Svjetska književnost

Izvor: Wikipedia

Svjetska književnost obuhvaća književnost svih naroda i nacija, premda se općenito često odnosi na književnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga (nakon romantizma i Sjeverne Amerike). Prvu programatsku ideju o Weltliteratur iznio je Johann Wolfgang von Goethe.

Ideja svjetske književnosti[uredi - уреди]

Goethe se oduševio izvedbom Tassova djela u Francuskoj, zaključivši da se književnost ne smije ograničavati nacijama. Od 1827. do 1832. godine u različitim je raspravama i u razgovorima s Eckermannom uspostavio ideju svjetske književnosti, a na njegove je ideje utjecao i Johann Gottfried Herder, koji je od 1874. do 1891. godine objavljivao raspravu Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva.

Književnost se u doba romantizma mijenja, širi se povijesno (vlada interes za usmenom književnošću, mitologiju, predaje i bajke), ali i zemljopisno: književnost probija nacionalne granice, širi se njezin korpus, a javlja se i fenomen trivijalne književnosti u opreci s umjetničkom književnošću.

Godine 1894. pojavljuje se prva povijest svjetske književnosti u Njemačkoj. U angloameričkom krugu javlja se termin comparative literature ("komparativna književnost", 1952.), u francuskom littérature générale ("opća književnost", 1935.), a u talijanskom storia universale (1933.. Godine 1899. osnovana je prva katedra za komparativnu književnost u SAD-u, a 1930-ih postaje međunarodno priznata kao znanstvena disciplina.

Kanon[uredi - уреди]

Književni se jezik emancipirao od bilo kakvog "prirodnog", tradicijskog i stilskog konteksta, a kanonizacija kvalitete "književnog" prvo se širi obuhvaćajući drevnu indijsku i perzijsku književnost, a potom europsku srednjovjekovnu književnost i usmenu književnost mnogih naroda[1].

Autor i djelo vežu se uz pojam autora potkraj 18. stoljeća kad se ustaljuju vlasničke norme književnog tržišta. Problematično je određivanja kanona djela koja ulaze u svjetsku književnost. Pojam kanona isprva je u grčkom značio "pravilo", "propis" (grč. kanṓn), potom zbirku "svih biblijskih knjiga koje Crkva priznaje kao nadahnute i drži ih normom vjere"[2], sve da bi u moderno vrijeme označavao akademski odabran zbir književnih djela koja su važan dio ljudske kulture. Zbog neobjektivnosti odabira, postojale su brojne kritike i revizije kanona u teoriji književnosti.

Periodizacija i epohe[uredi - уреди]

Usmena književnost i mitologije[uredi - уреди]

Povijest književnosti trebala bi se osloniti na iskustvo o istraživanju književnosti koja je prethodila pisanoj, odnosno usmenoj književnosti[3]. "Magijska" moć jezika jedna je moguća rekonstrukcija prvobitne književnosti, a druga strana neka vrsta igre s jezikom[4]. Izvor mitologije u usmenoj je predaji, a mitologija je stoga utemeljena u usmenoj kulturi te tako prethodi književnosti i omogućuje je u užem smislu riječi[5]. Posebnu ulogu u takvoj rekonstrukciji imaju egipatska mitologija, kineska mitologija, zatim grčka mitologija, indijska mitologija te općenito indoeuropska mitologija.

Pretpovijest književnosti[uredi - уреди]

Staroegipatska književnost datira se od 25. do 20. stoljeća p. n. e. na prostoru današnjeg Egipta. Korpus čine tekstovi piramida, tekstovi sarkofaga i Knjiga mrtvih. Sačuvani su zameci književnih vrsta, prvenstveno lirske pjesme, himne, tužaljke te uvjetno rečeno prapriče i prabajke.

Mezopotamska književnost mogla bi uvjetno započeti Hamurabijevim zakonikom koji se katkad uzima kao književni tekst. U mezopotamsku književnost ulazi Ep o Gilgamešu, pronađen u 19. stoljeću, a datira se između 20. i 18. stoljeća p. n. e.. Također, u korpus pripada i Enuma Eliš, ep o teogoniji i kozmogoniji.

Starohebrejska književnost kao predmet proučavanja ima Bibliju, koja se promatra kao antologija hebrejske književnost jer su u njoj raznovrsni rodovi i stilovi.

Staroindijska književnost obuhvaća Vede, svete knjige znanja iz 15. stoljeća prije Krista, odnosno Rg-vedu, Sama-vedu, Jađur-vedu i Atharvavedu. Također u korpus ulaze epovi Mahabharata i Ramajana te zbirka Pančatantra.

Književnost antike[uredi - уреди]

Antička književnost prije svega se odnosi na Homerova djela Ilijadu i Odiseju te na homersko pitanje, a dijeli se na antičku grčku književnost i na rimsku književnost. Tipični su predstavnici pretklasičnog razdoblja grčke književnosti (8. stoljeće pr. Kr.6. stoljeće pr. Kr.): Heziod (Teogonija, Poslovi i dani), zatim liričari Alkman, Alkej, Sapfa, Anakreont, Pindar i basnopisac Ezop. U klasičnom razdoblju grčke književnosti (5. stoljeće pr. Kr. - 4. stoljeće pr. Kr.) javljaju se grčki tragičari Eshil, Sofoklo i Euripid te komediografi Aristofan i Menandar. U helenističkom razdoblju grčke književnosti javlja se u aleksandrijskom podrazdoblju (3. stoljeće pr. Kr.) idiličar Teokrit, a u rimskom podrazdoblju (30. pr. Kr. - 529.) satiričar Lukijan te pisci grčkog helenističkog romana: Hariton, Heliodor, Ksenofont Efežanin i Longo.

Rimska književnost, koja se odnosi na djela na latinskom jeziku do 5. ili 6. stoljeća, dijeli se na uvodno razdoblje (8. stoljeće pr. Kr.240. pr. Kr.), arhajsko razdoblje (240. pr. Kr.80. pr. Kr.), zlatni vijek (80. pr. Kr. - 14.) u koji ulaze Ciceronovo doba (80. pr. Kr.30. pr. Kr.) i Augustovo doba (30. pr. Kr. - 14.), zatim srebrni vijek (14. - 117.) i stoljeća propadanja (117. - 476.). U uvodnom se razdoblju javljaju fescenijska pjesma, satura, atelana i mim kao žanrovi. U arhajskom je razdoblju najstariji rimski pjesnik Livije Andronik, zatim reformator Gnej Nevije te komediografi Plaut i Terencije. U Ciceronovo doba značajni su Ciceron, Gaj Valerije Katul i neoterici, a u Augustovo doba Horacije, Ovidije i Vergilije. U srebrnome vijeku Petronije (Satirikon) i Seneka, a u stoljećima propadanja jača crkvena književnost (patrizam): Ambrozije, sveti Jeronim, sveti Aurelije Augustin, Prudencije i Boetije.

Književnost srednjovjekovlja[uredi - уреди]

Srednjovjekovna književnost počinje 476. ili 524. godine, a završava padom Carigrada 1453., otkrićem Amerike 1492. ili 1517. godine, početkom reformacije. Od 10. stoljeća počinje se pisati na narodnim jezicima.

U epiku ulaze biblijska epika na latinskom jeziku te junačka epika na narodnim jezicima (Beowulf, Pjesan o Cidu, Pjesan o Rolandu, Spjev o Igorovu pohodu, Saga o Nibelunzima, Edde i, uvjetno, rekonstruirana Kalevala). U epiku se ubraja i roman, posebice arthurovski (Geoffrey od Monmutha, Chrétien de Troyes) koji tematizira udvornu ljubav, te Tristan i Izolda i Roman o ruži (s dvostrukim autorstvom: Guillaume de Lorris, Jean de Meung). Također su epički žanrovi lais i fabliaux.

Što se dramske književnosti srednjega vijeka tiče, ograničena je na liturgijsku dramu koja se preko poluliturgijske drame razvija u svjetovnu dramu s pomoću mima i preseljenja pozornice izvan crkve te nastaje srednjovjekovna farsa ili sotija.

Srednjovjekovna lirika bila je duhovna (himan, versificirane molitve) i svjetovna, trubadurska lirika, s pjesničkim vrstama kanconom, albom i tzv. pirventes te tematikom kulta dame (najznačajniji trubaduri: Guillaume od Poitiersa i Alienora Akvitanska).

U srednjovjekovlju se rađaju i dvije pjesničke škole: sicilijanska (Jacopo Lentini, stvaraju sonet) i škola "slatkog novog stila" (Guido Guinicelli, Guido Cavalcanti, posebice Dante Alighieri).

Književnost renesanse[uredi - уреди]

Renesansna književnost začetke ima u djelima Dantea, Boccaccia i Petrarke, koji kronološki pripadaju srednjemu vijeku. U Španjolskoj prodor petrarkizma jest početkom 15. stoljeću, u Francuskoj u 16. stoljeću s pjesničkom školom La Pléiade, u Engleskoj lirikom Edmunda Spensera, u Njemačkoj u 17. st. lirikom Martina Opitza, a u slavenskim književnostima oko 16. stoljeća - u Poljskoj i hrvatskom obalnom području.

Francesco Petrarca započinje petrarkizam, Boccaccio ustanovljuje novelu koju širi i Cervantes, Michel de Montaigne stvara esej, a javlja se i renesansni ep po uzoru na Ariostov Bijesni Orlando. François Rabelais formira i Gargantua i Pantagruel, niz satiričnih romana. U dramatici se javlja commedia erudita temeljena na Plautovu naslijeđu, a u 16. stoljeću u Italiji i commedia dell'arte, komedija s tipiziranim likovima.

Književnost manirizma i baroka[uredi - уреди]

Uz problematiku određenja manirizma i baroka kao tipoloških kategorija ili epoha uvjetno se može govoriti o baroknoj književnosti, koja se u Španjolskoj naziva gongorizam (Luis de Góngora), u Italiji marinizam (Giambattista Marino), u Engleskoj eufizam (prema pripovijetki Johna Lylyja) te u Francuskoj preciozni stil. Dominantan je žanr tzv. pikarski roman (Lazarillo de Tormes).

U Španjolskoj su glavni predstavnici Luis de Góngora, Lope de Vega, Francisco de Quevedo te Pedro Calderón de la Barca, a u u Italiji Torquato Tasso i Giambattista Marino.

Književnost klasicizma i prosvjetiteljstva[uredi - уреди]

Klasicizam počiva na Descartesovoj filozofiji racionalizma te na slijeđenju antičkih uzora, posebice Aristotelove Poetike. Temeljno je značenje oponašanja prirode te Aristotelovo jedinstvo mjesta, vremena i radnje, dočim je glavni žanr tragedija. Značajni su autori: pjesnici François de Malherbe i Jean Chapelain te prozaik Jean Guez de Balzac. Javlja se polemika "starih" (Nicolas Boileau-Despréaux, Jean Racine) koji žele održati primat antike i "modernih" (Charles Perrault).

U Engleskoj su značajni Alexander Pope (Eseji o kritici kao manifest neoklasicizma), Samuel Johnson (sentimentalni roman) te britanski empiristi (John Locke, George Berkeley, David Hume, Thomas Hobbes), zatim Daniel Defoe i Jonathan Swift u struji moralizma te Laurence Sterne s tzv. antiromanom. Francuski se pisci oslanjaju na britanske empiriste, a djeluju enciklopedisti Voltaire, Diderot i ostali te komediograf Molière.

Književnost romantizma[uredi - уреди]

Romantičarska književnost oslanja se na ideale prirode, povijesti i usmenog pjesništva, posebice zbog zbirke Johanna Gottfrieda Herdera Glasovi naroda u pjesmama.

U Njemačkoj romantizam počinje Sturm und Drang pokretom (Friedrich Schiller), nastavlja se na tzv. weimarsku klasiku (Johann Wolfgang von Goethe, Friedrich Schiller) te na romantizam u užem smislu (Ludwig Tieck, Novalis, Ernst Theodor Wilhelm Hoffmann. U Engleskoj se javlja antiklasicizam "jezerskih" pjesnika Williama Wordswortha i Samuela Taylora Coleridgea (Lirske balade) te "demonskih" pjesnika Johna Keatsa, Georgea Gordona Byrona i Percyja Bysshea Shelleyja. U Francuskoj se u prvoj fazi javljaju Alphonse de Lamartine i Alfred de Vigny, a u drugoj se slama klasicizam, duboko ukorijenjen u francuskoj književnosti, opusom Victora Hugoa

Književnost realizma[uredi - уреди]

Realistička književnost književnopovijesno određuje se granicama 1830. - 1880. Realizam, prema Jakobsonu, oznaka je za težnju autora da u vlastito književno djelo unese što više empirijske uvjerljivosti, oznaka za težnju čitatelja da na temelju vlastite prosudbe prihvaća djelo kao primjereno zbilji i oznaka za osobine djela 19. stoljeća koja su postala idealnim obrascem umjetničkog stvaranja i oblikovanja. Glavni je žanr roman.

U Francuskoj manifest realizma piše Champfleury (Realizam, u prvom je naraštaju dualizam romantizma i realizma: Stendhal, Honoré de Balzac, a u drugom se javlja naturalizam: Émile Zola (Eksperimentalni roman), Guy de Maupassant, Gustave Flaubert. Inačica naturalizma u Italiji naziva se verizmom, pod vodstvom Giovannija Verge. U Engleskoj vlada viktorijanizam: Charles Dickens, William Makepeace Thackeray, George Eliot te sestre Emily Brontë, Charlotte Brontë i Anne Brontë. U Rusiji se u ranoj fazi javlja Nikolaj Vasiljevič Gogolj, u srednjoj Ivan Turgenjev, a u visokoj Fjodor Mihajlovič Dostojevski , Lav Nikolajevič Tolstoj i Ivan Aleksandrovič Gončarov. U Norveškoj djeluje Henrik Ibsen, dramatičar, a u Švedskoj dramatičar August Strindberg.

Književnost modernizma[uredi - уреди]

Modernizam se tradicionalno dijeli na esteticizam, avangardu, kasni modernizam i postmodernizam.

Esteticizam je u Francuskoj u obliku simbolizma u pjesništvu Charlesa Baudelairea (Cvjetovi zla) i larpurlartizma, a veže se i s tzv. parnasovcima (Leconte de Lisle, Théophile Gautier). Francuski su tradicionalni simbolisti bili Stéphane Mallarmé (manifest Umjetnička krivovjerja, Paul Verlaine (manifest Pjesničko umijeće) i Arthur Rimbaud. U Engleskoj se javlja Oscar Wilde, u Njemačkoj Rainer Maria Rilke, a u Francuskoj također i Marcel Proust.

Avangarda se dijeli na futurizam (Filippo Tommaso Marinetti, Vladimir Majakovski) zanesen napretkom, ekspresionizam (Georg Trakl, Gottfried Benn) temeljen na izrazu i emocijama, dadaizam s idejama Nietzscheova nihilizma (Tristan Tzara) i nadrealizam kao njegov radikalniji oblik oslonjen na psihoanalizu (André Breton).

U kasnom modernizmu slabi utjecaj avangarde. Autori: Mihail Bulgakov, Thomas Mann, Albert Camus, Jean-Paul Sartre, Samuel Beckett, Eugene Ionesco, Ernest Hemingway, J. D. Salinger, Pablo Neruda, Boris Pasternak, Marguerite Yourcenar itd.

Postmodernizam problematizira se ili kao dio modernizma ili kao zasebna epoha. U autore se obično svrstavaju Jorge Luis Borges, Italo Calvino, Botho Strauß, Thomas Pynchon, Alain Robbe-Grillet, Umberto Eco itd.

Referencije[uredi - уреди]

  1. Biti 1997:66
  2. Anić 2003:548
  3. Solar 2003:18
  4. Solar 2003:21
  5. Solar 2003:23

Literatura[uredi - уреди]

  • Anić, Vladimir (2003): Veliki rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi Liber.
  • Biti, Vladimir (1997): Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Solar, Milivoj (2003): Povijest svjetske književnosti. Zagreb: Golden marketing.