Demokratska Kampućija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kampućija
កម្ពុជា
(1975–1976)

Demokratska Kampućija
កម្ពុជាប្រជាធិបតេយ្យ
(1976–1979)
Flag of the Khmer Republic.svg
1975. – 1979. Flag of the People's Republic of Kampuchea.svg
 
Flag of Democratic Kampuchea.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna: "Dap Prampi Mesa Chokchey"
Lokacija Demokratske Kampućije
Glavni grad Phnom Penh
Jezik/ci kmerski jezik
Religija državni ateizam
Vlada Etnonacionalistička jednopartijska totalitarna diktatura
Generalni sekretar
 - 1976. – 1979. Pol Pot
Predsjednik prezidija
 - 1975. – 1976. Norodom Sihanouk
 - 1976. – 1979. Khieu Samphan
Premijer
 - 1975. – 1976. Penn Nouth
 - 1976. Khieu Samphan
 - 1976. Pol Pot
 - 1976. Nuon Chea
 - 1976. – 1979. Pol Pot
Legislatura Predstavnička skupština
Historija Hladni rat
 - Pad Phnom Penha 17. travnja 1975.
 - Proglašenje 5. siječnja 1976.
 - Vijetnamska invazija 7. siječnja 1979.
 - Koalicijska vlada 22. lipnja 1982.
Površina 181.035 km² (69.898 mi² )
Valuta Bez valute
(valuta je ukinuta)
Pozivni broj +855
Danas dio  Kambodža

Država Kampućija (kmerski: កម្ពុជា Kâmpŭchéa), službeno Demokratska Kampućija (kmerski: កម្ពុជាប្រជាធិបតេយ្យ Kâmpŭchéa Prâcheathippadey) bila je komunistička država na teritoriju moderne Kambodže, koja je postojala od 1975. do 1979. godine. Demokratska Kampućija nastala je nakon što su snage Crvenih Kmera, predvođene Pol Potom, svladale Lon Nolovu Kmersku Republiku u sklopu građanskog rata 1975. godine. Ubrzo nakon smjene režima, uspostavljena je diktatura pod kojom su praktički sve aktivnosti i djelatnosti u državi stavljene pod kontrolu vladajuće Komunističke partije Kampućije, koja je jedno vrijeme samu sebe nazivala Angkar (sh. Organizacija). U četiri godine postojanja, država je počinila niz zločina nad vlastitim stanovništvom (ubojstva, masakri, pogubljenja, etnički i vjerski progoni, deprivacije svih vrsta te generalno korištenje torture) što je dovelo do nestanka gotovo četvrtine tadašnje populacije, odnosno između jednog i dva milijuna ljudi.

Demokratska Kampućija je de facto prestala postojati 1979. godine, nakon što je Vijetnam izvršio invaziju zemlje i uspostavio sebi lojalnu NR Kampućiju. Vijetnamska invazija bila je reakcija na masakr što ga je Pol Potov režim izvršio nad Vijetnamcima, ali i na napade Crvenih Kmera na vijetnamska sela. Crveni Kmeri su nakon ovog napada pobjegli na sjever, uz granicu s Tajlandom, gdje su se regrupirali i održavali Demokratsku Kampućiju postojanom na teritoriju što su ga kontrolirali. Provijetnamska NR Kampućija nikada nije bila u cijelosti međunarodno priznata tako da je predstavnik Crvenih Kmera i dalje sjedio u Ujedinjenim nacijama, a većina stranih država je i dalje nastavila priznavati Demokratsku Kampućiju kao jedinu legitimnu državu na području Kambodže.

Režim Crvenih Kmera u egzilu u konačnici je prestao postojati 1991. godine potpisivanjem Pariškog mirovnog sporazuma, s tim da su njihovi gerilci i dalje kontrolirali dijelove zemlje sve do 1998. godine.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Pad Phnom Penha i pobjeda Crvenih Kmera[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je 1970. godine premijer Lon Nol svrgnuo princa Sihanouka s vlasti, Kambodžanski građanski rat, koji se od 1967. godine vodio paralelno s Vijetnamskim ratom, došao je do prekretnice. Dotadašnja monarhija je ukinuta, a na njenom mjestu je formirana Kmerska Republika. Crveni Kmeri, koji su dotad kao gerilci ratovali protiv monarhije, dobili su novog oponenta, koji je još oštrije reagirao na komunističke pobunjenike. S druge strane, svrgnuti Sihanouk je u Pekingu formirao vladu u egzilu (GRUNK) te je osnovao jedinstveni front (FUNK) sa svojim dotadašnjim protivnicima, Crvenim Kmerima. U cilju da svrgnu Lon Nola, komunisti su tako dobili novog saveznika, međutim politički ciljevi unutar FUNK-a nisu se poklapali. Lon Nolov režim je nastavio žestoku borbu protiv komunističkih gerilaca, a podršku su mu pružile i Sjedinjene Države, koje su u dvije serije zračnih bombardiranja (operacije Menu i Freedom Deal) ciljale lokacije Crvenih Kmera.

Ipak, s vremenom se pokazalo kako je Kmerska Republika bila u rasulu te kako takva nije bila dorasla sve organiziranijim i sve brojnijim gerilcima Crvenih Kmera. Do 1973. godine, Crveni Kmeri su kontrolirali gotovo dvije trećine zemlje i na tom su području već započeli s procesom radikalne kolektivizacije.[1] U razgovoru s novinarkom Elizabeth Becker iz 1978. godine, Pol Pot je objasnio razloge ovakve odluke:

Wikiquote „Vijetnamci su predstavljali glavni problem. Oni su željeli kupovati rižu. Zato smo mi ukinuli valutu. Ako narod nije imao potrebu za novcem, ako je živio unutar kooperative gdje mu je sve osigurala država, on ne bi prodavao rižu Vijetnamcima. (...) Nakon uspostave kooperativa, zemljoposjednici i trgovci su skupili svu rižu i dali ju na prodaju Lon Nolovoj kliki i Vijetnamcima. Siromašnom dijelu populacije nedostajalo je riže... Kampućijskoj revolucionarnoj armiji je nedostajalo riže i za svaki je obrok imala juhu od riže... Centralni komitet naše partije je 1973. godine donio odluku o uspostavi kooperativa na svim nižim i višim razinama unutar oslobođene zone.“
(Pol Pot, u: Elizabeth Becker, When the War Was Over[2].)

Kako je vrijeme odmicalo, Crveni Kmeri su imali sve više uspjeha, dok je Lonov režim postepeno krahirao. Jačanjem svoje pozicije, Crveni Kmeri su postajali sve više neovisni u odnosu na svoje saveznike iz Sjevernog Vijetnama. Nakon osvajanja Neak Luonga 1. travnja 1975. godine, Crveni Kmeri su imali otvoren put prema Phnom Penhu. Uvidjevši neizbježnost poraza, Lon Nol je istoga dana napustio zemlju i pobjegao za Sjedinjene Države;[3] otpor pobjedonosnom ulasku Crvenih Kmera je nestao. Trijumfalni ulazak u Phnom Penh uslijedio je 17. travnja iste godine, što je označilo konačni krah Kmerske Republike i uspostavi države Kampućije, koja će početkom 1976. godine promijeniti ime u Demokratska Kampućija.

Izgradnja i konsolidacija režima[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada su Crveni Kmeri došli na vlast, narod mahom nije znao ništa o identitetima stvarnih vođa pokreta koji je preuzeo kontrolu nad zemljom; Khieu Samphan, Hu Nim i Hou Yuon (s tim da je potonji vjerojatno eliminiran tokom travnja 1975. godine) bili su eksponirane ličnosti pokreta u javnosti, dok je Saloth Sar, koji se tada još uvijek nije zvao Pol Pot, preferirao djelovati iz sjene. Uz to, Norodom Sihanouk je na samom početku vladavine Crvenih Kmera još uvijek figururao kao načelni šef države (ono što će kasnije postati predsjednik Državnog prezidija), tako da je narod ostao u priličnom neznanju. Činjenica da vladajuću strukturu sačinjava kadar Komunističke partije Kampućije bila je poznata samo uskom krugu vođa Crvenih Kmera, dok javnost i članovi tih organizacija te činjenice nisu bili svjesni. Crveni Kmeri su se kambodžanskom narodu predstavili kao da djeluju u ime Angkara (kmerski: អង្ការ; sh. Organizacija), što je bilo ime iza kojega se skrivala Partija.

Istoga dana nakon što su pobjedonosno ušli u Phnom Penh, Crveni Kmeri su naredili prisilnu evakuaciju cjelokupnog stanovništva glavog grada (oko 2,500,000 ljudi) pod izlikom navodnog američkog bombardiranja, a kasnije ju pravdajući time da nova vlast ne bi bila u mogućnosti osigurati dovoljno hrane za cjelokupnu urbanu populaciju; trebalo je narod dovesti do namirnica, a ne namirnice do naroda. Grad je ubrzo bio gotovo u potpunosti prazan, međutim evakuacija je provedena u katastrofalnim uvjetima zahvaljujući kojima je umrlo vjerojatno više od 10,000 ljudi. U praznom Phnom Penhu, Partija je od 20. do 24. svibnja održala tajnu konferenciju na kojoj su prisustvovali svi partijski službenici iz zemlje te časnici oružanih snaga. Pol Pot i Nuon Chea su na toj konferenciji iznijeli svoj plan za purifikaciju stanovništva preko evakuacije i brisanja gradova – proces koji je u narednim tjednima proveden u Battambangu, Kampong Chamu, Siem Reapu, Kampong Thomu i drugim urbanim centrima – eradikacije budizma i ukidanja svih oblika trgovina.[4] Crveni Kmeri su željeli stvoriti zemlju seljaka u kojoj bi korupcija i "parazitizam gradskog života" bili potpuno izbrisani, a sve s ciljem realizacije ideje o stadiju potpunog komunizma. Inicijalni plan Crvenih Kmera bio je zamijeniti dotadašnju valutu novom, revolucionarnom valutom, koja bi bila tiskana u NR Kini, međutim vrh organizacije, posebice Ta Mok, zalagao se za potpuno ukidanje novca i povratak sustava robne razmjene. Pol Pot se dao uvjeriti tako da je 19. rujna objavljeno potpuno ukidanje novca u Kambodži; riel je stavljen izvan snage, a preostale rezerve su uskladištene u Phnom Penhu.[5] Čini se, doduše, kako je ideja o ukidanju novca članovima partije objavljena još na tajnom sastanku iz svibnja, ali je u međuvremenu, tokom ljeta, donesena kontradiktorna odluka temeljem koje su određene količine novca privremeno distribuirane po većim dijelovima zemlje, ali su nakon odluke iz rujna nanovo povučene.[6] Ubrzo je provedena i administrativna reforma temeljem koje je država podijeljena na šest zona (sedma je dodana kasnije), kojima su upravljali tročlani odbori sastavljeni od članova Partije.

Nekoliko mjeseci nakon što su Crveni Kmeri preuzeli kontrolu nad državom, nikakva formalna vlada nije uspostavljena na teritoriju Kambodže. Norodom Sihanouk je, kao što je ranije rečeno, formalno bio šef države, dok je njegov bliski suradnik, Penn Nouth, bio premijer. Međutim, boraveći u egzilu u Pekingu, njih dvojica nisu imali nikakvu stvarnu vlast te su Crveni Kmeri nesmetano organizirali državu prema svojim idejama. Tokom tih mjeseci, stvarna priroda vlasti u Kambodži bila je prilično nejasna; naime, formalnu vlast u zemlji držala je koalicijska vlada GRUNK, ali zbog odsutnosti njezinih čelnika, ista nije imala faktičnu vlast. S druge strane, Crveni Kmeri jesu držali faktičnu vlast u zemlji te su naveliko provodili njima prikladne reforme, ali isti nisu bili formalni čelnici zemlje, niti su imali uspostavljenu vladu. U kolovozu 1975., Vorn Vet, Ieng Sary i Son Sen su postali vice-premijeri s ministarskim funkcijama, što je bio prvi korak ka uspostavi stvarne vlade na teritoriju Kambodže. Ipak, proces je zaustavljen upravo zato što uloga Sihanouka u novoj vlasti nije bila jasno definirana.

Dana 9. rujna 1975. godine, Sihanouk je, u pratnji Penna Noutha, posjetio Kambodžu, vrativši se tako po prvi put u zemlju nakon pet godina egzila. Po dolasku na aerodrom u Phnom Penhu, Sihanouka je dočekala skupina redovnika i mladih militanata Crvenih Kmera. Tokom tri tjedna, koliko je posjet trajao, Sihanouk je dobio najbolji mogući tretman, a društvo mu je većinu vremena pravio Khieu Samphan. S druge strane, Pol Pot i Nuon Chea, glavni vođe Crvenih Kmera, nisu se susreli sa Sihanoukom tokom navedenog perioda. Princ je zadovoljan napustio zemlju te je u listopadu, pred Generalnom skupštinom UN-a, održao govor u kojemu je pohvalio Crvene Kmere i stao u obranu Sjedinjenih Država. Nakon toga je otišao na međunarodnu turneju te se nije vražao u Kambodžu sve do prosinca. Prije povratka, ponudio je svojim pratiocima mogućnost da odbiju povratak – na koncu je polovica prinčeve pratnje odlučila ostati u egzilu.[7] U međuvremenu, dok princ Sihanouk putuje po svijetu, Crveni Kmeri nastavljaju s uspostavom vlastitog sustava vlasti. Dana 9. listopada, Stalni komitet KPK na sastanku dodjeljuje zadatke partijskim čelnicima; Pol Pot je zadužen za pitanja vojske i ekonomije, Nuon Chea za pitanje rada partije, propagande i obrazovanja, Ieng Sary za vanjske poslove, Khieu Samphan za rad vlade, Vorn Vet za industriju, Son Sen za sigurnost, Koy Thuon za vanjsku trgovinu, a Ieng Thirith za kulturu i "dobar život", mada je dijelila i resor vanjskih poslova sa svojim suprugom, Iengom Saryjem.[8] Ova interna podjela poslova poslužit će kao osnova za formiranje prve vlade Demokratske Kampućije početkom 1976. godine.

Državni teror[uredi - уреди | uredi izvor]

Tokom 1975. godine, diktatura Crvenih Kmera se postepeno proširila na cijelu zemlju; narod je raspodijeljen po seoskim zajednicama, koje su također morale primiti bivše stanovnike gradova. Prema novoj ideološkoj osnovi, narod je podijeljen u nekoliko kategorija:[9]

  1. "Svrgnuti", bivši pripadnici elite iz vremena Lon Nolovog režima te njegovi stvarni i navodni pobornici;
  2. "Novi ljudi", stanovnici regija koje su nastale nakon administrativne reforme Crvenih Kmera 1975. godine, te;
  3. "Stari ljudi", stanovnici ruralnih dijelova zemlje koji su ranije tokom građanskog rata bili pod kontrolom Crvenih Kmera.

Isključivo su "stari ljudi" uživali puna građanska prava. "Svrgnuti" su praktički bili obespravljeni, dok su "novi ljudi" mahom korišteni kao robovska radna snaga.[10] Politička opozicija Angkaru nije bila dozvoljena, a režim Crvenih Kmera bio je obilježen naglašenim nasiljem i arbitrarnošću. Velik broj aspekata privatnog života (ljubavni odnosi, obiteljski odnosi, privatni život, individualno ponašanje) potpao je pod cenzuru režima, koji je provodio radikalni puritanizam i egalitarizam. Bilo koji oblik stvarnog ili navodnog neposluha, ili pak presumirana lijenost u obavljanju obveznog rada, bili su osnova za smrtu kaznu. Mete režima postali su i malobrojni preostali budisti, ali i različite društvene kategorije poput "intelektualaca", koji su bili mete progona i istrebljenja.[11] Slične sudbine doživjele su i etničke te nacionalne manjine.[12]

Službena politika Demokratske Kampućije prošla je kroz nekoliko razvojnih faza. Pobjedan iz travnja 1975. godine smatrana je dijelom "nacionalne revolucije", nakon koje su "lakeji američkog imperijalizma" bili eliminirani. U siječnju 1976. godine dolazi do proklamacije sljedeće faze, tzv. "demokratske revolucije", koja se poklapa s eliminacijom tzv. "potkapitalista", odnosno osoba koje su posjedovale financijski ili intelektualni kapital. "Socijalistička revolucija" iz 1977. godine trebala je dovesti do potpune kolektivizacije zemlje, pri čemu bi među narodom ostali samo "seljaci iz niže srednje klase" te najniže klase. Svaka faza bila je obilježena od strane države organiziranim progonom onih skupina koje je tadašnja faza smatrala nepodobnima. Došlo je do uspostave opće politike špijuniranja građana i to preko uspostave mreže Angkarovih doušnika, koji su trebali sve nadgledati i sve znati.[13]

U svrhu održavanja državnog terora, posebna "sigurnosna policija", Santebal, postala je dio državnog aparata 1975. godine (iako je ona postojala još i prije uspostave režima Crvenih Kmera). Nedugo nakon uspostave režima, središte Santebala, zloglasni S-21, preselio je svoju administraciju iz Phnom Penha u zgradu bivše srednje škole u Tuol Slengu. U periodu od 1975. do 1975. godine, tamo će biti pogubljeno preko 20,000 ljudi, čime je S-21 postao najzloglasniji i najsmrtonosniji zatvor u Kampućiji. Međutim, država službeno nije imala zatvore, već je koristila termin "centri za preodgoj", koji su bili uspostavljeni diljem zemlje i u kojima je primjena torture bila svakodnevna; kako nije bilo sudova, primjena sankcija (hapšenja, tortura, egzekucije) bila je arbitrarna i bez ikakve kontrole, a pogubljenja su se odvijala u nizu centara i lokacija diljem zemlje. Dodatni udar na narod bila je i glad, koja je zemlju pogodila 1977. godine. Naime, vladina četveroljetka iz 1976. godine predviđala je masivna ulaganja u poljoprivredu, ali se u kratkom roku pretvorila u potpunu katastrofu, mahom zbog opće nesposobnosti kampućijske administracije. Istovremeno dok je velik dio stanovništva gladovao, vlasti su zabranile berbu voća, smatrajući istu krađom kolektivne imovine kojom je upravljao Angkar.[14]

Potpuna arbitrarnost sankcija, nepostojanje sudbene vlasti, razina okrutnosti kod egzekucija i torture – sve je to navelo francuskog historičara, Jean-Louisa Margolina, da govori o "ubojstvu kao metodi vladavine".[14] O detaljima državnog genocida nad populacijom Kambodže više će biti govoreno niže u tekstu.

Reorganizacija režima i interne čistke[uredi - уреди | uredi izvor]

Unatoč rastućoj brizi oko političke situacije u zemlji te njegove vlastite uloge u cjelokupnom procesu, Norodom Sihanouk se 31. prosinca 1975. godine ipak vratio u Phnom Penh. Ovoga puta, princa je dočekala ožalošćena masa, koja je klicala slogane u čast Angkara. Još uvijek formalno državni poglavar, mada zapravo zatvorenik, Sihanouk od tog trenutka više nije mogao sumnjati u ozbiljnost situacije. No, tokom narednih tjedana je svejedno ostao u glavnom gradu te je udovoljavao željama Crvenih Kmera te je, 5. siječnja 1976. godine, predsjedao sjednicom Vijeća ministara na kojoj je izglasan Ustav Demokratske Kampućije.[15] Ustavom je definirano novo državno i društveno uređenje, koje se uvelike razlikovalo od ijednog dotadašnjeg; Kambodža je po prvi puta u svojoj historiji postala socijalistička država.

Izbori za Predstavničku skupštinu, koje je stipulirao Ustav, najavljeni su za 20. ožujka iste godine. Sihanouk je tada, ne želeći više podržavati Crvene Kmere, dao ostavku na sve pozicije, međutim Pol Pot ju je odbio te ga je prisilio da sačeka ishod glasovanja. Izbori su održani bez ikakve kampanje, a 250 predstavnika nije izabrano, već je određeno od strane Partije. Deset dana nakon izbora, 30. ožujka, vrh Komunističke partije Kampućije se odlučio na formiranje stvarne vlade (tzv. Administracije) na čelu s Pol Potom, čiji su potpredsjednici bili Ieng Sary, Vorn Vet i Son Sen.[16] Sihanoukova ostavka javno je objavljena 2. travnja, nakon što su Crveni Kmeri odlučili prihvatiti istu, istovremeno odbacujući dotadašnju iluziju o postojanju zajedničkog fronta; GRUNK i FUNK su službeno prestali postojati.[17] Vršitelj dužnosti premijera postao je Khieu Samphân, koji je nakratko preuzeo funkciju od Penna Noutha. Iako su neki članovi kraljevske obitelji nestali, Sihanouk i njegova obitelj (supruga i dvojica sinova) su zadržani u zemlji u kućnom pritvoru; njihov diplomatski značaj je bio prevelik da bi ih režim tek tako likvidirao.[18]

U travnju 1976. godine, bivši vojni upravitelj Istočne zone, Chan Chakrey, pokušao je izvesti državni udar pomoću oružane pobune u Phnom Penhu. Država se brzo i efikasno obračunala s ustanicima, a njihov vođa je uhapšen i zatvoren u Tuol Sleng (S-21), gdje je ubrzo umro.[19] Tokom ispitivanja pod torturom, Chan je priznao svoje članstvo u špijunskoj organizaciji koju su organizirali Vijetnamci, CIA i Sovjeti.[20]

Kampućijski parlament, Predstavnička skupština kampućijskog naroda, započeo je svoju prvu (i jedinu) sjednicu 10. travnja 1976. godine na području bivšeg stadiona; prva točka dnevnog reda bio je izbor deseteročlanog Stalnog komiteta. Skupštinom je predsjedao Nuon Chea, dok su njegovi zamjenici bili Ta Mok i Khek Penn; zbog Chanovog ranijeg pokušaja državnog udara, vrh Partije je bio nepovjerljiv prema Istočnoj zoni, što je dovelo do toga da Predstavnička skupština smijeni njezinog tadašnjeg upravitelja, So Phima, s mjesta potpredsjednika Skupštine u korist Ta Moka. Četiri dana kasnije, Pol Pot je službeno potvrđen kao predsjednik vlade. Khieu Samphan je zamijenio princa Sihanouka kao državni poglavar s titulom predsjednika Državnog prezidija. Prema Ustavu, Državni prezidij trebao je predstavljati egzekutivnu vlast u Kampućiji, međutim nema nikakvih dokaza o tome da se to kolektivno tijelo ikada sastalo.[21] Nakon izbora svih izvršnih organa, Predstavnička skupština je raspuštena; do pada režima 1979. godine, više se nikada neće sastati.[22]

Nakon što je potvrđen kao premijer, Saloth Sar, odnosno Pol Pot, po prvi puta je, nakon desetljeća skrivanja, javno preuzeo svoju funkciju stvarnog vođe Crvenih Kmera, mada i dalje pod pseudonimom i s lažnom biografijom. Režim je u fabriciranoj biografiji tvrdio da je Pol Pot bio "radnik na plantaži kaučuka" te da je bio pripadnik pokreta Khmer Issarak. Pol Pot je i dalje nastavio s diskretnim djelovanjem te se vrlo rijetko pojavljivao u javnosti. Nijedan službeni portret nije pušten u javnost tako da se jedino usporedbom starih fotografija Pol Pota i podataka dobivenih od strane zapadnih obavještajnih službi moglo utvrditi da su komunistički gerilac Saloth Sar, za kojega se vjerovalo da je mrtav, i Pol Pot jedna te ista osoba.[23][24] U širem kontekstu, cjelokupna je državna politika Demokratske Kampućije bila prekrivena velom tajne; zvanične državne institucije mahom su bile fiktivne u svom karakteru, dok je stvarna priroda vladajućeg Angkara, čije se ime nije spominjalo u ustavu, ostala je skrivena. Takvo je stanje vladalo sve do 27. rujna 1977. godine, kada je Pol Pot, tokom posjeta Pekingu, u radijskom obraćanju objavio kako je Angkar zapravo Komunistička partija Kampućije, što je bila prva javna i službena potvrda te činjenice.[25]

Tog istog dana, Pol Pot se, navodeći zdravstvene razloge, povukao s mjesta premijera; naslijedio ga je Nuon Chea,[26] ali samo kao vršitelj dužnosti, koji se i sam povukao 19. listopada iste godine, nakon čega se Pol Pot vratio na poziciju (25. listopada).[27] Pol Potovo privremeno povlačenje bilo je, čini se, motivirano internim borbama frakcija unutar Crvenih Kmera, ali i pokušaj da se ugodi Vijetnamu, odnosi s kojim su se već bili pogoršali, i, do jedne mjere, Sovjetskom Savezu. Izgleda, doduše, da su Vijetnamci doista povjerovali u tu Pol Potovu igru, nadajući se da će Nuon Chea biti znatno bolji suradnik. Istina je, ipak, bila ta da se Pol Pot nikada nije stvarno namjeravao odreći vlasti i da je sve to bila samo interna igra kako bi se provela čistka u redovima Crvenih Kmera. Vijetnamci uopće neće dobiti priliku pomoći svojim pobornicima u redovima Crvenih Kmera, s obzirom da će Pol Pot i Ieng Sary provesti brzu eliminaciju svojih oponenata.[28]

Interni život kampućijskog režima bio je obilježen trajnim i fatalnim progonima, odnosno čistkama. Pobornici princa Sihanouka su ekspresno eliminirani, a ista sudbina zadesila je i bivše pripadnike pokreta Khmer Issarak, koji su optuženi za preveliku bliskost s Vijetnamom. Međutim, mete režimskih progona ubrzo su postali i sami Crveni Kmeri. Tadašnji "brat broj 6", Keo Meas, uhapšen je je u rujnu 1976. godine te je umro u Tuol Slengu, isto kao i Hu Nim, bivši Sihanoukov ministar i prebjeg među Crvene Kmere, koji je bio jedan od glavnih ekonomskih ideologa pokreta. Tokom 1977. i 1978. godine, atmosfera internog terora bila je samo dodatno pojačana pogoršanjem odnosa između Kampućije i Vijetnama. Tvrdolinijski članovi Angkara, predvođeni Pol Potom, Iengom Saryjem i Ta Mokom, ubrzo su eliminirali sve stvarne i navodne provijetnamske kadrove u svojim redovima; ironično, ali dobar dio žrtava u zloglasnom zatvoru S-21 sačinjavali su upravo kadrovi Crvenih Kmera.[13] U travnju i svibnju 1978. godine, trupe predvođene Ke Paukom i Son Senom napadaju Istočnu zonu zemlje, kojom upravlja So Phim, gdje je ranije došlo do pobune. Potpuno izgubljen, So Phim si oduzima život, a brojni Crveni Kmeri s tog područja, među kojima su bili Heng Samrin te mladi Hun Sen, mogli su svoje živote dugovati isključivo činjenici da su uspjeli pobjeći u susjedni Vijetnam.[29]

Početkom studenog 1978. godine, Komunistička partija Kampućije održava svoj peti kongres te se odlučuje za novi pravac, što je bila posljedica uspona Ta Moka u partijskoj hijerarhiji; potonji je postao treća osoba unutar Partije, iza Pol Pota i Ienga Saryja. Vorn Vet, dotadašnji Pol Potov zamjenik i ministar gospodarstva, izgubio je podršku koju je ranije uživao te je nedugo nakon kongresa uhapšen i odveden u S-21, gdje je pod mučenjem priznao da je bio agent Vijetnama i CIA-je, nakon čega je pogubljen.[30][31] Vorn Vet je, prema nekim izvorima, planirao državni udar za kasno ljeto 1978. godine,[32] što je i bio povod njegova kasnijeg hapšenja, međutim nema nikakvih konkretnih dokaza o tome izuzev, kako tvrdi druga skupina izvora, pod torturom iznuđenog priznanja,[33] koje je i iskorišteno kao osnova za Vornovo pogubljenje. U svakom slučaju, Vornovo pogubljenje bio je vrhunac posljednjeg velikog vala čistki (jer, zemlja će ubrzo ući u rat pa će to postati prioritet Crvenih Kmera), a čiji se uzroci pripisuju Pol Potovoj paranoji oko odnosa s Vijetnamom, odnosno straha od potencijalnog napada koji je doveo do toga da se okrenuo protiv vlastitih ljudi.[34][35]

Tenzije s Vijetnamom[uredi - уреди | uredi izvor]

Još i prije nego su preuzeli vlast u zemlji, odnosi između Crvenih Kmera i njihovih ideoloških istomišljenika iz Sjevernog Vijetnama bili su problematični, mahom jer su prvi željeli pobjeći od tutorstva Radničke partije Vijetnama i postati samostalni. Crveni Kmeri su također odbili sudjelovati u pregovorima koji su doveli do Pariškog mirovnog sporazuma o okončavanju Vijetnamskog rata 1973. godine; Sjeverni Vijetnam je tada prestao slati im svoju pomoć, ali je na taj način izgubio sredstvo vršenja pritiska nad njima.[36] Dan nakon pada Phnom Penha 1975. godine, frakcija vojske Crvehih Kmera dobila je naredbu da se pozicionira uz vijetnamsku granicu, gdje je tokom travnja i svibnja došlo do nekoliko manjih sukoba s vijetnamskom vojskom. U lipnju, vijetnamski čelnik Lê Duẩn dolazi u Phnom Penh kako bi smirio situaciju; tokom sastanka, Pol Pot mu se ispričao zbog "nerazumijevanja topografije" što ga je pokazala njegova vojska. Međutim, Crveni Kmeri su zapravo imali namjeru vratiti Kočinkinu, teritorij što ga je francuski protektorat Annam anektirao 1865., a koji je 1940. godine postao dio Vijetnama, koja se u Kambodži smatrala kolijevkom njihove civilizacije.[13] Od svibnja do rujna 1975. godine, oko 150,000 Vijetnamaca je prošlo kroz proces "dobrovoljne repatrijacije" i vraćeno u Vijetnam, iako se, zapravo radilo o protjerivanju, što je drastično smanjilo vijetnamsku populaciju u Kampućiji (progoni su, doduše, unatoč svemu, bili osjetno manji i blaži nego za vrijeme Kmerske Republike); s druge strane, preostala manjina Vijetnamaca u Kampućiji je od 1976. godine imala zabranu napuštanja zemlje.[37]

Dana 1. travnja 1977. godine, centar je donio direktivu koja je označila drastičnu promjenu politike prema Vijetnamcima; prema direktivi, lokalne su vlasti imale uhapsiti sve etničke Vijetnamce na svom području te ih predati službama državne sigurnosti.[38] Sredinom iste godine, vojska Crvenih Kmera je izvela nekoliko manjih, ali fatalnih napada na vijetnamskom teritoriju, među kojima je i onaj na selo Prey Tameang, u kojemu je masakrirano 200 civila. Vijetnamska vojska se suzdržavala kod kontranapada i ulaska na teritorij Kampućije. S vremenom je antivijetnamska propaganda Crvenih Kmera postajala sve žešća, a preostali etnički Vijetnamci na teritoriju Kampućije su ubrzo postali mete sustavnih egzekucija. Tokom 1978. godine, Kampućija je, također, tajno pokušala organizirati pobune skupine Khmer Krom protiv vlasti u Hanoiju.[39]

Vijetnam nije skrivao svoju namjeru da afirmira svoj status dominantne sile u regiji te je, 18. srpnja 1977. godine, potpisao sporazum o prijateljstvu i suradnji s Laosom. Demokratska Kampućija je odbila potpisati sporazum takvog tipa. S vremenom je politika Demokratske Kampućije sve više irititala službeni Hanoi te su ovi, ne želeći također da Kampućija postane tête de pont prema Kini, tokom ljeta 1977. godine odlučili riješiti taj problem.[13]

Krah Demokratske Kampućije[uredi - уреди | uredi izvor]

Dana 31. prosinca 1977. godine, Demokratska Kampućija je službeno raskinula sve odnose s Vijetnamom. Istoga dana dolazi do kratkotrajnog upada vijetnamske Narodne armije na teritorij Kampućije, a koji je trajao do 6. siječnja 1978. godinse. Iako kratkortajan, upad vojske bio je koristan za gotovo 300,000 Kambodžana, koji su povlaćenje susjedne vojske iskoristili kako bi prebjegli iz zemlje. Istovremeno dok službeni Phnom Penh javno negira bijeg svojih stanovnika, Vijetnam potvrđuje da su ti ljudi prebjegli na njihov teritorij.[13]

Tokom 1978. godine, tenzije između dvaju susjednih zemalja dosegle su svoj vrhunac. Dok su Crveni Kmeri širili (radikalni) antivijetnamski sentiment, njihovi susjedi su se metodično pripremali za borbu, podržavali opoziciju Pol Potu u Kampućiji te gradili izbjegličke kampove za kmerske disidente.[40] Ratna histerija uzimala je sve više maha, a činilo se i kako je Phnom Penh patio od prenaglašenih teritorijalnih ambicija, želeći povratiti deltu rijeke Mekong, koja je u historiji značila kontrolu nad cijelom Indokinom. Jedan od primjera te ratne histerije bila je i objava Radio Phnom Penha iz svibnja 1978. godine, netom prije pobune u Istočnoj zoni koja će potaknuti novi val čistki, tokom koje je objavljeno da će, ako svaki kampućijski vojnik ubije 30 vijetnamskih, biti potrebno samo 2,000,000 vojnika da se uništi cjelokupna populacija Vijetnama od 50,000,000 ljudi.

Pred kraj 1978. godine, nekoliko desetaka tisuća Kambodžana i Vijetnamaca iz Kambodže su se nalazili u egzilu u Vijetnamu. Početkom prosinca iste godine, Radio Hanoi je objavio osnivanje Ujedinjenog nacionalnog fronta za spas Kampućije (FUNSK) u egzilu; radilo se o heterogenoj organizaciji koju je sačinjavalo sedamdeset disidenata i izbjeglica, a čiju je ideološku različitost (bilo je tu i komunista i nekomunsita) anulirala zajednička opozicija Pol Potu te potpuna ovisnost o vijetnamskoj zaštiti. Predvodnik pokreta bio je Heng Samrin.[41]

Istovremeno, službeni Hanoi postaje sve manje tolerantniji prema napadima Crvenih Kmera na graničnom području i konačno, dana 21. prosinca, vijetnamski ministar obrane, Võ Nguyên Giáp, objavljuje kako će njegova zemlja upotrijebiti "silovitu vojnu snagu kako bi potpuno uništila neprijatelja"; bila je to službena objava rata, odnosno kulminacija višegodišnjeg sukoba između režima u Phnom Penhu i onog u Hanoiju. Invazija je postepeno započela već sljedećga dana, da bi do 25. prosinca na teritoriju Kampućije bilo preko 150,000 pripadnika Narodne armije Vijetnama, koji su uživali i zračnu podršku.[42] Iako su bili opremljeni i podržavani od strane Kine, oko 68,000 pripadnika kampućijske vojske bilo je u potpunom neredu, suočeno s brojčano i borbeno superiornijom vijetnamskom vojskom. Nakon samo nekoliko dana, Crveni Kmeri su počeli bježati pred svojim protivnicima, vodeći sa sobom tisuće civila; oni civili koji su pružali otpor, bili su masakrirani.[13] S druge strane, dio pripadnika kampućijske vojske je dezertirao te se pridružio Vijetnamcima. Odnos snaga bio je takav da je vijetnamska vojska u samo dva tjedna kontrolirala više od polovice kambodžanskog teritorija.[43]

Početkom siječnja 1979. godine, većina čelnika Demokratske Kampućije bježi pred dolaskom vijetnamske vojske. Dana 5. siječnja, princ Norodom Sihanouk je napustio kućni pritovr te se vratio u Phnom Penh, gdje se po prvi puta susreo s Pol Potom. Još uvijek aktualni premijer Kampućije mu je prilikom tog susreta, prema prinčevim vlastitim riječima, održao sumanuti govor u kojemu je iznio svoje uvjerenje kako će poraziti Vijetnamce uz podršku naroda. Također se zalagao i za vođenje dugoročnog gerilskog rata s ciljem protjerivanja neprijatrlja, što će vrlo brzo postati službena taktika preostalih Crvenih Kmera u narednim godinama.[44] Nakon što je pristao založiti se za Demokratsku Kampućiju pred Ujedinjenim nacijama, princ Sihanouk je avionom evakuiran u NR Kinu.[45]

Vijetnamska vojska je 7. siječnja ušla u Phnom Penh, koji je u tom trenutku već bio napušten i potpuno prazan. Tri dana kasnije, Vijetnamci su na teritoriju Kambodže proglasili svoju marionetsku državu, Narodnu Republiku Kampućiju, čime je Demokratska Kampućija prestala postojati. Na čelu države bio je disident Heng Samrin.[13] Novi režim bio je obilježen snažnom vijetnamskom vojnom prisutnošću, ali i miješanom administracijom koja je radila za vijetnamske ciljeve. S druge strane, Hanoi je prebjege iz Crvenih Kmera smatrao podobnijim suradnicima i manje korumpiranim od bivših pripadnika pokreta Khmer Issarak te je favorizirao njihova imenovanja na administrativne funkcije nakon kratkog perioda "preodgoja";[46] naime, Vijetnam je pristao ne provesti čistku u Kambodži pod uvjetom da Pol Pot i Ieng Sary budu osuđeni na smrt (in absentia) tokom narednih mjeseci te da većina propagande novog režima bude usmjerena na denunciranje zločina iz perioda Demokratske Kampućije.

Djelovanje Crvenih Kmera u egzilu[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon kraha Pol Potovog režima, Crveni Kmeri su pobjegli prema sjeverozapadu zemlje te se smjestili u Tajlandu, gdje su im vlasti nekoliko desetljeća dozvoljavale život na područu granične provincije Trat, odakle su godinama organizirali i provodilo gerilske operacije protiv provijetnamske vlasti u Phnom Penhu.[47] Osim Tajlanda, Crveni Kmeri su uživali podršku Kine, Sjedinjenih Država te političkih pokreta FUNCINPEC, kojega je predvodio Norodom Sihanouk, i FLNPK, kojega je predvodio Son Sann. Godine 1982., ti su politički pokreti osnovali koalicijsku vladu Demokratske Kampućije,[48] u kojoj su Crveni Kmeri i dalje imali glavnu riječ,[47] a koja je figurirala kao službena kambodžanska vlada u egzilu. Naime, Crveni Kmeri su uspjeli zadržati mjesto u Ujedinjenim nacijama te su, unatoč faktičkom gubitku vlasti, i dalje uživali međunarodno priznanje u odnosu na NR Kampućiju;[49] dapače, Crveni Kmeri su i dalje nastavljali koristiti naziv Demokratska Kampućija, mada država nije postojala od 1979. godine.

Gerilsko djelovanje Crvenih Kmera, kao i funkcioniranje vlade u egzilu, nastavilo se sve do potpisivanja mirovnog sporazuma u Parizu 1991. godine, koji je stipulirao osnivanje prijelazne uprave Ujedinjenih nacija, koja je trebala urediti situaciju u zemlji. Nakon održanih izbora i donošenja novog ustava 1993. godine, došlo je do ponovne uspostave Kraljevine Kambodže. Svi ovi događaji imali su za posljedicu potpuno raspuštanje Crvenih Kmera, s tim da su se posljedni gerilci službeno predali tek 1998. godine.

Politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Administracija Demokratske Kampućje
SLUŽBA IME MANDAT
Predsjednik vlade Pol Pot 1976. – 1979.
Zamjenik premijera Ieng Sary 1976. – 1979.
  Vorn Vet 1976. – 1978.
  Son Sen 1976. – 1976.
Ministar vanjskih poslova Ieng Sary 1976. – 1979.
Ministar gospodarstva i financija Vorn Vet 1976. – 1978.
Ministar industrije Cheng An 1976. – 1979.
Ministar obrane Son Sen 1976. – 1979.
Ministar zdravstva Thioun Thoeun 1976. – 1979.
Ministar kulture i obrazovanja Yun Yat 1976. – 1977.
Ministar javnih radova Toch Phoeun 1976. – 1979.
Ministrica za socijalna pitanja Ieng Thirith 1976. – 1979.
Ministar informacija i propagande Hu Nim 1976. – 1977.
  Yun Yat 1977. – 1979.

Osnovna politička i društvena struktura Demokratske Kampućije iznesena je u Ustavu, koji je na snagu stupio u 5. siječnja 1976. godine;[50] od tog je trenutka dotadašnja država Kampućija i službeno postala Demokratska Kampućija. Izrada samog ustava trajala je gotovo godinu dana; vladajuća elita je već u travnju 1975. godine imala osnovni nacrt budućeg državnog i društvenog uređenja, međutim izrada cjelokupnog teksta trajala je sve do prosinca 1975. godine, kada je isti završen. Konačni tekst ustava usvojen je 19. prosinca 1975. godine, a na snagu je stupio sljedećeg mjeseca. Prema Ustavu, Demokratska Kampućija je "nezavisna, ujedinjena, miroljubiva, neutralna, nesvrstana i suverena država koja uživa teritorijalni integritet".[51] Glavni grad je bio Phnom Penh.

Najviše ovlasti prema Ustavu imala je zakonodavna vlast, koja je utjelovljena u vidu Predstavničke skupštine kampućijskog naroda. Predstavnička skupština je brojala ukupno 250 članova, koji su bili raspoređeni u tri kategorije (seljaci, radnici, vojska), a ustav je dalje propisivao da se predstavnici biraju direktnim i tajnim glasovanjem. Mandat predstavnika trajao je pet godina. Izuzev općih zakonodavnih ovlasti, Predstavnička skupština je imala i pravo izbora članova izvršne i sudbene vlasti.[52] Predstavnička skupština sastala se samo jednom, u travnju 1976. godine.[50]

Iako je najviše ovlasti bilo koncentrirano u rukama legislative, izvršna je vlast bila ta koja je u praksi držala svu moć; ili, još preciznije, bio je to sam partijski vrh na čelu s Pol Potom i njegovim najbližim suradnicima, koji su držali sve ključne pozicije u državi, a bili su znani i kao "Organizacija" (odnosno "Angkar"). Glavno izvršno tijelo, tzv. Administracija (u praksi je to bila vlada), bila je zadužena za provođenje zakona i političkih odluka Predstavničke skupštine, a njezini članovi birani su od strane skupštinskih predstavnika.[53] Na jedinoj sjednici Predstavničke skupštine, onoj od 14. travnja 1976., izabrana je deveteročlana vlada na čelu s Pol Potom, a koja je zapravo bila klanska, nepotistička oligarhija koja je preko državnog terora održavala svoju vlast;[54] neki članovi vlade su kasnije mijenjani jer su postali žrtve režimskih čistki. Drugo izvršno tijelo bio je tročlani Državni prezidij, a koji je bio zadužen za predstavljanje države unutar i izvan njezinih granica. Državni prezidij je imao predsjednika (Khieu Samphan) i dva potpredsjednika, a koje je na petogodišnje mandate izabirala Predstavnička skupština.[55] Državna administracija praktički nije postojala, a njezinu je funkciju obavljala Komunistička partija Kampućije, koja je koordinirala upravu na nacionalnoj razini, odnosno njezine podorganizacije, koje su koordinirale administraciju na lokalnoj razini.[56]

Iako stipulirana u čl. 9 Ustava, sudbena vlast u praksi nije postojala.[57] Crveni Kmeri su u potpunosti uništili sudski i pravni sustav koji je postojao za vrijeme Kmerske Republike, a bivši sudski i pravni službenici su postali državni neprijatelji te su ili protjerani, ili pogubljeni. Narodni sudovi, čije su službenike trebali izabirati predstavnici, nikada nisu uspostavljeni tako da u Demokratskoj Kampućiji nikada nije došlo do vođenja sudskih procesa; sudovi, suci i odvjetnici, zapravo cjelokupna pravna struka, nisu postojali. Država (odnosno, Partija) je, doduše, provodila svoj teror kroz reedukaciju, nehumane istrage i sigurnosne centre, međutim radilo se o arbitrarnim pravnim mjerama čija je jedina funkcija bila održavanje državnog terora i eliminacija političkih oponenata. Zanimljivo je kako je ova masovna čistka pravne struke (u Demokratskoj Kampućiji je preostalo samo između 6 i 12 pravnika) dovela do toga da je sudbena vlast u Kambodži reuspostavljena tek 1997. godine.

Ustav Demokratske Kampućije je na nominalnom planu bio usklađen s dobrim dijelom suvremenih tekovina i ne može se reći da je bio niti nazadan, niti radikalan kao i režim koji je iza njega stajao. Naravno, on je figurirao u političko-ideološkom kontekstu vladavine Crvenih Kmera za vrijeme Hladnoga rata, ali je unatoč tomu sadržavao velik broj modernih normi, čija je najveća boljka bila da nikada nisu provedene u praksi. Trodioba vlasti, koja je u ustavu propisana, nikada nije sprovedena do kraja jer sudbena vlast nikada nije uspostavljena, a sva je vlast bila koncentrirana u rukama vlade (Partije), dok su legislativa i proklamirana demokracija u praksi bile nepostojeće. Slično je bilo i s ljudskim pravima i ostalim odredbama koje su se ticale društvenog uređenja, a o kojima će više riječi biti u kasnijem dijelu teksta.

Ideologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ideologija Crvenih Kmera formirala se kao kombinacija snažnih utjecaja maoizma,[58] Komunističke partije Francuske te djela Marxa i Lenjina,[59] koje su Crveni Kmeri kombinirali s idejom o rasnoj superiornosti Kmera;[60] sve to je stvorilo jedan specifičan blend nacionalistički obojanog komunizma koji je bio specifičan za Demokratsku Kampućiju.

Korijeni ovakvog ideološkog formiranja leže u činjenici da je velika većina predvodnika Crvenih Kmera – Pol Pot, Khieu Samphan i Kang Kek Iew – obrazovana u Francuskoj,[61][62] gdje su došli u dodir s ostavštinom Francuske revolucije i marksističkom idejom o klasnoj borbi.[63] Činjenica je da su vođe Crvenih Kmera mahom bili obrazovani intelektualci, što ih je u određenoj mjeri alieniralo od "običnih ljudi", radnika i seljaka, međutim koliko su njihove ličnosti, odnosno oni sami, imali utjecaja u razvoju ideologije i njezinom radikaliziranju ka nasilju ostaje nejasno, zbog postojanja proturječnosti među znanstvenicima i historičarima. Nezanemariva činjenica u svemu ovome jest i ta da su Crveni Kmeri dugo godina djelovali kao gerilci koji su ratovali protiv službenih režima; historijska okolnost ratovanja je tako, kombinirana s ideološkim utjecajem iz Europe, nesumnjivo utjecala na formiranje stava o nužnosti nasilja kao sredstva operacionalizacije ideologije.

Zloglasni Sigurnosni zatvor 21 (S-21), najreprezentativniji primjer državnog nasilja Crvenih Kmera, bio je smješten u zgradi bivše srednje škole, a danas je jedan od simbola kambodžanskog genocida. Njegov upravitelj je bio Kang Kek Iew, jedan od vodećih pripadnika Crvenih Kmera, kasnije osuđen za zločine protiv čovječnosti.

Osnovna namjera Crvenih Kmera bila je pretvoriti Kambodžu u državu seljaka u kojoj bi korupcija i "parazitizam" života u gradovima bili potpuno iskorijenjeni. Ta komunalizacija provedena je tako što su obitelji razdvajane, a članovi istih su prisilno poslani na rad u polja, uključujući ženu i djecu. Slanjem istih na rad u poljima, režim je tvrdio kako je "oslobodio" žene, čime je "čini se, implementirao Engelsovu doktrinu u njezinom najčišćem obliku: žene su stvarale, stoga su bile oslobođene", kako je to prokomentirao Zal Karkaria.[64] Uz to, gradsko stanovništvo je masovno iseljavano, a nedugo nakon konsolidacije vlasti, režim je započeo genocidalnu kampanju bez presedana, tokom koje je stradalo 25% tadašnjeg stanovništva. Takvo nasilje imalo je, u svojoj suštini, ideološko opravdanje, odnosno bilo je opravdano ideologijom koja je zahtijevala "disproporcionalnu osvetu" prema bogatim i moćnim tiranima;[65][66][67] u praksi je ta grupacija "narodnih neprijatelja" bila mnogo šira i uključivala je klasne neprijatelje poput bogatih kapitalista, intelektualaca, pravnika, stručnjaka i policajaca (uključujući i velik dio političkog karda iz vremena Lon Nola),[68] ali i etničke manjine poput Kineza, Vijetnamaca, Laošana i Chama.[69] I dok je opravdanje genocida bilo vrlo jasno postulirano u ideološkim postavkama Crvenih Kmera, sustavno i institucionalno nasilje što su ga provodili nad narodom tokom četiri godine vladavine zahtijevalo je, ipak, nešto dublje ideološko opravdanje.

Po pitanju nasilja kao kolektivnog djelovanja, antropolog Alexander Hinton je, nakon revolucionarnog istraživanja, zaključio kako je kolektivistički pristup nasilju od strane Crvenih Kmera imao dvije osnove. Prva je bila osveta, odnosno koncept prema kojemu bi klasni bijes prema bivšim tlačiteljima eskalirao do mjere "disproporcionalne osvete";[70] Crveni Kmeri su ovime apelirali na najniže strasti kmerskog naroda i ponudili opravdanje za kolektivno nasilje, koje je Hinton usporedio s budističkim konceptom karme.[71] Druga osnova ticala se lokalnih moćnika, kod kojih je centralna Organizacija stvorila atmosferu nepovjerenja i konkurencije, što je istovremeno poslužilo i kao osnova za paranoidne političke progone, ali i jačanje centralne vlasti u Phnom Penhu.[72] Hinton se u svom radu dotaknuo i nasilja kao individualnog čina, odnosno nastojao je objasniti kako i zašto je nasilje bilo tako važno za individualne stanovnike Kampućije. Ideološka osnova za ovaj koncept leži u ideji "Nulte godine", konceptu prema kojem je režim Crvenih Kmera morao u potpunosti eliminirati sve tragove starih sustava i krenuti ispočetka, odnosno konceptu novih i starih ljudi, što ga je režim nametnuo nakon 1975. godine. Tako invazivno prodiranje države (javne sfere) u privatne živote građana dovelo je do načelnog nestanka individualnih interakcija, s obzirom da su se ljudi uglavnom nalazili u grupama. U kontekstu toga, kulturološki modeli poput časti, ugleda i srama su postali dio revolucionarne svijesti i statusa u kontekstu ideologije Crvenih Kmera.[73] Država je lukavo iskoristila ovu transformaciju te izradila hijerahizirani sustav kategorija koji je bio predominantno politički u prirodi. U sklopu tog sustava, država je na tijelima svojih žrtava urezivala kategorije kojima su pripadali, što je dalo osnovnu psihokulturološku podlogu za individualno nasilje. Naime, Hinton tvrdi da su kadrovi prakticirali nasilje kako bi, s jedne strane, očuvali ugled kojeg su uživali u društvu, odnosno, s druge strane, kako bi povratili ranije izgubljeni ugled.[74] U individualističkom poimanju, koncept prihvaćanja i pripadanja zajednici, čak i ako je ona bila uvrnuta kao ona kampućijska, bio je imperativ, što je stvaralo poslušnost i motiviralo nasilje.

Režim Crvenih Kmera bio je jedan od najbrutalnijih režima u historiji, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da su isti na vlasti bili samo četiri godine. Taj hibridni, nacionalističko-komunistički sustav ostao je zapamćen po svojoj nasilnoj ideologiji, odnosno po operacionalizaciji nasilja u svhru izgradnje poslušnog društva, ali i održavanja samoga sebe. Nasilje nije bilo samo državna mjera, već i kolektivna i individualna, te se provodilo na svim društvenim i političkim razinama, postavši tako ideološka okosnica revolucionarne svijesti izgrađene od strane Crvenih Kmera.

Vanjska politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Rumunjski čelnik Nicolae Ceaușescu i njegova supruga Elena posjetili su u svibnju 1978. godine Demokratsku Kampućiju, gdje su se sastali s premijerom Pol Potom i predsjednikom Khieuom Samphanom. Taj je posjet bio vrhunac vanjske politike Pol Potova režima.

Iako je Pol Potov režim proklamirao autarkiju kao svoj konačni cilj, nije se u potpunosti izolirao od svijeta u političkom smislu. Iako je doseg vanjskopolitičkih i diplomatskih odnosa bio ograničen (uglavnom na komunističke zemlje) i mahom je ovisio o NR Kini, ukupno je devet zemalja imalo svoje ambadase u Phnom Penhu (NR Albanija, NR Kina, Sjeverna Koreja, Kuba, Egipat, Laos, SR Rumunjska, Sjeverni Vijetnam i SFR Jugoslavija), dok je Demokratska Kampućija imala ambasade u NR Kini, Sjevernoj Koreji, Laosu i Vijetnamu, s tim da je potonja ambasada zatvorena 1977. godine.[75][76] Ipak, svi su strani diplomati, izuzev onih kineskih, tokom svih godina Pol Potovog režima bili zatvoreni u svojim ambasadama.[75] Postojali su i kontakti s Japanom oko uspostave diplomatskih odnosa, međutim projekt nikada nije zaživio, unatoč službenim objavama kampućijske vlade.[77] Diplomatski odnosi Demokratske Kampućije svoj su vrhunac dosegli 1978. godine, kada je i vanjska trgovina dosegla svoj zenit, te su bili prošireni na gotovo cijelu Istočnu Aziju i neke afričke zemlje.[75]

Demokratska Kampućija je zadržala mjesto što ga je Sihanoukova Kambodža 1955. godine stekla u Ujedinjenim nacijama te je, unatoč lošim diplomatskim odnosima, uživala međunarodno priznanje. Uz to, zadržano je i članstvo u Pokretu nesvrstanih (od 1961.), dok je politika nesvrstanosti potvrđena čak i u Ustavu.

U kontekstu hladnoratovskih odnosa, Demokratska Kampućija je bila dio kinesko-sovjetskog konflikta oko hegemonije u Indokini.[75] Naime, Sovjetski Savez i NR Kina su tokom 60-ih godina raskinuli političke odnose, tako da je svaka od dvije komunističke velesile nastojala izgraditi svoju sferu utjecaja. Sovjeti su podržavali Sjeverni Vijetnam (i kasniji Vijetnam), dok je Kina podršku pružila Pol Potovoj Demokratskoj Kampućiji, koja, iako je bila komunistička zemlja, nije imala diplomatske odnose s Moskvom. Odnosi s Kinom bili su izrazito bliski i Kampućija je godinama primala različite oblike pomoći od Pekinga. Dobre odnose režim je imao i sa susjedima Laosom, Tajlandom i, do 1977. godine, Vijetnamom, a dobra povezanost bila je i sa Sjevernom Korejom, SFR Jugoslavijom i SR Rumunjskom.

Strani posjeti su, opet uz izuzetak Kine, bili izrazito rijetki, s tim da se situacija od 1977. godine postepeno mijenjala; to je, vjerojatno, bila posljedica svijesti o neizbježnosti koflikta s Vijetnamom pa je Pol Pot poboljšavanjem diplomatskih odnosa pokušao steći međunarodnu podršku, ali i blagonaklonost Zapada, koji nije gajio simpatije prema prosovjestkoj vladi u Hanoiju. Tokom 1977. godine, sjevernokorejski vođa Kim Il-sung je u otvorenom pismu izrazio podršku vladi u Phnom Penhu, dok je krajem studenog iste godine burmanski vođa Ne Win postao prvi strani čelnik koji je došao na službeni posjet u Demokratsku Kampućiju; posjet je trajao četiri dana. Naredna godina bila je osjetno bolja po tom pitanju. Došlo je do niza posjeta delegata međunarodnih prijateljskih organizacija (iz Belgije, Japana, Švedske, ...), velikog broja maoista, ali i, po prvi puta u historiji, dvoje novinara i znanstvenika iz jedne strane, nekomunističke zemlje. Potonji posjeti dogodili su se nekoliko tjedana prije vijetnamske vojne invazije tako da je Pol Pot u razgovoru s novinarkom Elizabeth Becker iz Washington Posta izjavio kako je uvjeren da je Varšavski pakt protiv Kampućije, što su neki promatrači protumačili kao pokušaj pridobivanja simpatija Sjedinjenih Država i Ceaușescuove Rumunjske, koja je bila kritična prema Moskvi.[78] Vezano uz prethodno, upravo je posjet rumunjskog čelnika Nicolaea Ceaușescua i njegove supruge Elene, koji se odvio od 28. do 30. svibnja 1978. godine, bio vrhunac vanjske politike Pol Potova režima.

Administrativna podjela[uredi - уреди | uredi izvor]

Po dolasku na vlast, Crveni Kmeri su dokinuli administrativnu podjelu iz vremena Kmerske Republike i proveli opširnu administrativnu reformu 1976. godine. Zemlja više nije bila podijeljena na provincije, već na sedam geografskih zona, koje su okvirno odgovarale ratnoj podjeli teritorija, koju su Crveni Kmeri koristili tokom građanskog rata. Šest zona uspostavljeno je odmah, dok je sedma, Centralna zona, formirana 1977. godine. Zone su dalje bile podijeljene na 32 regije (damban), s tim da su postojale i četiri "autonomne regije", koje nisu bile podređene upravi u zonama, već direktno Centralnom komitetu; regije nisu imale zasebne nazive već su im bili dodijeljeni brojevi, a prema svim dostupnim informacija ta je praksa bila rađena bez nekog posebnog reda. Regije su se dalje dijelile na distrikte, subdistrikte i kooperative.[79]

Administrativna podjela Demokratske Kampućije od 1977. godine, sa zonskim sekretarima u vrijeme uspostave, izgledala je ovako:[79]

Naziv Broj zone Zonski sekretar Broj regija Mapa
Zone
Khmer Rouge Administrative Zones for Democratic Kampuchea, 1975-78.png
Istočna zona
Zona 203
So Phim
5
Jugozapadna zona
Zona 405
Ta Mok
4
Sjeverna zona
Zona 303
Koy Thuon
3
Sjeverozapadna zona
Zona 560
Nhim Ros
7
Zapadna zona
Zona 401
Chuo Chet
5
Sjeveroistočna zona
Zona 108
Ney Sarann
6
Centralna zona
Zona ???
Ke Pauk TBC
Autonomne regije
Preah Vihear
Regija 103
TBC
Siem Reap-Oddar Meanchey
Regija 106
TBC
Mondul Kiri
Regija 105
TBC
Kratie
Regija 505
TBC

Vojska[uredi - уреди | uredi izvor]

Simbol zračnih snaka Kampućijske revolucionarne armije

Nakon uspostave Demokratske Kampućije, ranije Narodnooslobodilačke oružane snage kambodžanskog naroda, koje su sudjelovale u građanskom ratu, preimenovane su u Kampućijsku revolucionarnu armiju, kako je stipulirano i u čl. 19. Ustava. Vojska je tada brojala oko 68,000 članova, a njezin novi službeni naziv bio je isti onaj koji je korišten tokom pobune uzgajivača riže u Battambangu 1967. godine. Pod dugogodišnjim vodstvom tadašnjeg ministra obrane, Son Sena, vojska je brojala oko 230 bataljuna; prema Ustavu, Kampućijska revolucionarna armija dijelila se u tri kategorija — redovnu, regionalnu i gerilsku. Zapovjedna stuktura unutar pojedinih formacija temeljila se na tročlanom komitetu, u kojemu je politički komesar bio hijerarhijski viši od vojnog zapovjednika i njegovog zamjenika.

Vojska je zemlju podijelila u zone i posebne sektore, koji su se tokom godina neznatno mijenjali. U sklopu tih područja, prva i glavna misija Revolucionarne armije bila su sumarna pogubljenja bivših časnika Kmerske Republike (i ranijih režima) i njihovih obitelji. Sljedeći prioritet bila je konsolidacija, odnosno ujedinjenje više-manje autonomnih frakcija i grupacija u jedinstvenu vojsku. Većina članova Revolucionarne armije bili su operativci Crvenih Kmera, koji su na taj način koristili vojsku kako bi održavali i provodili svoju politiku državnog nasilja.

Društvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Službena uniforma Crvenih Kmera iz perioda Demokratske Kampućije. Lijevo je ženska, a desno muška uniforma.

Prema okvirnim procjenama za 1975. godinu, Kambodža je u trenutku dolaska Crvenih Kmera na vlast imala oko 8,000,000 stanovnika. Većinsku etničku skupinu činili su Kmeri, dok su znakovitije manjinske skupine bili Vijetnamci, Chami i Laošani. Ustav Demokratske Kampućije propisivao je potpuno egalitarno društvo,[80] navodeći da narod živi u "jednakoj, pravednoj, demokratskoj, harmoničnoj i sretnoj zajednici". Muškarci i žene su bili potpuno jednaki.[80] Iako nije detaljno razrađivao propisana prava, Ustav Demokratske Kampućije je na nominalnoj razini bio donekle usklađen sa suvremenim ustavima te, barem na papiru, nije bio toliko restriktivan. Ipak, problem se pojavio prilikom provođenja ustavnih normi u praksi. Naime, Ustav Demokratske Kampućije bio je odviše liberalan i progresivan za režim koji je želio potpunu kontrolu nad svim aspektima javnog i privatnog života. Koncepti poput jednakosti, slobode vjeroispovjesti ili prava na kulturu, svi su oni redom bili nepomirljivi s autokratskim nazorima čelnika Crvenih Kmera. Kako su Crveni Kmeri imalu svu vlast u zemlji, bez postojanja sustava kontrole, jasno je da su ustavom proklamirana prava stavljena u drugi plan i da je Ustav Demokratske Kampućije u praksi funkcionirao izrazito ograničeno.

Nepoštivanje Ustava bilo je evidentno već u organizaciji društva, odnosno stratifikaciji koju je nametnuo Pol Potov režim; građani, pa čak ni spolovi, nisu bili ravnopravni. Odmah po dolasku na vlast, Crveni Kmeri su društvo podijelili na tri skupine – "svrgnuti", "novi ljudi" i "stari ljudi". "Svrgnuti" su bili oni Kambodžani koji su činili dio vladajuće elite iz vremena Lon Nolove Kmerske Republike, odnosno otvoreni pobornici tog režima. Kako se tu radilo i o klasnim i o režimskim neprijateljima, "svrgnuti" su po uspostavi Demokratske Kampućije u potpunosti obespravljeni te su u doglednom vremenu postali žrtvama režima. "Novi ljudi", znani još i kao "Ljudi od 17. travnja",[81] bili su oni građani koji su nakon travnja 1975. godine evakuirani iz gradova.[81] Iako se u velikoj mjeri radilo o bivšim stanovnicima ruralnih dijelova zemlje koji su u gradove pobjegli kako bi izbgjegli rat, režim ih je svejedno smatrao parazitima te je na njih gledao s prizirom i sumnjom.[81] Tomu u prilog idu i slogani koji su kružili u to doba – "Ljudi od 17. travnja su parazitske biljke. Oni su ratni gubitnici i ratni zarobljenici." te "Sačuvati vas nije nikakav dobitak, izgubiti vas nije nikakav gubitak.".[81] "Novi ljudi" nisu imali nikakvih prava te su uglavnom biti mete režimskog nasilja, mada je intenzitet istog varirao od regije do regije.[81] "Stari ljudi", ili "Bazni ljudi",[81] bili su jedina društvena skupina koja je uživala određena prava, a sačinjavali su ju stanovnici ruralnih dijelova zemlje, koje su Crveni Kmeri osvojili prije travnja 1975. godine.[81] Oni su se dijelili na dvije skupine – punopravni ljudi i kandidati.[81] Punopravni ljudi su jedini imali velika građanska prava, a radilo se u ljudima koji nisu imali nikakvu rodbinu povezano s Lonovim režimom.[81] Imali su aktivno i pasivno biračko pravo te su mogli biti birani na funkcije unutar partije i partijskih organizacija.[81] Kandidati su, s druge strane, bili oni građani čija je rodbina bila povezana s Lonovim režimom; uživali su ograničena prava te su bili tolerirani dok god su naporno radili.[81]

Država je nastojala kontrolirati sve aspekte društvenog života, tako i privatni. Dotadašnja struktura privatnog i obiteljskog života je uništena, a od 1975. godine su obitelji organizirane u tzv. kooperative. Ideja kooperativa nastala je od ranijeg koncepta "timova međusobne pomoći", koje su Crveni Kmeri na područjima osvojenima prije 1975. godine organizirali okupljajući između 10 i 30 obitelji.[81] Ti su timovi 1975. godine pretvoreni u "niže kooperative", koje su se znale sastojati od nekoliko stotina ljudi pa do cijelih sela.[81] Do 1977., "niže kooperative" su postepeno grupirane u veće skupine, koje su znale brojati i oko 1,000 obitelji.[81] Poanta kooperativa bila je ideološka, odnosno eliminacija kapitalističkog načina života i privatnog vlasništva, ali je za posljedicu imala uništenje obiteljskog života u Kambodži.[81] Takav kolektivistički način života dokinuo je tradicionalne elemente privatnog, obiteljskog života i stvarao velike neugode pripadnicima kooperativa; s druge strane, režimu je omogućio strožu kontrolu nad privatnim životima svojih građana. Jedan vid te kontrole bilo je i sklapanje braka, proces koji je doživio drastične promjene za vrijeme vladavine Crvenih Kmera te je dodatno ograničavao osobne slobode građana i njihove privatne živote. Naime, sklapanje braka u Kampućiji bio je masovni obred (od 3 pa do preko 100 parova odjednom); nikakvog slavlja nije bilo, a članovi obitelji budućih supružnika nisu smjeli prisustvovai ceremoniji.[81] Brakovi su bili dogovoreni, odnosno parove je birao Angkar (bilo je situacija da se budući supružnici prvi puta upoznaju i vide na samom vjenčanju),[81] a često i prisilni;[81] ovo potonje je najčešće bilo u slučaju žena koje bi bile prisiljene udati se za vojnike jer im je u suprotnome zaprijećeno torturom ili teškim radom. Prisilni brakovi su doveli i do povećane stope suicida među ženama.[81] Dječja prava također su bila izrazito ugrožena, posebice u vidu prisilnog rada koji je nametan djeci.[81]

Iako je Ustav Demokratske Kampućije propisivao slobodu vjeroispovjesti,[80] ista nikada nije provođena u praksi. Doduše, ustav jest zabranjivao sve religije koje potencijalno podrivaju režim, ali iste nikada nisu definirane, što je davalo veliku arbitrarnost cijelom postupku. Demokratska Kampućija je provodila državni ateizam na svim razinama, unatoč činjenici da je budizam imao snažan utjecaj na kambodžansku kulturu i svakodnevnicu, pa tako i za vrijeme režima Crvenih Kmera. Vjerske skupine su proganjane, a njihovo djelovanje je onemogućavano na svim razinama.

Kambodžanski genocid[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Kambodžanski genocid
Lubanje žrtava genocida s polja smrti Choeung Ek.

Jedan od centralnih dijelova historije Demokratske Kampućije, a koji se direktno odnosi na tamođnje društvo, jest serija masovnih ubojstava vlastitog naroda, koju se danas najčešće opisuje kao autogenocid. Ta politika internog nasilja (vidi gore) započela je još pred sam kraj Lon Nolovog režima na područjima pod kontrolom Crvenih Kmera, samo da bi se nakon preuzimanja vlasti 1975. godine usustavila i dodatno intenzivirala. Već je tokom inicijalne evakuacije gradova i prisilnih marševa u ruralne dijelove zemlje velik broj Kambodžana umro od posljedica gladi i bolesti. Nešto kasnije, prisilni rad u agrarnim kooperativama također je odnio značajan broj žrtava. Uz to, deseci tisuća ljudi su, bez stvarnog razloga ili zbog beznačajne sitnice, etiketirani kao (navodni) "neprijatelji revolucije" te su se nad njima vršile masovne egzekucije na tzv. poljima smrti.[82][83] Čak ni članovi partije nisu bili pošteđeni potonjeg procesa; od 1975. do 1978. godine došlo je do nekoliko valova čistki u kojima su pogubljeni brojni dužnosnici i neki čelnici KP Kampućije.

Procjene broja žrtava uvelike variraju, od nekoliko stotina tisuća pa do par milijuna. Ben Kiernan s Yalea procjenjuje da je u sklopu autogenocida ubijeno oko 1,600,000 od oko 8,000,000 ljudi.[84] U jednoj od konzervativnijih procjena, Michael Vickery je, prema statističkim podacima Angusa Maddisona, broj žrtava procijenio na oko 750,000.[85] David Chandler je baratao brojkom od između 800,000 i 1,000,000 žrtava, dok su najliberalnije interpretacije išle do dva, čak i tri milijuna žrtava.[82]

Francuski svećenik François Ponchaud, koji je do 1975. godine živio u Kambodži, a kasnije u Tajlandu, u svojoj je knjizi, Cambodge, année zéro (1977.), upoznao svjetsku javnost s činjenicom postojanja genocida u Kambodži. Svoju je knjigu temeljio na vlastitim iskustvima dok je živio u Phnom Penhu, odnosno na izjavama svjedoka, Kambodžana koji su uspjeli pobjeći u Tajland. Jedan od rijetkih zapadnih intelektualaca koji je stao u obranu Pol Potovog režima bio je britanski srednjoškolski profesor, Malcolm Caldwell, koji je ubijen 1978. godine u Phnom Penhu, samo nekoliko sati nakon sastanka s Pol Potom, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Caldwell je zdušno branio evakuaciju gradova, tvrdeći da je ona bila nužna za "pročišćenje i transformaciju" stanovništva kroz naporan rad na poljima riže te ju je vidio kao umjerenije sredstvo u odnosu na masovna pogubljenja koja bi se svakako dogodila da evakuacije nisu provedene.[86]

Kambodžanski genocid je često referenciran u popularnoj kulturi te se o njemu govori kao o jednom od najvećih zločina suvremene historije.

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Gospodarski sustav Demokratske Kampućije, što su ga 1975. godine uspostavili Crveni Kmeri, slovi za apsolutno revolucionarni i u cijelosti jedinstveni u historiji.[87] Glavni ideolozi tog sustava bili su Khieu Samphan i Hu Nim, a uzor je pronalazio i u kineskom Velikom skoku naprijed, s tim da su te ideje u Kampućiji još dodatno radikalizirane. Ultimativni cilj bilo je stvaranje potpuno autarkičnog sustava i trenutna kolekvitizacija gospodarskog života, uz naglasak da bi se narod trebao poticati da samostalno prihvati i provodi reforme, a ne da im se iste nameću silom.[88][89] Ipak, iako su Kheu i Hu bili glavni gospodarski ideolozi, nijedan od njih nije predlagao neke od realiziranih radikalnih ideja.

Nedugo nakon preuzimanja vlasti, Crveni Kmeri su dekretom objavili kako je dotadašnja državna valuta, kambodžanski riel, postala nevažeća. Ranije su postojali planovi da se stari riel zamijeni novom valutom – nakon kraha režima su čak pronađene i odgovarajuće pločice za tiskanje novca[90] – međutim na partijskom kongresu iz veljače 1975. godine je odlučeno kako će novac u Kampućiji biti u cijelosti ukinut. Od travnja 1975. godine, zbog takve odluke, došlo je do zastoja trgovine u zemlji. Nedugo nakon prve radikalne odluke uslijedila je i druga, a koja se sastojala u ukidanju svih trgovina u zemlji.

Vladajuća "Organizacija" je svoj prvi konkretni gospodarski plan, tzv. Partijin četvrtogodišnji plan za izgradnju socijalizma u svim domenama, predstavila dekretom tokom ljeta 1976. godine. Kampućijska četveroljetka sastojala se od izražene kolektivizacije te značajnog ulaganja u primarne djelatnosti, koje su trebale biti nositeljice ideje o autarkiji i samodostatnosti, dok su tercijalne djelatnosti, koje su smatrane parazitskima, svedene na minimum. Kolektivizacija je, nakon nacionalne obrane, bila postavljena kao najvažniji cilj nove vlasti, a započela je odmah 1976. godine, kada je narodu preko dekreta naređeno da svoje privatne stvari (uključujući i kuhinjske predmete) donese kako bi se one kolektivno koristile.[91] Ultimativni cilj Crvenih Kmera bio je stvoriti apsolutno samodostatnu i u gospodarskom smislu nezavisnu zemlju, koja bi izvršila tranziciju iz nerazvijene poljoprivredne zemlje u modernu, razvijenu poljoprivrednu zemlju.[91]

Okosnica kampućijskog gospodarstva bila je riža i ulaganje u razvoj te kulture bila su iznimne. Narod se preko popularnih parola (popout "Tko posjeduje rižu, ima sve" ili "Treba po jednom hektru proizvoditi tri tone") potican na uzgoj riže, dok je država željela povećati proizvodnju povećanjem obradivih površina te sustavim kanala i brana pomoću kojih bi se kontroliralo navodnjavanje tih polja; potonji sustav je, doduše, izgrađen od strane naroda. Nakon riže, drugi najvažniji proizvod bio je lateks, a nakon njega drvo, oba koja su bili važne sirovine u vanjskoj trgovini, koja je postepeno obnavljana od listopada 1976. godine. Kako je interna trgovina, zbog ukidanja novca, bila obustavljena, Kampućija je koristila robnu razmjenu kroz vanjsku trgovinu (glavni partneri bili su Kina, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Sjedinjene Države, a kasnije i Hong Kong, Singapur, Madagaskar, Tajland, Sjeverna Koreja te Bangladeš)[75] kako bi obnovila nacionalno gospodarstvo.

Iako nije bila razvijana jednako kao i poljoprivreda, industrija je također bila važan dio kampućijske gospodarske politike te nipošto nije bila zanemarivana. Nedugo nakon konsolidacije režima, velik broj kineskih "savjetnika" je došao u Kampućiju kako bi pomogao u obnovi infrastrukture, ali i tvornica, koje su bile zatvorene tokom građanskog rata. Međutim, činjenica da su kampućijske vlasti obnovu svoje industrije povjerili odanim revolucionarima, a ne školovanim stručnjacima (iz bivših režima), dovela je do ultimativnog kraha projekta reindustrijalizacije; pred kraj 1978. godine, samo su 54 industrijska postrojenja, koja su bila u funkciji od 1970. godine, ponovo stavljena u aktivnu funkciju.[92][93] Sukladno bliskim trgovinskim odnosima, Kinezi su u Kampućiju dostavljali gorivo, lijekove, poljoprivredni materijal, mehanizaciju, ali i vojnu opremu.[94]

Unatoč činjenici da su tercijarne djelatnosti opisane parazitskima i praktički zanemarivane, četveroljetka je predviđala i ograničen razvoj turizma, koji je trebao biti koncentriran na kompleks Angkor, "velika ostvarenja" režima Crvenih Kmera i specijalne zone modelirane prema onima uspostavljenima 1975. godine u provincijama Kandal i Kampong Speu. Projekt je pokrenut na ljeto 1978. godine; stari zatvor u Siem Reapu je zatvoren, dok je sam grad očišćen, a postojao je i plan za izgradnju pruge do Bangkoka. Ipak, projekt je ubrzo obustavljen zbog pada režima Crvenih Kmera tokom 1979. godine.[95].

Kultura i obrazovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Današnji prestižni Tehnološki institut Kambodže otvoren je krajem 1978. godine kao ustanova visokog obrazovanja rezervirana isključivo za djecu partijskih kadrova.

Po dolasku Crvenih Kmera na vlast, sva dotadašnja i tradicionalna (folklorna) kultura u Kambodži je praktički potpuno uništena u sklopu Pol Potove "borbe protiv praznovjerja".[96] U skladu s novim početkom i konceptom izgradnje autohtone, nacionlne kulture Kmera, vlasti Demokratske Kampućije su svu staru, ali i modernu, prozapadnu umjetnost proglasili dekadentnom te su započeli intenzivne progone umjetnika i intelektualaca. Kako je većina potonjih dolazila iz urbanih sredina, velik dio istih je po prisilnoj evakuaciji gradova poslan na prisilni rad u poljima, gdje se nisu mogli baviti intelektualnim radom; ostatak istih je ili ubijen, ili je uspio pobjeći iz zemlje.[97][98]

Umjetnička produkcija u periodu Demokratske Kampućije bila je praktički nepostojana. Na polju književnosti i likovne umjetnosti gotovo da ništa nije stvoreno, mahom jer su se ti umjetnici morali skrivati i tajiti svoju profesiju, dok je jedini, kakav-takav, opus nastao na polju filmske umjetnosti, mada se i tu radilo isključivo o propagandnim filmovima i dokumentarističkim snimkama diplomatskih sastanaka i posjeta. Kambodža je imala značajnu tradiciju proizvodnje i gledanja filmova, međutim Crveni Kmeri su deurbanizacijom i kondemnacijom "stare" kulture gotovo uništili nacionalnu filmsku industriju, ali i publiku koja je odlazila u kino dvorane. Kambodžanska glazba, koja je od 60-ih godina pa nadalje pratila zapadne trendove i bila na svom kreativnom vrhuncu, također je praktički uništena, čak do te mjere da je vrlo mali broj djela iz perioda prije Demokratske Kampućije ostao sačuvan. Popularni pjevači, poput Sinna Sisamoutha i Ros Serey Sothee, proganjani su i na koncu ubijeni. U konačnici, pokušaj stvaranja "nove" kulture pod direkcijom Crvenih Kmera nikada nije zaživio, a nakon pada režima, kambodžanska kultura je započela s postepenom obnovom.

Obrazovni sustav također je uništen. Crveni Kmeri su dokinuli stari obrazovni sustav, tvrdeći kako je doprinosio očuvanju "stare" kulture, koju su oni proglasili dekadentnom i namjeravali izbrisati. Škole i univerziteti su masovno zatvarani, često pretvarani u skladišta ili centre za ispitivanje (čak je i zloglasni Sigurnosni zatvor 21 utemeljen u prostorijama bivše srednje škole), a sama činjenica da je osoba bila profesor iz perioda prije Demokratske Kampućije bila je dovoljna da isti bude progonjen i ubijen.[99] Ova činjenica je ironična upravo zato što je velik dio kadra Crvenih Kmera (Pol Pot, Ieng Sary, Son Sen, Kang Kek Iew, Yun Yat, Vorn Vet, ...) bio dio profesorske struke.

Četveroljetka iz 1976. godine predviđala je, nakon što se svi tragovi "imperijalističkog" sustava potpuno izbrišu, uspostvu novog obrazovnog sustava, međutim ta je praksa nejednako primjenjivana i ostavljna je na dispoziciju lokalnim čelnicima.[100] Novi sustav predviđao je vrlo reduciran obrazovni program koji je uključivao čitanje, pisanje, osnove aritmetike i praktične vještine; izuzev političkog obrazovanja i ideološke indoktrinacije, bilo kakvo teorijsko obrazovanje bilo je strogo zabranjeno.[81][101] Profesori su birani po političkoj podobnosti, a ne po stručnosti, što je znalo dovesti do situacija da su profesori bili potpuno nekompetentni za svoju funkciju, ili da bi učenici obrazovani za vrijeme Kmerske Republike bili obrazovaniji od svojih predavača.[102] Režim je također imao ideju uvesti tzv. "tehničko-strukovno obrazovanje", koje bi trajalo devet godina i bilo obilježeno periodima "rada na terenu". Kako bi odgovorili tim potrebama, Crveni Kmeri su kasnije otvarali neke stare škole, a krajem 1978. godine otvoren je i Viši tehnološki institut kmersko-sovjetskog prijateljstva, mada samo za djecu partijskih kadrova.[103]

Ostavština[uredi - уреди | uredi izvor]

Memorijalna stupa kod polja smrti Choeung Ek, nedaleko od Phnom Penha. Ovo memorijalno područje je jedno od samo dva koja se mogu smatrati kvalitetno uređenima od strane države.

Nasilna ostavština Demokratske Kampućije i danas proganja kambodžansku svakodnevnicu. U posljednje vrijeme, vlasti su poduzele značajnije poteze kako bi se komemorirale žrtve Pol Potovog režima; u kontekstu toga, bivši S-21 je pretvoren u Muzej genocida Tuol Sleng, dok je polje smrti Choeung Ek, nedaleko od Phnom Penha, pretvoreno u memorijalu lokaciju. Obje ove lokacije su popularne turističke destinacije.

Međutim, izuzev uspostave ova dva velika memorijalna središta, vlasti se nisu pretjerano trudile naglašavati strahote kambodžanskog genocida, niti se o njima detaljno uči u kambodžanskim školama. Ovo je posljedica činjenice da su bivši kadrovi Crvenih Kmera ostali aktivni u kambodžanskoj nacionalnoj politici i nakon pada režima, te da su na taj način sprječavali suočavanje sa strahotama iz tog perioda.

Slično kao što je Holokaust imao odjeka na umjetničku produkciju u Europi, tako je kambodžanski genocid utjecao na Kambodžu. Brojna umjetnička djela nastala su pod utjecajem strahota preživljenih tokom četverogodišnjeg perioda, od kojih je svakako najvažnije memoarska proza, koja se inicijalno počela pojavljivati već krajem 70-ih godina. Memoarska proza, koja se dijeli u dva vala, nastala je od strane svjedoka, disidenata, preživjelih, ali i njihovih potomaka, koji su u vrijeme režima još bili djeca; glavna svrha bila joj je osvješćivanje javnosti o strahotama Pol Potovog režima. Značajni autori iz prvog vala su Haing S. Ngor (Haing Ngor: A Cambodian Odyssey, 1988.), François Ponchaud (Cambodge, année zéro, 1977.) i Pin Yathay (L'utopie meurtrière : un rescapé du génocide cambodgien témoigne, 1981.); autori drugog vala su mahom potomci žrtava i njihova su djela stilski uvelike različita. Najutjecajnije knjige iz ovog vala su First They Killed My Father (2000.) Lounga Unga te Nawuth Keatova Alive in the Killing Fields (2009.). Filmska produkcija mahom je koncentrirana u brojnim međunarodno priznatim dokumentarnim filmovima, bilo da su producirani u Kambodži ili izvan nje. Vjerojatno najznačajniji među njima je Rithy Panhov S-21, la machine de mort Khmère rouge iz 2003. godine, koji je dobio brojne nagrade na svjetskim festivalima. Rithy je snimio i još tri značajna dokumentarca - Cambodge, entre guerre et paix (1991.), La terre des âmes errantes (2003.) i L'Image manquante (2013.). Značajan uvid u problematiku dao je i britanski televizijski dokumentarac Year Zero: The Silent Death of Cambodia iz 1979. godine, koji je bio jedan od prvih filmova o ovoj tematici. Na polju fikcije, najznačajniji je za Oscara nominirani britanski film The Killing Fields iz 1985. godine, temeljen na stvarnim događajima opisanim u knjizi The Death and Life of Dith Pran, američkog Pulitzerom nagrađenog novinara, Sydneyja Schanberga.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Philip Short (prev. Odile Demange), Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar [« Pol Pot, anatomy of a nightmare »], Denoël éditions, travanj 2007, 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 314-324
  2. Elizabeth Becker, When the War Was Over : Cambodia and the Khmer Rouge Revolution, str. 162-163
  3. Arnold R. Isaacs (27. siječnja 1999) (en). Without Honor: Defeat in Vietnam and Cambodia. Johns Hopkins University Press. str. 274. ISBN 9780801861079. 
  4. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 51-74
  5. Philip Short (prev. Odile Demange), Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar [« Pol Pot, anatomy of a nightmare »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 395-397
  6. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 69-70, 114
  7. Philip Short (prev. Odile Demange), Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar [« Pol Pot, anatomy of a nightmare »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 392-393, 426-428
  8. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 121
  9. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 187-201
  10. Philip Short (prev. Odile Demange), Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar [« Pol Pot, anatomy of a nightmare »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 375-76
  11. Jean-Louis Margolin, Cambodge : au pays du crime déconcertant in Le Livre noir du communisme, Robert Laffont, 1997, str. 643-651
  12. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 360-367
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 13,6 François Ponchaud, Une brève histoire du Cambodge, Siloë, 2007, str. 84-90
  14. 14,0 14,1 Jean-Louis Margolin, Cambodge : au pays du crime déconcertant in Le Livre noir du communisme, Robert Laffont, 1997, str. 666
  15. Philip Short (prev. Odile Demange), Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar [« Pol Pot, anatomy of a nightmare »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 428-429
  16. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 391-392
  17. Wilfred P. Deac, Road to the Killing Fields : The Cambodian War of 1970-1975, vol. 53, Texas A & M University Press, kol. « military history », 15. travnja 1990., 328 str., str. 229
  18. Philip Short (prev. Odile Demange), Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar [« Pol Pot, anatomy of a nightmare »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 431-433
  19. Michael Vickery, Cambodia, 1975-1982, South End Press, kol. « Asian studies/Politics », 1984, str. 142
  20. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 390
  21. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 392-394
  22. Max Planck Yearbook of United Nations Law, Brill, 2005., str. 134
  23. Philip Short (prev. Odile Demange), Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar [« Pol Pot, anatomy of a nightmare »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 str. (ISBN 9782207257692), str. 434-435
  24. Jean-Louis Margolin, Cambodge : au pays du crime déconcertant in Le Livre noir du communisme, Robert Laffont, 1997., str. 664
  25. Henri Locard, Le "petit livre rouge" de Pol Pot, ou Les paroles de l'Angkar, L'Harmattan, 2000., str. 78
  26. Justin J. Corfield, The History of Cambodia, Greenwood Press, 2009., str. 93
  27. Michael Vickery, Kampuchea: politics, economics, and society, F. Pinter, 1986., str. 33
  28. Susan E. Cook, Genocide in Cambodia and Rwanda: New Perspectives, Transaction Publishers, 2005., str. 62-63
  29. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 461-477
  30. Karl D. Jackson, Cambodia, 1975-1978: Rendezvous with Death, Princeton University Press, 1992., str. 92
  31. Matthew Scott Weltig, Pol Pot's Cambodia, Lerner Books, 2009., str. 118
  32. Jeffrey Heyes (2008). "Decline of the Khmer Rouge and their ouster by the Vietnamese" (en). http://factsanddetails.com/southeast-asia/Cambodia/sub5_2b/entry-2862.html. pristupljeno 2017-07-17. 
  33. Samuel Totten, Paul Robert Bartrop: Dictionary of Genocide: M-Z, Greenwood Publishing Group, 2008., ISBN 9780313346446, str. 461.
  34. Ben Kiernan: The Pol Pot Regime: Race, Power, and Genocide in Cambodia Under the Khmer Rouge, 1975-79, Yale University Press, 2014., ISBN 9780300142990, str. 437.
  35. Philip Short: Pol Pot: The History of a Nightmare, Hachette UK, 2013., ISBN 9781444780307.
  36. Jean-Louis Margolin, Cambodge : au pays du crime déconcertant in Le Livre noir du communisme, Robert Laffont, 1997., str. 636
  37. Jean-Louis Margolin, Cambodge : au pays du crime déconcertant in Le Livre noir du communisme, Robert Laffont, 1997., str,. 648
  38. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 360-365
  39. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 360-362, 426-434
  40. Philip Short (prev. Odile Demange), Pol Pot : Anatomie d'un cauchemar [« Pol Pot, anatomy of a nightmare »], Denoël éditions, travanj 2007., 604 p. (ISBN 9782207257692), str. 488-489.
  41. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 519
  42. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 528
  43. Stephen J. Morris: Why Vietnam invaded Cambodia: political culture and causes of war, Stanford University Press, Chicago, 1999., ISBN 978-0-8047-3049-5, str. 111.
  44. Paul Dreyfus, Pol Pot : le bourreau du Cambodge, Stock, 2000., str. 254-258.
  45. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 529
  46. Soizick Crochet, Le Cambodge, Karthala, 1997., str. 133-134
  47. 47,0 47,1 John Pilger: The Long Secret Alliance: Uncle Sam and Pol Pot, Covert Action Quarterly Fall 1997 (englisch)
  48. "Coalition Government of Democratic Kampuchea". countrystudies.us. http://countrystudies.us/cambodia/72.htm. pristupljeno 2007-11-16. 
  49. Michael Leifer, Dictionary of the Modern Politics of South-East Asia, Routledge, 1995., str. 58-59.
  50. 50,0 50,1 A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979), str. 20-21
  51. Ustav Demokratske Kampućije, čl. 1
  52. Ustav Demokratske Kampućije, čl. 5-11
  53. Ustav Demokratske Kampućije, čl. 8
  54. Timothy Carney: Unexpected Victory. u: Karl D. Jackson (ur.): Cambodia 1975–1978: Rendezvous with Death, Princeton University Press, 1989, ISBN 0-691-02541-X, str. 18.
  55. Ustav Demokratske Kampućije, čl. 11
  56. Timothy Carney: Organization of Power. u: Karl D. Jackson (ur.): Cambodia 1975–1978 - Rendezvous with Death, Princeton University Press, 1989, ISBN 0-691-02541-X, str. 97.
  57. Ustav Demokratske Kampućije, čl. 9
  58. Jackson, Karl D. Cambodia, 1975–1978: Rendezvous with Death. Princeton University Press. str. 219. ISBN 0-691-02541-X. 
  59. Ervin Staub. The roots of evil: the origins of genocide and other group violence. Cambridge University Press, 1989. str. 202
  60. David Chandler & Ben Kiernan, ur. (1983). Revolution and its Aftermath. New Haven. 
  61. Kiernan, Ben. "The Pol Pot Regime: Race, Power, and Genocide in Cambodia Under the Khmer Rouge, 1975-79." New Haven, Conn: Yale University Press, 2002., str. 11.
  62. Jackson, Karl D (ur.). "Cambodia, 1975-1978: Rendezvous with Death." Princeton, N.J: Princeton University Press, 1992, str. 231.
  63. Etcheson, Craig. "The Rise and Demise of Democratic Kampuchea." Boulder, Colo: Westview, 1984., str. 27.
  64. Zal Karkaria. Failure Through Neglect: The Women’s Policies of the Khmer Rouge in Comparative Perspective. Concordia University Department of History.
  65. Locard, Henri, State Violence in Democratic Kampuchea (1975-1979) and Retribution (1979-2004), European Review of History, vol. 12, br. 1, ožujak 2005, str. 121–143.
  66. Nicholas A. Robins, Adam Jones. Genocides by the oppressed: subaltern genocide in theory and practice. Indiana University Press, 2009. str. 98
  67. Alexander Laban Hinton. A Head for an Eye: Revenge in the Cambodian Genocide. American Ethnologist, vol. 25, br. 3 (kolovoz 1998), str. 352–377
  68. Nicholas A. Robins, Adam Jones. Genocides by the oppressed: subaltern genocide in theory and practice. Indiana University Press, 2009. STR. 97
  69. Helen Fein. Revolutionary and Antirevolutionary Genocides: A Comparison of State Murders in Democratic Kampuchea, 1975 to 1979, and in Indonesia, 1965 to 1966. Comparative Studies in Society and History, vol. 35, br. 4 (X. 1993.), str. 796–823
  70. Hinton, Alexander Laban. "Why did they Kill? : Cambodia in the Shadow of Genocide." Berkeley: University of California Press, 2005. str. 46.
  71. Hinton, Alexander Laban. "Why did they Kill? : Cambodia in the Shadow of Genocide." Berkeley: University of California Press, 2005. str. 287.
  72. Hinton, Alexander Laban. "Why did they Kill? : Cambodia in the Shadow of Genocide." Berkeley: University of California Press, 2005. str. 97.
  73. Hinton, Alexander Laban. "Why did they Kill? : Cambodia in the Shadow of Genocide." Berkeley: University of California Press, 2005. str. 260, 288.
  74. Hinton, Alexander Laban. "Why did they Kill? : Cambodia in the Shadow of Genocide." Berkeley: University of California Press, 2005. str. 275.
  75. 75,0 75,1 75,2 75,3 75,4 A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979), str. 56-57
  76. Jackson, Karl D. Cambodia 1977: gone to Pot – Asian Survey, 1978., str. 82
  77. Ben Kiernan, Le Génocide au Cambodge, str. 151-171
  78. David P. Chandler: Brother Number One: A Political Biography of Pol Pot (Revised Edition). str. 153–155
  79. 79,0 79,1 A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979), str. 23-25
  80. 80,0 80,1 80,2 Ustav Demokratske Kampućije, čl. 12-14, 20
  81. 81,00 81,01 81,02 81,03 81,04 81,05 81,06 81,07 81,08 81,09 81,10 81,11 81,12 81,13 81,14 81,15 81,16 81,17 81,18 81,19 81,20 A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979) str. 29-41
  82. 82,0 82,1 "Dark memories of Cambodia's killing spree". BBC News. http://news.bbc.co.uk/2/hi/asia-pacific/7814000.stm. pristupljeno 2009-8-31. 
  83. James A. Tyner: The Killing of Cambodia: Geopolitics, Genocide, and the Unmaking of Space. Ashgate, Burlington VT 2008, ISBN 978-0-7546-7096-4.
  84. Ben Kiernan: The Pol Pot Regime. Race, Power and Genocide in Cambodia under the Khmer Rouge, 1975–79 (2. izdanje). str. 458
  85. Steven Rosefielde: Red Holocaust. Routledge, New York, 2010., ISBN 0-203-86437-9, str. 119
  86. Malcolm Caldwell, "The Cambodian Defence", The Guardian, 5. kolovoza 1978.
  87. Charles H. Twining: The Economy. u: Karl D. Jackson (ur.): Cambodia 1975–1978: Rendezvous with Death, Princeton University Press, 1989, ISBN 0-691-02541-X, str. 109.
  88. Henri Locard, Pourquoi les Khmers rouges, "Aux origines de l'idéologie", str. 141
  89. William Shawcross (prev. Françoise Bonnet), Une Tragédie sans importance : Kissinger, Nixon et l'anéantissement du Cambodge [« Sideshow »], F. Adel, 1979, 438 str. (ISBN 9782715802186), pog. XVII (« Les autres »), str. 242-245
  90. Charles H. Twining: The Economy. u: Karl D. Jackson (ur.): Cambodia 1975–1978: Rendezvous with Death, Princeton University Press, 1989, ISBN 0-691-02541-X, str. 121.
  91. 91,0 91,1 A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979), str. 26-29
  92. Solomon Kane (prev. François Gerles, préf. David Chandler), Dictionnaire des Khmers rouges, IRASEC, veljača 2007., 460 str. (ISBN 9782916063270), str. 167-168
  93. Henri Locard, Pourquoi les Khmers rouges, "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 155
  94. Solomon Kane (prev. François Gerles, préf. David Chandler), Dictionnaire des Khmers rouges, IRASEC, veljača 2007., 460 str. (ISBN 9782916063270), str. 83
  95. Henri Locard, Pourquoi les Khmers rouges, "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 160-161
  96. Michael Vickery, Cambodia 1975-1982, ISBN 978-9747100815
  97. Visiting Arts (2005), "Modern and contemporary visual arts".
  98. David P. Chandler, A history of Cambodia, Westview Press; Allen & Unwin, Boulder, Sydney, 1992
  99. David Porter Chandler; Ben Kiernan; Chanthou Boua (ožujak 1989) (en). Pol Pot Plans the Future. Southeast Asia Studies. 33. Yale University Press. str. 36-40. ISBN 9780938692355. 
  100. Henri Locard, Pourquoi les Khmers rouges, "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 161
  101. David Porter Chandler; Ben Kiernan; Chanthou Boua (ožujak 1989) (en). Pol Pot Plans the Future. Southeast Asia Studies. 33. Yale University Press. str. 159. ISBN 9780938692355. 
  102. Henri Locard, Pourquoi les Khmers rouges, "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 164
  103. Henri Locard, Pourquoi les Khmers rouges, "La politique intérieure entre autarcie et table rase", str. 164-165

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Beang, Pivoine; Wynne Cougill. Vanished Stories from Cambodia's New People Under Democratic Kampuchea. Phnom Penh: Documentation Center of Cambodia, 2006. ISBN 99950-60-07-8
  • Elizabeth Becker, When the War Was Over : Cambodia and the Khmer Rouge Revolution, PublicAffairs, zbir. « History / Asian Studies », 20. listopada 1998., 632 str. (ISBN 978-1891620003)
  • Daniel Bultmann: Kambodscha unter den Roten Khmer: Die Erschaffung des perfekten Sozialisten. Ferdinand Schöningh, Paderborn 2017, ISBN 978-3-506-78692-0.
  • Daniel Bultmann: Irrigating a Socialist Utopia: Disciplinary Space and Population Control under the Khmer Rouge, 1975–1979; Transcience, Band 3, Heft 1 (2012), S. 40–52 (Text-Link; PDF; 383 kB).
  • Daniel Bultmann: Die Revolution frisst ihre Kinder. Mangelnde Legitimation, pädagogische Gewalt und organisierter Terror unter den Roten Khmer. Internationales Asienforum Nr. 42, Mai 2011, ISSN 0020-9449.
  • Chandler, David P. "A History of Cambodia." Boulder: Westview Press, 1992.
  • Dy, Khamboly. A History of Democratic Kampuchea (1975–1979). Phnom Penh, Cambodia: Documentation Center of Cambodia, 2007. ISBN 99950-60-04-3 Foreword
  • Etcheson, Craig. The Rise and Demise of Democratic Kampuchea. Westview special studies on South and Southeast Asia. Boulder, Colo: Westview, 1984. ISBN 0-86531-650-3
  • Hinton, Alexander Laban. "Why did they Kill? : Cambodia in the Shadow of Genocide." Berkeley: University of California Press, 2005.
  • Karl D. Jackson (Hrsg.): Cambodia, 1975-1978: Rendezvous with Death. Princeton University, Princeton 1989, ISBN 0-691-07807-6.
  • Kiernan, Ben. "The Pol Pot Regime: Race, Power, and Genocide in Cambodia Under the Khmer Rouge, 1975-79." New Haven, Conn: Yale University Press, 2002.
  • Henri Locard, Pourquoi les Khmers rouges, Pariz, Éditions Vendémiaire, zbir. « Révolutions », 13. veljače 2013, 352 str. (ISBN 9782363580528)
  • Vickery, Michael. "Cambodia, 1975-1982." Boston, MA: South End Press, 1984.
  • Piergiorgio Pescali: "S-21 Nella prigione di Pol Pot". La Ponga Edizioni, Milan, 2015. ISBN 978-8897823308

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]