Lukijan

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Lukijan (razvrstavanje).
Lukijan (Λουκιανός)

Fiktivni portret Lukijana iz Samosate u 17. vijeku.
Osnovni podaci
Rođenje cca. 125.
Samosata, Rimsko Carstvo (današnja Turska)
Smrt vjerojatno Atena
Djelo
Znamenita djela Istinita historija,
Dijalozi mrtvih, Dijalozi bogova,
Dijalozi kurtizana,
Aleksandar lažni prorok,
Prodaja vjera,
Filopseud (što uključuje djelo Ćarobnjakov učenik)


Lukijan iz Samosate (grčki: Λουκιανὸς ὁ Σαμοσατεύς, latinski: Lucianus Samosatensis; cca 125 – iza 180) bio je asirski retoričar,[1] i veoma cijenjen satirički pisac koji je pisao na grčkom jeziku, poznat po izuzetno bogatom opusu. Djelovao je pod Antoninom, Markom Aurelijem i Komodom (g. 165. boravio je u Ateni).

Lukijan se kršćanima rugao kao smiješnima. Dva se njegova djela bave kršćanima: De morte Peregrini i Alexander sive pseudopropheta. Po Lucijanu, kršćani pružaju izgled čudne i naivne sekte; ističu se po svome preziru smrti u progonima, ne mare za zemaljska dobra i bezgranično su spremni na materijalne žrtve za zajednicu, a posebno za onoga člana koji je podnio progon, što onda može svaka varalica iskoristiti. Lucijanu je kršćansko međusobno bratstvo bilo neizrecivo smiješno. Nije imao dubljeg uvida u kršćansko vjerovanje, ni u pojedinosti unutarnjeg uređenja.[2]

Satira o Peregrinu govori o šarlatanu koji je najprije bio cinički filozof, a onda je uvidio da se kod kršćana može dobro snalaziti, pa je u Palestini ušao među kršćane i postigao visok položaj u zajednici: postao je prorok, predvodnik zajednice, tumačitelj knjiga, dapače je kršćanima i sastavljao svete knjige. Počeli su ga štovati kao Boga. Onda je bačen u tamnicu: kršćani ga posjećuju i ovjenčana aureolom trpljenja toliko obasipaju darovima da se od toga obogatio, spretno iskorištavajući kršćansku lakovjernost. Poslije izlaska iz tamnice ipak je izgubio povjerenje kad je jeo idolotita (meso žrtvovano idolima): morao je napustiti zajednicu i nastaviti svoja putovanja kao cinički filozof. Lucijanova satira protiv kršćana ne daje o njima sliku kriminalaca koje bi trebalo istrijebiti kao neprijatelje ljudskog roda, već su oni »čudan fenomen na rubu društva« (H. Kraft).

Izvori[uredi - уреди]

  1. Paul of Samosata, Zenobia and Aurelian: The Church, Local Culture and Political Allegiance in Third-Century Syria Author(s): Fergus Millar Source: The Journal of Roman Studies, Vol. 61 (1971), pp. 1-17.
  2. Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)

Eksterni linkovi[uredi - уреди]