Kambodžanska polja smrti

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Lubanje žrtava kambodžanskog genocida na polju smrti Choeung Ek, nedaleko od Phnom Penha.

Kambodžanska polja smrti (kmerski: វាលពិឃាត; kmerski izgovor: [ʋiəl pikʰiət]) su lokacije na teritoriju današnje Kambodže na kojima su Crveni Kmeri, tokom vladavine državom od 1975. do 1979. godine, masovno ubijali i pokapali svoje žrtve; u sklopu nekoliko lokacija diljem zemlje, pretpostavlja se da je na poljima smrti stradalo više od 1,000,000 ljudi. Masovna ubojstva na poljima smrti smatraju se dijelom šireg autogenocida, što ga je sustavno provodila država tokom četverogodišnjeg perioda.

Termin "polja smrti" skovao je novinar Dith Pran nakon što je pobjegao iz Kambodže u Tajland.[1] Tokom 60 kilometara dugog puta prema slobodi, Dith je susreo brojne gomile leševa i kostura žrtava režima na poljima u ruralnim dijelovima zemlje; to iskustvo stoji u pozadini nastanka termina "polja smrti".

Polja smrti su dokinuta nakon pada režima povodom uspješne vijetnamske invazije u siječnju 1979. godine. Pol Pot i Ieng Sary su tokom iste godine osuđeni na smrt in absentia za počinjeni genocid, ali kazna nikada nije izvršena. Uspostavom Kambodžanskog tribunala 2003. godine, preživjeli Crveni Kmeri su procesuirani za zločine i masovna ubojstva na poljima smrti.

Postupak[uredi - уреди | uredi izvor]

Drvo smrti je korišteno za ubojstva djece, čiji su roditelji osuđeni za zločine protiv države. Vojnici bi udarali glavama djece o drvo sve dok im ne bi smrskali lubanje. Cilj ovih monstruoznih ubojstava bio je spriječiti ih da kao odrasle osobe osvete smrti svojih roditelja.

Crveni Kmeri su po preuzimanju države dokinuli stari pravosudni sustav, raspustili sudove i uskoro potpuno ukinuli sudačku te odvjetničku profesiju. Ustav zemlje je stipulurao osnivanje novih, narodnih sudova, ali isti nikada nisu utemeljeni. Suci i odvjetnici su ubrzo postali metama režima i u kratkom je roku pravosudna struka u Kampućiji gotovo u potpunosti eliminirana. Postupak koji se provodio tokom naredne četiri godine bio je partijski dirigiran od strane Angkara, kako se partija nazivala u javnosti, a radilo se o arbitrarnom postupku koji se vodio zanemarujući potpuno sva prava (potencijalnih) okrivljenika.

Postupak je započinjao pisanom opomenom od strane Angkara, bilo da se radilo o sitnim ili političkim prijestupima. Ljudi su imali pravo na dvije pisane opomene, prije nego bi bili poslani na obvezni "preodgoj", koji je u većini slučajeva značio gotovo sigurnu smrt. Pred istražiteljima, okrivljenici bi bili poticani da pričaju o svojim "predrevolucionarnim životima i zločinima" (to bi, najčešće, uključivalo neke oblike kapitalističke djelatnosti, kontakte sa stranim zemljama ili općenito strancima, ...), uz obećanje da će im Angkar oprostiti i da će "krenuti od početka". Nakon što bi okrivljenici priznali (nerijetko i lažno), bili bi odvedeni u S-21 ili na neko od polja smrti, gdje bi bili mučeni i/ili pogubljeni.

Mrtvi su pokapani u masovnim grobnicama, s tim da je bilo situacija da su buduće žrtve morale kopati vlastite grobove. Metode egzekucije bile su različite, od klasičnog strijeljanja pa do primitivnijih metoda, koje su se koristile da bi se sačuvali metci, a uključivale su trovanje, naoštrene stabljike bambusa, sjekire i lopate. Djeci čiji su roditelji bili osuđeni zbog zločina protiv države, Crveni Kmeri bi nerijetko razbijali lubanje lupanjem u drvo, smijući se pritom jer je izostanak smijeha bio potencijalno opasan za njih same. Logika iza ovih zvjerstava prema djeci bila je da ih se ubija kako ne bi kao odrasli ljudi htjeli osvetiti smrt svojih roditelja.[2]

Vojnici koji bi izvršavali pogubljenja najčešće su bili mladi muškarci i žene iz seoskih obitelji.

Procjena broja žrtava[uredi - уреди | uredi izvor]

Točan broj žrtava na poljima smrti još uvijek nije utvrđen, ali je sigurno kako je na istima pogubljeno i/ili pokopano više od 1,000,000 ljudi. Program za mapiranje DC-Cama i Univerziteta Yale navode najmanje 1,386,734 žrtava u masovnim grobnicama,[3][4] što je bila posljedica pet godina istraživačkog rada.[5] Procjena ukupnog broja žrtava, koja uključuje i žrtve izgladnjivanja i one pogubljene na drugim lokacijama, navodi između 1,700,000 i 2,500,000 žrtava; tadašnja ukupna populacija bila je oko 8,000,000 ljudi.

Historičar Ben Kiernan navodi kako je ukupno ubijeno oko 1,700,000 ljudi.[6] Istražitelj Craig Etcheson iz DC-Cama navodi kako je ukupno bilo između 2,000,000 i 2,500,000 žrtava, uz "najvjerojatniju" brojku od 2,200,000 žrtava. Istraga Ujedinjenih nacija navela je brojku između 2,000,000 i 3,000,000 žrtava, dok je UNICEF zaključio da je bilo oko 3,000,000 ubijenih.[7] Demografska analiza Patricka Heuvelinea sugerira ukupno između 1,170,000 i 3,420,000 žrtava,[8] dok Marek Sliwins smatra kako je brojka od 1,800,000 izrazito konzervativna.[9] Čak su i sami Crveni Kmeri priznali kako je ubijeno 2,000,000 ljudi, mada su tu brojku pripisali kasnijoj vijetnamskoj invaziji.[10] Krajem 1979. godine, Ujedinjene nacije i Crveni križ su upozoravali kako je još 2,250,000 ljudi direktno ugroženo zbog gladi i katastrofalnih životnih uvjeta,[11][12] a koji su spašeni zahvaljujući kasnijoj međunarodnoj pomoći.

Osuda i komemoracija[uredi - уреди | uredi izvor]

Progoni u sklopu kambodžanskog genocida naišli su na jednoglasnu međunarodnu osudu. Novinar William Branigin nazvao je Pol Pota "genocidnim tiraninom",[13] dok je britanski sociolog Martin Shaw ustvrdio kako je kambodžanski genocid bio "najčišći genocid iz perioda Hladnog rata".[14] Danas je u Kambodži na snazi zakon koji zabranjuje bilo kakvo poricanje kambodžanskog genocida. Od 2001. godine djeluje i Kambodžanski tribunal, koji je u sklopu šireg procesa protiv preživjelih Crvenih Kmera izrekao i osuđujuće presude za masovna ubojstva na poljima smrti.

Najpoznatije polje smrti je Choeung Ek, koje se nalazi južno od Phnom Penha. Na lokaciji se danas nalazi budistička memorijalna stupa, u kojoj su pohranjeni posmrtni ostaci žrtava iskopanih na tom polju. Muzej genocida Tuol Sleng nalazi se u prostorijama bivšeg zatvora S-21, a sadrži eksponate koji daju potpuni prikaz grozota počinjenih za vrijeme genocida. U Seattleu postoji i Muzej polja smrti.

Vidi i[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "'Killing Fields' journalist dies". BBC News. March 30, 2008. Pristupljeno May 25, 2010. 
  2. Khmer Rouge torturer describes killing babies by 'smashing them into trees' Mail Online, June 9, 2009
  3. Documentation Center of Cambodia
  4. Yale Cambodian Genocide Program
  5. Sharp, Bruce (April 1, 2005). "Counting Hell: The Death Toll of the Khmer Rouge Regime in Cambodia". http://www.mekong.net/cambodia/deaths.htm. pristupljeno July 5, 2006. 
  6. The CGP, 1994–2008 Cambodian Genocide Program, Yale University
  7. William Shawcross, The Quality of Mercy: Cambodia, Holocaust, and Modern Conscience (Touchstone, 1985), p115-6
  8. Heuveline, Patrick (2001). "The Demographic Analysis of Mortality in Cambodia." In Forced Migration and Mortality, eds. Holly E. Reed and Charles B. Keely. Washington, D.C.: National Academy Press.
  9. Marek Sliwinski, Le Génocide Khmer Rouge: Une Analyse Démographique (L'Harmattan, 1995).
  10. Khieu Samphan, Interview, Time, March 10, 1980
  11. New York Times, August 8, 1979.
  12. "CAMBODIA: Help for the Auschwitz of Asia". Time. November 5, 1979. Archived from the original on September 13, 2012. 
  13. William Branigin, Architect of Genocide Was Unrepentant to the End The Washington Post, 17. travnja 1998.
  14. Theory of the Global State: Globality as Unfinished Revolution by Martin Shaw, Cambridge University Press, 2000, pp 141, ISBN 978-0-521-59730-2

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]