Pio X

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Пије X.)
Jump to navigation Jump to search
Pio X.
Pius X
Portrait of Pope St. Pius X (Colored).jpg
Pravo ime Giuseppe Melchiorre Sarto
Papinstvo počelo 4. august 1903. [1]
Papinstvo završilo 20. august 1914. [1]
Prethodnik Lav XIII.
(1878. - 1903.)
Nasljednik Benedikt XV.
(1914. - 1922)
Rođen 2. jun 1835.
Riese, Kraljevstvo Lombardija-Venecija
Umro 20. august 1914. [1]
Rim, Papinska Država
Ostali pape imena Pio

Pio X. (Riese, 2. jun 1835. - Rim, 20. august 1914.) rođen kao Giuseppe Melchiorre Sarto bio je 257 papa od 4. augusta 1903. do 20. augusta 1914., - kanoniziran je 1954.[1]

Djetinstvo i školovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Giuseppe Melchiorre rođen je u skromnoj porodici gradskog činovnika Giovannia Battiste (1792.-1852.) i njegove žene Margherite Sanson (1813.-1894.), kao drugo od ukupno jedanaest djece, kako mu je stariji brat umro kao beba - Giuseppe je odrastao kao najstariji. Osnovnu školu je završio u svom rodnom mjestu kao odličan učenik, još od tad uči latinski uz pomoć lokalnog kapelana Luigia Orazia. Nakon osnovne pohađa gimnaziju u Castelfrancu, gradiću udaljenom 7 km od Riesa.

Kako je i tadašnji Venecijanski patrijarh kardinal Jacopo Monico, bio rodom iz Riesa, simpatizirao je Giuseppa i osigurao mu besplatno školovanje na bogosloviji u Padovi, gdje će Giuseppe provesti narednih osam godina. Dvije godine studirao je klasičnu filologiju i književnost, nakon tog filozofiju, posljednje četiri teologiju. Upravo za vrijeme studija u Padovi - 1852. umro mu je otac, što ga je jako pogodilo, pa je razmišljao o napuštanju studija i bilo kakvom poslu kojim bi uzdržavao majku i brojnu braću i sestre. Majka ga je od tog odgovorila, jer je navodno silno željela da on postane svećenik, želja joj se ispunila 1858. kad je u Castelfrancu zaređen za svećenika.

Uspon[uredi - уреди | uredi izvor]

Svećeničku karijeru započeo je kao kapelan u Tombolu, zabačenoj župi na rubu biskupije Treviso, gdje su ga ljudi zbog njegove požrtvovnosti i empatije za sirotinju odmah prihvatili i zavoljeli. Od 1867. je župnik u Salzanu, a od 1875. radi u Trevisu gdje je postavljen za kanonika, i vodi administraciju biskupije, istovremeno je i predavo na bogosloviji dogmatiku, moral i kanonsko pravo.

I pored toga što se s tim nije slagao, pa se čak i protivio - papa Lav XIII. ga je 1884. postavio za mantovanskog biskupa. U Mantovi je inače vladalo vrlo loše stanje, djelomično i zbog loših i nemoralnih svećenika, rezolutni i principijelni Giuseppe, uspio je u vrlo kratkom roku zavesti red, što zbog oštrog stava, ali najviše zahvaljujući time što je svima vlastitim primjerom pokazivao kako treba raditi, strpljivo, marljivo i skromno. Lavu XIII. se toliko dopao da ga je na tajnom konzistoriju 1893. proglasio kardinalom, a svega tri dana kasnije i Patrijarhom Venecije. I ovaj put je Giuseppe sve poduzeo kako bi ostao mantovanski biskup, ali se na kraju pokorio papinoj želji, iako je morao pričekati osamnaest mjeseci kako bi preuzeo svoju Patrijarhiju, jer se austro-ugarska vlada usprotivila njegovu imenovanju navodeći kao razlog da jedino austro-ugarski car ima pravo imenovanja patrijarha. Nakon brojnih natezanja i pregovora između Svete stolice i Austro-Ugarske, svečeno je ušao u Veneciju 24. novembra 1894. dočekan od razdraganih građana. Narednih deset godina koliko je proveo u Veneciji, Sarto se pokazao pravim «narodskim pastirom», jer je živio skromno kao i dotad, čak je nosio odjelo svog prethodnika.

Kad je 20. jula 1903. u dubokoj starosti umro Lav XIII., ovaj put i Giuseppe Sarto kao kardinal odlazi na konklavu, zajedno sa 61 kolega kardinala. Konklava je započela radom 1. augusta, u prvim krugovima glasanja izgledalo je da će pokojnog papu naslijediti njegov sekretar, kardinal Rampolla, ali je austro-ugarski car Franjo Josip I. preko svojih kardinala stavio veto na njegov izbor. Bio je to zadnji veto koji je neki svetovni vladar uložio na izbor pape. U sedmom krugu glasanja - 4. augusta 1903. sa pedeset glasova u svoju korist Giuseppe Melchiorre Sarto je izabran za papu. Prestrašen molio je kardinale da ga ostave po strani, ali je sa suzama u očima ipak prihvatio izbor, nazvao se Pio, kako bi odao počast papama prethodnicima koji su nosili isto ime.

Pontifikat[uredi - уреди | uredi izvor]

Njegov pontifikat je već na samom početku bio obilježen pogoršanjem položaja vjernika u Prvom Francuskom Carstvu, gde je kulminacija dosegnuta proglašenjem Zakona o odvajanju Crkve od države, što je dovelo do papine osude u obliku enciklike Vehementer nos (11. februara 1906.) i Une fois encore (Još jednom) – 6. januara 1907.) u obje se Pio X. rezolutno suprostavio modernizmu.

U enciklici Pascendi Dominici Gregis od 8. septembra 1907. osuđuje modernizam, agnosticizam i kantovski imanentizam, koji su nametali članovima klera i profesorima na katoličkim univerzitetima «protumodernističku zakletvu». Papa se u nekoliko dokumenata zauzeo za novu katehizaciju, pa je dao prirediti i novi rimski katekizam za rimsku biskupiju, koji se proširio po cijelom svijetu. S velikim žarom se zalagao i za revitalizaciju crkvene muzike. Za njegovog pontifikata pogoršani su odnosi između Kraljevine Italije i Vatikana, jer je zabranio vjernicima sudjelovanje u političkim životu. Papa Pio je značajno reformirao Kuriju, davši veće ovlasti pojedinim kongregacijama. Dao je novi oblik brevijaru i počeo reviziju misala, zalagao se i za bolji vjeronauk, pa je i sam je nedjeljom posle podne održavao takve satove.

Kad je izbio Prvi svetski rat, napisao je -Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za nihovim dušama i porodicama. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti! Papa je zauzeo potpuno neutralni stav, ne pružajući podršku ni jednoj zaraćenoj strani. Kad ga je car Franjo Josip I. zamolio da blagoslovi austro-ugarsku vojsku, papa mu je odgovorio: blagosloviću samo mir.

Smrt i kanonizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Pio X. umro je svega dva mjeseca nakon početka rata, shrvan od bolesti (godinu dana prije preživio je srčani udari) i napora, i utučen zbog rata, umro je ujutro 21. augusta 1914. u sedamdeset devetoj godini života. Umro je kao siromah, pa su mu sestre ostale nezbrinute, zbog tog je brigu o njima preuzeo njegov nasljednik, papa Benedikt XV. Sahranjen je u jednostavnu i neukrašenu grobnicu u kripti Bazilike sv. Petra.

Deset godina kasnije, zbog njegove skromnosti i svetačkog života, papa Pio XI. pokrenuo je proces njegove beatifikacije, koji je dovršen 29. maja 1954. kad ga je papa Pio XII. proglasio svetim.[1] Njegovi posmrtni ostatci premešteni su iz kripte u Baziliku sv. Petra u brončano-stakleni sarkofag.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 "Pio X papa, santo" (engleski). Treccani Enciclopedia Italiana. http://www.treccani.it/enciclopedia/pio-x-papa-santo. pristupljeno 14. 3. 2018. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]