Patrijarh srpski German

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Patrijarh German)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Patrijarh srpski German
Osnovne informacije
Pomjesna crkva Srpska pravoslavna crkva
Arhijerejski čin Patrijarh
Titula Arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski
Način obraćanja Njegova svetost
Država Srbija
– godine službe od 13. septembra 1958. do 1. decembra 1990.
– prethodnik Patrijarh Vikentije
– nasljednik Patrijarh Pavle
Prethodna eparhija Eparhija žička
– godine službe 19561958.
– prethodnik Nikolaj Velimirović
– nasljednik Vasilije Kostić
Prethodna eparhija Eparhija budimska
– godine službe 1952-1956
– prethodnik Hrizostom Vojinović
– nasljednik Arsenije Bradvarević
Prethodna eparhija Eparhija moravička
– godine službe 1951-1952
– prethodnik Hrizostom Vojinović
– nasljednik Sava Vuković
Lični podaci
Svetovno ime Hranislav Đorić
Datum rođenja 19. avgust 1899.
Mjesto rođenja Jošanička banja
Srbija Kraljevina Srbija
Datum smrti 27. avgust 1991.
Mjesto smrti Beograd
 SFRJ

Patrijarh German (svjetovno ime Hranislav Đorić) je bio patrijarh Srpske pravoslavne crkve u periodu SFRJ.

Bio je 32 godine patrijarh Srpske pravoslavne crkve od 1958. do 1990.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je 19. avgusta 1899. u Jošaničkoj Banji[1] od oca Mihaila, učitelja (koji je kasnije rukopoložen u čin đakona i prezvitera) i majke Cvete. Osnovnu školu je učio u Velikoj Drenovi i Kruševcu, a devetorazrednu bogosloviju, u Beogradu i Sremskim Karlovcima 1921. Izvesno vreme je studirao prava u Parizu, a potom je završio Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu (1942. godine).

U čin đakona rukopoložio ga je episkop žički Jefrem i postavio ga za pisara Duhovnog suda u Čačku. Predavao je veronauku u čačanskoj gimnaziji. Iz zdravstevnih razloga napustio je crkveno-administrativnu službu i pošto je rukopoložen u čin prezvitera, 1927, postavljen je za paroha u Miokovcima. Na ovoj parohiji je ostao do 1931. godine, a tada je premešten u Vrnjačku Banju. Posle izbora patrijarha Gavrila 1938, postavljen je za referenta Svetog arhijerejskog sinoda. Na toj dužnosti ga je zatekao izbor za vikarnog episkopa moravičkog. Kao udovog sveštenika, zamonašio ga je u manastiru Studenici episkop šumadijski Valerijan davši mu ime German.

Čin arhijerejske hirotonije izvršio je, 15. jula 1951. godine, patrijarh srpski Vikentije uz učešće episkopa šumadijskog Valerijana, sremskog Nikanora i banjalučkog Vasilija.

Novoizabrani episkop German je, u isto vreme, primio i dužnost glavnog sekretara Svetog arhijerejskog sinoda, koju je vršio sve do izbora za episkopa žičkog 1956. U isto vreme, uređivao je „Glasnik“, službeni list Srpske pravoslavne crkve.

Na zasedanju Svetog arhijerejskog sinoda 1952. godine izabran je za episkopa budimskog. Posle smrti episkopa žičkog Nikolaja, 1956, episkop German izabran je za episkopa žičkog.

Na patrijaraškom tronu nasledio je patrijarha Vikentija, 13. septembra 1958.[1]

Bio je 32 godine patrijarh Srpske pravoslavne crkve, od 1958. do 1990.

Dok je bio na čelu SPC iako u teškim okolnostima uspeo je mnogo toga da spasi i sačuva. Za vreme njegovo manastir Žiča, koga su Nemci bili gotovo potpuno razorili za vreme rata, obnovljen je u potpunosti. Uspeo je da izdejstvuje obnovu (vraćanje u oblik kakav je imala u 12. veku, kada je podignuta) Studenice, Lazarice (kruševačke crkve iz srednjeg veka) i mnogih drugih. Svi važniji hramovi SPC u tadašnjoj Jugoslaviji stavljeni su pod zaštitu republičkih i pokrajinskih Zavoda za zaštitu spomenika kulture. U Beogradu je 80-ih dozidana priprata na maloj crkvi Svetog Save na Vračaru. Potpuno oslikan Hram Sv. arhanđela Gavrila kod „[|Partizanovog stadiona]“. Milić od Mačve je po njegovom blagoslovu oslikao voždovačku Crkvu Svetog cara Konstantina i carice Jelene čije freske predstavljaju remek-delo slikarstva. U njegovo vreme je došlo do raskola Srpske pravoslavne crkve u Americi[1], koji je u međuvremenu izglađen, i do raskola u Makedoniji koji još uvek traje.

Jedna od njegovih najvećih zasluga je taj što je uspeo da se izbori da se nastavi izgradnja Hrama Svetog Save u Beogradu — posle višedecenijske borbe gradnja je odobrena 1984. Zabeleženo je da je 88 puta patrijarh German podnosio molbu i vodio razgovore sa raznim instancama vlasti, dok se nije izborio za nastavak gradnje, posle 26 godina svoje službe. Izgradnja Hrama je ponovo počela 12. maja 1985. i tom prilikom je odslužena arhijerejska liturgija i postavljena povelja.

Veoma se trudio na otvaranju bogoslovije i u izdavanju crkvenih listova za versko prosvećivanje svoga naroda. Obnovio je rad pravoslavne bogoslovije u manastiru Krki.

Kada je 1989. godine slomio kuk bio je to početak bolesti koja je trajala do kraja njegovog života. Prema mišljenju lekara sa VMA nije više bio u stanju da obavlja složene crkvene dužnosti i arhijereji su doneli odluku da biraju novog patrijarha, krajem 1990. godine. Patrijarh German je umro 27. avgusta 1991. i sahranjen je unutar Crkve Svetog Marka u Beogradu.

Zbog navodne bliskosti sa komunističkim režimom, neki su ga zvali crveni patrijarh.[2]. Tokom vladavine patrijarha Germana promenjena je procedura izbora patrijarha i uveden je takozvani apostolski princip[2], po kome episkopi na saboru biraju trojicu kandidata, a zatim se žrebom (izvlačenjem) odlučuje koji će od njih biti novi patrijarh.

Njegov naslednik na patrijaršijskom tronu je bio patrijarh Pavle.

O životu patrijarha Germana napisana je knjiga „Patrijarh srpski German u životu i borbi za Spomen-hram“ autora Milana D. Jankovića, protojereja-stavrofora i dugogodišnjeg sekretara Svetog arhijerejskog sinoda. Ova knjiga ima više od 700 strana i najbolji je izvor podataka o patrijarhu Germanu.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 Pravoslavlje: Patrijarsi Vikentije, German i Pavle Arhivirano 2009-05-08 na Wayback Machine-u
  2. 2,0 2,1 „Vreme: Sveti duh na tajnom zadatku”. Arhivirano iz originala na datum 2014-10-31. Pristupljeno 2013-03-25. 

Povezano[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]