Egzistencijalizam

Egzistencijalizam je filozofski pravac i doktrina koji su imali, i još uvek imaju, dubok odjek u literaturi i umetnosti. Najznačajniji predstavnici u književnosti su Alber Kami i Žan-Pol Sartr, koji u svojim brojnim književnim delima ne iskazuje samo svoje egzistancijalističke ideje, već i jedan humanistički stav, možda suštinski iskazan u sledećim rečima: "Slobodni izbor koji čovek čini sa samim sobom, identifikuje se apsolutno sa onim što se zove sudbina". Ključnim delom egzistencijalističke filozofije smatra se "Bitak i vreme" Martina Hajdegera.

Filozofija egzistencije

Skupna oznaka onih suvremenih filozofskih struja koje se izvanjski-formalno podudaraju u tome što pod egistencijom ne razumiju naprosto opstanak uopće, nego način bitka i osebujno izvršenje ljudskoga opstanka u njegovoj jednokratnosti, konačnosti i povijesnosti. S obzirom na središnje filozofsko pitanje o bitku ta se filozofska nastojanja dijele u tri skupine:

1. filozofiju egzistencije u pravom smislu te riječi - K. Jaspers, G. Marcel (Marsel)
2. egzistencijalnu filozofiju - M. Heidegger (Hajdeger) i sljedbenici
3. egzistencijalizam - J. P. Sartre (Sartr), djelomično A. Camus (Kamì), M. Marleau-Ponti

Dok su Jaspers i Marcel teisti i zastupaju filozofiju vjere ili obnovu religioznog čovjeka, Heidegger je u tom pogledu manje određen, a Sartre propovijeda postulatorni ateizam. Bliski su filozofiji egzistencije religiozni mislioci kao M. Buber i F. Rosenzweig (Rozencvajg), a posebno takvi pisci i pjesnici kao E. Jünger, R. M. Rilke, F. Kafka, A. Malraux (Malrò) i S. de Beauvoir (Buvoar). Kriza građanskog svijeta i potres Prvog svjetskog rata tvore svjetono ishodište filozofije egzistencije koja od 30-ih godina XX. st. izbija na čelo svih filozofskih strujanja u Njemačkoj, a teško iskustvo izgubljenog rata, okupacije i otpora (Résistance) pruža realno tlo za njein uspon u Francuskoj poslije 1945. Ona ima svoje predstavnike u Italiji - N. Abbagnano (Abanjano), E. Grassi, i Španjolskoj - M. de Unamuno, Južnoj Americi i Japanu, ali na manji odjek nailazi u anglosaskim zemljama.

Misaoni korijeni filozofije egzistencije sežu u XIX. st. i izrastaju iz reakcije na spekulativnu preuzetnost hegelovskog idealizma. Kierkegaardov (S. Kjerkegord) 'protest' protiv svođenja pojedinca na razvojni moment apsolutne ideje ističe u prvi plan individualnu slobodu i općenito se suprostavlja esencijalizmu tradicionalne metafizike, što ukazuje i na dodirne točke s romantikom, 'pozitivnom filozofijom' kasnoga Schellinga, te Nietzscheovom kritikom dekadencije i apoteozom dionizijskog. Tome se u XX. st. priključuju motivi Bergsonove filozofije života, Diltheyeve hermeneutike povijesti, Husserlove fenomenologije s njenim obratom stvarima, Schelerove antropologije i obnove ontologije N. Hartmanna, dok u Francuskoj jače djeluje nacionalna tradicija i utjecaj Freudove psihoanalize.

1. Najznačajniji predstavnik filozofije egzistancije u užem smislu K. Jaspers polazi od iskustva 'sustajanja' pojedinačnog opstanka u njegovu naporu da postane vlastit i samosvojan. Filozofsko orijentiranje u svijetu vodi rasvjetljenju srži egzistencije koja se otkriva kao transcedencija u ono nadegzistencijalno. 'Granične situacije' (borba, trpljenje, smrt, krivnja, savjest) ukazuju na ono 'obuhvatno' iznad subjekt-objekt rascjepa što se može doseći samo metafizikom 'čitanja šifara', nečega što se da do kraja racionalno-znanstveno iskusiti. Posljednja je poruka metafizike 'filozofska vjera' egzistencije u transcedenciju.

2. Egzistencijalna filozofija M. Heideggera započinje kao 'fundamentalna ontologija', tj. analizom onoga bića gdje pitanje o bitku započinje i završava, a to je čovjek. Egzistencijalna analitika ispituje opstanak u predontološkom iskustvu rukovanja stvarima kao oruđima, i kao hermeneutika ispostavlja ontološke značajke tubitka kao egzistencijalne: bitak-u-svijetu, razumijevanje, nahođenje, itd. koji se sastaju u brizi. Pravi smisao brige kao 'priskrbe', 'skrbi' i 'zabrinutosti' otkriva se kao konačnost tubitka u 'bitku k smrti'. 'Savjest kao zov brige' poziva opstanak na 'odlučnost' da se ne izgubi u bezličnosti 'onoga', nego da bude vlastit i izabere autentičnu egzistenciju kako bi njegova vlastita vremenost postala prava povijesnost. Analize o bitku tubitka (Sein und Zeit, I, 1927 - Bitak i vrijeme) Heidegger smatra samo pripremom za novo mišljenje bitka, a 'destrukciju povijesti ontologije' prvim korakom u temelj same metafizike kao epohe povijesti bitka. Čini mu se da je to jedini način prevladavanja metafizike kao novovjekovnog subjektivizma volje za voljom, put da se čovjek vrati iskonu koji svijetli na početku grčke povijesti, gdje se bitak raskrivajući prikriva.. Svoj 'obrat' Heidegger tumači kao nužnu posljedicu prve faze svojeg mišljenja i u svrhu toga neprekidno poduzima nove autointerpretacije. On odbija svaku vezu svojih misaonih nastojanja s filozofskom antropologijom ili filozofijom egzistencije, a još više s egzistencijalizmom.

3. Egzistencijalizam J. P. Sartrea polazi od Heideggerove prve faze, ali sam pojam egzistencije obrađuje okretanjem tradicionalnog odnosa esencija-egzistencija i davanjem primata egzistenciji kao beraložnoj bačenosti u svijet. Boravak u njemu izaziva mučninu, ali apsolutna sloboda kao osuđenost na ništenje bitka nužno proizlazi iz fundamentalnog besmisla svijeta što čovjeka-kopilana nagoni da stalno iznova pokušava biti jedinim kreatorom smisla, bogom ('L'ètre et le néant', 1943.). Tu glavnu temu Sartre-pisac na različite načine varira u svojim novelama, romanima i dramama. Težnja da prevlada nihilizam privela ga je Marxu i u svojoj druoj fazi ('Critique de la raison dialectique', 1960.) on smatra da je egzistencijalizam sastavni dio marksizma koji se brine oko pojedinačne egzistencije čovjeka. Politički angažman Sartreov udaljio je od njega A. Camusa koji svijet dožiljava kao apsurd i čovjeka kao Sizifa, i M. Merleau-Pontya koji je svojim interesom za percepciju i kritikom dijalektičke misli bliži fenomenologiji.

Zajednička je težnja svih filozofija egzistencije nastojanje da se pojmom egzistencije pomire tradicionalne opreke duha i poriva, racionalnog i iracionalnog, znanstveno-objektivnog i umjetničko-subjektivnog, da se na taj način prodre s onu stranu besmislenog trajanja osamnjenog pojedinca kao jedinog poprišta zbivanja novovjekovne povijesti, da se postigne takav iskonski obzor mišljenja koji bi mogao pružiti izlazište punog življenja. Svojim tematiziranjem posljednjih pretpostavki novovjekovnog mišljenja filozofije egzistencije makar i na negativan način donose neke elemente za prevladavanje jednog dotrajalog zbivanja. (Danilo Pejović)

Predstavnici

• Žan-Pol Sartr
• Alber Kami
• Ernesto Sabato (egzistecialističko književno remek delo "O junacima i grobovima")
• Karl Jaspers
• Martin Hajdeger