Erazmo Roterdamski

Izvor: Wikipedia

Erazmo Roterdamski (Rotterdam 28.10. 1465. - Basel 12.7. 1536.), nizozemski humanist, književnik, filolog i filozof

Erazmo Roterdamski

Životopis[uredi - уреди]

Erazmo Roterdarmski (Desiderius Erasmus Roterodamus), ili pravim imenom Geert Geerts --- pogrešno je mislio da nizozemski geert dolazi od begeren, "željeti", lat. desidero pa je, prema humanističkoj modi, preveo vlastito ime, i to i na latinski i na grčki --- nizozemski humanist, književnik, filolog i filozof rođen je 28. listopada 1465. (prema nekim izvorima 1466.) u Rotterdamu. Gotovo je sigurno da je bio vanbračno dijete, da mu je otac bio svećenik imenom Gerard; o majci se zna malo toga osim imena --- zvala se Margareta. Roditelji su mu rano umrli (tijekom kuge 1483), a dobio je najbolje moguće obrazovanje toga doba --- pohađao je niz samostanskih i polusamostanskih škola, u Deventeru i Herzogenboschu. S dvadeset i pet godina postao je svećenik i stupio u augustinski red, no čini se da nikad nije djelovao kao svećenik (a redovnike je napadao u svim svojim kritikama malverzacija Crkve).

Prelazi u službu Henrija de Bergue, biskupa u Cambraiu. U toj službi ostaje pet godina da bi zatim otišao na nastavak studija u Pariz.

Uzdržava se jedno vrijeme davanjem privatnih lekcija; upoznaje mladog engleskog lorda Williama Mountjoya koji mu postaje prijatelj i mecena. U strahu pred epidemijom bježi iz Pariza te živi neko vrijeme u južnoj Francuskoj, a zatim odlazi u Englesku gdje stječe mnoge prijatelje u znanstvenim i političkim krugovima Londona. Iz zdravstvenih razloga vraća se na kontinent. Često se seli i naporno radi, neko vrijeme u Parizu, Orléansu, Rotterdamu i Louvainu. Zatim se vraća u Englesku i u Cambridgeu dobiva bakalaureat iz teologije. Izabran je za odgojitelja nezakonitog sina kralja Jakova IV. Godine 1506. putuje u Italiju, doktorira u Torinu, posjećuje Bolognu i Rim. U Veneciji je gost tiskara i izdavača Alda Manuzija koji objavljuje njegovu zbirku sentencija Adagia ("Izreke"); zbirka je postala iznimno popularna i utjecajna. Neko je vrijeme u Padovi uz svoga štićenika zatim je opet u Rimu gdje ga vatikanski krugovi nastoje zadržati u svojoj sredini. Ali on prihvaća poziv novog engleskog kralja Henrika VIII te po treći put odlazi u Englesku.

Mnogo važnija od Erazmovih putovanja njegova su djela. Tijekom boravka u Engleskoj počeo je filološki ispitivati grčke rukopise Novog zavjeta kako bi priredio novo izdanje i latinski prijevod. Erazmovo je izdanje objavio Froben u Baselu (1516) i ono je postalo temeljem znanstvenog proučavanja Biblije tijekom Reformacije. Bio je to prvi pokušaj kompetentnog i liberalnog znanstvenika da ustanovi što su pisci Novog zavjeta zaista napisali, a što je u tekst ušlo zbog pogrešaka prilikom prepisivanja.

Stanujući u kući kancelara Thomasa Moorea piše i posvećuje domaćinu svoju Encomium Moriae ("Pohvalu ludosti"), satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije; ovaj je tekst i danas Erazmovo najpoznatije i najprevođenije djelo.

Pozvan je na sveučilište u Cambridgeu gdje predaje grčki jezik i egzegezu, a kada mu se izjalovio pokušaj da se posredstvom novog pape zaposli u Rimu polazi na duže putovanje po Njemačkoj. Trijumfalno dočekan u nizu gradova biva konačno pozvan na dvor Karla Habsburškog u Bruxellesu s titulom kraljevskog savjetnika i rentom od 400 florina. Njegov boravak u Bruxellesu poklapa se s počecima Reforme. Luther i čitav reformatorski krug očekuje da će Eramzo kao istaknuti kritičar papinstva i crkvenih zloupotreba pristupiti pokretu. Ali Erazmo, unatoč svojim simpatijama za proturimski smjer Reforme i unatoč prijateljstvu s mnogim njezinim pobornicima, čuva svoju javnu neutralnost. Godine 1522. povodom objavljivanja Erazmovih Colloquia ("Razgovori") Luther definitvno odbacuje Erazma. Od tada počinje njihovo neprijateljstvo. Na Erazmovu raspravu De libero arbitrio ("O slobodi volje") Luther odgovara žučljivim pamfletom De servo arbitrio ("O porobljenoj volji") u kojem Erazma naziva pironovcem, epikurejcem, ateistom i svetogrdnikom. I upravo kad je Erazmo svojom replikom na Lutherove ispade (Hyperaspistes) udaljio od sebe i one reformatorske elemenente koji su mu još bili skloni započinje protiv njega kampanja i s papističke strane.

Sorbonne pokreće protiv njega proces, osuđuje ga kao neprijatelja Crkve (1527.), a prevoditelj njegovih Razgovora Louis Berquin biva spaljen na lomači. Omražen i obasut klevetama iz oba tabora Eramzo se sklanja u Basel, ali odatle mora bježati zbog vjerskih nemira. Neko vrijeme živi u Freiburgu (Breisgau). Zbog zdravstvenih razloga ipak se vraća u Basel i posve povlači iz znanstvenog rada. Odbija poziv Klementa VII na koncil u Augsburgu, ostaje nijem i na breve Pavla III, kojim mu papa dodjeljuje priorat u Deventeru, godišnju rentu od 3.000 forinti i navješćuje kardinalsku čast. Smrt (12. srpnja 1536.) pretječe ostvarenje njegove želje da se vrati u rodnu Nizozemsku i on umire u kući svog dugogodišnjeg prijatelja, baselskog izdavača Frobena. Njegovoj agoniji nije prisustvovao nijedan svećenik.

Izdanje Novog zaveta[uredi - уреди]

Početkom novog veka, Erazmo Roterdamski je priredio prvo štampano izdanje Novog zaveta na grčkom, i time stekao čast da je objavio tzv. editio princeps (prvo izdanje). Njegovo izdanje se uglavnom oslanjalo na nekolicini kasnih grčkih rukopisa iz 12. veka koje je našao u Bazelu, nastalim oko hiljadu i sto godina nakon originala. Štampa Erazmovog izdanja počela je u oktobru 1515. i završena za pet meseci. Sam Erazmo je kasnije govorio da je ono "pre bila zbrzano nego uređeno". Ukupno je načinio pet izdanja, sva na osnovu prvog.[1]

Erazmovo izdanje je postalo standard za sva naredna izdanja grčkih tekstova - uključujući i Stefanusovo - koje će objavljivati zapadni štampari tokom više od tri stotine godina. Upravo ta nepozdana verzija je poslužila kao osnova za najpoznatije svetske prevode, uključujući i Bibliju kralja Džejmsa, skoro do kraja 19. veka.[1]

Utjecaj[uredi - уреди]

Po svom književno-znanstvenom radu i životnom stavu Erazmo je najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma. Majstor latinskog stila, on njeguje sve književne forme od poezije do znanstvenog traktata. Njegova izdanja Aristotela, Novog zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. fundamentalna su djela europske filologije i tekstovne kritike. Njegov spis De ratione studii ("O načinu učenja") prvi je sistematski program humanističkog školskog obrazovanja, dok iz niza njegovih dijatriba i pisama izbija lik čovjeka obilježenog optimizmom, širinom i kritičnošću znanstvenih gledanja, nepomirljivošću prema licemjerju i falsifikatima svetinja, ali i samilošću prema ljudskim nevoljama te tolerancijom prema slabostima.

Izvori[uredi - уреди]

Linkovi i daljnja literatura[uredi - уреди]

  • Tekstovi na latinskom, The Latin Library: Moriae Encomium, Scripta Selecta, Colloquia, de Laude Matrimonii, Querela Pacis, Institutio Pricipis Christiani.
  • Colloquia familiaria, izbor s engleskim prijevodom i komentarom (The Stoa Project).
  • Bratislav Lučin, "Erasmus and the Croats in the Fifteenth and Sixteenth Centuries", u: Erasmus of Rotterdam Society Yearbook Twenty-Four (2004), Erasmus of Rotterdam Society, s. 89--114.