Eero Saarinen

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Eero Saarinen
Moderna arhitektura

Detalj njujorškog TWA terminala
Biografske informacije
Rođenje 20. august 1910.
Kirkkonummi, Veliko Vojvodstvo Finska,  Rusko Carstvo
Smrt 1. septembar 1961.
Ann Arbor, Michigan  SAD
Opus
Polje arhitektura - dizajn
Znamenita djela
TWA terminal, Jefferson National Expansion Memorial

Eero Saarinen (Kirkkonummi, 20. august 1910. - Ann Arbor, Michigan, 1. septembar 1961.), bio je američki arhitekt i dizajner finskog porijekla, jedan od lidera istraživanja i eksperimenta u američkoj arhitekturi tokom 1950-ih.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Eero je rođen kao sin poznatog arhitekta Eliel Saarinen i njegove druge žene skulptorice Loja Gesellius. Zajedno sa roditeljima i sestrom Evom-Lisom 1923. iselio se u Sjedinjene Američke Države, tamo je u Michiganu pohađao javne škole. A od 1929. studira skulpturu na pariškoj Académie de la Grande Chaumière, ali je odustao kad je shvatio da želi nastaviti očevim stopama. Nakon tog je od 1931. - 1934. studirao arhitekturu na Univerzitetu Yale, koji je u to vrijeme bio vrlo konzervativan, tako da više je naučio od svog oca, koji je bio puno moderniji. On je dok je još stvarao u Finskoj, kombinirao srednjovjekovne skandinavske forme sa aktualnim trendovima.[1]

Na Yalu je mladi Saarinen osvojio nagradno studijsko putovanje koje je iskoristio u studijskoj godini 1934. / 35. u Evropi, gdje je jedno vrijeme i radio u studiju helsinškog arhitekta Jarla Eklunda.[1]

Eero Saarinen je počeo raditi u Sjedinjenim Američkim Državama - 1936. zaposlivši se urbanističkom birou grada Flint u Michiganu. Tamo nije dugo ostao, jer se već 1938. pridružio očevom birou u Bloomfield Hillsu. Godinu dana kasnije zajedno sa ocem osvojio je prvu nagradu za Smithsonian Art Gallery u Washingtonu, ali taj projekt nije nikad realiziran.[1]

Eero se 1939. oženio sa skulptoricom Lillian Swann, sa kojom je izrodio dvoje djece, Erica i Susan, njihov brak završio je razvodom 1953. nakon tog se oženio sa likovnom kritičarkom Aline Bernstein Louchheim, sa kojom je već iduće godine dobio sina Eamesa.[1]

Eero je zajedno sa ocem - 1940. projektirao školu Crow Island u Winnetki (Illinois). Taj amblematski projekt jednokatne građevine, utjecao je na izgled brojnih posljeratnih osnovnih škola jer je ergonomski odgovarao malim učenicima.[1] Te iste - 1940. dobio je američko državljanstvo, od 1945. jedan je od partnera i suvlasnika u projektnom birou Saarinen and Swanson, koji se 1947. raspao, pa je umjesto njega formiran novi biro Saarinen, Saarinen and Associates, koji je egzistirao sve do očeve smrti.[1] Nakon tog je osnovao vlastiti biro Eero Saarinen and Associates.

U tih 11 godina koliko je radio sa ocem, Eero je počeo u vlastititim projektima eksperimentirati sa skulptorskim formama, nepoznatim u ranijoj arhitekturi, koje su se dramatično razlikovale od svega dotad viđenog. Njegovi uzbudljivi rezultati oduševili su mnoge kojima je dosadila monolitnost i štedljivost internacionalnog stila moderne arhitekture.[1]

Jefferson National Expansion Memorial

Saarinenov prvi samostalni projekt, kojim je postao slavan preko noći, bio je veliki tehnički centar General Motorsa u Warrenu (Michigan). On je razmjestio pet glavnih zgrada kompleksa, različite namjenjene oko bazena velikog 9 hektara, na terenu od 130 hektara, prošaranom drvoredima i šumarcima. Iako preciznost i modularni ritam niskih zgrada podsjeća na dizajn Mies van der Rohea i donekle na rane radove Alberta Kahna Saarinen je postigao efekt sjaja Versaillesa 20. vijeka.[1]

Nakon tog je 1953. uslijedio projekt za Kresge Auditorium i kapelu za Massachusetts Institute of Technology. Saarinen je za oba objekta odabrao osnovne geometrijske likove - osminu kugle za Auditorium i cilindar za kapelu. Školjkoliki krov Auditoriuma koji izgleda poput maramice leži na tri točke, to je bio njegov prvi eksperiment sa ljuskastom konstrukcijom. Pod taj dramatično jednostavni oblik krova smjestio je kompletno gledalište.[1]

Malu kapelu je cijelu izveo od crvene cigle bez prozora, tako da je svijetlo primala samo odozgo. Oba objekta dovršena su 1955. iako su mu neki kritičari zamjerili da su mu projekti odviše nasilni i proizvoljni, ti objekti označili su Saarinenov početak traženja specifične forme sa kojom bi se javne zgrade mogle identificirati i dobiti vlastiti karakter.[1]

Iako se Saarinen u svojim projektima i nadalje koristio uobičajenim pravokutnim formama, a primjeri za to su ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Londonu (1955. - 60) i zgrada pravnog fakulteta Univerziteta Chicago (1956. - 60), planetarnu slavu donijeli su mu slobodni skulptorski dizajni.[1]

Dvorana za hokej - Ingalls Rink

Dva njegova projekta koje je započeo 1956. mogu smatrati reprezentativnim, to je Dvorana za hokej - Ingalls Rink Univerziteta Yale u New Havenu, Connecticut (dovršena 1958.) i TWA terminal njujorškog aerodroma John F. Kennedy (1956. - 62). Umjesto da podigne uobičajenu kockoliku sportsku dvoranu, Saarinen se kod Yala poigrao sa krovom kog je izveo je poput izvijene kralježnice, od armiranogbetanskog nosača na sljemenu i uzdužno zategnutih kablova koji nose krovni pokrov. Ta šatorska forma sugerira gotovo orijentalno svetište a ne prozajičnu dvoranu za hokej, sam Saarinen je bio osobito ponosan na tu zgradu.[1]

Kod projekta za TWA terminal, Saarinen je nastavio istraživanje skulptorskih efekata, kako kod eksterijera tako i kod enterijera. Nad simetrični tlocrt zgrade, nadvio je dvije konzolne betonske ljuske, koje se poput krila dramatično šire izvan tlocrta. Jednaku pažnju posvetio je enterijeru u kom vijugava stubišta dočaravaju osjećaj pokreta. U toj amblematskoj i nezaboravnoj zgradi - Saarinen je predstavio simbol leta, za neke je ona proglašena virtuoznost iznad logike stvari. Saarinen je tim kritičarima odgovorio - da moramo imati emocionalni razlog isto tako kao i logičan završetak za sve što radimo.[1]

Stolica Tulipan

Nešto kasnije Saarinen je projektirao i međunarodni aerodrom Washington Dulles u Washingtonu, D.C. (1958. - 62), sa visećim krovom ovješenim dijagonalnim potpornjima.

Saarinen se prvenstveno bavio javnim zgradama za obrazovanje i industriju, podigao je samo jedan neboder, za televizijsku kompaniju CBS u New Yorku (1960. - 64) i samo jednu stambenu kuću - Miller, u Columbus. Iako je još 1948. dobio nagradu za spomenik Jeffersonu u St. Louisu (Jefferson National Expansion Memorial) on je dovršen tek nakon njegove smrti 1965. To je graciozan i spektakularni luk od nehrđajućeg čelika, s rasponom i visinom od 190 metara. Iako potpuno jednostavan on ima karakteristike svečanog i posebnog mjesta, ali i zanosa i lakoće, osobine koje nose i ostala Saarinenova djela, bez obzira na njihovu funkciju.

I Saarinen se poput brojnih kolega okušao u dizajnu namještaja, naročito stolica, koje su uvijek predstavljale estetski i strukturni izazov koji nije lako riješiti. Eero je još 1941. zajedno sa kolegom Charlesom Eamesom osvojio nacionalnu nagradu za dizajn namještaja za organsku stolicu od kuhanog furnira. Nakon tog je 1948. napravio školjkoliku stolicu od plastike presvučenu pjenestom gumom i tkaninom.[1]

Njegov posljednji dizajn namještaja iz 1957. bio je niz stolica i stolova na izduženim postoljima nalik na vinske čaše. Pri tom je kombinirao aluminijska postolja, koja bi nosila plastične školjke za stolice i diskove od mramora ili plastike za stolove. Zakrivljene forme njegovog namještaja pratile su njegov interes za skulpturalne arhitektonske forme.[1]

Saarinen je umro 1961, ostavivši brojne projekte nedovršenim, njih su dovršili njegovi suradnici. [1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 "Eero Saarinen" (engleski). Encyclopedia Britannica. http://www.britannica.com/biography/Eero-Saarinen. pristupljeno 20. 10. 2014. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]