Lukijan
- Za ostala značenja v. Lukijan (razvrstavanje).
 Fiktivni portret Lukijana iz Samosate u 17. vijeku. |
|
| Rođen/a: | {{{birth_date}}} |
|---|---|
| Profesija: | romanopisac, reoričar |
| Utjecaji: | Homer, Sokrat, Platon, Menandar, Menip, Demonaks, Epikur |
| Utjecao/la na: | Apuleius, Desiderius Erasmus, Gil Vicente, Baltasar Gracián, Shakespeare, Laurence Sterne, Voltaire, Goethe, Leopardi |
Lucian od Samosate (grčki: Λουκιανὸς ὁ Σαμοσατεύς, latinski: Lucianus Samosatensis; cca 125 – iza 180) bio je asirski retoričar,[1] i veoma cijenjen satirički pisac koji je pisao na grčkom jeziku, poznat po izuzetno bogatom opusu. Djelovao je pod Antoninom, Markom Aurelijem i Komodom (g. 165. boravio je u Ateni).
Lukijan se kršćanima rugao kao smiješnima. Dva se njegova djela bave kršćanima: De morte Peregrini i Alexander sive pseudopropheta. Po Lucijanu, kršćani pružaju izgled čudne i naivne sekte; ističu se po svome preziru smrti u progonima, ne mare za zemaljska dobra i bezgranično su spremni na materijalne žrtve za zajednicu, a posebno za onoga člana koji je podnio progon, što onda može svaka varalica iskoristiti. Lucijanu je kršćansko međusobno bratstvo bilo neizrecivo smiješno. Nije imao dubljeg uvida u kršćansko vjerovanje, ni u pojedinosti unutarnjeg uređenja.[2]
Satira o Peregrinu govori o šarlatanu koji je najprije bio cinički filozof, a onda je uvidio da se kod kršćana može dobro snalaziti, pa je u Palestini ušao među kršćane i postigao visok položaj u zajednici: postao je prorok, predvodnik zajednice, tumačitelj knjiga, dapače je kršćanima i sastavljao svete knjige. Počeli su ga štovati kao Boga. Onda je bačen u tamnicu: kršćani ga posjećuju i ovjenčana aureolom trpljenja toliko obasipaju darovima da se od toga obogatio, spretno iskorištavajući kršćansku lakovjernost. Poslije izlaska iz tamnice ipak je izgubio povjerenje kad je jeo idolotita (meso žrtvovano idolima): morao je napustiti zajednicu i nastaviti svoja putovanja kao cinički filozof. Lucijanova satira protiv kršćana ne daje o njima sliku kriminalaca koje bi trebalo istrijebiti kao neprijatelje ljudskog roda, već su oni »čudan fenomen na rubu društva« (H. Kraft).
Izvori [uredi - уреди]
- ↑ Paul of Samosata, Zenobia and Aurelian: The Church, Local Culture and Political Allegiance in Third-Century Syria Author(s): Fergus Millar Source: The Journal of Roman Studies, Vol. 61 (1971), pp. 1-17.
- ↑ Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
Eksterni linkovi [uredi - уреди]
- A.M. Harmon, Introduction to Lucian of Samosata
- Djela čiji je autor Lucian of Samosata na Projektu Gutenberg
- Loeb Classical Library, vol. 3/8 of Lucian's works, with facing Greek text
- Alexander the False Prophet - the successful travelling prophet of Asclepius and his oracular serpent god
- Works of Lucian of Samostata at sacred-texts.com
- The Syrian Goddess, at sacred-texts.com
- Macrobii, at attalus.org
- Contents – Harvard University Press
