Isaija Đaković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Isaija Đaković

Isaija Đaković (Grabovac kod Slankamena, 17. vekBeč, 20. 7. 1708) je bio mitropolit krušedolski (karlovački) 1708. godine.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je u selu Grabovcu kod Slankamena. U istom selu je prvo bio sveštenik, a zatim kada je ostao udovac, zamonašio se u manastiru Krušedolu. Postao je episkop jenopoljski i aradski u vremenu pre Velike seobe Srba 1690. godine.

Tokom Velike seome Srba patrijarh Arsenije III sazvao je 18. juna 1690. godine u Beogradu narodni zbor. Na tom zboru učestvovao je i episkop Isaija čije je mnoge pozitivne osobine, poznavanje jezika, kao i poznavanje političkih prilika u Habzburškoj monarhiji, uočio patrijarh Arsenije. U svom radu u novim okolnostima patrijarh se mogao osloniti na iskustvo i sposobnosti episkopa Isaije. Tokom ovog zbora u Beogradu formulisani su zahtevi srpskog naroda koji je imao nameru da u većem broju pređe u Ugarsku.

Episkop Isaija je tada otišao u Beč i sastao se sa grofom Đorđem Brankovićem koji je bio uhapšen. Zajedno su uobličili zahteve sa Beogradskog zbora i 21. avgusta 1690. godine episkop Isaija je dobio od cara Leopolda I privilegiju kojom su garantovana tražena prava. Insistiranjem episkopa Isaije tekst već spremljene privilegije je dopunjen rečenicom koja kaže da se vlast srpskog patrijarha proširuje i priznaje i nad pravoslavnim narodom u Hrvatskoj i Ugarskoj.

Da bi stali na put intenzivnom zalaganju rimokatolika na unijaćenju Srba u Sremu i Slavoniji, patrijarh Arsenije III je krenuo u obilazak svojih vernika, za to je dobio u Beču 5. marta 1692. godine putni list za sebe i episkopa Isaiju. Tada je episkop Isaija obišao Srbiju, Hercegovinu i Dalmaciju.

Ubrzo posle Velike seobe car Leopold I je darovao manastir Grgeteg sa svim njegovim posedima na doživotno uživanje episkopu Isaiji. Kasnije, kada je postao mitropolit, Isaija je Grgeteg proglasio mitropolitskim dobrom.

Patrijarh Arsenije III je iznenada umro u Beču 27. oktobra 1706. godine pa se postavilo pitanje njegovog naslednika. Episkop Isaija je radio na tome da se što pre popuni mesto duhovnog poglavara. U pogledu odnosa sa Pećkom patrijaršijom, zastupao je stav, suprotno od ostalih arhijereja, da se izabere novi patrijarh i organizuje posebna patrijaršija. Drugi su, na čelu sa fruškogorskim episkopom Stefanom Metohijcem, zastupali stav da srpska crkva u ovim krajevima organizuje kao autonomna mitropolija u sastavu Pećke patrijaršije.

U Beču je, 3. marta 1707. godine, održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog saveta i Dvorske ugarske komore i tom prilokom je doneta odluka koja je bila protiv obe srpske teze. Konferencija je donela odluku da se prilikom izbora novog crkvenog poglavara austrougarskih Srba ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijaraha pod Turcima, ali da ni sam ne može nositi titulu patrijarha.

Na srpskom saboru održanom 6. januara 1708. godine u manastiru Krušedolu, pobedila je teza mitropolita Stefana Metohijca da se ne smeju prekidati veze sa Pećkom patrijaršijom. Tada je osnovana nova Krušedolska mitropolija i za njenog prvog mitropolita jednoglasno je izabran Isaija Đaković, koji je znao strane jezike i dvadeset godina vodio sve crkvene poslove u odnosu sa valstima. Prilikom ustoličenja novi mitropolit je pred celim crkveno-narodnim saborom položio zakletvu vernosti Pravoslavnoj crkvi uopšte, caru i pećkom patrijarhu. Novom mitropolitu je za arhidijecezu određen Srem i Osečko polje. Za vreme svoje kratkotrajne uprave mitropolit Isaija se nastanio u Sremskim Karlovcima, gde je 15. maja 1708. godine održao prvo redovno zasedanje Svetog arhijerejskog sinoda novoosnovane Krušedolske mitropolije.

Novi mitropolit krušedolski, znajući potrebe svoga naroda i crkve sa jedne, i težnje političkih i rimokatoličkih krugova sa druge strane, podneo je caru Josifu I zahtev u jedanaest tačaka. Tražio je da svi tadašnji i budući episkopi u Monarhiji zavise od mitropolita dok se ne osvoji Peć, sedište srpskog patrijarha. Tražio je da Krušedolska mitropolija zadrži u potpunosti svoja dobra, da narod sam sebi bira mitropolite i postavlja mitropolitske administratore, da srpsko sveštenstvo slobodno vrši svoje dužnosti, a episkopi da slobodno i neometano obilaze svoje eparhije i sakupljaju svoje prihode koji su im privilegijama odobreni, da je pravoslavna vera slobodna i ravnopravna s katoličkom i da se srpski narod ne prisiljava da praznuje katoličke praznike. Osim toga, mitropolit je tražio da pravoslavne episkope posvećuje samo srpski arhiepiskop i da onaj pravoslavni mitropolit ili episkop koji pređe na uniju bude lišen čina, a da narod na njegovo mesto može postaviti novog mitropolita ili episkopa.

Prilikom posete Beču radi crkveno-narodnih poslova, mitropolit Isaija je iznenada umro 20. 7. 1708. godine. Sahranjen je u manastiru Krušedolu.

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Prethodnik:
Arsenije III Čarnojević
mitropolit karlovački
1708.
Nasljednik:
Sofronije Podgoričanin