Patrijarh Venecije

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Patrijarh Venecije
Patriarcha Venetiarum
Palača venecijanskog patrijarha na Trgu Svetog Marka iza Bazilike sv. Marka
Palača venecijanskog patrijarha na Trgu Svetog Marka iza Bazilike sv. Marka
Država  Italija

Patrijarh Venecije (latinski: Patriarcha Venetiarum, talijanski: Patriarca di Venezia) je jedan od petorice formalno najviših prelata Katoličke crkve koji nose titulu - patrijarh, četvoro ostalih su patrijarsi; Jeruzalema, Istočne Indije, Lisabona i sam papa.[1]

Danas je jedina privilegija te čisto formalne titule - počasno mjesto u papinskim procesijama. Venecijanski patrijarh ima još i tu privilegiju da može nositi crvenu boju, čak i ako nije kardinal, u ne-liturgijskim odijelima.

Venecijanski patrijarsi su po tradiciji proglašavani kardinalima nakon imenovanja, iako to nije bila papina obaveza. Važnost Venecijanskog patrijarha naročito je narasla u 20. vijeku, kad su čak njih tri izabrani za pape; Pio X (1903.), Ivan XXIII (1958.) i Ivan Pavao I (1978.).[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Metropolija Venecija, odnosno Venecijanska patrijarhija osnovana je 8. oktobra 1451. Tad je papa Nikola V. svojom bulom - Regis aeterni, ukinuo je Akvilejsku patrijarhiju iz Grada i osnovao Venecijansku patrijarhiju. Za prvog venecijanskog patrijarha odabrao je Lorenza Giustiniania. Time je zapravo samo sankcioniranje realno stanje na terenu jer je Grado već vijekovima stagnirao.[2]

Sjedište novog patrijarha postala je stara - Basilica di San Pietro di Castello u sestieru Castello na istoimenom malom otoku San Pietro di Castello na istočnom rubu Venecije.[2] Jer je u to vrijeme Venecija imala samo jednu dvije biskupiju Castello, nastalu 1091. spajanjem starih Rialto (Olivolo) i Castello.[3]

Pored titule ta promocija donijela je Veneciji u miraz i brojne nove biskupije, pored onih u laguni, Latisanu, Eracleu, Grado a od 1466. i Jesolo, Sa uzdizanjem u rang Patrijarhije Venecija je postala mjesto u kom je njen mitropolit, dobio jurisdikciju nad sufraganskim biskupijama Torcello, Chioggia i Caorle, kao i nad istočno jadranskim biskupijama Zadar, Osor (Cres), Rab i Krk.[2]

Način na koji je 1433. Izabran prvi venecijanski patrijarh Giustini, predstavljao je prijetnju političkoj strukturi Mletačke Republike, jer ga direktno odabrao papa, što je bilo u potpunoj suprotnosti sa njenim postojećim običajima. Zbog tog je venecijanski Savjet desetorice nešto prije nego što je on umro, poslao pismo papi u kojem pored lijepih riječi o radu patrijarha, traži da Republika ima privilegij u izboru svog slijedećeg patrijarha. Tako su htijeli je izbjeći da izbor nasljednika Giustiniana ponovno padne u ruke pape. Tako da su od tad, sve do kraja Mletačke Republike - 1797., Venecijanski patrijarsi birani - kompromisnim. Prvo bi se kandidat predložio Savjetu umoljenih, nakon kompliciranog mehanizma nominacija i unutrašnjeg glasanja, zatim bi taj izabrani kandidat bio predstavljen papi - pismom, kog je potpisao dužd, na njegovo odobrenje. Na taj način su pape imali odgovarajući pregovarački prostor kako bi spriječili izbor neželjenih kandidata. S druge strane i Mletačka Republika je imala širok manevarski prostor, ukoliko bi papa odbacio njenog kandidata mogla se odlučiti na dugotrajne pravne sporove. Pored toga papinska bula sa imenovanjem prvo je trebala biti predstavljena Velikom vijeću, koje je imalo pravo da ga prihvati ili odbije.[2]

Nakon Tridentskog koncila odnosi između Venecijanskog patrijarha i papa postali su sve zategnutiji tokom 17. vijeka. Nakon propasti Mletačke Republike 1797. i njene aneksije u napoleonovu Cisalpinsku Republiku pa kasnije 1814. u Austrijsko Carstvo desile su se velike promjene za grad na laguni i teritorij Venecijanske patrijarhije. Na samom početku napoleonova režima, obilježenog dubokim reformama pripojene su dvije financijski iscrpljene biskupije Torcello, Caorle.[2]

To stanje je potvrdio papa Pio VII. bulom De Dominici Gregis 1. maja 1818., u istom dokumentu je odobrio odvajanje parohije Campardo coneglianese pod biskupiju Ceneda, Latisane pod Biskupiju Udine i kraj oko Grada (dobijen 1451.) pod Goriziu. Na kraju su tom istom bulom uzdignuti u rang mitropolita (sličan patrijarhu), njegovi sufraganski biskupi Chioggie, Adrie, Padove, Trevisa, Vicenze i Verone.

U to vrijeme je katedralna crkva patrijarhije premještena iz Bazilike San Pietro di Castello u Baziliku sv. Marka. To je odlučeno još za napoleonske vlasti 1807., ali je provedeno tek nakon bule pape Pia VII - Ecclesias quae, 1821. koji je potvrdio prijenos sjedišta. Patrijarh se preselio 1840., kada su radovi na palači završeni.

S druge strane prijelaz iz Austrijskog Carstva pod Kraljevinu Italiju 1866. značio je još veći teritorijalni gubitak za Venecijansku patrijarhiju, pored gubitka svih istočno jadranskih biskupija, Sveta stolica je 1919. odobrila odvajanje parohije Malamocco pod Chioggiu. Dekretom pape Pia XII uz apostolske konstitucije izdanog 14. februara 1927. jedanaest parohija koje su dotad bile pod jurisdikcijom Biskupije Treviso pripojene su direktno pod Venecijansku parohiju.[2]

Trenutno Venecijanska patrijarhija ima 128 parohija podijeljenih na 13 vikarijata[2] i 9 sufraganskih biskupija; Adria-Rovigo, Belluno-Feltre, Chioggia, Concordia-Pordenone, Padova, Treviso, Verona, Vicenza i Vittorio Veneto[3], a patrijarh je Francesco Moraglia.[2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]