Pavao III.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pavao III.
Paulus Tertius
Tizian 083b.jpg
Pravo ime Alessandro Farnese
Papinstvo počelo 13. oktobar 1534.
Papinstvo završilo 10. novembar 1549.
Prethodnik Klement VII.
(1523. - 1534.)
Nasljednik Julije III.
(1550. - 1555.)
Rođen 29. februar 1468.
Canino, Papinska Država
Umro 9. decembar 1549. [1]
Rim, Papinska Država
Ostali pape imena Pavao

Pavao III. (Canino / Lacij, 29. februar 1468. - Rim, 10. decembar 1549.) bio je 220 papa od 13. oktobar 1534. do 10. novembra 1549.[2] i 128 vladar Papinske Države.

Pavao III. pravim imenom Alessandro Farnese, ostao je upamćen kao papa čiji je pontifikat bio prožet duhom protureformacije. U njegovo vrijeme osnovani su brojni novi katolički redovi isusovci, teatinci (Kongregacija regularnih klerika božanske providnosti / latinski: Ordo Clericorum Regularium vulgo Theatinorum), barnabiti i kongregacija oratorijanaca) kao rezultat zaključaka Tridentskog koncila kojem je on osobno predsjedao - 1545. Pavao III. bio je poznat kao veliki mecena umjetnosti, ali i po velikom nepotizmu, on je uspio radikalno uvećati moć i bogatstvo vlastite porodice. Njemu je Nikola Kopernik posvetio svoje revolucionarno djelo - De revolutionibus orbium coelestium (O kruženju nebeskih sfera).

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Portret kardinala Alessandra Farnesea, od Rafaela (nastao između 1509. -1511. danas u Museo di Capodimonte u Napulju)

Djetinstvo i početci crkvene karijere[uredi - уреди | uredi izvor]

Alessandro Farnese rođen je u vrlo staroj rimskoj patricijskoj porodici Farnese, [1] u Caninu, (Lacij tada dio Papinske Države), kao najstariji sin Pier Luigija I. Farnesea (1435. -1487.) i njegove žene Giovanne Caetani, iz poznate porodice Caetani iz koje je bio i papa Bonifacije VIII.. Rimska porodica Farnese uspinjala se na društvenoj ljestvici vjekovima, ali je veliki skok napravio Alessandro koji je za svog pontifikata znatno povećao bogatstvo i moć svoje porodice. Alessandro je stekao humanističko obrazovanje u rodnom Rimu i na dvoru Lorenza de’ Medicija zajedno sa budućim papom Lavom X. sa kojim je postao i ostao prijatelj.[2] Kao apostolski notar zaposlio se u Vatikanu 1491., a već 1493. papa Aleksandar VI. imenovao ga je kardinalom-đakonom rimske crkve Santi Cosma e Damiano. Ljubavnica pape Aleksandra VI. bila je lijepa sestra Alessandra Farnesea - Giulia (udata Orsini), tako da su ga podrugljivo zvali Borgijin šogor, ali mu je ona pomogla u usponu u vatikanskoj hijerarhiji. Za vrijeme pontifikata pape Klementa VII. (1523. -1534.) postao je kardinal biskup Ostije i dekan kardinalskog kolegija, a nakon smrti smrti pape Klementa VII. 1534., izabran je za papu pod imenom - Pavao III.[1]

Pontifikat[uredi - уреди | uredi izvor]

Papa Pavao III. bio je živahan čovjek velike inteligencije i kulture, sa smislom za diplomaciju i uvjeravanje. Prvi plod njegove diplomatske politike neutralnosti i izmirenja između evropskih sila bio je zaključenje primirja između Francuske i Svetog Rimskog Carstva u Nici 1538., te nakon toga potpisivanje Mirovnog ugovora u Crépyju - 1544. između istih neprijatelja.

Od samog početka svog pontifikata Pavao III. se ozbiljno prihvatio poboljšanja situacije u zapadnom kršćanstvu koje je bilo teško uzdrmano njemačkom reformacijom, tako da je 2. juna 1536., izdao papinsku bulu kojom je najavio sazivanje generalnog koncila u Mantovi - 1537. No od samog starta njemački protestanti odbili su slati bilo kakve delegate na najavljeni koncil, s druge strane vojvoda od Mantove postavio je tako visoke zahtjeve prema Vatikanu, da je papa Pavao III. isprva odgodio koncil za godinu dana, a zatim potuno odbacio njegovo održavanje. Ubrzo nakon toga najavio je koncil u Mantovi za maj 1537., a zatim u Vicenzi (najavljen za novembar 1537. zatim odgođen za 1538., pa ponovno odgođen za Uskrs 1539. i ponovno otkazan.

Još 1536., papa Pavao III. pozvao devet uglednih crkvenih prelata, koji su se odlikovali svojom učenošću i pobožnošću, da sudjeluju u odboru za reformaciju i obnovu crkve i naprave jedan temeljiti izvještaj o stanju u crkvi. Oni su već 1537. objavili Consilium de Emendanda Ecclesia u kojem su taksativno nabrojali sve zloupotrebe u vatikanskoj kuriji i crkvenoj upravi i njihovo toleriranje. Taj izvještaj štampan je pored Rima i u Strasburgu i drugim većim evropskim gradovima.

Car Svetog Rimskog Carstva inzistirao je da bi Vatikan trebao slijediti njegove planove za mirnom reintegracijom njemačkih protestanata. U skladu s tim papa je uputio Giovannija Moroneja - 1540. (koji tad još nije bio kardinal) kao svog nuncija u Hagenau i Worms, a 1541., kardinala Gaspara Contarinija u Regensburg. Oni su organizirali dva susreta - konferencije sa njemačkim protestantima u Wormsu (1540. -1541.) i Regensburgu (1541). Kardinal Contarini, proslavio se svojom definicijom ispravne vjerske politike po kojoj je ispadalo da su crkveni prelati samo po vjeri opravdani. U Rimu je ova Contarinijeva definicija odbijena na kardinalskom kolegiju 27. maja, a Martin Luther je izjavio da bi je on mogao prihvatiti jedino pod uvjetom ako njezini protivnici priznaju da su dosad radili drugačije od onoga kako je trebao. Mršavi rezultati konferencija ali i stav vatikanske kurije, uključujući odbijanje Contarinijevih prijedloga, pokazalo je definitivno izbjegavanje razumijevanja s protestantima. Čak i tada, a osobito nakon neuspješne Regensburgške konferencije, car Svetog Rimskog Carstva (1519. -1556.) nije prestao inzistirati na sazivanju crkvenog koncila, tako da je papa Pavao III. na njegovo inzistiranje izdao bulu Laetare Hierusalem 15. marta 1545. kojom je najavio dugo odgađani Tridentski koncil (prvi put najavljen za novembar 1542., pa mart 1545. te konačno otvoren 13. decembra 1545).

Unatoč velikim nadama - Tridentski koncil nije donio izmirenje. Sve što se od tada moglo očekivati ​​od Pavla III. bilo je da će se i on prikloniti ​​(poput cara) nasilnom suzbijanju protestantizma u Njemačkoj, kao što je to već uradio u Italiji, osnivanjem Družbe Isusove Ignacije Lojolskog - 1540. i obnavljanjem i reorganizacijom inkvizicije - 1542., pomoću koje je htio ugušiti protestantsku pobunu.

Nakon Mira iz Crepya (septembar 1544.), situacija se tako razvila da je car Karlo V. počeo gušiti protestantizam silom. Nakon konferencije u Wormsu 1545., car je sklopio Savez za zajedničku akciju s papinim legatom, kardinalom Alessandrom Farneseom. Papa je trebao dati pomoć u budućem ratu protiv njemačkih protestanskih kneževa i njihovih posjeda. Papa Pavle III. brzo je pristao na rat sa protestantima, vjerojatno i zbog osobnih motiva, jer mu se trenutak činio povoljnim za njega, jer bi tad car bio dovoljno okupiran po njemačkim zemljama, tako da bi on s druge strane mogao osigurati za svog sina Pier Luigija - Vojvodstvo Parma i Piacenza. Car Karlo V. pristao je na papine uvjete, jer mu se papina ponuda od 12.000 pješaka, 500 oklopnika, i znatna suma novca - činila dobrom.

S druge strane Papa Pavao III. imao je ozbiljnih problema i sukoba, zbog svog otvorenog nepotizma. Kako bi osigurao titulu Vojvode od Camerina svom unuku Ottaviju Farneseu, on je nasilno oduzeo istu Vojvodi od Urbina (1540.) zbog čeg se sukobio sa moćnom porodicom Della Rovere. On je također ušao u sukobe sa vlastitim podanicama nametanjem velikih poreza, zbog tog su mu građani Perugie otkazali poslušnost i pobunili se, njihovu pobunu ugušio je njegov sin Pier Luigi Farnese.

Tizianov portret unuka pape Pavla III. - Ranuccija Farnesea kojeg je on proglasio kardinalom u dobi od 15 godina

U Njemačkoj je protureformatorska kampanja započela na zapadu, gdje se protestantski pokret proširio po kölnskoj nadbiskupiji od 1542. Reformacija tamo nije doživjela potpuni uspjeh, jer se tome protivilo Gradsko vijeće i većina odbornika, tako da je 16. aprila 1546., nadbiskup Hermann iz Wieda ekskomuniciran, a na pritisak cara iz 1547. i natjeran da se odrekne položaja i titule.

U međuvremenu opočeo je pravi otvoreni rat protiv protestantskih kneževa, njihovih zemalja i gradova udruženih u Schmalkaldički savez (Schmalkaldischer Bund). Do kraja 1546., car Karlo V. uspio je ponovno osigurati Južnu Njemačku, a nakon pobjede u Bitci kod Muhlberga, 24. aprila 1547. uspostavio je svoju vlast po cijeloj Njemačkoj i zarobio dvojicu vođa Saveza.

Dok se situacija sjeverno od Alpa povoljno razvijala, i oporavljalo katoličanstvo po Njemačkoj, u Italiji nisu stvari tekle povoljno po papu, jer je carski miljenik, Ferrante Gonzaga vojvoda Milana, istjerao njegova sina Pier Luigija Farnesea iz Vojvodstva Parma i Piacenca.

Nakon što je Pier Luigi Farnese ubijen je u Piacenzi, papa se čvrsto uvjerio u to - da se to nije moglo desiti bez careva znanja. Stvari po papu Pavla III. postale su još gore, nakon što je car odbio predati Piacenzu njegovu unuku - Ottaviju Farneseu, koji je bio formalni nasljednik Pier Luigija u Parmi, unatoč tvrdnjama Pavla III. da bi to bilo u interesu crkve.

Nakon teške svađe o tim pitanjima sa kardinalom Farneseom, Pavao III., tada star osamdeset jednu godinu, toliko se uzbudio da je od posljedica umro - 10. novembra 1549.

Pavao III. nije uspio suzbiti protestantsku reformaciju, ali je tokom svoga pontifikata postavio temelje - protureformacije. On je po drugi i završni put ekskomunicirao engleskog kralja Henry VIII. u decembru 1538.

Papa Pavao III. i pitanje ropstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Od maja do juna 1537. papa Paul izdao je tri bule; Sublimus Dei (također znan kao Unigenitus i Veritas ipsa), Altituda divini consolii, zajedno s Pastorale officium, (zadnja bula bila je kratka uputa za izvršenje Sublimus Dei) u kojima se dotakao pitanja ropstva.

Altituda divini consolii je u osnovi bila bula u kojoj se razgraničava pravo između franjevaca i dominikanaca kod krštenja, a Sublimus Dei je u neku ruku bio deklaracija poput Magne Carte po pitanju ljudskih prava američkih indijanaca u kojoj se jasno ističe da su i Indijanci ljudska bića i da im se nesmije oduzimati sloboda ili imovina.

Bula Pastorala officium predviđala je automatsku ekskomuniciju za svakoga tko se nebi pridržavao novih pravila. Ali o tom se i danas vode velike teološke rasprave, jer neki historičari tvrde da je ona bila rezultat tadašnje politike Vatikana, te da nije nikad postala službeni pastoralni dokument, i da je povučena i anulirana već slijedeće godine bulom - Non Indecens Videtur nakon spora sa španjolskom krunom. Drugi pak tvrde da je dominikanski misionar iz 16. vijeka Bartolomeo de las Casas često citirao upravo tu bulu, te da je ona ipak bila službeni dokument.

Sublimus Dei je opozvao prethodnu bulu Aleksandra VI. Inter Caetera, u kojoj su Španjolskoj potvrđena prava na novootkrivene zemlje, kao i pravo da porobi zatečene domoroce u skladu sa tadašnjim evropskim feudalnim pravnim normama.

Neki historičari primjetili su da je Sublimus Dei osuđivao porobljavanje američkih indijanaca ali ne i veliku trgovinu robljem iz Afrike, koju je potencirala španjolska monarhija i car Svetog Rimskog Carstva.

Papa Pavao III. je svojim dekretom iz 1545. ukinuo drevni zakon koji je dozvoljavao rimskim robovima da traže slobodu ispod statue cara na Kapitoliju, zbog velikog broja beskućnika i skitnica u Rimu, taj dekret se odnosio i na one koji su postali kršćani nakon svoje porobljavanja i one koji su rođeni kao kršćanski robovi. Tim dekretom potvrđeno je pravo rimskih stanovnika da javno kupuju i prodaju robove oba spola. Neki historičari (Stogre) tvrde da je do tog dekreta došlo zbog nedostatka robova u Rimu. Pavao III. je 1548. potvrdio pravo na kupnju i posjedovanje muslimanskih robova u Papinskoj Državi.

Pavao III. kao umjetnički mecena i veliki nepotist[uredi - уреди | uredi izvor]

Papa Pavao III. bio je jedan od rijetkih papa koji je imao djecu (četvoro vanbračne) još prije izbora za papu, njih mu je izrodila ljubavnica - Silvija Ruffini. Djeca su mu bila; Pier Luigi (njega je postavio za vojvodu od Parme), Ranuccio, Paolo i Costanza Farnese. Njegov prvi potez koji je napravio kao papa - 18. decembra 1534., bilo je imenovanje vlastitih unuka za kardinale, koji su tad imali između četrnaest (Alessandro Farnese) i šesnaest godina (Guido Ascanio Sforza). Da ublaži negativne reakcije rimske javnosti i ljutnju samog cara, vrlo brzo nakon toga uveo je u kardinalski kolegij uvažene prelate; Gaspara Contarinija, Jacopa Sadoleta, Reginalda Pola i Giovannija Pietra Carafu (kasnijeg papu Pavla IV.).

Za njegova pontifikata - Michelangelo je izveo svoju grandionznu fresku - Posljednji sud u Sikstinskoj kapeli koju je počeo slikati 1537. i dovršio 1541.

Još kao kardinal, Alessandro je započeo gradnju vlastite palače - Palazzo Farnese, u središtu Rima. Nakon njegova izbora za papu, izmjenjen je prvobitni projekt arhitekta Antonija da Sangalla Mlađeg, - kako bi svojom veličinom i monumentalnošću odražavao njegov novi status. Na izgradnji palače radili su arhitekti Vignola, Michelangelo a dovršio ju je Giacomo della Porta. Kao i druge palače porodice Farnese i Palazzo Farnese se ističe od okolnih zgrada u okolici, i trebala je biti zorni prikaz moći i bogatstva. Papa Alessandro Farnese izgradio je i Villu Farnese u Capraroli pored Rima. Nakon smrti Sangalla - 1546., voditelja gradnje Bazilike sv. Petra on je imenovao već ostarjelog Michelangela voditeljem gradnje Bazilike sv. Petra, od Michelangela je naručio njegove posljednje freske Raspeće svetog Petra i Obraćenja svetoga Pavla (1542. -1550.) za vlastitu kapelu u Vatikanu.

Tizianova slika pape Pavla III. sa unucima, kardinalom Alessandrom Farneseom (lijevo) i Ottavijom Farneseom, vojvodom od Parme (desno)

Papa Pavao III. bio je veliki naručitelj brojnih umjetničkih i arhitektonskih djela, venecijanski slikar Tizian naslikao je njegove portrete 1543., i 1546, (portret Pavla III. sa unucima kardinalom Alessandrom Farneseom i Ottavijom Farneseom, vojvodom od Parme). Te slike nalaze se danas u napuljskom muzej]]u Capodimonte. Za njegova pontifikata izgrađene su brojne fortifikacije po Rimu i Papinskoj Državi. On je angažirao Michelangela da preseli antički konjanički brončani spomenik cara Marka Aurelija u sredinu novoprojektirane Piazze del Campidoglio.

Brončanu grobnicu Pavla III. u Bazilici sv. Petra, izveo je Guglielmo della Porta

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Rimokatoličke crkvene titule
Prethodi:
Klement VII.
Papa
1534. -1549.
Slijedi:
Julije III.