Stjepan Tomašević
| Stjepan Tomašević | |
|---|---|
 | |
| Kralj Bosne | |
| Vladavina | 10. juli 1461 - 5. juni 1463 |
| Prethodnik | Stjepan Tomaš |
| Nasljednik | Matija Radivojević |
| Krunidba | 17. novembar 1461.[1] |
| Despot Srbije | |
| Vladavina | 1. april 1459 - 20. juni 1459 |
| Prethodnik | Lazar |
| Nasljednik | niko |
| Supružnik | Jelena Branković (Mara) |
| Djeca | upitno |
| Dinastija | Kotromanići |
| Otac | Stjepan Tomaš |
| Majka | Vojača |
| Rođenje | oko 1438 Bosna |
| Smrt | 5. juni 1463 Jajce |
| Mjesto sahrane | Jajce |
Stjepan Tomašević Kotromanić (oko 1438 — 5. juni 1463.) je bio vladar iz dinastije Kotromanić, koji je bio poslednji despot Srbije (21. mart 1459 — 20. juni 1459.) i kralj Bosne i despot Srbije, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Usore, Soli, Podrinja i Zapadnih strana[2] (10. juli 1461 - 5. juni 1463). Tokom svoje kratkotrajne vladavine je pred nadmoćnom osmanskom vojskom bez borbe predao Smederevo i Srpsku despotovinu, a potom i Kraljevinu Bosnu poslije opsade Ključa. Predao se Mahmud paši Anđeloviću uz obećanje da će mu biti pošteđen život, ali je bio izveden pred sultana Mehmeda II (1451 — 1481) u Jajcu i tu je na licu mesta pogubljen po njegovoj naredbi. Stjepan Tomašević došao je na vlast nakon očeve smrti 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi Piu II predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć Bosni. Sljedeće godine priznao je vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskog kralja Matije I i očekujući pomoć iz Hrvatske i Ugarske, otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Ali pomoći niotkuda. Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II Osvajača okupila se u proljeće 1463. godine u Drinopolju i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala (20. maja) bijaše stari kraljevski tvrdi grad Bobovac. Kralj Stjepan Tomašević izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obližnju tvrđavu Ključ . Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obećanje da će mu poštedjeli život. Međutim, odveden je u Jajce, zajedno sa stricem Radivojem, gdje su obojica pogubljeni. Poslije su nastale priče o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slučajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjičara srpskog porijekla, od čijeg se stvarnosnog opisa ledi krv u žilama: "Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrđavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrđavu i zapovjedio da se kralj i njegovi sudnizi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju." Iza Stjepana Tomaševića ostala je njegova udovica, tada šesnaestogodišnja kraljica Marija, kći despota Lazara Brankovića, te njihovo dvoje, u izvorima neiomenovane, djece (upitno je da li su ikako postojala). Udovica Stjepana Tomaša, kraljica Katarina Kosača, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim , gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu. Dvoje njihove djece, Sigismund , poslije smrti Stjepana nasljednik bosanske krune i mala Katarina je zarobljena i odvedena u Istanbul. Tako se ugasila loza Kotromanića. Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su unutar franjevačkog samostana u Jajcu.
Važno je spomenuti da je kralj Stjepan Tomašević nosio kršteno ime Stjepan, baš kao i njegov stric Stjepan Ostojić. Dok su kraljevi od Tvrtka I nosili ime Stjepan kao tiulu, kako bi dokazali svoje pravo na Srbiju. Tako je Stjepan Ostojić trebao biti Stjepan I, a Tomašević Stjepan II. Kralj Dabiša, Ostoja, Tvrtko II i Tomaš ime Stjepan su nosili kao tiulu.
Bio je sin kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače.[3] Pored i Stjepana Tomaš i Vojača su imali barem jednog sina koji je umro mlad (ne treba ga mješati sa sinom Katarine Kosače, koji je umro na Mljetu 1462. godine.[4]
Nakon što je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu višeg roda. Kako je Vojači već bio obećao brak, što se u Katoličkoj crkvi, kojoj je Stjepan Tomaš pripadao, smatralo predbračnim ugovorom, papa Eugen IV je morao razriješiti to obećanje. Stjepan Tomaš je zatim oženio Katarinu Kosaču, kćer herceg Stjepana Kosače, koja je tim brakom postala bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića.U braku s kraljicom Katarinom Stjepanov otac je imao troje djece :
- nepoznato djete
- Sigismunda
- Katarinu
Stjepan Tomašević se prvi put spominje 1447. u pismu kralja Tomaša upućenom papi. U pismu kralj Tomaš spominje sina Stjepana koji uči latinsku knjigu.
Stjepan Tomaš se nastojao tokom svoje vladavine okrenuti prema Ugarskoj i državama na Apeninskom poluotoku. Tako je zamolio papu Pija II. da mu pomogne nći mladenku za sina Stjepana. Papa je na kraju našao Stjepanovu potencijalnu suprugu, vanbračnu kćer milanskog vojvode Francescsa Sforze, Drusijanu Sforzu. Kralj Tomaš nije bio toliko zadovoljan painom ponudom, ali ju je prihvatio.[5]. Stjepan Tomašević je tako zaručen za Drusijanu. Godine 1458. umire Lazar Branković. Vlast naslijeđuje Stjepan Branković . U Srpskoj despotovini je vladao nered . Državi nije bilo spasa, tako da je Lazarova udovica Jelena Paleolog odlučila da svoju najstariju ći Jelenu pripremi za udaju, a miraz je bio čitava Srpska Despotovina, ovakva mladenka je bila rijetka, ali poželjna u tadašnjoj Evropi. Stjepan Tomaš je uvidio priliku da svoju vlast i uticaj proširi na Srbiju. Budući da je ova prilika bila dobra, kralj Tomaš je u januara 1459. godine krenuo u Segedin, u Mađarskoj, kako bi se sa hrvatsko-ugarskim kaljem Matijom Korvinom dogovorio oko sklapanja braka između Stjepana i Jelene Branković.[6]. Čuvši za ovo, sultan Mehmed II Osvajač je napao Bosnu, misleći da se Bosna bez kralja neće uspjeti odbraniti. Tako je 29. januara 1459. iz Bihora i Vrhbosne izvršen napad na Bobovac i Vranduk. Tada princ, Stjepan Tomašević se uspio izvući iz Bobovca kako bi krenuo u Smederevo. U međuvremenu, kralj Stjepan Tomaš se vratio iz Segedina u Jajce između 19. i 31. januara[7]. Stjepan Tomašević je sa velikom pratnjom preko Olova stigao u Teočak, odakle je prešao u Srbiju. U velikoj pratnji Stjepana Tomaševića je bio tada uticajni Radivoj Ostojić, kojem je kralj Tomaš dodjelivao velike posjede da ne bi želio bosansku krunu.[8]
Stjepan Tomašević je sa Radivojem stigao u Smederevo 20. marta 1459. Već 21. marta Tomašević je preuzeo dužnost despota. Dana 1. aprila 1459. oženio je Jelenu Branković [9], dvanaestogodišnju kćerkom srpskog despota Lazara i bizantijske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš
.jpg)
Nudući da je Tomašević bio je zaručen za vanbračnu kćerku milanskog vojvode Francesca Sforze, najvjerovatnije Drusijanu, ali su ove zaruke prekinute. O tom njegov otac obavještava njegovog nesuđenog punca pismom 1. maja:
Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana.[10]
Kao što je već spomenuto 1. aprila je obavljena njegova ženidba sa Jelenom Branković, a kao podrška mu je stigao i mali odred iz kraljevine Ugarske. Međutim svega nekoliko nedelja kasnije pred Smederevom se pojavila osmanska vojska na čijem se čelu nalazio Mehmed II Osvajač. Iako je Smederevski Grad bio odličan utvrđeni objekat podignut po uzoru na Carigrad , koji je bio u mogućnosti i da sa malom posadom dugo odoleva opsadi, novi despot se odlučio na pregovore sa sultanom. Postignut je dogovor po kome je despot sa suprugom, amidžom i članovima porodice mogao slobodno da napusti grad, mađarski vojnici su morali da se predaju, a Osmanlije su preuzele tvrđavu. Pad Smedereva bez borbe je izazvao pravo zaprepašćenje širom Evrope u kojoj su se nadali da će se u Smederevu pružiti junački otpor poput onog u Carigradu. Zbog toga su Stjepan i njegov amidža Radivoj optuženi za izdaju kukavičluk. Međutim despot Stjepan je unaprijed upozoravao da će ako na dobije traženu pomoć od Evropskih zemalja za odbranu Smedereva i Despotovine biti primoran da preda grad Osmanlijama, ali nije dobio nikakvu pomoć osim manjeg odreda iz Mađarske, pa čak ni naznaku da pomoć stiže ni sa jedne strane.
Treba imati u vidu da je bilo jasno i pre predaje, da se Smederevo borbom ne može spasiti. Prvi razlog je bila jasna brojčana nadmoć osmanske vojske. Drugi razlog je bilo postojanje turkofilske stranke u samom utvrđenju koja je u nekom trenutku opsade mogla da pusti Osmanlije u grad, kao što se već desilo u Golubcu koji je 1427. godine predat Osmanlijama, iako je trebao da bude vraćen kraljevini Mađarskoj. Ova stranka je dodatno ojačala zbog činjenice da je novi despot bio sin kralja Bosne sa kojim je postojao sukob oko Srebrenice i koji je iskoristio smrt despota Lazara da preuzme 11. tvrđava koje su se nalazile u sastavu despotovine Srbije. Zbog svega ovoga despot Stjepan se odlučio da preda grad i pokuša da pruži otpor Osmanlijama na nekom drugom mjestu i u nekom povoljnijem trenutku, umjesto da pokuša da junački pogine u borbi koja bi se vrlo vjerovatno okončala vrlo brzo izdajom i njegovim zarobljavanjem.
Nakon pada despotovine sultan Mehmed II je sa teritorija Srbije, u januaru 1460., poslao pismo u kojem je zatražio slobodan prolaz kroz Bosnu prema Slavoniji. Kralj je prihvatio sultanov zahtjev. Papa je ubrzo saznao u Tomaševom postupku, pa je već 18. januara zadužio hvarskog biskupa da istraži o ovoj nagodbi. Već 4. maja Simon, mačvanski ban šalje pismo papi u kojem optužuje Tomaša da je dopustio Hasan-paši slobodan prolaz kroz Bosnu. Hasan-paša je opljačakoa Slavoniju i Srem.[11] Važno je pomenuti da su Osmanlije, iako im je Tomaš pružio pomoć, zauzele Usoru, Zvornik, Srebrenicu. Kralj Tomaš je nakon svih optužbi tražio pomoć od Mlečana, u novembru 1460. godine. Kralj Tomaš i herceg Stjepan su imali zategnute odnose, ali nakon pada Srbije postepeno su se zbližili. Već u januaru 1461. herceg Stjepan Vukčić Kosača je tražio pomoć od Venecije. Mlečani su već 5. februara poslali posrednika između Tomaša i hercega.
Stjepan Tomaš umire 10. jula 1461. godine, posle kraće bolesti, a na prijestolu ga naslijeđuje njegov najstariji sin Stjepan. Prvi potez novog kralja bilo je pomirenje sa hercegom Stjepanom Kosačom , velikim vjovdom Hracegovine sa kojim su njegovi prethodnici bili u dugim sukobima, čime je uspeo da smiri stanje u zemlji i pripremi se za sukob sa Osmanlijama. Istovremeno je sklopio savez sa krbavskim knezovima protiv bana Hrvatske Pavla Sperančića, koji su podržali Mlečani i sam herceg, čime je uspeo da obezbedi svoje zapadne granice. U odnosu sa papskom kurijom Stjepan je nastavio, pa čak i produbio, prokatoličku politiku svog oca. On se direktno obratio papi Piu II tražeći od njega kraljevsku krunu čime bi učvrstio kako svoj položaj u zemlji, tako i u odnosima sa susedima pozivajući se na sve veću opasnost od Osmanlija i ukazujući na to da je njegova kraljevina sledeća na udaru. Papa je udovoljio njegovim zahtevima i protivno primedbama kralja Mađarske Matije Korvina da je kralj Bosne de jure njegov vazal, poslao mu je zlatnu krunu kojom se Stjepan 17. novembra 1461. godine u Jajcu, u crkvi Sv. Marije, krunisao za kralja Bosne u prisustvu sve svoje vlastele 8od Kosača krundbi je prisustvao herceg Vlatko Kosača). Kralja je krunisao biskup Nikola Modruški. Međutim ovaj svečani čin nije doneo Stjepanu željenu korist, pošto je Korvin to tumačio kao potez koji je direktno uperen protiv njega i njegovog prava zbog čega je nastavio da radi protiv snaženja kraljevine Bosne, dok je Mehmed II to tumačio kao jasan signal da će se Stjepan svim svojim snagama priključiti prvom krstaškom pohodu uperenom protiv Osmanske imperije, zbog čega je otpočeo sa pripremama za konačni udar na kraljevinu Bosnu.
Pod papinim posredovanjem došlo je početkom 1462.(papa je poslao pismo Matiji 21. januara) godine do zaključenja ugovora između Matije i Stjepana prema kome je Stjepan i zvanično priznao da je kraljevina Bosna vazalna kraljevina u sklopu kraljevine Ugarske, a tom prilikom se obavezao i da novčano potpomogne kralja Matiju u pokušaju da od svetog rimskog cara Firdika III ( 1440 — 1493 ) otkupi krunu svetog Ištvana. Istovremeno je Stjepan je prekinuo plaćanje danka sultanu, pošto je u Carigradu već donesena odluka o uništenju kraljevine Bosne, a sam kralj se nadao da će uz podršku pape i Matije Korvina biti u stanju da odoli osmanlijskom napadu. Krajem maja postignut je dogovor između Stjepana Tomaševića i Matije Korvina. Tomaševiću je priznato krunisanje, ali ostaje ugarski vazal, daje mu novac za otkup krune i prekida slanje danka sultanu (predaja nekih gradova Ugarskoj?)[12].
Početkom 1463. godine zajedničko poslanstvo kralja Stjepan i hercega Stjepana Kosače otišlo je u Dubrovnik, Veneciju, Vatikan i kod Skender Bega, tražeći od njih pomoć u predstojećem sukobu sa Osmanlijama koje su već u martu iste godine otpočele sa upadima na prostore kraljevine Bosne , a i vojvodstva Hrecegovine. Mlečani usu pružili malo vojne pomoći, jer nisu htjeli ući u rat sa sultanom. Krajem aprila 1463. albanski odredi vojske odlaze u pomoć hercegu Stjepanu. Pošto nikakva vojna pomoć nije pristigla ni sa jedne strane, u Carigrad je tokom proljeća stiglo poslanstvo iz kraljevine Bosne nudeći primirje na petnaest godina. Osmanske paše su pristale na takav dogovor, da bi već posle četiri dana uputile vojsku na kraljevinu Bosnu.
Osmanlijski plan za udar je bio dobro osmišljen, jer je prvo zapovednik Srbije otpočeo sa manjim vojnim dejstvima na granici sa kraljevinom Ugarskom, što je kralj Matija tumačio kao najavu napada na njega pošto se ka prostoru današnje Srbije kretala jaka osmanlijska vojska.
Vojska koju je predvodio lično Mehmed II je preko Sjenice i Drine prodrla u Bosnu i bez muke slomila otpor poslednjih Pavlovića i Tvrtka Dinjičića koji se bez borbe predao pozivajući se na petnaestogodišnje primirije, ali je na licu mesta bio pogubljen po sultanovoj naredbi. Osmanlije su istovremeno prodrle i u istočni dio Hercegovine. Herceg Stjepan se sa porodicom povukao u njen zapadni dio, dok je u istočnom dijelu nekoliko zapovednika utvrda pokušalo da pruži otpor odbijajući da se preda, ali su na kraju podlegli pred nadmoćnom osvajačkom vojskom. Sultan je potom poveo deo vojske na Bobovac, Mahmud-paša Anđelović sa 20. 000 ljudi je krenuo na Jajce, dok je treći dio vojske operisao po južnim obodima Panonske nizije onemogućavajući Mađare da pruže bilo kakvu vojnu pomoć kralju Stjepanu.
Mehmed II je za opsadu Bobovca spremio veliku silu i dosta artiljerije, jer je on važio za najjači grad u kraljevini Bosni koji je odoleo i srpskom caru Dušanu Silnom, zbog čega se u njemu čuvao kraljevska kruna i riznica. Međutim posle samo tri dana opsade (21. maj), grad je njegov zapovednik, knez Radak, predao Osmanlijama. Radak je najverovatnije bio potkupljen, a ima tumačenja da je kao bogumil to učinio iz verske ostrašćenosti u Notarasevom stilu da bi pre video turski turban, nego latinsku mitru. Odmah nakon predaje Bobovca, Radak je na licu mesta po sultanovoj naredbi pogubljen što je poslalo strahovitu poruku ostaloj vlasteli ili se predajte bez borbe ili se pozdravite sa životom. Ovaj potez se pokazao kao delotvoran, jer se posle toga Visoko predalo bez borbe.
Mehmed Anđelović je stigao pod Jajce, gde mu je dojavljeno da se kralj Stjepan sklonio u utvrđeni Ključ. Otpočela je opsada utvrde, ali su istovremeno tekli i pregovori o predaji grada. Posle dužeg otpora, kralj je pristao da krajem maja preda grad i potpiše naredbu ostalim zapovednicima utvrda da se predaju pod uslovom da mu se kao u slučaju Smedereva omogući slobodno napuštanje grada. Kralj Stjepan je potom sproveden do Jajca, koje se u međuvremenu predalo Mehmedu II. Tu je on izveden pred sultana koji ga nije hteo ni pogledati, već ga je odmah dao da mu odrubi glava označivši Anđelovićevu reč kao ništavnu. Po njegovoj naredbi je na licu mesta pogubljen i kraljev stric Radivoj Ostojić, dok su njegov brat i sestra po ocu odvedena u Carigrad i preobraćeni u islam. Posle ovoga su i preostale utvrde u kraljevini Bosni otvorile svoje kapije i predale se osvajačima. Treba pomenuti da je kralj Stjepan pogubljen u samo jutro 5. juna 1463. godine. Zajedno sa sljedećim osobama :
- Radivoj Ostojić
- Tvrtko Radivojević Kotromanić, sin Rdaivoj Ostojića, imao samo 13. godina.
- oko 200. bosanskih plemića
Svi ovi plemići su pogubljeni u Craevom polju kod Jajca
Stjepanova supruga Mara je također bila zarobljena s Stjepanom u Ključu, ali je Mara izašla sa svojom pratnjom iz tvrđave Ključ. Preko Konjica i Blagaja kraljica je pobjegla u Split. Kasnije je živjea u Osmanskom carstvu . Stjepanov polubrat i polusestra, koji su rođeni u drugom Tomaševom braku su probraćeni u Islam.
- Vidi: Katarina Tomašević
- Vidi: Ishak-beg Kraljević
Ovo pismo je napisano papi 17. okotbra 1461. godine.
Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućega ljeta s vojskom da me udari da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na monogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i još htio podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izagnao maniheja (patarena) iz kraljestva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat planuo. Od tebe krunjen, donijet ću pouzdanje podanicima, strah neprijateljima. Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj ruci; ali to nije mletačkom vijeću bilo po volji; zapovijedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, budući da i mlečani drgačije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti.Još molim da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe u vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti. Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpast, ako se ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela nisu se dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka. kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i naj zgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu. Ovako misli neprijatelj: ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o tebi proričem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.
| Prethodnik: Stjepan Tomaš |
Kralj Bosne 1461-1463 |
Nasljednik: Matija Radivojević |
| Prethodnik: Lazar |
Despot Srbije 1459 |
- ↑ Mitja Velikonja, Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003, 39. strana
- ↑ Bosna u srednjem vijeku- Državni arhiv
- ↑ Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978, 323. strana
- ↑ "Ovdje počiva sin Tomaša, kralja Bosne). Prema starim piscima radi se o sinu pretposljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića (kralj od 1443. do 1461.). S prvom ženom Vojačom imao je 2 sina ─ Stjepana Tomaševića, posljednjega bosanskog kralja (1461./63) i drugog sina nepoznata imena. On je, s maćehom kraljicom Katarinom, išao na hodočašće i zavjet Gospi na Mljet, gdje je umro i pokopan."[mrtav link]
- ↑ Hrvatski biografski leksikon hrvatskih i bosanskih srednjovjekovnih velikana
- ↑ Biografije srpskih vladara: despota, careva, kraljeva, kneževa...
- ↑ Vladavina Stjepana Tomaša Kotromanića, Historija Bošnjaka
- ↑ Zavičajni muzej Tuzla, Članci i grada za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzla, 1980.
- ↑ Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
- ↑ Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod Matic hrvatske, 1972.
- ↑ Historija Bosne, str. 300
- ↑ Sarajevo u osmanskom periodu Arhivirano 2011-05-21 na Wayback Machine-u, sarajevo.ba
- ↑ Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
