Narodna književnost

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Usmena književnost)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Bista pjesnik koji je u svojim epovima uobličio stoljetnu tradiciju starogrčke usmene epike.

Narodna ili usmena književnost, poznata i kao tradicijska, najstarija je forma kulturnog stvaralaštva materijalizirana jezičnim sredstvima i u svojem se najkarakterističnijem obliku, premda ne i najrazvijenijem, javlja u društvima koja još ne posjeduju pismenost. Tada služi uobličavanju cjelokupnog ljudskog iskustva, uključujući razumijevanje života i historijskih zbivanja, prirode, magije, religije, običajno-pravnih normi, medicine itd. Prenošenje usmenih tvorevina i stvaranje novih nastavlja se i nakon stvaranja pismenosti, no uz razvijanje pisane književnosti istodobno dolazi do sužavanja funkcija usmene književnosti, pa tako postupno otpada potreba da se njome formuliraju religijska učenja, medicinska i slična znanja, pa donekle i historijska zbivanja, a ostaju uglavnom emotivna reagiranja na svakidašnju životnu stvarnost.[1]

Opća obilježja[uredi | uredi kod]

Usmena i pisana književnost međusobno se razlikuju prvenstveno po procesu uobličavanja književnog djela. U obje je književnosti izvorni oblik jednog djela produkt individualnog uma, ali dok u pisanoj književnosti pojedinac daje svom djelu i njegov konačan oblik, dotle je u usmenoj predaji prvobitni oblik podložan stalnim promjenama i nikad nije konačan. U tome sudjeluje veći broj manje ili više darovitih ljudi te se tako umjesto individualnog dobija kolektivno književno djelo. I izvorni tvorac takvog djela i oni koji potom sudjeluju u njegovom daljnjem uobličavanju ostaju po pravilu anonimni i uglavnom nikad ne izlaze iz idejnog okvira kolektiva u kojem stvaraju. Kolektivnost usmene književnosti ne ogleda se samo u sadržaju, nego i u stilu, budući da se narodni pjevač ili pripovjedač nastoji pridržavati starih, oprobanih izražajnih sredstava, koja primjenjuju i drugi bezimeni stvaraoci. Zbog toga je u usmenoj književnosti svih naroda karakteristična upotreba stalnih epiteta i formula, ustaljenih stilskih obrata i jezičnih arhaizama, ustaljenih metričkih shema (na primjer, deseterca u srpskohrvatskoj junačkoj epici ili daktilskog heksametra u starogrčkoj).[1] Kao i opća mjesta (loci communes), sve ove vrste ponavljanja (retardacija) služe pjevaču kao čvrsto uporište i omogućuju i njemu i slušateljima pripremiti se, kroz nešto već poznato, za ono novo i specifično upravo za tu pjesmu.[2] Ustaljenošću izražajnih sredstava objašnjava se zadržavanje mitoloških motiva i dugo vremena nakon što se mitsko shvaćanje prirode izmijenilo. No, premda naglih stilskih promena u jednom tijeku usmene književnosti nema, ipak je primjetno povremeno osvježavanje pjesničkog jezika. Jedno od zajedničkih obilježja usmene književnosti jest i hiperbolizam, naročito u prikazivanju čovjekove snage i teškoća s kojima se susreće, zatim česta upotreba kontrasta i sklonost ka simbolizmu. Pojedinačni motivi, osobito oni koji se sreću u bajkama, legendama i pripovijetkama, zajednički su usmenoj književnosti mnogih različitih naroda.[1]

Usmene književne tvorevine po pravilu žive u puku i prenose se s jednog pokoljenja na drugo. Saopćavaju se usmeno, u neposrednom dodiru sa slušateljima, i prenose se tradicijom. Lirska pjesma pjeva se uz određenu melodiju, a često i uz ritmičku igru, dok se epska kazuje u muzičkom recitativu, najčešće uz instrumentalnu pratnju; neke pjesničke vrste, primjerice obredne, praćene su i rudimentarnim formama dramske radnje.[1] Stoga je jasno da je ritam u usmenom pjesništvu bio važan element poetskoga, a svojevrsna ritmika zapaža se i u nekim proznim vrstama, kao što su izreke, bajke i basne.[3]

Svoju usmenu književnost ima svaki narod, a stupanj njezine razvijenosti ovisi o historijskim prilikama; kod mnogih naroda ta je književnost u nekoj mjeri i zabilježena, pa je tako sačuvana. Narodna epska poezija, koja se drži najvišim oblikom narodne književnosti, kod nekih je naroda razvijena do umjetničke vrijednosti svjetskog značaja; tu pripadaju staroindijska Mahabharata, starogrčki epovi Ilijada i Odiseja, skandinavske ede, škotske balade, njemačka Pjesma o Nibelunzima, francuska Pjesma o Rolandu, finska Kalevala, ruske biline, ukrajinske dume i dr., a u najviša ostvarenja usmenog stvaralaštva ubraja se i narodna epika na srpskohrvatskom jeziku.[1]

Historijski pregled[uredi | uredi kod]

Stari vijek[uredi | uredi kod]

Ploča na kojoj je, na akadskom jeziku, zapisan odlomak iz Epa o Gilgamešu.

O drevnosti i raširenosti raznih formi usmenog stvaralaštva govore ne samo historijski izvori, nego i antička djela koja su nesporedno izrasla iz takvog stvaralaštva te često spominju narodne pjevače i narodne pripovjedače. Tako se, na primjer, u Odiseji spominje slijepi pjevač Demodok, koji uz pratnju formingi u kolu mladih plesača pjeva pjesmu o nevjernoj Afroditi.[1] I zapisivanje djelâ usmene književnosti seže u davnu prošlost. Najstariji primjeri narodne književnosti sačuvani su iz 3. i 2. milenija pne.: to su staroegipatske posleničke i ljubavne pjesme i bajke te nekoliko sumersko-babilonskih pjesama,[4] kao što su Ep o Lugalbandi, Priča o potopu i Innanin silazak u podzemni svijet.[5] Iz početka 3. milenija pne. potječu sumerske glinene pločice s pjesmama o životu mitskog junaka Gilgameša, a neke od tih pjesama tvore osnovu babilonskog Epa o Gilgamešu, koji je nastao cijeli milenij kasnije.[6]

U 1. mileniju pne. nastale su starozavjetne knjige Svetog pisma, koje su obuhvatile i dio hebrejskog usmenog pjesništva: svatovsku liriku (Pjesma nad pjesmama, koja je možda mitsko-obrednog podrijetla[7]), junačku epiku (Deborina pjesma), legende o junacima (David i Golijat, Samson i Dalila).[4] Usmeno podrijetlo nazire se i u mnogim pjesmama Rig-vede, najstarije od četiri indijske zbirke (samhite), koje vode podrijetlo uz različitih vedskih škola, a prenosile su se isključivo usmeno; to su stihovani i prozni tekstovi koji su se upotrebljavali pri žrtvovanju, manjim vjerskim ritualima, magijskim obredima i sl.[8] Konfuciju (551–479. pne.) pripisuje se redakcija prastare kineske zbirke Shi-king (Knjiga pjesama), koja sadrži 305 pjesama pretežno lirskog karaktera (bajalice upućene totemima Bijelom tigru i Jednorogu, zatim svatovske, posleničke, ljubavne i vojničke pjesme), u kojima se jasno zapažaju obilježja usmenog stvaralaštva. Krajem stare i početkom nove ere pjesnici pisane književnosti od stoljećima prenošene usmene građe uobličili su indijsku Mahabharatu i Ramayanu.[4] U grčkoj književnosti, u 8. ili 7. stoljeću pne., neki daroviti pjesnik, koji se tradicionalno naziva Homerom, od dugog usmenog predanja, razvijenog vjerojatno tijekom herojskog doba putem rapsoda što su pjevali o "slavnim djelima junaka" (κλέα ἀνδρῶν), sastavio je Ilijadu i Odiseju, dva najveća epa antičke književnosti.[9] Od 5. stoljeća pne. pojavljuju se u Grčkoj zbirke narodnih basni ― sinteza dugotrajnog životnog iskustva, koje antička tradicija pripisuje Ezopu (tzv. Ezopove basne).[10] I na početku rimske književnosti nalaze se tragovi usmenog stvaralaštva: Arvalska pjesma, Salijska pjesma (obje obredne) te ostaci basmi, tužbalica, vojničkih pjesama (carmina triumphalia), pa čak i zameci drame ― atelana i fesceninski stihovi.[11]

Srednji vijek[uredi | uredi kod]

Početak Beowulfa (oko 1000. godine)

U 7. i 8. stoljeću n.e. zapisali su irski kaluđeri sage (priče o podvizima predaka), koje su stvarali i prenosili kazivači zvani filidi, pri tom velikim dijelom zadržavajući u njima poganske elemente.[4] Iz 9. stoljeća je rukopis njemačke Pjesme o Hildebrandu (Hildebrandslied), ostatak staronjemačke epike. I u temelju anglosaksonskog spjeva o Beowulfu, koji potječe iz 10. stoljeća i sam ne predstavlja spomenik narodne književnosti, nalaze se ipak usmena predanja o junačkim podvizima predaka.[4] Najstarije japanske kronike s početka 8. stoljeća (Kojiki i Nihongi) sadržavaju više narodnih pjesama (tzv. "uta"), koje su zapravo tri do četiri stoljeća starije. Početkom 9. stoljeća Einhard, biograf Karla Velikog, bilježi da je taj vladar dao popisati pjesme raznih naroda koji su živjeli na teritoriju franačke države.[1] Još prije 10. stoljeća danas izgubljena perzijska zbirka indijskog podrijetla Tisuću priča (Hazār afsāna) bila je prevedena na arapski, nakon čega su arapski sakupljači prikupljali nizove priča, dodajući im one perzijskog i grčkog podrijetla, i tako je nastala prva varijanta čuvene zbirke Tisuću i jedna noć (Alf layla wa layla), koja nam se sačuvala u obliku iz 15–16. stoljeća.[12]

Najobimnije usmeno naslijeđe srednjeg vijeka zabilježili su Islanđani, koji su do 13. stoljeća zabilježili proznu i pjesničku Eddu te pjesme skalda i sage.[4] Francuska, njemačka i španjolska narodna epika može se pratiti po odjeku koji je ostavila u pisanoj književnosti, primjerice u francuskim junačkim pjesmama (chansons de geste), u španjolskoj Pjesmi o Sidu (Cantar de mio Cid), u njemačkoj Pjesmi o Nibelunzima (Nibelungenlied) i Kudruni (Kudrun).[4] Grčkoj srednjovjekovnoj književnosti pripadaju, pored ostalih (lirsko-epskih paraloga ili balada te pjesama iz svakidašnjeg života ― ljubavnih, tužbalica itd.), pjesme o akritima (graničarima), od kojih je najpoznatiji bio Digenis Akritas, o kojem je u 10. stoljeću nastao roman u stihovima na temelju kratkih narodnih pjesama, te pjesme o kleftima (hajducima), koje su nastale u novije doba u planinskim krajevima kopnene Grčke.[13]

Tijekom čitavog srednjeg vijeka pojavljuju se u književnim djelima tragovi usmenog stvaralaštva, osobito u kronikama, a mnoge zbirke pjesama, legendi i drugih književnih formi iz tog doba velikim su dijelom produkt narodnog stvaralaštva. Prikupljanje i bilježenje usmene književnosti razvija se u doba baroka, a na intenzitetu dobija osobito u doba romantizma, kad se, na poticaj Rousseauove idealizacije "prirodnog čovjeka", u tvorevinama običnog puka traga za iskonskom "dušom naroda"; osobito je u tom pravcu izražena aktivnost njemačkog pjesnika i filozofa Johanna Gottfrieda Herdera i braće Grimm.[1]

Narodna književnost na srpskohrvatskom[uredi | uredi kod]

Za razliku od mnogih drugih, narodna književnost na srpskohrvatskom govornom području, u obliku koji je danas poznat, nije potekla iz pradavnih, mitskih vremena, nego je iz kasnijeg razdoblja i prethode joj epohe srednjeg vijeka i renesanse, koje su također u njoj ostavile svog traga.[1] Ipak, već je Vuk Karadžić u srpskohrvatskim narodnim pjesmama našao obilježja koja govore o njihovoj drevnosti, a među lirskim pjesmama, osobito običajnim, našao je i takvih koje je držao i tisuću godina starim. Vatroslav Jagić narodne je pjesme nazvao "prastarim dobrom" narodnim, koje potječe "iz najstarijih, najprimitivnijih vremena, iz prirodnog stanja naroda".[14]

Proza[uredi | uredi kod]

Maja Bošković-Stulli (lijevo) bavila se u 20. stoljeću terenskim istraživanjima narodnog pripovijedanja u Hrvatskoj.

Postoji više vrsta narodne proze, od kojih su priče o životinjama vrlo starog podrijetla. Za njih je karakteristična svojevrsna realističnost prikazivanja, a srodne su im basne, u kojima se putem alegorije opisuju pojedine društvene pojave.[15] S obzirom na fantastične prizore i mitološke pojedinosti, u najstarije forme narodne proze ubrajaju se i bajke. U starijim je bajkama prikazana čovjekova borba s raznim prirodnim silama predstavljenim u obliku aždaja, zmajeva, divova i sl., a u novijim su na realistički način, dakako protkan fantastičnim detaljima, prikazani međuljudski odnosi, naročito obiteljski.[1] Gotovo sve bajke međusobno su slične i kod svih naroda obrađuju slične motive, a tipični je junak obično mladić koji se nalazi pred teškim iskušenjem i, tek kad njega savlada, zauzima mjesto koje mu pripada; često je to najmlađi vladarev sin (Zlatna jabuka i devet paunica, Baš-Čelik) ili čak dijete iz siromašne obitelji (Zlatoruni ovan).[16] Među novijim su bajkama, na primjer, Mala vila i Babina Bilka, o krmači koja se pretvorila u lijepu djevojku.

Legendi ima etioloških (o postanku životinja, nebeskih tijela i sl.), zatim o mjestima i njihovim nazivima te manji broj o ljudima, osobito o svetiteljima i o junacima poznatim i iz narodne epike.[15] Pripovijetke (ili novele) također su realistične i slikaju životnu stvarnost iz gradskog i seoskog života, često ono što je u njoj neobično, pune su preokreta, a nerijetko i šaljivih elemenata. U njima se nailazi na začetke karakterizacije likova, naročito na tipske likove, npr. zlu ženu, dosjetljivu djevojku, dovitljivog kradljivca itd.[17] U poznatije novele ubrajaju se Zla žena (s elementima fantastičnog), Sve, sve, ali zanat, Djevojka nadmudrila cara, a izražene humoristične elemente ima, primjerice, pripovijetka Dva novca, u kojoj dva pobratima tijekom svojih veselih zgoda nadmudruju i varaju jedan drugoga, Porod i krštenje Petrice Kerempuha i dr.[18]

Šaljive priče (anegdote) najbliže su stvarnosti i crtaju dosta vjernu sliku života običnog čovjeka, premda uglavnom gledanog s komične strane. Anegdote su nastajale u raznim društvenim slojevima, pa se za mnoge može utvrditi njihovo socijalno podrijetlo; na primjer, one u kojima se ismijavaju glupi seljaci potječu iz građanskih krugova, a priče o dovitljivcima iz naroda (Ero, Vuk Dojčević, Iter Peter, Nasradin-hodža i dr.), koji uvijek nasamare građanina, crkvenjaka ili kakvog predstavnika tuđinske vlasti, očito su seoskog podrijetla. I pričice o ženama ili o pojedinim čovjekvim manama ― kakve su lijenost, proždržljivost, neobuzdanost mladih udovica, ženska tvrdoglavost, muška hvalisavost ― najvjerojatnije su isto mahom sa sela. U jednoj posebnoj vrsti anegdota, koje potječu iz Hercegovine i Crne Gore i uglavnom su ozbiljnog karaktera, daju se moralna i uopće životna shvaćanja ratničko-patrijarhalne zajednice.[1]

Poslovice, dane u stihu ili u ritmičkoj prozi, u sažetoj formi izriču kolektivno iskustvo naroda i životnu mudrost, koja može biti trezvena i racionalna ("Novci, kad odlaze, imaju sto nogu, a kad dolaze, samo dvije", "Kad sultan nazebe, raja kija"), moralizatorska ("Drvo se na drvo oslanja, a čovjek na čovjeka"), ali i etički dvojbena ("Umiljato janje dvije majke sisa").[15] Od ostalih kratkih proznih formi izdvajaju se pitalice, svojevrsne dijalogizirane poslovice ("Pitaju raju: Zašto plačeš? ― Bogme, ako mi ne dadu pjevati, dadu plakati dokle je moj dobri aga živ!"), te zagonetke, koje sadržavaju metaforičko-alegorijski opis stvari ili pojma čiji naziv treba pogoditi ("Bijela njiva, crno sjeme, mudra glava koja seje. ― Pismo").[19]

Lirika[uredi | uredi kod]

Žeteoci, slika Pietera Breughela Starijeg, 1565. godine

I lirske pjesme nastoje uobličiti čitav čovjekov život. Tu su prije svega pjesme vezane za kalendar i druge obredne pjesme, po postanku vrlo drevne. U njima ima mnogo poganskih motiva, usprkos nastojanjima crkve da ih iskorijeni ili makar kristijanizira.[1] Tu pripadaju koledarske (pjesme koje se pjevaju o Božiću i Novoj godini od vrata do vrata), vodičarske, jurjevske (đurđevske), uskršnje, lazaričke, spasovske, kraljičke, ivanjske, zatim dodolske (za izazivanje kiše) i druge pjesme.[20] Obrednim pjesmama u širem smislu pripadaju i pjesme povezane s raznim značajnim trenucima u ljudskom životu: babičke pjesme, uspavanke, svatovske pjesme, nazdravice i počasnice (kratke pjesmice koje su se na gozbama pjevale u čast pojedinih gostiju, osobito uglednih) te tužbalice.[1] Nazdravice su vedre, s mnogo živih opisa, svatovske pjesme uobličavaju čitav svadbeni ritual, a tužbalice, koje su vrlo drevne, nerijetko su povezane s poganskim pogrebnim običajima;[21] sve te pjesme najčešće nemaju ustaljenog teksta i uglavnom se improviziraju. Prigodnog su karaktera i posleničke ili pjesme uz rad, također vrlo drevne: žetelačke, igračke, pjesme koje se pjevaju uz predivo ili "na ranilu" (uranku) i dr.[1] Neki od naslova su: Žetvu žela, Prele su prelje, Žito žele, Nadžnjeva se momče i djevojče, Duga dana u zla gospodara, Margeta je žito žela. Običajno-obredne pjesme isprva su čvrsto vezane za sam obred, odnosno predstavljaju "verbalni oblik folklornih manifestacija", no postupno se pjesma svojim značenjem i umjetničkim izrazom odvaja od samog obreda, gubi svoje izvorno ritualno značenje i pretvara se u ljubavnu liriku, čiji se elementi javljaju prvo na kraju pjesme, a zatim zahvataju i njezin početak.[21] Neke od običajnih pjesama su Stane mi se svatovima nada, Domaćine mudra glavo, Uspavanka, Majka, Moj Damljane.

Najbrojnija je skupina ljubavnih pjesama, među kojima se može razlikovati više vrsta: patrijarhalna, ponajviše s diskretno izraženim emocijama, zatim nešto osjećajnija muslimanska sevdalinka, meka i topla makedonska te, naposljetku, subjektivnija ljubavna pjesma u krajevima koji su bili izloženi srednjoeuropskom kulturnom utjecaju.[1] Osjećaji se, po pravilu, crtaju u povodu nekog događaja ili predmeta koji su prethodno u pjesmi opisani.[22] Emocionalnost pjesme utkana je najčešće u pojave iz prirode, koje su dovedene u usporedni položaj s čovjekovim duševnim osjećjima, pa otuda i velika uloga mitologije flore i faune u tim pjesmama, od kojih mnoge i počinju obraćanjem (invokacijom) suncu, mjesecu, zvijezdama, vodama, gorama, pticama, cvijeću.[23] Motivi obrađuju sve trenutke ljubavi, od površnih do najsenzualnijih, a najsnažnije su pjesme o rastanku i ljubavnoj patnji;[22] među najpoznatijim pjesmama su U Milice duge trepavice, Teško sestri bez brata i bratu bez sestre, Ispunjena želja, Ljubavni rastanak, Momak i djevojka, Dragi i nedragi, Ive jaše, Nesretna djevojka, Košuta djevojka. Obiteljske pjesme pjevaju o odnosima u patrijarhalnoj obitelji (najljepše su one o sestrinskoj ljubavi prema bratu),[24] npr. Najveća je žalost za bratom, Zastala jabuka, gore za oblakom, Bolna Vida leži, Sestra bez brata, Majka, seja i ljuba, U dobrom rodu.

U mitološkim pjesmama iznose se pradavne mitske predstave o nebu i prirodnim pojavama uz neke reflekse kršćanskog vjerovanja:[24] Sunce će sve ogrijati, Sunce se djevojkom ženi, Vila zida grad. Šaljive narodne pjesme opisuju događaje iz svakodnevnog života s komične strane i po načinu opisa približuju se epskim pjesmama; u njima se izrguju podsmjehu neznalice, nesposobnjakovići, plašljivci i nevaljalci.[1] Tu pripadaju, na primjer, Kad se ženi koji kuće nema, Butum Tuzla jednu kozu muzla, Zečeva ženindba.

Prvo tiskano izdanje Hasanaginice što ga je Alberto Fortis objavio 1774. godine

Postoje i pjesme koje opisuju događaje, što ih čini epskim, i istodobno pjevaju osjećaje, što ih čini lirskim ― to su lirsko-epske pjesme, u kojima se, dakle, lirske teme (emocionalnost) izriču na epski način (opisom događaja).[24] Takve su pjesme brojne i ima ih nekoliko vrsta: religiozno-moralističke legende u stihu, stihovane bajke, novelističke pjesme o obiteljskim i ljubavnim odnosima.[1] Ovoj posljednjoj skupini pripada, na primjer, pjesma Stojan i Ljiljana. Osobito su značajne balade, pjesme tužnog sadržaja i tragičnog svršetka, među kojima se ističu Hasanaginica, potresna priča o sudbini majke i supruge nasilno odvojene od svoje obitelji, Omer i Merima, u kojoj je ljubav vrijednija i od blaga i od ljepote, Predrag i Nenad, pjesma o dva brata koja traže jedan drugog i naposljetku se pronalaze ali nesretnim slučajem stradaju, te Ženidba Milić Barjaktara o tragičnom usudu ljepote.[24]

Epika[uredi | uredi kod]

Car Dušan, junak nekih pretkosovskih pjesama, freska u Lesnovu, Makedonija, 14. stoljeće

Narodna epika dijeli se na pjesme dugog stiha (bugarštice) i na pjesme kratkog stiha (deseteračke). Junačka epika uglavnom ima povijesnu pozadinu i opijeva događaje od kraja 12. do oko polovine 19. stoljeća, no najviši je razvoj dosegla u razdoblju od početka 15. do polovine 19. stoljeća.[1] Jedan od glavnih uzroka ovako dugog opstanka usmene književnosti u južnoslavenskim oblastima jest očuvanost patrijarhalnog društva, koje je osmanlijskim osvajanjem Balkana bilo oslobođeno pritska feudalnih ustanova te stoga prepušteno samo sebi i zatvoreno u sebe, naročito u unutrašnjim, planinskim krajevima.[25] Ali, premda je izrasla u tako zatvorenom, patrijarhalnom društvu, usmena je književnost na srpskohrvatskom jeziku plodna, raznovrsna i bogata po svojim umjetničkim i idejnim vrednotama, za što ne male zasluge ima činjenica da je ona apsorbirala mnoge slojeve i vanjske utjecaje ― pogansko naslijeđe predaka, ostatke kulture starobalkanskih naroda, elemente kršćanskih vjerovanja, političku i kulturnu tradiciju južnoslavenskog srednjeg vijeka, utjecaje orijentalne islamske kulture, zapadnoeuropske utjecaje (koji su naročito prodirali sa Sredozemlja preko jadranskog primorja i iz srednje i zapadne Europe preko panonske oblasti), utjecaje susjednih naroda te, napokon, međusobno prožimanje kultura južnoslavenskih naroda.[26]

Bugarštice, pjesme dugog stiha (obično od petnaest ili šesnaest stihova), zabilježene su uglavnom u jadranskom primorju, od Zadra do Boke Kotorske, u razdoblju od polovine 16. do početka 18. stoljeća, a ukupno ih je sačuvano tek oko šezdeset. Pjevaju o događajima i ličnostima hrvatsko-ugarske i srpske povijesti, ali i o lokalnim junacima i njihovim zgodama (npr. bugarštice iz Perasta). Tu su, na primjer, pjesme o hrvatskim banovima, despotu Đurđu, ugarskim junacima Ivanu Hunjadiju i Sekuli, Ognjenom despotu Vuku, te nekoliko o Marku Kraljeviću i kosovskim junacima. U odnosu na deseteračku epiku, bugarštice, budući nastale bliže vremenu koje opijevaju, daju neposredniji i autentičniji, ali i osjećaniji (više lirski) izraz života i duha južnoslavenskog srednjeg vijeka kako se on razvijao u feudalnim društvenim okvirima.[27]

Deseteračka je epika daleko opsežnija i bogatija od bugarštica, a Vuk Karadžić razvrstao ju je u tri velike skupine: "pjesme najstarije", koje su opijevale događaje do kraja 15. stoljeća, "pjesme srednjih vremena", o borbi hajduka i uskoka za vrijeme osmanlijske vlasti, te "pjesme novijih vremena o vojevanju za slobodu". U junačkim je pjesmama izgrađen cijeli niz upečatljivih likova, među kojima se ističu Marko Kraljević, Miloš Obilić, Banović Strahinja, Ivan Hunjadi (Janoš, Sibinjanin Janko) i njegov sestrić Sekula, Starina Novak i dijete Grujica, Birčanin Ilija i Lazar Mutap i dr. Svi oni, kao i drugi epski junaci, nosioci su ne samo otpora tuđinskoj vlasti, nego i etičkih shvaćanja svoje sredine. Muslimanska junačka epika čini zasebnu cjelinu, a odlikuje se i razvijenošću opisa i složenošću kompozicije pojedinih pjesama.[1]

Marko Mrnjavčević, u narodnom predanju poznat kao "Marko Kraljević", freska iz Markovog manastira kod Skoplja, oko 1377. godine.
Ivan Lenković, zapovjednik senjskih uskoka polovinom 16. stoljeća.

Po tematici i po likovima i događajima koje opisuje deseteračka se epika može uvjetno podijeliti na nekoliko ciklusa. Za propast srpske srednjovjekovne države vezane su pjesme pretkosovskog, kosovskog i pokosovskog ciklusa. Prvih ima malo i tematski su raznolike, no osnovu im čine događaji oko careva Dušana i Uroša i njihove vlastele te sukobi oblasnih feudalaca oko vlasti nakon Dušanove smrti; tu pripadaju, na primjer, Žendiba Dušanova, Zidanje Skadra, Zidanje Ravanice, Uroš i Mrnjavčevići, Ženidba kralja Vukašina, Banović Strahinja i dr. Ni kosovskih pjesama nema mnogo, ali pokazuju čvršću međusobnu povezanost pa se doista mogu smatrati dijelom jednog ciklusa; ne prikazuju samu kosovsku bitku, nego stanje prije i poslije nje: u temelju svih pjesama o događajima prije bitke nalazi se drama oko opredjeljenja za sudjelovanje u unapred izgubljenoj borbi (Propast carstva srpskoga, Kneževa večera, Car Lazar i Carica Milica); događaji nakon bitke opisani su apokaliptičnim tonovima, a u prvi plan izbijaju oni koji su ostali kod kuće ― supruge, majke, sestre, od kojih neke traže svoje najmilije među tijelima poginulih ratnika (Kosovka devojka, Smrt majke Jugovića). Pokosovske pjesme obrađuju širok spektar tema i likova, pa se i tu teško može govoriti o pravom ciklusu; među istaknutijim su likovima despot Đurađ, Jerina i njihove vojvode (Smrt vojvode Kajice), Sibinjanin Ivan i njegov sestrić Sekula, Zmaj Ognjeni Vuk i srijemski Brankovići, braća Jakšići (Dioba Jakšića), Crnojevići (Smrt Maksima Crnojevića), Dojčin (Bolni Dojčin), vojvoda Prijezda (Smrt vojvode Prijezde) i dr.

Posebnu skupnu čine pjesme o Marku Kraljeviću, turskom vazalu u Makedoniji, koji je poginuo u bici na Rovinama 1395. boreći se na turskoj strani. Narodne pjesme o Marku, u kojima se on pojavljuje kao suvremenik drugih istaknutih junaka od 14. do 16. stoljeća, čuvaju sjećanje na njegovo vazalstvo i slikaju ga čas kao zaštitnika slabih i borca za pravdu (Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević ukida svadbarinu), čas kao vjernog turskog vazala i borca za turskog cara (Marko Kraljević i Mina od Kostura, Marko Kraljević i Musa Kesedžija). Na ovoj suprotnosti temelje se komične crte Markovog lika, koje su česte u ovim pjesmama (Oranje Marka Kraljevića, gdje ga majka nagovori da se ostavi "četovanja" i prihvati se ratarstva, ali Marko "ne ore brda i doline, već on ore careve drumove").

Hajdučke i uskočke pjesme, koje pjevaju o ropstvu pod Turcima i sukobima s osvajačem (Bitka na Krbavskom polju), obuhvaćaju više tematskih skupina u čijem se središtu nalaze različiti junaci, npr. Starina Novak (Starina Novak i knez Bogosav), njegov sin Grujica, Tomić Mijat, Bajo Pivljanin, senjski uskoci, među kojima su glavni Senjanin Ivo (Ive), Senjanin Tadija i Komnen bajraktar (Ive vara dva duždeva sina, Ive sestru Draginju spašava, Ivo Senković i aga od Ribnika), zatim kotorski uskoci, gdje se javljaju Stojan Janković (Ropstvo Janković Stojana), njegov otac Janko Mitrović, Ilija Smiljanić, Vuk Mandušić i dr. Isti junaci koji se pojavljuju u pokosovskim, hajdučkim i uskočkim pjesmama prikazani su i u pjesmama iz muslimanske sredine, jedino što je odnos neprijatelja i prijatelja okrenut; na primjer, u starijim muslimanskim pjesmama izrazito popularni junak Alija Đerđelez sukobljava se najčešće s Markom Kraljevićem i drugim pokosovskim junacima.

Posebnu skupinu čine tzv. sultanske pjesme, koje slave provrženost Bosanaca sultanu i ulogu Bosne u turskom carstvu. U sukobima s uskocima na tursko-mletačkoj i tursko-austrijskoj granici (15‒17. stoljeće) ističu se muslimanski junaci Mustaj-beg Lički, Mujo i Halil Hrnjica, Tanković Osman i dr., koji se sukobljavaju s istim kršćanskim junacima iz senjskog i kortorskog kruga opijevanim u uskočkim pjesmama ― o njima pjevaju tzv. krajinske pjesme, koje su dosta duge i pune sporednih epizoda i ekskursa. Među muslimanskim pjesmama izdvajaju se: Zlatija starca Ćeivana, Osveta Ljubovića Hane, Svatovsko groblje na Morinama, Filip Madžarin i Gojeni Alil, Budalina Tale dolazi u Liku i dr. Niz junačkih epskih pjesama završava epika o borbama protiv Turaka u 18. i na početku 19. stoljeća, većinom iz Crne Gore (Petrović Batrić, Tri sužnja), no ona ne doseže umjetničke kvalitete starije epike.[28] Istom vremenu (18. i početak 19. stoljeća) pripada i dosta rasprostranjena srpsko-hrvatska graničarska epika, koju čine desetaračke epske kronike o borbama graničara u službi austrijskog dvora.[29]

Epski stil karakteriziraju stalni epiteti, razvijene epske usporedbe, različite ustaljene formule, uvođenje u radnju postupkom in medias res, povremeno usporavanje tijeka radnje (retardacija) s pomoću epizoda i digresija izvan glavnog tijeka radnje, kao i epska ponavljanja, počev od općih mjesta pa do ponavljanja cijele radnje.[29]

Svjedoci i sakupljači[uredi | uredi kod]

Najstarije pouzdane vijesti o narodnom književnom stvaralaštvu na srpskohrvatskom govornom području potječu iz 12. stoljeća, budući da na takvo stvaralaštvo upućuje već Ljetopis popa Dukljanina (oko 1150), ali i neke još starije hagiografske legende. U prikazu Bozona Breakspeara o posjeti pape Aleksandra III Zadru iz 1177. godine kaže se da ga je narod u gradu dočekao glasnim pjevanjem pjesama "na svom slavenskom jeziku". Staro žitije priča o Rastku Nemanjiću (sv. Savi) da je kao mladić zazirao od "sramotnih i štetnih pjesama" i da su se o njegovom bijegu na Svetu Goru (1192) "izmišljale i pjevale pjesme". Uroša III narod je nakon pobjede nad Bugarima (1330) dočekao "s pobjedničkim pjesmama", a nešto ranije (1328) Nikifor Gregora, bizantski poslanik u Srbiji, u svom izvještaju pripovijeda da je putujući između Strume i Strumice čuo kako njegovi pratitelji pjevaju pjesme o "slavnim djelima junaka" koji su njemu samome bili sasvim nepoznati. Na dvoru poljskog kralja Vladislava Jagela spominju se 1415. "srpski guslari". Talijanski humanist Philippus de Diversis, koji je od 1434. do 1440. boravio u Dubrovniku, spominje u gradu narikače, koje pjevaju tužbalice za pokojnikom.[1]

Petar Hektorović, kip u Starom Gradu na Hvaru.

Južnoslavenski pisci iz 15. i 16. stoljeća govore, često s divljenjem, o narodnom književnom stvaralaštvu, a među njima ističe se Juraj Šižgorić iz Šibenika, koji je u svom djelu O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici, 1487) o šibenskim običajima zapisao: "Osim toga, u žalosti pri sprovodu žene glasno izriču naricaljke, koje diraju i potiču na plač i ljude tvrda srca i koje su dirljivije od tužbalica Tetide i majke Eurijalove... Pri svadbi plešu i pjevaju neke svatovske pjesme kakve nismo čuli da je pjevao ni Katul ni Klaudijan, Nadalje, obijesna mladež, obuzeta ljubavnom čežnjom, noću glasno pjeva takve ljubavne pjesme kakve bi jedva spjevao uglađeni Tibul ili nježni Propercije... ili Sapfa sa Lezbosa. I vrteći kamen za tiještenje maslina, naizmjence improviziraju pastirske pjesme... Osim toga u plesu prema ritmu pjesme topoću nogama".[30] Šižgorić je sakupio i objavio zbirku narodnih poslovica i zajedno s prijateljem Jakovom Naplavčićem preveo je na latinski pod naslovom Dicteria; ta je zbirka u međuvremenu izgubljena. Zadranin Petar Zoranić zabilježio je 1536. naslove dviju narodnih pjesama: A ti devojko šegljiva i Drazi mi goru projdoše.[1] Nikša Ranjina u svom je Zborniku, poznatom i kao Dubrovački kanconijer (1507), vjerojatno zabilježio i neke izvorno narodne pjesme pomiješane s pjesmama narodne inspiracije ("spjevanim na narodnu") Šiška Menčetića i Džora Držića.[1] Prve poetske tvorevine izričito označene kao narodne donio je Petar Hektorović u svom Ribanju u ribarskom prigovaranju (1556), gdje je zapisao dvije bugarštice ― Marko Kraljević i brat mu Andrijaš i Vojvoda Radosav Siverinski i Vlatko Udinski, kao i četiri lirske pjesme.[26] Negdje u to vrijeme i jedan rimski svećenik zabilježio je, na marginama rukopisa s Heziodovim i Aristofanovim djelima, tri makedonske ljubavne pjesme,[26] a Primož Trubar u svom Katekizmusu z dvejma izlagama (1575) koristi početak jedne slovenske koledarske pjesme.[31] Juraj Baraković objavio je 1613. u Vili Slovinki bugaršticu o majci Margariti. Putopisi iz 16. stoljeća svjedoče o raširenosti pjesama o Kraljeviću Marku i junacima kosovskog ciklusa, a u jednom izvještaju mletačkog kneza u Splitu iz 1547. priča se kako je pjesmu o "kralju Marku", koju je zapjevao neki slijepi vojnik, prihvatio sav narod oko njega, "jer svi znaju tu pjesmu".[1]

Vuk Stefanović Karadžić, koji je utemeljio sustavni rad na prikupljanju narodne književne baštine Južnih Slavena.

Krajem 17. i tijekom 18. stoljeća pojavljuju se prvi sakupljači i proučavatelji narodne književnosti. S kraja 17. stoljeća potječe "peraštanski rukopis", tj. zbirka pjesama, pretežno bugarštica, koje je prikupio nadbiskup Andrija Zmajević. U prvoj polovini 18. stoljeća nastao je, vjerojatno u Slavoniji i Srijemu, znameniti Erlangenski rukopis s preko dvije stotine narodnih pjesama, poglavito epskih, ispjevanih u desetercu, ali i lirskih u raznim metrima i nešto bugarštica. Iz istog je vremena dubrovačka zbirka Popijevke slovinske, koja sadržava pjesme koje su prikupili Đuro Matijašević-Mattei (1675–1728), Josip Betondić (umro 1764) i drugi. Krajem 18. stoljeća nastaju rukopisne zbirke iz slavonske Požege (Požeški zbornik iz 1789. i Zbornik Tome Kraljevića), a istodobno se u i dalmatinskim gradovima javlja živ interes za narodno stvaralaštvo; jedan od prikupljača pjesama, pa i njihovih melodija, bio je i Splićanin Julije Bajamonti (1744–1800), koji u svom spisu Morlachismo d'Omero (Homerov morlakizam, 1797) uspoređuje Homerove epove s junačkim pjesmama na srpskohrvatskom i pokazuje kako među njima postoji podudaranje u stilskim sredstvima, opisima i mentalitetu pjesnika i njegovih likova. Bajamontijev suvremenik Đuro Ferić (čija je bogata zbirka narodnog stvaralaštva izgubljena) preveo je na latinski 37 narodnih pjesama (1798), a narodne poslovice parafrazirao je izrazivši ih u obliku latinskih basni pod naslovom Fabulae ab illyricis adagiis desumptae (Basne uzete iz ilirskih izvora, 1794). Od 18. stoljeća za narodnu književnost na srpskohrvatskom zanimaju se i europski učenjaci. Alberto Fortis, talijanski prirodoslovac, u svojem je putopisu Viaggio in Dalmazia (Putovanje u Dalmaciju, 1774) zabilježio izvorni tekst i prijevod narodne balade Hasanaginica. Iz njemačkog prijevoda Fortisove knjige tu je pjesmu prepjevao Goethe (1775), a objavio je Herder u svojim Narodnim pjesmama (Volkslieder, 1778). Iz 1775. godine potječe zbirka slovenskih narodnih poslovica prikupljenih na poticaj Marka Pohlina. Pojedini fragmenti narodnog književnog stvaralaštva mogli su se naći i u nekim starim rječnicima, gramatikama i sličnim priručnicima.[1]

Sustavno prikupljanje djela narodne književnosti na srpskohrvatskom jezičnom području započinje s Vukom Karadžićem, čija je prva zbirka narodnih pjesama, pod naslovom Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica objavljena u Beču 1814, a za njegova je života imala još tri izdanja (prvo u dvije, drugo u četiri i treće u šest knjiga). Zbirku narodnih pripovijedaka objavio je 1821, a poslovica i drugih sitnih umotvorina 1836. godine. Kasnije je iz njegove zaostavštine objavljeno još deset knjiga narodnih pjesama. Uz ogroman broj djela narodne književnosti, Vuk Karadžić objavio je i više istraživačkih radova na tu temu.[1] Njegov rad nastavili su brojni sakupljači i istraživači, među kojima se, na srpkohrvatskom jezičnom području, izdvajaju Sima Milutinović Sarajlija, Petar Petrović Njegoš, Ivan Franjo Jukić, Kosta Herman i dr., dok su među makedonskim sakupljačima najznačajniji bili braća Konstantin i Dimitar Miladinov, a među slovenskim Karel Štrekelj.[14]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 Enciklopedija LZ 1968, s.v. Narodna književnost
  2. ↑ Mitrović 1998, str. 8
  3. ↑ Mitrović 1998, str. 9
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Nedić 1992, s.v. Narodna književnost sfn error: multiple targets (2×): CITEREFNedić1992 (help)
  5. ↑ Reiner 1982, str. 40–42
  6. ↑ Reiner 1982, str. 42–43
  7. ↑ Werber 1982, str. 76
  8. ↑ Iveković 1982, str. 233–234
  9. ↑ Sironić & Salopek 1977, str. 14–19
  10. ↑ Sironić & Salopek 1977, str. 81–82
  11. ↑ Vratović 1977, str. 214–215
  12. ↑ Đukanović 1982, str. 117
  13. ↑ Mardešić 1977, str. 487–488
  14. ↑ 14,0 14,1 Deretić 1998, str. 76
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 Deretić 1998, str. 104
  16. ↑ Deretić 1998, str. 101–102
  17. ↑ Deretić 1998, str. 102
  18. ↑ Deretić 1998, str. 103
  19. ↑ Deretić 1998, str. 104–105
  20. ↑ Deretić 1998, str. 80
  21. ↑ 21,0 21,1 Deretić 1998, str. 81
  22. ↑ 22,0 22,1 Deretić 1998, str. 82
  23. ↑ Krnjević 1992, s.v. Narodne lirske pesme
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 24,3 Deretić 1998, str. 83
  25. ↑ Deretić 1998, str. 77
  26. ↑ 26,0 26,1 26,2 Deretić 1998, str. 78
  27. ↑ Deretić 1998, str. 84–85
  28. ↑ Deretić 1998, str. 86‒95
  29. ↑ 29,0 29,1 Maticki 1992, s.v. Narodne epske pesme
  30. ↑ Prev. Veljko Gortan, O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku, 1981; navedeno u Krnjević 1992, s.v. Narodne lirske pesme.
  31. ↑ Nedić 1992, s.v. Narodna pesma sfn error: multiple targets (2×): CITEREFNedić1992 (help)

Literatura[uredi | uredi kod]

  • „Narodna književnost”. Enciklopedija Leksikografskog zavoda. IV. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod. 1968. pp. 473–475. 
  • Deretić, Jovan (1998), „Narodna književnost”, Istorija književnosti za srednje škole, 1. (11. izd.), Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, pp. 76–105 
  • Đukanović, Marija (1982), „Arapska književnost”, Povijest svjetske književnosti, 1., Zagreb: Mladost, pp. 99–127 
  • Iveković, Rada (1982), „Indijska književnost”, Povijest svjetske književnosti, 1., Zagreb: Mladost, pp. 233–413 
  • Krnjević, Hatidža (1992), „Narodne lirske pesme”, Rečnik književnih termina (2. izd.), Beograd: Nolit, pp. 509–511 
  • Mardešić, Ratomir (1977), „Novogrčka književnost”, Povijest svjetske književnosti, 2., Zagreb: Mladost, pp. 481–533 
  • Maticki, Miodrag (1992), „Narodne epske pesme”, Rečnik književnih termina (2. izd.), Beograd: Nolit, pp. 507–509 
  • Mitrović, Marija (1998), „Istorijski pristup književnom delu”, Istorija književnosti za srednje škole, 1. (11. izd.), Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, pp. 3–12 
  • Nedić, Vladan (1992), „Narodna književnost”, Rečnik književnih termina (2. izd.), Beograd: Nolit, pp. 502–503 
  • Nedić, Vladan (1992), „Narodna pesma”, Rečnik književnih termina (2. izd.), Beograd: Nolit, pp. 503–504 
  • Reiner, Erica (1982), „Mezopotamska književnost”, Povijest svjetske književnosti, 1., Zagreb: Mladost, pp. 35–52 
  • Sironić, Milivoj; Salopek, Damir (1977), „Grčka književnost”, Povijest svjetske književnosti, 2., Zagreb: Mladost, pp. 7–187 
  • Vratović, Vladimir (1977), „Rimska književnost”, Povijest svjetske književnosti, 2., Zagreb: Mladost, pp. 189–312 
  • Werber, Eugen (1982), „Stara hebrejska književnost”, Povijest svjetske književnosti, 1., Zagreb: Mladost, pp. 53–88 

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Narodna_književnost&oldid=41030375