Igre bile uglavnom događaj lokalnog značaja, a do XV. starovjekovnih Olimpijskih igara održavala se samo jedna disciplina – utrka na 1 stadij (nešto manje od 185 m). Onda je dodana utrka na 2 stadija, a prva dugoprugaška utrka, na 24 stadija (cca 4420 m), održana je 720. prije Krista. Baš uz te Igre vezana je i jedna zanimljivost. Isprva su se športaši natjecali odjeveni, u laganu športsku opremu, kao danas. A onda su, na tim Igrama, tijekom utrke, jednom trkaču – spale hlačice i nastavio je trčati gol. To je od ostalih atleta ubrzo objeručke prihvaćeno pa su se natjecatelji od tada takmičili goli. Ubrzo se je počeo povećavati i broj športova: 748. godine uveden je pankraton (kombinacija boksa i hrvanja), 708. klasično hrvanje i petoboj, 688. šakanje (kao današnji boks), 680. godine utrke kočija, itd, itd. Bilo kako bilo, (Olimpijske) Igre postaju sve važniji momenat u povjesti stare Grčke, dostižući svoj vrhunac tijekom 6-og i 5-og stoljeća prije Krista.

Olimpijske su igre također imale velik vjerski značaj, održavane su u slavu vrhovnog boga Zeusa kojemu je podignut veličanstveni kip u Olimpiji. Broj disciplina ubrzo je narastao do dvadesetak, a same su se Igre održavale nekoliko dana. Olimpijski su pobjednici uskoro postali osobe sveopćeg poštovanja, prilikom povratka u rodni grad, ako je trebalo, rušili su se i dijelovi gradskih bedema da da bi s pratnjom mogli ući, te bi bili ovjekovječeni kroz pjesme, predaje i podizali bi im se kipovi, a njihovi uspjesi bili su i materijalno nagrađivani (raznorazne beneficije, oslobođenje od poreza, itd). Ustalio se ritam održavanja Igara – svake četiri godine, a vrijeme između prošlih i budućih Igara prozvan je Olimpijadom. Stari su Grci te periode – Olimpijade koristili i kao jednu od metoda brojanja godina.

Igre su polako gubile važnost tijekom Rimske vladavine nad Grčkom iako su i tada imale veliki ugled i značaj. Priča se čak da je sam Rimski car Tiberije maštao o naslovu i časti Olimpijskog pobjednika a i car Neron je rado posjećivao olimpijska borilišta. Međutim s jačanjem kršćanstva, a pogotovu kad je ono postalo državnom religijom (391 godine) Olimpijske igre su sve više smatrane slavljenjem poganskih božanstava i ostacima poganskih rituala, pa je konačno 393 godine Rimski car Teodozije ukinuo Olimpijske igre, zaključujući tako gotovo 12-stoljetnu povjest ovog veličanstvenog športskog događanja.

Oživljavanje Olimpijskih igara[uredi - уреди]

Pierre de Coubertin, 1. siječnja 1863 Pariz2. rujna 1937 Geneva, "otac" modernih Olimpijskih igara, sahranjen je u Lausanni, Švicarska, gdje je danas sjedište MOO-a, a njegovo je srce, po njegovoj vlastitoj želji, sahranjeno u drevnoj Olimpiji

Pošto nijedna ideja nikada ne umire, tako ni Olimpijski duh i uzvišena Olimpijska ideja nisu umrli 393. godine. Već u XVII stoljeću u Engleskoj su se počele održavati športske svečanosti izdaleka nalik drevnim starogrčkim Igrama. Tijekom slijedećih stoljeća slična športska događanja organizirana su i u Francuskoj i Grčkoj, ali to su bila mala natjecanja, bez ikakvog međunarodnog značenja. Zanimanje za oživljavanje Olimpijskih igara raslo je kako su iskapanjima njemačkih arheologa, sredinom XIX stoljeća otkrivani ostaci starogrčke Olimpije.

Nekako u isto vrijeme barun Pierre de Coubertin istraživao je razloge francuskog poraza u Francusko – Pruskom ratu (1870-1871). On je zaključio da je razlog (i) u tome što francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost pa je nastojao to poboljšati.

U Coubertinu je istovremeno zaživjela želja o zajedništvu među narodima, želja o natjecanju svjetske mladosti na športskom a ne na bojnom polju. Tako je ideja o oživotvorenju plemenitog i veličanstvenog Olimpijskog duha dobila svoj najdublji smisao.

Dalje je sve bila povijest.

Na kongresu na Pariškom sveučilištu Sorbonni, održanom od 16. lipnja do 23. lipnja 1894 godine on je iznio svoju ideju pred međunarodnim auditorijem. I uspio je! Posljednjeg dana kongresa odlučeno je da se prve Olimpijske igre modernog doba, tj. Igre prve Olimpijade, održe 1896 godine u Ateni, u njihovoj domovini Grčkoj, gdje su i rođene prije 2672 godine! Radi organizacije Igara utemeljen je Međunarodni olimpijski odbor (MOO), a Demetrios Vikelas je, kao pripadnik grčkog naroda, dobio čast da mu postane prvim predsjednikom.

I Olimpijske igre, 1896, Atena, Igre I Olimpijade modernog doba, bile su uspješne. Održane su od 5. travnja do 14. travnja 1896. Iako je sudjelovalo samo 285 športaša (samo muškarci!) iz 13 država, a koji su se natjecali u 9 športova i 43 športske discipline, bilo je to najveće međunarodno športsko natjecanje ikada održano (ne zaboravimo na starovjekovnim Olimpijskim igrama natjecali su se samo Grci). Grčki čelnici i grčka javnost bili su, s pravom, ushićeni te su očekivali da će imati monopol na Igre, tj. očekivali su da će se Olimpijske igre, kao nekoć, održavati samo u Grčkoj, ali MOO je odlučio drukčije, pa su Igre II Olimpijade održane 1900 u Parizu, u Francuskoj, a te su Igre već bile i puno veće: 24 zemlje sudionice, 1225 športaša, među njima 19 žena!

Inače, čuveno olimpijsko geslo citius, altius, fortius (brže, više, jače), koje je ustvari postalo moto Olimpijskih igara nije, kako bi netko pomislio, ostalo iz starog vijeka, nego je to u svom govoru, prilikom osnivanja školskog športskog društva u školi u kojoj je bio ravnatelj, izrekao prijatelj baruna de Coubertina, dominikanac, otac Henry Martin Didon. I “utješno” geslo važno je sudjelovati, ne pobijediti, koje se, pogrešno, pripisuje samom barunu de Coubertinu, također je “autorsko djelo” jednog crkvenog čovjeka – u propovjedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu 1908 to je izrekao pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot.

Moderne Olimpijske igre[uredi - уреди]

Nakon početnog uspjeha Olimpijske igre su imale poteškoća. Igre održane u Parizu, 1900 i St. Louisu1904 bile su u sjeni, bolje reći bile su privjesak svjetskim izložbama koje su u tim gradovima tada održavane. A i samo trajanje tih Olimpijskih igara govori dosta: one u Parizu trajale su pet i pol mjeseci (!?), a one u St. Louisu uvjetno rečeno ”manje” – nešto preko četiri mjeseca i dvadeset dana! Kako Englezi ne bi bili “gori” od Francuza to su četvrte Igre, održane u Londonu, trajale od 27. travnja do 31. listopada 1908, dakle preko 6 mjeseci!!! Za današnje pojmove neshvatljivo! Trajanje Igara tako je vrludalo, neke su trajale manje, neke više - da bi se sa Igrama u Los Angelesu 1932, pa 1936 u Berlinu, ustalilo vrijeme trajanja Igara na današnjih 15 dana.

U spomen na prve Igre iz 1896 održane su, također u Ateni, 1906 godine, na njihovu 10-godišnjicu, tzv. “međuigre” (Intercalated games). Iako su i te Igre organizirane od strane MOO-a, taj isti MOO ih ne vodi ostale “redovne” Olimpijske igre nego više kao neku jubilarnu proslavu. Ima, međutim, mnogih suvremenih povjesničara Olimpizma koji su za to da i te Igre budu smatrane službenim Olimpijskim igrama. Svejedno, iako nepriznate kao službene, i te su Igre pridonijele popularizaciji i širenju olimpijskog pokreta.


Zimske Olimpijske igre[uredi - уреди]

Kad je utemeljen MOO, jedan je od predviđenih športova bilo i klizanje na ledu, a prvo natjecanje takvog tipa, održano na Igrama 1908. u Londonu, bile su četiri discipline umjetničkog klizanja. Predloženo je osnivanje posebnih zimskih Igara, ali je ta ideja minirana glasovima Skandinavaca koji su protežirali svoje “Nordijske igre”. Ipak neke discipline zimskih športova bile su uvrštene u program Igara 1916 godine u Berlinu (koje nisu održane) i onih 1920 u Antwerpenu. A onda je, 1924 godine u Chamonixu u Francuskoj pod pokroviteljstvom MOO-a a u sklopu VIII Olimpijskih igara 1924 u Parizu, prvo organiziran “Međunarodni tjedan zimskih športova” koji je postigao uspjeh, pa je iduće, 1925. godine MOO odlučio ustanoviti posebne Zimske Olimpijske igre koje će se održavati neovisno o Ljetnim Olimpijskim igrama. Na zasjedanju MOO-a, 1926. godine, odlučeno je da se ta športska priredba, održana 1924. godine, računa kao prve Zimske Olimpijske igre.

Do 1992 i Ljetne i Zimske Olimpijske igre održavane su u istoj godini, a onda je, iz navedenih razloga, MOO odlučio “razdvojiti” ih. Zbog toga su slijedeće Zimske Olimpijske igre, 1994, održane samo dvije godine poslije prethodnih Igara.

Razvoj[uredi - уреди]

Od 245 sudionika (samo muških) iz 15 država, 1896. u Ateni, Igre su narasle na više od 10500 natjecatelja (točnije:10651), i to 6582 športaša i 4069 športašica iz 199 država, 2000 u Sydneyu. Broj športaša na Zimskim igrama ipak je manji od njihovih “ljetnih kolega”: oko 2400 športaša i športašica je u 78 disciplina sudjelovalo na Igrama u Salt Lake Cityju, 2002 godine.

Sa preko 16000 TV i novinskih izvjestitelja (nazočnih u Sydneyu) Olimpijske su igre najveći medijski događaj na svijetu. Procjenjuje se da je Igre u Sydneyu na televiziji gledalo oko 3,8 milijardi ljudi. Ali rast Olimpizma je i veliki, pa uz strah od terorizma, i najveći problem samom olimpijskom pokretu. Iako su nastupi slavnih profesionalnih športaša, te sponzorstva najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija riješili financijske probleme Olimpijskih igara, činjenica je da je ogroman broj športaša, novinara i gledatelja, prevelik zalogaj za mnoge gradove koji bi rado organizirali Olimpijske igre.

Politički utjecaj[uredi - уреди]

Nasuprot onoga čemu se Coubertin nadao, Olimpijski pokret nije ostao pošteđen posljedica političkih zbivanja oko sebe. Sveta je ideja Olimpizma ustuknula tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Ali ne samo tada. Politika je umiješala prste još nekoliko puta.

Olimpijske igre u Berlinu 1936 Adolfu Hitleru su došle kao dar s neba da bi ih grubo iskoristio kao prvorazrednu propagandu svoje nacionalsocijalističke stranke i svoje politike.

Kasnije, 70-ih i 80-ih godina XX stoljeća, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i inih podjela došlo je do četiri prijeteća bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili plemenitoj ideji Olimpizma.

Najprije su Olimpijske igre u Montrealu, 1976 bojkotirale mnoge afričke države jer nije udovoljeno njihovu zahtjevu da se sa Igara udalji Novi Zeland čija je ragbi momčad nastupala u, tada rasističkoj, Južnoafričkoj Republici, iako ragbi (engl. rugby) nije tada bio, a nije ni danas, na rasporedu natjecanja na OI.

Onda su Sjedinjene Američke Države i nekoliko drugih zapadnih zemalja, kao i još mnogo država sa drugih kontinenata, američkih saveznica ili ekonomski bliskih sa SAD (kao npr. Japan), te Kina, sveukupno 65 država (!), bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi, 1980 zbog Sovjetske vojne intervencije u Afganistanu.

Odgovor je, očekivano, uslijedio 4 godine poslije. Sovjetski Savez i zemlje Istočnog bloka, osim Rumunjske, ali zato uz “pomoć” socijalističke Kube, Etiopije i Sjeverne Koreje, ukupno 14 država, “uzvratile” su bojkotom Olimpijskih igara u Los Angelesu, 1984.

Posljednji, doduše “mini”, bojkot zadesio je Olimpijske igre u Seoulu, 1988 u Južnoj Koreji. Na ovim Igrama nisu se pojavile Sjeverna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva.

Međutim najtragičniji i najgori udarac u olimpijskoj povijesti desio se za vrijeme Olimpijskih igara u Munchenu, 1972. Palestinski teroristi iz organizacije zvane Crni rujan upali su 5. rujna, 11-og dana Igara, u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih športaša, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame, došlo je do pokolja. U minhenskoj (vojnoj) zračnoj luci, poslije neuspjele akcije spašavanja talaca, ubijeno je svih devet izraelskih športaša, petorica terorista i jedan njemački policajac. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.

Buduće Olimpijske igre[uredi - уреди]

Igre XXIX Olimpijade modernog doba održat će se u Pekingu, u Kini, 2008 godine. Igre XXX Olimpijade, 2012 godine, održat će se u Londonu, a za Igre XXXI Olimpijade, 2016 godine, je izabran Rio de Žaneiro.

Zimske Olimpijske igre (ZOI) 2006 održat će se u Torinu, u Italiji. A poznat je i grad – domaćin ZOI 2010. To je kanadski grad Vancouver.

Olimpijski pokret[uredi - уреди]

Brojne su organizacije uključene u organizaciju Olimpijskih igara. One sve zajedno čine Olimpijski pokret. Pravila i načela po kojima djeluju regulirana su Olimpijskom poveljom.

Na čelu je Olimpijskog pokreta Međunarodni olimpijski odbor (MOO), čiji je sadašnji (od 2001.) predsjednik Belgijanac Jacques Rogge. MOO je, mogli bismo ga tako nazvati, “vlada” Olimpizma, on brine o tekućim pitanjima i donosi važne odluke kao što su izbor grada – domaćina Olimpijskih igara, program Igara i druge odluke.

Tri skupine organizacija djeluju i rješavaju pitanja iz svoje nadležnosti:

  • Međunarodne športske federacije. To su najviša tijela u svakom pojedinom športu, (npr. FINA u plivanju, FIBA u košarci, FIFA u nogometu, itd). Trenutno 35 međunarodnih športskih federacija djeluje unutar Olimpijskog pokreta.
  • Nacionalni Olimpijski odbori. Svaka zemlja članica ima svoj Olimpijski odbor, npr. Hrvatska ima Hrvatski Olimpijski odbor (HOO), SAD imaju USOC (United States Olympic Committee), itd. Svaki Olimpijski odbor pojedine zemlje članice zastupa u svojoj domovini Olimpijski pokret, promiče njegova načela i pravila, pa se može reći da, ako je MOO “vlada” Olimpizma, onda su nacionalni Olimpijski odbori njegovi “veleposlanici” u svojim zemljama. Trenutno pod okriljem MOO djeluje 202 nacionalna Olimpijska odbora.
  • Organizacijski odbor Olimpijskih igara. Formira ga nacionalni Olimpijski odbor one zemlje članice onda kada ta zemlja dobije čast organizirati Igre. Organizacijski se odbor raspušta po (uspješno) obavljenom zadatku tj. završetkom Olimpijskih igara (ne samim zatvaranjem Igara, nego sređivanjem cjelokupne bilance upravo održanih Igara). Međutim, njegov zadatak odmah nastavlja Organizacijski odbor one države koja organizira iduće Olimpijske igre.

Kritike[uredi - уреди]

Donedavno je MOO bio često kritiziran da je zatvorena organizacija s nekoliko članova “zacementiranih” u članstvu do kasne životne dobi, pa i doživotno. Posebno je donedavni predsjednik MOO-a Španjolac Juan Antonio Samaranch bio često kritiziran. Pod njegovim vodstvom Olimpijski je pokret veoma napredovao, ali mu se predbacivalo da se ponaša autokratski, a razmahala se, unutar MOO-a, i boljka suvremenog društva – korupcija. Sam Samaranch je bio obilježen hipotekom suradnje s bivšom Frankovom fašističkom vladom u Španjolskoj, a i njegovo dugo predsjedanje MOO-om (21 godinu, tj. do svoje 81. godine) također je bilo predmet kritike.

Da bi se izbjegli budući skandali predviđaju se neke reforme, kao što je izbor grada-domaćina Igara, jer sadašnji način mami, i pojedine članove MOO-a i gradske oce gradova željnih organizacije Olimpijskih igara, na korupciju. Pojednostavljeno rečeno da bi neki nesavjesni član MOO-a dao glas nekom gradu, kandidatu za organizaciju Igara, na scenu, u posljednje vrijeme, često stupa – mito. Između ostalog, i zato, se planira u članstvo MOO-a uvoditi bivše ali i još aktivne velike športaše, jer se vjeruje, tj pretpostavlja se, da takav športaš, koji je svoju športsku slavu (ali i, naravno, materijalnu satisfakciju tj. novac) godinama mukotrpno, te znojem i odricanjima sticao na športskom polju, neće tako lako upropastiti i prodati se “za šaku dolara”. Planira se, također, i vremenski ograničiti članstvo u MOO-u.


Olimpijska znamenja[uredi - уреди]

Olimpijski pokret koristi mnoga znamenja i simbole, od kojih mnoga prezentiraju ideje ideale koje je Coubertin imao u svojim vizijama. Svakako najpoznatiji simbol su Olimpijski krugovi. Ovih pet međusobno povezanih krugova predstavlja jedinstvo pet (naseljenih) kontinenata (Afrika, cijela Amerika, Australija, Azija i Europa), a boje tih krugova (s lijeva na desno: plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su zato jer svaka država svijeta ima na svojoj nacionalnoj zastavi bar jednu od tih boja. Olimpijski se krugovi nalaze i na Olimpijskoj zastavi koja se podiže, vijori i spušta prilikom otvaranja, trajanja, odnosno zatvaranja Olimpijskih igara. Olimpijski su krugovi prvi puta predstavljeni, a olimpijska se zastava prvi put zavijorila na Olimpijskim igrama u Antwerpenu, 1920. Zastava se u Olimpijski stadion unosi dok se svira svečana Olimpijska himna. Službeni je Olimpijski moto latinski izraz: Citius, Altius, Fortius (brže, više, jače). A Coubertinovi su ideali, vjerojatno, najbolje opisani u Olimpijskom credu:

“Najvažnije na Olimpijskim igrama nije pobijediti, nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe.”

Olimpijski plamen gori za cijelo vrijeme održavanja Igara

Olimpijski plamen pali se u grčkoj Olimpiji, i to ne bilo kako, nego sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog zrcala. Zatim tako nastali plamen, na Olimpijskoj baklji nosi tisuće trkača, štafetno, preko svih kontinenata, do grada u kojem će se održavati Olimpijske igre i, na kraju, do istaknutog mjesta na Olimpijskom stadionu na kom će plamen, upaljen u drevnoj Olimpiji, plamtjeti čitavo vrijeme održavanja Igara.

Prvi je put plamen na otvaranju nekih OI upaljen na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, 1928, a način štafetnog (pre)nošenja plamena bakljom inauguriran je u sklopu priprema i otvaranja Olimpijskih igara u Berlinu, 1936 godine.

Olimpijski sportovi[uredi - уреди]

Na Olimpijskim igrama u Sydneyu športaši su se natjecali u 28 športova. Ali samo je šest športova zastupljeno na Olimpijskim igrama od 1896. To su atletika, biciklizam, gimnastika, mačevanje, streljaštvo i plivanje. Tu bi spadalo i veslanje koje je također trebalo biti održano na prvim Igrama, ali nije zbog lošeg vremena. A na Zimskim Olimpijskim igrama stalni su športovi alpsko skijanje, skijaško trčanje, umjetničko klizanje, hokej na ledu, nordijska kombinacija, skijaški skokovi i brzo klizanje. Treba napomenuti da su umjetničko klizanje i hokej na ledu bili na rasporedu nekih Olimpijskih igara i prije ustanovljenja, posebnih, Zimskih igara.

Proteklih godina MOO je, naročito zbog mlađeg gledateljstva, uveo i neke nove atraktivne športove kao što su snowboarding tj. surfanje (daskom) na snijegu te odbojka na pijesku. Međutim, rapidan rast olimpijskih disciplina i natjecatelja prisiljava, nažalost, i na tužne mjere. Vjerojatno će se desiti da će se manje popularni športovi ili koje je pregazilo vrijeme, poput modernog petoboja, (ili skupi športovi kao kajak i kanu na divljim vodama, za čije je natjecanje potrebno izgraditi superskupu stazu koja je kasnije, obično, rijetko u upotrebi), morati boriti za svoj opstanak na Olimpijskim igrama. Premda MOO nije isključivao neki šport sa još od Igara 1924 godine u Parizu, (nakon njih je isključen tenis, pa ponovo uveden 1988 u Seoulu), čini se da bi se to, nažalost, nekima, poslije Igara 2004 godine, ipak moglo dogoditi.

Do 1992 godine, u cilju atraktivnosti, povremeno, a i privremeno, su uvođeni novi, demonstracijski športovi, obično po jedan, po izboru zemlje organizatora Igara. Cilj je bio zainteresirati, uglavnom, domaću publiku kojoj su ti športovi bliski. Pobjednici u ovim demonstracijskim športovima nisu stjecali naslov Olimpijskog pobjednika. Neki od demonstracijskih športova kao baseball na Ljetnim, ili curling na Zimskim igrama, pretendiraju da budu uvršteni u redovni program Olimpijskih igara.

Amaterizam i profesionalizam[uredi - уреди]

U Coubertinovoj viziji na Olimpijskim igrama športaši su se trebali natjecati iz športskih ideala, a nikako za novac, i zato na Igrama nije bilo mjesta profesionalnim športašima. Ovo je načelo rezultiralo s nekoliko skandala tijekom moderne olimpijske povijesti.

Pobjednik u petoboju i desetoboju na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912, američki Indijanac Jim Thorpe, diskvalificiran je kad je otkriveno da je poluprofesionalno igrao baseball prije svojih olimpijskih pobjeda. Zlatne su mu medalje oduzete, umro je bez njih, a MOO ga je rehabilitirao tek 1983 godine.

Jim Thorpe, prva žrtva krutih amaterskih načela

Dvadeset i četiri godine kasnije švicarski i Austrijski skijaši bojkotirali su natjecanja na Zimskim Olimpijskim igrama u Garmisch-Partenkirchenu, 1936, solidarizirajući se sa svojim trenerima i kolegama kojima je bio zabranjen nastup jer su zarađivali kao učitelji skijanja.

Postepeno je mnogima postajalo jasno da je mnoga amaterska načela pregazilo vrijeme. Na primjer, mnogi športaši istočnog bloka vodili su se kao amateri, bili su službeno zaposleni pri državnim ustanovama, ali sav posao im je bio samo treniranje i bili su amateri samo na papiru.

Svejedno, MOO je insistirao na amaterizmu.

Pamti se smiješna situacija sa Olimpijskih igara u Munchenu, 1972 kada je slavni 9-erostruki Olimpijski pobjednik u plivanju Mark Spitz zamalo bio diskvalificiran i ostao bez medalja jer je na jednom proglašenju, na pobjedničkom postolju, slavodobitno podigao desnu ruku u vis, a, na nesreću, u ruci je držao tenisice jedne renomirane športske kuće.

Tijekom 80-ih godina XX stoljeća stroga je amaterska stega popuštala, nastupali su, sve više, mnogi športaši za koje je i malom djetetu bilo jasno da kruh (pa i puno više od toga) zarađuju isključivo baveći se športom. Situacija se naročito iskristalizirala tih 80-ih, te naročito 90-ih godina prošlog stoljeća. Mnogi športaši, u međuvremenu, više uopće nisu skrivali da za svoje nastupe primaju novac. Činili su to svi vrhunski atletičari, pa i mnogi drugi. A zabraniti njima, zbog toga, nastup na Olimpijskim igrama bio bi krah Olimpizma, jer ih je bilo sve više, i besmisleno bi bilo gledati natjecanja na Igrama bez takvih veličina. Točka na i konačno je stavljena na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992 godine, nastupom famoznog košarkaškog ”dream teama”, sastavljenog od najvećih veličina američke profesionalne NBA lige koji su, i službeno, bili profesionalci. Jedini šport u kojem se, još, profesionalci ne natječu je boks, a u nogometu se također natječu profesionalci, ali samo do 23 godine starosti, da ne bi maksimalna konkurencija najkvalitetnijih natjecatelja na Olimpijskim igrama kvarila draž natjecanja na Svjetskom nogometnom prvenstvu, inače velikom biznisu i manifestaciji (po praćenju, ne po natjecateljima, jer tu nastupa puno manje športaša: 24 momčadi sa po 20-ak igrača) tek nešto manjoj od Olimpijskih igara.

Ali pravila o reklamama i reklamiranju su i dalje vrlo stroga. Reklama ne smije biti na samim športskim borilištima, a službeni sponzori Olimpijskih igara sponzoriraju sve natjecatelje. Od osobnog reklamiranja športašima je jedino dozvoljeno na dresovima, tenisicama ili trenirkama nositi logotipe proizvođača, ali su veličine tih natpisa limitirane.


Doping[uredi - уреди]

Jedan od najvećih problema i opasnosti današnjeg športa u cjelini, a samim tim i Olimpijskih igara je upotreba nedozvoljenih stimulativnih sredstava, droga, kemijskih i medicinskih medikamenata, jednom rječju znanih kao doping. Uzimanje, tj. konzumiranje tih sredstava na kraći rok može i donijeti bolji rezultat, ako, naravno, športaš posjeduje ostale kvalitete potrebne da ga učine prvakom. Ali na dulji rok to može dovesti do fizioloških, fizičkih, zdravstvenih smetnji, čak i raka, a može dovesti i do iznenadne smrti čak i za vrijeme takmičenja. Još je vrlo opasno i to što se posljedice mogu javiti i u kasnijih naraštaja.

Ali kod svakog je športaša želja za sudjelovanjem na Olimpijskim igrama, a kamoli Olimpijska pobjeda, prevelik izazov, pa neki, u posljednje doba nažalost mnogi, pribjegavaju svim sredstvima da bi došli do tog, za svakog pravog športaša, najuzvišenijeg cilja. Još u ranim godinama XX stoljeća olimpijski su natjecatelji koristili slične medikamente za poboljšanje svojih sposobnosti, pa time i rezultata. Npr. pobjednik u maratonu na Olimpijskim igrama u St. Louisu, 1904 godine, Thomas Hicks kao stimulanse je od svog trenera primao strihnin (!) i konjak, čak i za vrijeme utrke!

Tako je to išlo do kasnih 60-ih prošlog stoljeća, kada su športske federacije počele uviđati zlo dopinga i zabranjivati ga a MOO je zabranio doping 1967 godine.

Športaš koji je neslavno ušao u povijest kao prvi pozitivan na doping kontroli bio je moderni petobojac, Šveđanin Hans-Gunnar Liljenwall, na Olimpijskim igrama u Mexico Cityiju, 1968 godine. Preko pedeset sportaša otkriveno je, poput njega, u slijedeće 34 godine, najviše u dizanju utega.

Međutim, daleko “najčuveniji” slučaj dopinga, uopće u povijesti sporta, je slučaj kanadskog sprintera Bena Johnsona, na Olimpijskim igrama u Seoulu, 1988 godine. On je pobijedio u finalu utrke na 100 m, koristeći, dakako nedozvoljenu, supstancu stanozolol, koja, između ostalog, razara jetru. Ali njegova želja da bude Olimpijski pobjednik bila je jača od svih mogućih opasnosti. Naravno, pobjeda i zlatna medalja su mu oduzete, a svjetski rekord iz te utrke (9,79 sec.) mu je poništen.

Usprkos provjerama, mnogi sportaši koriste doping i ne budu uhvaćeni “na djelu”. Tek 90-ih godina na vidjelo su izišli dokazi da su mnogi, bolje reći velika većina Istočnonjemačkih sportaša, a pogotovu sportašica, koristili anaboličke steroide, te mnoga druga sredstva medicinske i kemijske prirode, a u tome su bili poticani od svojih stručnih stožera, pa čak i od službene državne politike. Međutim, i nažalost, nekim od tih sportašica se desilo veliko zlo kao posljedica dugotrajnog konzumiranja kemijskih medikamenata: neke su rodile malformiranu djecu (žalosni slučajevi nekih, nekad vrhunskih, plivačica bivše Istočne Njemačke koje su suvereno vladale svjetskim bazenima 70-ih i 80-ih godina XX stoljeća). A i fantastična američka atletičarka Florence Griffith Joyner, koja je 1988 postavila nedostižne svjetske rekorde na 100 i 200 m (10,49 sec na 100 m na američkim kvalifikacijama za OI i 21,34 sec na 200 m na samim OI U Seoulu) umrla je 21. rujna 1998, sa 39 (!) godina u snu, od komplikacija izazvanih astmom...(?)

Ponukan ovakvim i sličnim, sve brojnijim primjerima i skandalima, kasnih 90-ih MOO je poveo oštru bitku protiv dopinga, zbog čega je formirana Svjetska anti-doping Agencija (WADA – World Anti-Doping Agency). Kad je Agencija počela svoj rad pokazalo se da će bitki biti mnogo, rat će biti dug, a pobjeda (nadajmo se da će je biti), daleka i neizvjesna. Na Olimpijskim igrama 2000 i 2002 godine borba je počela donositi ploda: “stradali” su neki osvajači medalja u dizanju utega i skijaškom trčanju jer su im otkrivena nedopuštena stimulativna sredstva primjenom najsuvremenijih i najsofisticiranijih znanstvenih metoda.

Ali usprkos svemu, unatoč svim primjerima, upozorenjima i prijetnjama, na XXVIII Olimpijskim igrama u Ateni, 2004 23 (dvadeset i troje) sportaša i sportašica diskvalificirano je zbog dopinga!!!

Zato se ne treba se zanositi (početnim) uspjesima. Jasno je da bitka MOO-a i ostalih svjetskih sportskih foruma veoma nalikuje igri policajca i lopova. Naime, čim policija otkrije metodu koju su lopovi dotada koristili, oni izmisle novu, i uvijek su u prednosti pred zakonom. Isto je tako i u sportu. Kada neko stimulativno sredstvo bude otkriveno, pa proglašeno nedozvoljenim, postoje sportaši, njihovi stručni stožeri i, u njihovoj službi, moćni laboratoriji koji će pronaći novo sredstvo dopinga. Pošto se danas u sportu vrti golem novac, postoje grupe sportaša, ili čak medijski atraktivni sportaši-pojedinci, iza kojih stoje laboratoriji, sofisticiraniji i opremljeniji od onih koji su na raspolaganju MOO-u.

Nažalost, više je nego izvjesno da će rat protiv dopinga jako dugo trajati.

Nagrađivanje slavodobitnika[uredi - уреди]

Za sve discipline, svih sportova zastupljenih na Olimpijskim igrama, slavodobitnicima, pojedinačnim i ekipnim, dijele se medalje: za prvo mjesto zlatna medalja (u stvarnosti je to srebro presvučeno zlatom), za drugo mjesto srebrna medalja a za treće mjesto dodjeljuje se brončana medalja. Ovaj način dodjele odličja uveden je na Olimpijskim igrama u Londonu, 1908. Na prvim modernim Igrama, 1896. godine u Ateni, medalje je primalo samo dvoje prvoplasiranih, a na Igrama 1900 i 1904 godine odličnicima su se dodjeljivale raznorazne nagrade i pokali.

Baš stoga što se Olimpijske igre održavaju svake četiri godine, i javnost i sportaši cijene ih, i uspjeh na njima priželjkuju, mnogo više nego na svjetskim prvenstvima ili raznim turnirima, kojih se svake godine održava mnoštvo. Mnogi vrhunski npr. plivači ili atletičari, nerijetko, jednostavno ne dođu na svjetska prvenstva koja se održavaju u predolimpijskoj godini da im to ne bi remetilo zacrtani plan priprema za Olimpijske igre. Naravno da je tu izuzetno važna i povijesna dimenzija Olimpijskih igara. Nije zato nimalo čudno da mnogi Olimpijski pobjednici bivaju u svojim zemljama dočekivani i slavljeni kao istinski heroji, baš kao što je to bilo i tisućljećima ranije, a u današnje vrijeme Olimpijska pobjeda donosi često i materijalnu satisfakciju. Zbog svega toga i tu velikim dijelom leži objašnjenje zašto se neki sportaši nastoje pošto-poto dokopati naslova Olimpijskog pobjednika, riskirajući, upotrebom dopinga svoje zdravlje, ponekad i život, a ponekad i zdravlje svog budućeg potomstva.

Neki, najuspješniji Olimpijski pobjednici, stječu i svjetsku slavu i ulaze u, ne samo sportsku, nego i u opću povijest čovječanstva. Sasvim je sigurno da će se Paavo Nurmi, Jesse Owens, Emil Zatopek, Mark Spitz, Carl Lewis i još poneki Olimpionik naći u leksikonima i enciklopedijama “rame uz rame” sa Cezarom, Karlom Velikim, Leonardom, Napoleonom i drugim velikanima povijesti. Tolika je važnost Olimpijskih igara a pogotovo Olimpijske pobjede, pa gore navedeno olimpijsko geslo: Važno je sudjelovati, ne pobijediti, nažalost, sve više blijedi. Možda se može ići toliko daleko pa čak i ustvrditi da je Olimpijska pobjeda najveće dostignuće i čast koju neki čovjek može postići (kao sportaš, sigurno). S ovim dostignućem i čašću mjerljiva je jedino Nobelova nagrada, ali to je ipak najveće dostignuće u umno-znanstvenom djelovanju. Međutim treba ovom prilikom staviti ruku na srce, pa iskreno priznati: kao što ni svaka Nobelova nagrada nema jednaku “težinu” (ne može se mjeriti Nobelova nagrada jedne Marie Curie za kemiju ili Alberta Einsteina za fiziku sa onom npr.Henrya Kissingera ili Jimmyia Cartera za mir); tako nije isto postati Olimpijski pobjednik na 400 m prepone u atletici, na 200 m leđno u plivanju ili na konju s hvataljkama u gimnastici; kao postati to isto u badmintonu ili odbojci na pijesku. Međutim, osim stručnog pogleda na takve vrijednosti, veliki značaj ima i medijska snaga pojedinog sporta, što, opet, varira od jednog do drugog dijela svijeta.

Tko je najveći Olimpijac u povijesti Igara?[uredi - уреди]

Pitanje je teško i slojevito. Različitosti u konkurenciji koja je vladala na početnim Olimpijskim igrama od one strahovite koja vlada danas, ali i razlika u znanosti koja je pomagala sportu nekad i sad, razlika od nekadašnjeg amaterskog bavljenja sportom do današnjeg, gotovo od reda, profesionalnog, te različitosti samih sportova; stavljaju pred objektivnog promatrača veliko pitanje: zaista, a tko je najveći Olimpijac u povijesti Igara? Ako mjerimo brojem osvojenih medalja, treba znati da sportaši u nekim sportovima, ma kako fantastični bili, ne mogu osvojiti više od jedne medalje na jednim Igrama.

Npr. jedan hrvač, odbojkaš ili dizač utega, pa da je i natčovjek, može osvojiti samo jednu (zlatnu) medalju na jednim Igrama.

S druge strane, u nekim sportovima sportaši mogu, osim svojih podviga, računati i na ekipne medalje (atletika, biciklizam, gimnastika, konjički sport, plivanje, mačevanje).

Nadalje, bilo je veličanstvenih sportaša koji nisu imali ”ekipnu” pozadinu, a ušli su u povijest sporta i Olimpijskih igara, npr. ruski plivač Aleksandr Popov osvojio je na Igrama 1992 i 1996, sam, četiri (2 + 2) zlatne medalje, i nije mogao više, jer Rusi nisu imali još nekoliko tako maestralnih plivača da bi Popov mogao osvajati zlata i u štafetama. Suprotan je primjer američke plivačice Jenny Thompson. Svrstala se odmah do najvećih velikana sporta: Nurmija, Spitza, Lewisa, jer je na Igrama 1992, 1996 i 2000 osvojila osam zlatnih medalja, ali – apsolutno sve – u štafetama, a sama - niti jednu. Ali, postoje i sportaši koji su osvojili samo jednu jedinu zlatnu olimpijsku medalju a zauvijek su ušli, i ostat će, u povijesti Olimpizma. Najočitiji je primjer za to američki atletičar Bob Beamon, koji je na Olimpijskim igrama u Mexico Cityiju, 1968, pobijedio postavivši u finalu skoka u dalj tada nezamislivi svjetski rekord od 8 m i 90 cm, šokirao sportski svijet i tim jednim skokom odletio - u povijest.

Lista najuspješnijih Olimpijaca na Igrama[uredi - уреди]

Vidi: Olimpijci sa najviše medalja

Predsjednici MOO-a 1894 - 2001[uredi - уреди]

Jacques Rogge, r. 2. svibnja 1942., aktualni predsjednik MOO-a, od 2001.

1. Demetrios Vikelas, Grčka, 1894 – 1896

2. barun Pierre de Coubertin, Francuska, 1896 – 1925

3. grof Henri de Baillet-Latour, Belgija, 1925 – 1942

4. Sigfrid Edström, Švedska, 1946 – 1952

5. Avery Brundage, SAD, 1952 – 1972

6. lord Michael Morris Killanin, Irska, 1972 – 1980

7. Juan Antonio Samaranch, Španjolska, 1980 – 2001

8. Jacques Rogge, Belgija, 2001 –

Palitelji Olimpijskog plamena[uredi - уреди]

(od OI 1936 u Berlinu)

  1. Berlin,1936, Fritz Schilgen, atletičar
  2. London, 1948, John Mark, atletičar
  3. Helsinki, 1952, Paavo Nurmi, atletičar
  4. Melbourne, 1956, Ronald Clarke, atletičar
  5. Rim, 1960, Giancarlo Peris, atletičar
  6. Tokio, 1964, Yoshiori Sakai, atletičar
  7. Ciudad Mexico, 1968, Norma Enriqueta Basilio de Sotelo, atletičarka
  8. München, 1972, Günter Zahn, atletičar
  9. Montreal, 1976, Sandra Henderson i Steve Prefontaine, gimnastičarka i atletičar
  10. Moskva, 1980, Sergej Bjelov, košarkaš
  11. Los Angeles, 1984, Rafer Johnson, atletičar
  12. Seoul, 1988, Lim Chin Ale, atletičar
  13. Barcelona, 1992, Antonio Rebollo, streličar
  14. Atlanta, 1996, Muhammad Ali, boksač
  15. Sydney, 2000, Cathy Freeman, atletičarka
  16. Atena, 2004, Nikolaos Kaklamanakis, jedriličar

Popis ljetnih Olimpijskih igara[uredi - уреди]

Popis zimskih Olimpijskih igara[uredi - уреди]

Žene na olimpijskim igrama[uredi - уреди]

Žene su se smjele prvi put natjecati 1904. god.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]