Alfred Rosenberg

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Alfred Rosenberg
Alfred Rosenberg


Mandat
17. srpnja 1941. – 8. svibnja 1945.
Prethodnik Ministarstvo osnovano
Nasljednik Ministarstvo ukinuto

Rođenje 12. siječnja 1893.
Estonija Tallinn, Estonija
(tada Rusko Carstvo Reval, Rusko Carstvo)
Smrt 16. listopada 1946.
Njemačka Nürnberg, Njemačka
Politička stranka NSDAP
Supružnik Hilda Leesmann
​(vj. 1915.; raz. 1923.)​
Hedwig Kramer
​(vj. 1925.)
Obrazovanje Politehnički institut u Rigi
Visoka tehnička škola u Moskvi
Zanimanje inženjer

Alfred Ernst Rosenberg (Tallinn, 12. siječnja 1893.Nürnberg, 16. listopada 1946.), njemački[1] nacistički političar i ideolog nacizma. Rosenberg se s Hitlerom upoznao preko Dietricha Eckarta, a za trajanja političke karijere držao je nekoliko važnih političkih funkcija u Trećem Reichu. Rosenberg je bio šef Vanjskopolitičkog ureda NSDAP-a za cjelokupnog trajanja nacističkog režima (1933.1945.), a od 1934. godine pa do kraja rata vodio je i tzv. "Rosenbergov ured" (njemački: Amt Rosenberg), posebno tijelo zaduženo za kulturnu politiku i nadzor. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Rosenberg je bio Reichov ministar za okupirane istočne teritorije (1941.1945.). Nakon rata, suđeno mu je u Nürnbergu, gdje je osuđen za zločine protiv mira, planiranje, pokretanje i vođenje agresorskog rata, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na smrt i pogubljen u Nürnbergu 16. listopada 1946. godine.

Kao autor ključnog djela nacističke ideologije, Der Mythus des zwanzigsten Jahrhunderts (1930.; srpskohrvatski: Mit dvadesetog vijeka), Rosenberg se smatra tvorcem mnogih ključnih postulata nacizma, uključujući i rasnih teorija, ideje o progonu Židova, Lebensrauma, odbacivanja Versajskog sporazuma, te koncepta "degenerične umjetnosti", koji je odbacivao svu modernu umjetnost. Poznat je i kao žestok protivnik kršćanstva,[2][3] igravši važnu ulogu u razvoju njemačkog nacionalističkog pozitivnog kršćanstva.[4]

Rani život i porijeklo[uredi - уреди | uredi kôd]

Obitelj[uredi - уреди | uredi kôd]

Alfred Rosenberg rođen je 12. siječnja 1893. godine u Revalu (danas Tallinn, glavni grad Estonije), koji je tada bio dio Estonske gubernije Ruskog Carstva. Njegova majka Elfriede (rođena Siré), koja je bila francusko-njemačkog porijekla, bila je kći Louise Rosalie (rođene Fabricius), rođene 1842. godine nedaleko od Leala (Estonija), i željezničkog službenika Friedricha Augusta Siréa, rođenog 1843. godine u Sankt Peterburgu.[5][6] Rođena u istom gradu i krizmana sa 17 godina u Revalu 1885. godine, Elfriede Siré udala se za Woldemara Wilhelma Rosenberga, bogatog trgovca iz Revala, u Luteranskoj crkvi svetog Petra i svetog Pavla u Sankt Peterburgu 1886. godine.[6] Njegov djed s očeve strane, Martin Rosenberg, bio je vrsni obučar i starješina svog ceha. Rođen je u Rigi 1820. godine i vjerojatno je bio latvijskog porijekla, a u Reval se preselio tokom 1850-ih, gdje je upoznao Julie Elisabeth Stramm, rođenu 1835. godine u Jördenu. Njih su se dvoje vjenčali u njemačkoj župi sv. Nikole u Revalu 1856. godine.[5][6] Rosenbergova je majka preminula dva mjeseca poslije njegova rođenja.[7][6]

Mađarski židovski novinar Franz Szell, koji je tada izgleda stanovao u Tilsitu (tada Pruska, danas Sovjetskt u Kalinjingradskoj oblasti), proveo je godinu dana istražujući latvijske i estonske arhive prije nego je objavio otvoreno pismo 1936. godine, uz kopije koje su osobno primili Hermann Göring, Joseph Goebbels, ministar vanjskih poslova Konstantin von Neurath i drugi, u kojem je optužio Rosenberga da nema "ni kap njemačke krvi" u svojim venama. Szell je napisao da su među Rosenbergovim precima tamo "Latvijci, Židovi, Mongoli i Francuzi".[8] Zbog ovoga pisma, litvanske su vlasti deportirale Szella 15. rujna 1936. godine.[9] Točno godinu dana od deportacije, 15. rujna 1937. godine, Szell je ponovio svoje tvrdnje u tekstu koji je izašao u vatikanskom časopisu L'Osservatore Romano.[10] Iako nikada nije verificiran, Szellov je tekst važan dio priče o Alfredu Rosenbergu; prema danas dostupnim izvorima, Rosenberg doista jest bio Baltički Nijemac s francuskim, a vjerojatno i estonskim i latvijskim korijenima, ali nikakvi dokazi o njegovom navodnom židovskom porijeklu nisu pronađeni.[5][6]

Obrazovanje i rana karijera[uredi - уреди | uredi kôd]

Mladi Rosenber maturirao je u Petri-Realschule (današnja Srednja tehnička škola u Tallinnu), nakon čega je studirao arhitekturu na Politehničkom institutu u Rigi i inženjerstvo na Visokoj tehničkoj školi u Moskvi,[11][12] gdje je i doktorirao 1917. godine. Tokom boravaka kući u Revalu, Rosenberg je pohodio umjetnički studio slavnog estonskog slikara Antse Laikme, a iako je navodno pokazivao talent, nema dokaza da je ikada izlagao.

Tokom njemačke okupacije Estonije 1918. godine, Rosenberg je radio kao profesor u Gimnaziji Gustava Adolfa. Dana 30. studenog održao je svoj prvi govor o judeoboljševizmu u Kući Bratstva crnih glava, samo dva dana nakon početka Estonskog rata za nezavisnost.[13] Ubrzo je emigrirao u Njemačku zajedno s njemačkim vojnicima u povlačenju; s njim je bio i Max Scheubner-Richte, koji će biti svojevrsni mentor Rosenbergu i njegovoj ideologiji. Stigavši u München, Rosenberg je objavljivao tekstove u časopisu Völkischer Beobachter (srpskohrvatski: Narodni promatrač), čiji je izdavač bio nacistički pjesnik Dietrich Eckart. U ovo je doba Rosenberg već bio formirani antisemit – uvelike pod utjecajem djela Die Grundlagen des neunzehnten Jahrhunderts (srpskohrvatski: Temelji devetnaestog vijeka) autora Houstona Stewarta Chamberlaina, jednog od ključnih protonacističkih djela koje je oblikovalo njihove rasnu teorije – i antikomunist.[14] Rosenberg je ubrzo postao jedan od najranijih članova Njemačke radničke partije (DAP) – koja će kasnije postati Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NSDAP) – pridruživši se u siječnju 1918. godine, čak osam mjeseci prije nego se stranci pridružio Adolf Hitler. Neki historičari navode da je Rosenberg, kao i Eckart,[15] bio član zloglasnog Društva Thule, međutim Nicholas Goodrick-Clarke stipulira kako su bili samo gosti na sastancima.[16][17] Nakon što je Völkischer Beobachter postao službeno glasilo nacističke strane 1920. godine, Rosenberg je 1923. godine postao njegov urednik.[18] Rosenberg je također bio član Organizacije za obnovu (njemački: Aufbau Vereinigung), urotničke organizacije Bijelih Rusa koja je imala ključan utjecaj na formiranje nacističke ideologije.[19]

Rosenberg je bio simpatizer Mehmeda Talaata i njegovog Odbora unije i napretka, koji su bili odgovorni za Armenski genocid, tvrdeći također da je postojala "namjerno židovska politika koja je oduvijek štitila Armence" i da su "tokom svjetskog rata, Armenci špijunirali protiv Turske, slično kao i Židovi protiv Njemačke".[20][21]

Nacistička stranka[uredi - уреди | uredi kôd]

Godine 1923., nakon neuspjelog Pivničkog puča, Hitler, koji je bio zatvoren zbog izdaje, imenovao je Rosenberga vođom nacističkog pokreta. Hitler je u kasnijim godinama u privatnoj korespondenciji rekao da je imenovanje Rosenberga, kog je smatrao slabim i lijenim, bio strateški potez; Hitler nije želio da privremeni vođa nacista postane previše popularan ili gladan moći, jer osoba s ijednom od te dvije odlike vjerojatno ne bi htjela ponovo prepustiti vlast Hitleru nakon odsluženja kazne. Međutim, u to doba Hitler nije imao nikakvog razloga vjerovati da će biti pušten u kratkom roku, a sam Rosenberg nije djelovao slabim, tako da je moguće da su ovi kasniji komentari moguće bili odraz Hitlerovog naknadnog nezadovoljstva načinom na koji je Rosenberg vodio pokret u njegovom odsustvu.[22]

Dana 1. siječnja 1924. godine, Rosenberg je osnovao Velikonjemačku narodnu zajednicu, frontovsku organizaciju nacističke stranke. Sa sjedištem u Münchenu, zajednica nije imala velik doseg izvan Bavarske, rodnog mjesta nacionalsocijalizma, te je postala utočište za lokalne naciste. Istaknuti članovi zajednice bili su Max Amann, Phillip Bouhler, Hermann Esser, Franz Xaver Schwarz i Julius Streicher.[23]:49 Rosenberg, jedan od najmanje karizmatičnih nacističkih vođa i osoba bez ikakvih kvaliteta vođe, ubrzo je izguran od strane Streichera, mnogo okrutnije i napadnije osobe, koji je izabran za predsjednika zajednice 9. srpnja 1924. godine s Esserom, koji je također bio nasilnički nastrojen, kao potpredsjednikom.[24]

Alfred Rosenberg (desno) i Joseph Goebbels (lijevo) tokom manifestacije u siječnju 1932. godine.

Godine 1929., Rosenberg je osnovao Militantnu ligu za njemačku kulturu. Kasnije je utemeljio i tzv. "Institut za istraživanje Židovskog pitanja", prvi ogranak planirane Visoke škole NSDAP-a,[25][26] čiji je cilj bila identifikacija i napad na židovske utjecaje na njemačku kulturi, ali i ispisivanje historije judaizma iz radikalno nacionalističke perspektive. Godine 1930. izabran je za zastupnika u Reichstagu, funkcija koju će zadržati sve do pada nacističkog režima. Iako je prvotno izabran kao zastupnik s izborne liste, od 1933. godine služio je kao predstavnik 33. izborne jedinice, Hessena. Također 1930. godine, objavio je i svoju knjigu o rasnoj teoriji, Der Mythus des 20. Jahrhunderts (srpskohrvatski: Mit 20. vijeka), koja se bavila ključnim pitanjima nacističke ideologije, uključujući i "Židovsko pitanje". Sam Rosenberg opisao je ovu knjigu kao nastavak gore spomenute knjige Houstona Stewarta Chamberlaina. Iako je do 1945. godine knjiga prodana u više od milijun primjeraka, njezin stvarni utjecaj na nacističku ideologiju ostaje predmetom debate. Često se navodi kako je knjiga službeno hvaljena od strane nacističkih vlasti, međutim kako je u stvarnosti malotko pročitao dalje od prvog poglavlja ili uopće smatrao knjigu razumljivom.[27] Hitler ju je opisao kao "materiju koju nitko ne razumije"[28] i bio je kritičan prema njezinom pseudoreligioznom tonu.[14]

Rosenberg je pomogao uvjeriti Hitlera, čiji su rani govori bili mahom fokusirani na osvetu protiv Francuske i Britanije,[29] kako je komunizam ozbiljna prijetnja Njemačkoj. Tzv. "judeoboljševizam" postao je važna meta nacističke ideologije tokom 1920-ih godina.[14]

U studenom 1932. godine, Rosenberg je prisustvovao Voltinoj konferenciji o Europi, koja se održala u Rimu. Britanski historičar Sir Charles Petrie upoznao je Rosenberga na toj konferenciji i bio zgrožen; Petrie je bio katolik te se snažno protivio Rosenbergovim antižidovskim i antikatoličkim sentimentima.[30]

Naredne godine, nakon što su nacisti došli na vlast, Rosenberg je u travnju postao šef Vanjskopolitičkog ureda NSDAP-a, a 2. lipnja 1933. godine imenovan je i Reichsleiterom, što je bio drugi politički čin po važnosti u hijerarhiji NSDAP-a.[31] U svibnju iste godine posjetio je i Britaniju kako bi odao dojam da nacisti neće predstavljati prijetnju te kako bi ojačao veze između novog režima i Imperija. Posjet je bio notorni neuspjeh. Kada je Rosenberg položio vijenac s nacističkom svastikom na slavni Cenotaph, član Laburističke stranke ga je sasjekao i kasnije bacio u Temzu, za što ga je sud kaznio s 40 šilinga kazne.[32][33]

U listopadu 1933. godine, Rosenberg je postao članom Akademije za njemačko pravo, čiji je osnivač bio Hans Frank.[34] Dana 27. siječnja 1934. godine Hitler je imenovao Rosenberga "Führerovim predstavnikom za nadzor intelektualnog i ideološkog obrazovanja NSDAP-a", što će biti temelj Rosenbergovog ureda.[35]

Ratne aktivnosti[uredi - уреди | uredi kôd]

Nakon postepenog uspona po hijerarhiji nacističke stranke i sticanja statusa službenog stranačkog ideologa, Rosenberg je 1940. godine postao ravnateljem Visoke škole NSDAP-a, iz koje će ubrzo proizaći i Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg (srpskohrvatski: Odred Reichsleitera Rosenberga), osnovan s ciljem pljačke umjetnina i kulturnih dobara. ERR je bio posebno aktivan u Parizu, gdje su pljačkali umjetnine u vlasništvu bogatih židovskih obitelji poput Rothschilda ili poznatog trgovca umjetninama Paula Rosenberga. Hermann Göring koristio se ERR-om kako bi pljačkao umjetnine za svoju osobnu zadovoljštinu.[36] Stvorio je i Posebni odred za glazbu (njemački: Sonderstab Musik) koji je pljačkao najkvalitetnije instrumente, koji su kasnije trebali biti premješteni u budući univerzitet koji se trebao osnovati u Linzu. Sonderstab Musik je zapravo dobio naredbu da pljačka svu imovinu iz domova židovskih obitelji u Njemačkoj i svim zemljama pod njemačkom okupacijom, a svaki pronađeni instrument ili notni zapis odmah su slali u Berlin.[37]

Reichov ministar za okupirane istočne teritorije[uredi - уреди | uredi kôd]

Alfred Rosenberg postao je 1941. godine Reichov ministar za okupirane istočne teritorije (njemački: Reichsministerium für die besetzten Ostgebiete).

Nakon početka njemačke invazije na Sovjetski Savez, Alfred Rosenberg postao je Reichov ministar za okupirane istočne teritorije (njemački: Reichsministerium für die besetzten Ostgebiete), 17. srpnja 1941. godine. Alfred Meyer bio je njegov zamjenik te ga je predstavljao na Konferenciji u Wannseeu. Na konferenciji je, na Rosenbergov zahtjev, bio i Georg Leibbrandt, još jedan službenik novog ministarstva.

U svojstvu ministra, Rosenberg je Hitleru predstavio svoj plan za reorganizaciju okupiranih područja na Istoku, predloživši uspostavu novih administrativnih jedinica koje bi zamijenile dotadašnje sovjetske jedinice te uspostavu četiri nova Reichskommissariata. Oni su bili:

Iako je Rosenberg vjerovao kako su svi narodi Sovjetskog Saveza niži ljudi zbog svojih komunističkih uvjerenja,[38] te su ideje imale za cilj potaknuti određene oblike neruskih nacionalističkih pokreta i promoviranje interesa za bolju budućnost Arijevaca, sukladno s geopolitičkim planom znanim kao "Lebensraum im Osten". Ti bi pokreti predstavljali blokadu pri ekspanziji sovjetskog utjecaja prije konačne vojne eliminacije komunizma i boljševizma.

Sukladno ovim planovima, Wehrmacht je gotovo odmah nakon invazije i okupacije sovjetskih republika implementirao dva od predložena četiri Reichskommissariata - Ostland i Ukrajinu - za čije su čelnike postavljeni Hinrich Lohse, odnosno Erich Koch. Organizacija ovih administrativnih jedinica dovela je Rosenberga u sukob s SS-om oko tertmana Slavena pod njemačkom okupacijom. Kao glavni nacistički ideolog, Rosenberg je smatrao da su Slaveni Arijevci, iako ne na istoj razini kao i Nijemci. Rosenberg se često žalio Hitleru i Himmleru zbog tretmana nežidovskih naroda na Istoku.[39] Čak je predložio osnivanje manjih nacionalnih država koje su trebale biti Velika Finska, Baltika, Ukrajina i Kavkaz.[40]

Dana 18. studenog 1941. godine, Rosenberg je rekao sljedeću stvar o tzv. "Židovskom pitanju":

Na istoku još uvijek živi nekih šest milijuna Židova, a ovo pitanje može biti riješeno samo biološkim istrebljenjem cjelokupnog židovstva u Europi. Židovsko će pitanje za Njemačku biti riješeno kada posljednji Židov napusti njemački teritorij, a za Europu će biti riješeno kada niti jedan Židov više ne bude stajao na europskom kontinentu sve do Urala... I s tim ciljem, nužno je potjerati ih preko Urala ili, u suprotnome, potpuno ih istrijebiti.[41]

Zanimljivo je kako je Rosenberg na Nürnberškom procesu, a unatoč ovim izjavama i činjenici da su Meyer i Leibbrandt bili u Wannseeu kao njegovi delegati, rekao kako nije znao za Holokaust.[42]

Ratna propaganda[uredi - уреди | uredi kôd]

Zgrada u kojoj je bilo smješteno Ministarstvo za okupirane istočne teritorije u Berlinu (fotografija iz 2014. godine).

Kako je cilj invazije Sovjetskog Saveza bilo nametanje Novog poretka, tu se, u esenciji, radilo o osvajačkom pohodu. No, njemačko je propagandno djelovanje, čiji je cilj bilo pridobivanje ruskog naroda, bilo u najboljem slučaju nekonzistentno. Alfred Rosenberg bio je jedan od rijetkih nacističkih čelnika koji se aktivno zalagao za poticanje antikomunističkih sentimenata među okupiranim narodima na Istoku. Fokus njegovih napora bili su neruski teritoriji, poput Baltika i Ukrajine; međutim, simpatizeri Ruske oslobodilačke armije uspjeli su ga, barem donekle, pridobiti.[43]

Između ostalog, Rosenberg je izdao seriju postera i plakata koji su najavljivali kraj sovjetskih kolektivnih farmi (kolhoza). U veljači 1942. godine idao je i Agrarni zakon kojim je poništio sve sovjetske poljoprivredne propise i obnovio obiteljske farme za one koji su bili voljni surađivati s nacističkim okupatorima. Međutim, dekolektivizacija se direktno kosila s ratnim potrebama za proizvodnjom hrane, tako da je Hermann Göring osobno zahtijevao povratak kolektivne poljoprivrede, ali s promijenjenim imenom. Sam Hitler nazvao je preraspodjelu zemljišta "glupom".[44]

Izdana je i cijela serija vojnih plakata koja je pozivala na pomoć u tzv. Bandenkriegu, ratu protiv sovjetskih partizana, međutim i to je na kraju stvorilo više problema za Nijemce nego što ih je riješilo. Plakati koji su pozivali na "volonterski" rad, s parolama poput "Dođite raditi s nama da skratimo rat", skrivali su odvratnu realnost s kojom su se suočavali ruski radnici u Njemačkoj. Rosenberg je primijetio kako je velik dio (potencijalnih) "volontera" otišao u partizane, tako da su Nijemci u konačnici morali silom pribavljati radnu snagu na Istoku.[45]

Još jedna Rosenbergova propagandna inicijativa bila je tzv. kampanja za "Slobodni Kavkaz", a bila je čak i relativno uspješna u odnosu na ostale, s obzirom na to da je privukla brojne narode u tzv. Istočne legije (njemački: Ostlegionen), međutim ispostavilo se kako to nije imalo nikakvog posebnog značaja za tijek rata na Istočnom frontu.

Suđenje i pogubljenje[uredi - уреди | uredi kôd]

Tijelo Alfreda Rosenberga nakon pogubljenja u Nürnbergu, 16. listopada 1946. godine.

Saveznici su Rosenberga uhapsili 19. svibnja 1945. godine u Mürwiku, dijelu Flensburga.[46] Izveden je pred sud u Nürnbergu, gdje mu je suđeno za četiri kaznena djela: sudjelovanje u planu ili uroti za izvršenje zločina protiv mira; paniranje, iniciranje i vođenje agresorskog rata i drugih zločina protiv mira; ratni zločini; i zločini protiv čovječnosti. Rosenberg je osuđen po sve četiri točke, a konačna presuda navela ga je kao jednog od glavnih organizatora invazija na Norvešku i Sovjetski Savez. Također, imenovan je kao direktni odgovorni za pljačke koje su se dogodile u okupiranim europskim zemljama, kao i za brutalne životne uvjete na Istoku.[47] Za vrijeme suđenja, Rosenberg je pisao memoare koji su posthumno objavljeni uz analitičke komentare Sergea Langa i Ernsta von Schencka.[48]

Rosenberg je osuđen na smrt i pogubljen zajedno s ostalim osuđenicima u Nürnberškom zatvoru tokom jutra 16. listopada 1946. godine.[49] Njegovo je tijelo, zajedno s ostalim pogubljenim osuđenicima i onim Hermanna Göringa, kremirano na Istočnom groblju u Münchenu, a pepeo je posut u rijeci Isar.[50][51][52]

Zaključak procesa bio je taj da je Rosenberg imao ključnu ulogu u formiranju nacističke ideologije i filozofije. Zaključci su oprimjereni sljedećim stavkama: njegova knjiga, Der Mythus des zwanzigsten Jahrhunderts, objavljena 1930. godine, u kojoj je poticao mržnju prema "liberalnom imperijalizmu" i "boljševičkom marksizmu"; širenje ideje o Lebensraumu tokom ratnih godina; omogućavanje progona kršćana i Židova; i protivljenje Versajskom sporazumu.[53][54]

Prema Josephu Kingsburyju-Smithu, koji je pratio suđenje kao novinar INS-a, Rosenberg je bio jedini osuđeni koji je, kada su ga na vješalima upitali ima li kakve posljednje riječi, kratko i jednostavno odgovorio s: "Ne".[55]

Nacistička ideologija i Rosenbergove ideje[uredi - уреди | uredi kôd]

"Odavao je dojam da drži do svojih teorija na fanatičan i nepokolebljiv način te da su saznanja o okrutnostima i zločinima stranke otkrivena na suđenju malo utjecala na njega. (...) Nemilosrdna provedba nacističkih ciljeva nije se pokazala, kako se Rosenberg nadao, kao prožimanje njemačkog života novom ideologijom; ona je značila koncentraciju kombiniranih resursa stranke i države na totalni rat."

—William Harold Dunn (1898–1955) u psihijatrijskom izvještaju o Rosenbergu tokom suđenja nacističkim čelnicima[56][57]

I dok je Adolf Hitler bio tip vođe orijentiran na praktičnu politiku, za Rosenberga su religija i filozofija bile ključne, tako da je uživao status kulturološki najutjecajnijeg člana stranke.[58] Nekoliko izvještaja iz perioda prije dolaska nacista na vlast navodi kako je Hitler bio tek "glasnogovornik" Rosenbergovih stavova, dok je potpuno neupitno da je Rosenberg imao značajan intelektualni utjecaj na formiranje stranačkih načela.[59]

Međutim, pitanje Rosenbergovog stvarnog utjecaja unutar stranke ostaje vrlo kontroverzno. Smatralo se da mu nedostaju karizma i političke vještine ostalih stranačkih čelnika, te kako je bio donekle izoliran. U nekim svojim govorima, Hitler je, činilo se, bio vrlo blizak Rosenbergovim idejama, odbacujući tradicionalno kršćanstvo kao religiju temeljenu na judaizmu, preferirajući etnički i kulturno čistu "Rasu" čija je sudbina dodijeljena njemačkom narodu od strane "Providnosti". No, Hitler je jasno odbacivao Rosenbergove duhovne poglede na rasu te se fokusirao na biološke poglede.[60]

Nakon Hitlerovog dolaska na vlast, Rosenberg je želio ujediniti sve crkve u jedinstvenu organizaciju koju bi lako kontrolirao i njome manipulirao.[61] Stavio se u poziciju čovjeka koji će spasiti pozitivno kršćanstvo od potpune propasti zbog djelovanja ateističkih, antiteističkih komunista iz Sovjetskog Saveza.[62] Ovo je bilo posebno vidljivo neposredno prije i odmah nakon izbora 1932. godine; Hitler je želio ostaviti dojam da nije prijetnja temeljnim kršćanskim denominacijama i tako konsolidirati moć.[63][64]

Neki nacistički čelnici, poput Martina Bormanna, bili su antikršćanski nastrojeni i, stoga, gajili simpatije prema Rosenbergu.[65] Nakon što su došli na vlast, Hitler i većina nacističkih čelnika htjeli su ujediniti u kršćanske denominacije u tzv. "pozitivno kršćanstvo". Hitler je privatno osuđivao mistične i pseudoreligiozne ideje kao "besmislice", vjerujući kako je nacizam temeljen na znanosti i kako treba izbjegavati mistične i kultističke prakse.[66] Međutim, Joseph Goebbels i on složili su se da bi nakon Endsiega (srpskohrvatski: "Konačna pobjeda") Crkva Reicha trebala evoluirati u njemačku socijalnu evolucionističku organizaciju i proklamirati kult rase, krvi i borbe, umjesto Iskupljenja i Mojsijevih Deset zapovijedi, koje su smatrali zastarjelima i židovskima.[67]

Heinrich Himmler imao je stavove koji su bili najbliži Rosenbergovima, a zahlađenje odnosa među njima dvojicom lako je moguće bila posljedica Himmlerove sposobnosti da sprovede u djelo ono što je Rosenberg samo napisao. Također, dok je Rosenberg smatrao da bi kršćanstvu trebalo dopustiti da izumre, Himmler se trudio stvoriti konkurirajuće poganske rituale.[68]

Rasne teorije[uredi - уреди | uredi kôd]

Kao glavni rasni teoretičar NSDAP-a, Rosenberg je nadzirao izgradnju ljudske rasne "ljestvice" koja bi opravdala Hitlerove rasne i etničke politike. Njegovi idejni uzori bili su Arthur de Gobineau, Houston Stewart Chamberlain, Madison Grant i član Ku Klux Klana Lothrop Stoddard, kao i sam Hitler. Rosenberg je crnce i Židove smjestio na samo dno ljestvice, dok se na vrhu nalazila "Arijevska rasa". Rosenberg je bio proponent nodrijske teorije, koja je smatrala kako su Nordijci pripadnici tzv. Herrenrassea,[bilj. 1][69] superiorni svim ostalima, uključujući i ostale Arijevce (one indoeuropskog porijekla). Značajan utjecaj na njegove ideje imala je i judeo-masonska teorija zavjere koju je promovirala katolička kontrarevolucionarna tradicija, iznesena u djelima poput knjige Le Juif, le judaïsme et la judaïsation des peuples chrétiens (srpskohrvatski: Židov, židovstvo i židovizacija kršćanskih naroda; 1869.) Rogera Gougenota des Mousseauxa, koju je Rosenberg preveo na njemački jezik pod naslovom Vječni Židov.[70]

Rasni termin Untermensch (srpskohrvatski: "Podčovjek") preuzeo je iz Stoddardove knjige The Revolt Against Civilization: The Menace of the Under-man (srpskohrvatski: Pobuna protiv civilizacije: Pošast Pod-čovjeka; 1922.), koju su nacisti prihvatili nakon objave njemačkog prijevoda pod naslovom Der Kulturumsturz: Die Drohung des Untermenschen (1925.).[71]

Rosenberg je tokom godina preoblikovao svoju rasnu teoriju, ali elementi arijevske supremacije, ekstremnog njemačkog nacionalizma i bijesnog antisemitizma uvijek su bili prisutni. Rosenberg se također otvoreno protivio homoseksualnosti – pri čemu se posebno ističe pamflet "Der Sumpf" (srpskohrvatski: "Močvara"; 1927.). Smatrao je da je homoseksualnost zapreka ekspanziji nordijske rase.

Alfred Rosenberg u Kijevu, lipanj 1942. godine. Slaveni su bili važan dio Rosenbergovih rasnih teorija, međutim zbog konfliktnih stavova oko drugih ideoloških pitanja, njegov stav prema Slavenima nije bio ni jedinstven, ni usklađen sa stavovima koje su imali, primjerice, Heinrich Himmler ili Adolf Hitler. Ovo se posebice odnosilo na Istočne Slavene.

Rosenbergovi stavovi prema Slavenima bili su dosta fleksibilni i varirali su, ovisno o kojem je narodu govorio.[bilj. 2][bilj. 3] Sukladno ideologiji "Prodora na Istok", Rosenberg je smatrao kako je njegova misija pokoriti slavenski Istok.[72][73] U Mitu dvadesetog vijeka, Rosenberg opisuje Ruse kao narod kojim dominira boljševizam.[bilj. 4] Po pitanju Ukrajine, smatrao je oportunim uspostaviti marionetsku državu koja bi ubažila pritisak na njemačku vojsku na Istočnom frontu, smatrajući istovremeno kako bi se Rusija mogla iskoristiti u svrhu poboljšanja njemačkog položaja.[40] Tokom rata, Rosenberg je poticao kolaboracionizam među Istočnim Slavenima u borbi protiv boljševizma te im je obećavao nacionalnu nezavisnost, s čime se drugi prominentni nacisti, poput Himmlera i Hitlera, nisu slagali.[74][75]

Vjerske teorije[uredi - уреди | uredi kôd]

Rosenberg je odgojen kao protestant, ali je kasnije u životu odbacio kršćanstvo.[76] Rosenberg je zagovarao novu "religiju krvi", temeljenu na navodnim inherentnim težnjama nordijske duše da obrani svoj plemeniti karakter od rasne i kulturne degeneracije.[77]

U svojoj knjizi Nemoral u Talmudu iz 1920. godine, Rosenberg je Židove izjednačio s antikristom.[bilj. 5] Odbacio je kršćanstvo zbog njegove univerzalnosti, zbog njegove doktrine iskonskog grijeha (barem što se tiče Nijemaca, za koje je jednom prilikom izjavio da su se rodili plemeniti), kao i zbog učenja o besmrtnosti duše,[78] kazavši, "naravno, prihvaćanje kršćanstva oslabilo je narod."[79] U javnosti, Rosenberg je tvrdio kako su Židovi krivi za degeneraciju kršćanstva. Slijedeći ideje Houstona Stewarta Chamberlaina, Rosenberg je odbacio ono što je nazvao "negativnim kršćanstvom" (ortodoksna vjerovanja protestantskih i katoličkih denominacija), zalažući se za tzv. "pozitivno kršćanstvo"[bilj. 6][bilj. 7] temeljeno na Chamberlainovom argumentu da je Isus bio pripadnih indoeuropske, nordijske enklave čije je sjedište bilo u antičkoj Galileji i koja se borila protiv judaizma.[bilj. 8][bilj. 9] U svom Mitu dvadesetog vijeka, u kojem je iznio osnove nacističkih uvjerenja, Rosenberg znakovito i kriptično aludira na i hvali ranokršćanskog heretika Markiona (koji je odbacio Stari zavjet kao i ideju da je Isus židovski Mesija), kao i manihejski insprirane, "arijsko-iranske" katare, kao autentičnije tumače kršćanstva u odnosu na dominantno judeo-kršćanstvo;[bilj. 10] štoviše, ove stare, eksterno kršćanske metafizičke forme bile su više "organski kompatibilne s nodrijskim osjećajem za duhovno i nordijskom 'dušom krvi'". Za Rosenberga, antiintelektualistička, religijska doktrina bila je neodvojiva[bilj. 11] od služenja interesima nordijske rase, povezujući individualno s njegovom rasnom prirodom.[bilj. 12] Rosenberg je tvrdio da su "glavne ideje rimskih i protestantskih denominacija negativno kršćanstvo i da, stoga, ne odgovaraju našoj (njemačkoj) duši".[80][bilj. 13] Njegova podrška Lutheru kao znakovitoj ličnosti njemačke historije uvijek je bila ambivalentna.[81][bilj. 14][bilj. 15][bilj. 16]

U siječnju 1934. godine, Hitler je imenovao Rosenberga kulturnim i obrazovnim vođom Reicha.[82][83] Istovremeno, Sanctum Officium u Rimu predložio je da se Rosenbergov Mit dvadesetog vijeka stavi na Index librorum prohibitorum zbog kritiziranja i odbacivanja "svih dogmi Katoličke crkve, zapravo samih temelja kršćanske vjere".[84] Tokom Drugog svjetskog rata, Rosenberg je iznio nacrt budućnosti Hitlerove Njemačke po pitanju religije kroz program od trideset točaka koji se bavio budućnošću crkve u Njemačkoj. Među točkama su bile:

  • Nacionalna crkva Reicha u Njemačkoj preuzela bi kontrolu nad svim crkvama;
  • tiskanje Biblije bilo bi zaustavljeno;
  • križevi, Biblije i sveci bili bi uklonjeni s oltara;
  • Mein Kampf bi se izložio na oltare kao "njemačkoj naciji i, stoga, Bogu najsvetija knjiga";
  • kršćanski kriz uklonio bi se iz svake crkve i zamijenila bi ga svastika.[82]

Većina ljudi opisala je Rosenberga kao ateista, a među njima i Henry F. Gerecke, luteranski kapelan koji je razgovarao s nekima od optuženika u Nürnbergu, među kojima si bili i Joachim von Ribbentrop i Wilhelm Keitel.[85][86][87][88] S druge strane, neki su autori sugerirali da je Rosenberg bio neopaganist.[89][90]

Privatni život[uredi - уреди | uredi kôd]

Rosenberg je za života imao dva braka. Godine 1915. oženio se za Estonku Hildu Leesmann; s njom nije imao djece, a službeno su se razveli 1923. godine. Dvije godine kasnije oženio se za Hedwig Kramer,[91] s kojom je bio u braku sve do pogubljenja 1946. godine. S Hedwig je imao dvoje djece, sina koji je preminuo kao dijete, te kći, Irene, rođenu 1930. godine.[92]

Djela[uredi - уреди | uredi kôd]

  • Unmoral im Talmud, 1920., Deutscher Volksverlag Ernsta Boepplea, München (srpskohrvatski: Nemoral u Talmudu)
  • Das Verbrechen der Freimaurerei: Judentum, Jesuitismus, Deutsches Christentum, 1921. (srpskohrvatski: Zločin slobodnog zidarstva: Judaizam, jezuitizam, njemačko kršćanstvo)
  • Wesen, Grundsätze und Ziele der Nationalsozialistischen Deutschen Arbeiterpartei, 1922., Deutscher Volksverlag Ernsta Boepplea, München (srpskohrvatski: Biće, načela i ciljevi Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije)
  • Pest in Russland. Der Bolschewismus, seine Häupter, Handlanger und Opfer, 1922., Deutscher Volksverlag Ernsta Boepplea, München (srpskohrvatski: Kuga u Rusiji. Boljševizam, njegovi čelnici, pomoćnici i žrtve)
  • Bolschewismus, Hunger, Tod, 1922., Deutscher Volksverlag Ernsta Boepplea, München (srpskohrvatski: Boljševizam, glad, smrt)
  • Der staatsfeindliche Zionismus. (srpskohrvatski: Cionizam kao državni neprijatelj), 1922.
  • Die Protokolle der Weisen von Zion und die jüdische Weltpolitik, 1923. (srpskohrvatski: Protokoli Sionskih mudraca i židovska svjetska politika)
  • The Jewish Bolshevism, Britons Pub. Society, 1923., koautor Ernst Boepple (srpskohrvatski: Židovski boljševizam)
  • Der Mythus des 20. Jahrhunderts, 1930. (srpskohrvatski: Mit dvadesetog vijeka)
  • Dietrich Eckart. Ein Vermächtnis, 1935. (srpskohrvatski: Dietrich Eckart: Ostavština)
  • An die Dunkelmänner unserer Zeit. Eine Antwort auf die Angriffe gegen den "Mythus des 20. Jahrhunderts", 1937. (srpskohrvatski: Mračni ljudi našeg vremena: Odgovor napadima na "Mit dvadesetog vijeka")
  • Protestantische Rompilger. Der Verrat an Luther und der "Mythus des 20. Jahrhunderts", 1937. (srpskohrvatski: Protestantski hodočasnici u Rimu: Izdaja Luthera i "Mit 20. vijeka")
  • Portrait eines Menschheitsverbrechers, 1949., s analitičkim komentarima Sergea Langa i Ernsta von Schencka (srpskohrvatski: Memoari Alfreda Rosenberga: S komentarima)[48]
  • Die Macht der Form, nepoznato (srpskohrvatski: Moć forme)

Dnevnik[uredi - уреди | uredi kôd]

Za vrijeme Nürnberškog procesa, šef dokumentacijskog ureda američkog tužitelja, Harry Fiss, preveo je Rosenbergov ručno pisani dnevnik na engleski jezik.[93] Nakon što je korišten kao dokaz u postupku, dnevnik je, zajedno s drugim materijalima, nestao nakon što je predan tužitelju Robertu Kempneru.[94] Materijali su pronađeni 13. lipnja 2013. godine u Lewistonu, NY.[95] Napisan ručno na 425 stranica u periodu od 1936. do 1944. godine, dnevnik je danas vlasništvo Američkog memorijalnog muzeja Holokausta u Washingtonu.[94] Viši arhivist i sin osoba koja je preživjela Holokaust, Henry Meyer, imao je priliku pristupiti materijalima te "iako nije imao dovoljno vremena za pročitati dnevnik od početka do kraja", mogao je "uočiti kako se Rosenberg fokusirao na određene teme, među kojima su bile brutalnost prema Židovima i ostalim etničkim grupama te prisiljavanje civilnog stanovništva u okupiranoj Rusiji da budu sluge Njemačkoj".[94] Meyer je također uočio Rosenbergove "neprijateljske komentare prema nacističkim čelnicima", koje je opisao kao "bez dlake na jeziku".[94] Iako su dijelovi dnevnika bili ranije objavljeni, većina teksta bila je izgubljena desetljećima. Bivši agent FBI-ja, Robert King Wittman, koji je pomogao u pronalasku dnevnika, rekao je da "nema mjesta u dnevniku na kojem Rosenberg ili Hitler kažu da Židove treba istrijebiti, pisalo je samo 'izmjestiti ih iz Europe'."[96] The New York Times je o potrazi za izgubljenim rukopisom napisao da bi ona sama po sebi mogla biti predmet televizijske serije.[97][98] Od kraja 2013. godine, Muzej Holokausta omogućio je pregled rukopisa na svojim mrežnim stranicama.[99]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Izvori koji navode kako je Rosenberg bio "Baltički Nijemac" ili ekvivalent toga su, među ostalima:
  2. Evans, Richard J. (2005) The Third Reich in Power New York: Penguin Books. p.238-40. Šablon:Isbn
  3. Hexham, Irving (2007). „Inventing 'Paganists': a Close Reading of Richard Steigmann-Gall's the Holy Reich”. Journal of Contemporary History (SAGE Publications) 42 (1): 59–78. DOI:10.1177/0022009407071632. 
  4. „Alfred Rosenberg”. Jewish Virtual Library (American-Israeli Cooperative Enterprise). https://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/Holocaust/Rosenberg.html. Pristupljeno 7 May 2008. 
  5. 5,0 5,1 5,2 Cecil 1972, str. 6.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Hiio 2018.
  7. Piper 2015, str. 21.
  8. Staff (March 2008) "Szell, Franz (fl 1936-1937): correspondence regarding Alfred Rosenberg" (catalog entry) Wiener Library Quote: "Franz Szell, an exiled Hungarian journalist apparently resident in Tilsit, Lithuania spent more than a year in the archives in Latvia and Estonia researching Alfred Rosenberg's family history with a view to publishing the open letter, 936/1."
  9. Staff (5 September 1936) "Lithuania Deports Writer Who Called Nazi Chief 'non-aryan'" Jewish Telegraph Agency
  10. Gugenberger, Edouard (2002) Boten der Apokalypse. Visionäre des Dritten Reichs. Vienna. p.196 ISBN 3-8000-3840-4
  11. „Der Nürnberger Prozeß, Hauptverhandlungen, Einhundertachter Tag. Montag, 15. April 1946, Nachmittagssitzung”. zeno.org. http://www.zeno.org/Geschichte/M/Der+N%C3%BCrnberger+Proze%C3%9F/Hauptverhandlungen/Einhundertachter+Tag.+Montag,+15.+April+1946/Nachmittagssitzung. Pristupljeno 16 August 2015. 
  12. Hasenfratz, H. P. (1989). „Die Religion Alfred Rosenbergs”. Numen 36 (1): 113–126. DOI:10.2307/3269855. JSTOR 3269855. 
  13. Pekka Erelt Kapo luuras natsijuhi Alfred Rosenbergi järele Eesti Ekspress
  14. 14,0 14,1 14,2 Evans, Richard J (2004). The Coming of the Third Reich. London: Penguin Books. str. 178–179. ISBN 0-14-100975-6. 
  15. Kershaw, Ian (2000) Hitler, 1889-1936: Hubris, W. W. Norton & Company. pp.138-139. ISBN 9780393320350
  16. Goodrick-Clarke 1985, str. 149, 221
  17. Goodrick-Clarke 2003, str. 114
  18. Cecil 1972, str. 34.
  19. Kellogg 227–228
  20. Kieser, Hans-Lukas (2018). Talaat Pasha: Father of Modern Turkey, Architect of Genocide. Princeton University Press. str. 410–411. ISBN 978-1-4008-8963-1. 
  21. Hofmann, Tessa (2016). „From Silence to Re-remembrance: The Response of German Media to Massacres and Genocide against the Ottoman Armenians” (en). Mass Media and the Genocide of the Armenians: One Hundred Years of Uncertain Representation. Palgrave Macmillan UK. str. 85–109. ISBN 978-1-137-56402-3. 
  22. Cecil 1972, str. 42–43.
  23. Orlow, Dietrich (1969). The history of the Nazi Party. Pittsburgh. ISBN 0-8229-3183-4. 
  24. Michael D. Miller & Andreas Schulz: Gauleiter: The Regional Leaders of the Nazi Party and Their Deputies, 1925-1945, Volume 3 (Fritz Sauckel – Hans Zimmermann), Fonthill Media, 2021, p. 351, ISBN 978-1-781-55826-3.
  25. Grimsted, Patricia Kennedy (2005). "Roads to Ratibor: Library and archival plunder by the Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg." Holocaust and Genocide Studies, vol. 19, no. 3. pp. 390-458; here: p. 406.
  26. "Institut zur Erforschung der Judenfrage (IEJ)" In: Glossary. Jüdisches Museum Berlin (Jewish Museum Berlin). Retrieved 2015-01-18.
  27. Goldensohn, Leon (2004). Gellately, Robert. ur. The Nuremberg Interviews. New York: Alfred A. Knopf. str. xvii, 73–75, 108–109, 200, 284. ISBN 0-375-41469-X. 
  28. Speer, Albert (1970). Inside the Third Reich: Memoirs by Albert Speer. New York: Macmillan. str. 115. https://archive.org/details/insidethirdreich00spee. 
  29. Kershaw, Ian (2013-03-07) (en). Hitler. Penguin UK. ISBN 978-0-14-190959-2. https://books.google.com/books?id=Clu5vSF3IIYC&q=ian+kershaw+hitler+beerhall+agitator&pg=PR10-IA25. 
  30. Sir Charles Petrie, A Historian Looks at His World (London, Sidgwick & Jackson, 1972), p. 136.
  31. Orlow 1969, str. 74.
  32. "Dr. Rosenberg's Wreath." Times [London, England] 12 May 1933: 11. The Times Digital Archive. Web. 6 February 2014. "There was a further charge against [James Edmond Sears] of wilfully damaging the wreath which was laid on the Cenotaph on Wednesday by Dr Rosenberg on behalf of Herr Hitler".
  33. „Hitler's wreath at the Cenotaph”. Great War London. 11 November 2012. http://greatwarlondon.wordpress.com/2012/11/11/hitlers-wreath-at-the-cenotaph/. Pristupljeno 10 October 2014. 
  34. Nazi Conspiracy and Aggression, Vol. VI, pp. 214-215, Document 3530-PS
  35. Alfred Rosenberg entry in German Biography
  36. Löhr, Hanns Christian (2018): Kunst als Waffe – Der Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg, Ideologie und Kunstraub im "Dritten Reich", Gebr. Mann, p. 38 ff. ISBN 978-3-7861-2806-9
  37. Vries, Willem de (2000): Kunstraub im Westen, Alfred Rosenberg und der Sonderstab Musik, S.Fischer Verlag. ISBN 3-596-14768-9
  38. Irving, David (1996) Goebbels: Mastermind of the Third Reich, London: Focal Point. str. 769. ISBN 1872197132
  39. Kevin P. Spicer, Antisemitism, Christian ambivalence, and the Holocaust, Center for Advanced Holocaust Studies, Indiana University Press, 2007, str. 308
  40. 40,0 40,1 Andreyev, Caterine (1990) Vlasov and the Russian Liberation Movement: Soviet Reality and Émigré Theories London: Cambridge University Press. p.30. ISBN 0521389607
  41. Peter Longerich, Holocaust: The Nazi Persecution and Murder of the Jews, str.289
  42. „Georg Leibbrandt | Jewish Virtual Library”. jewishvirtuallibrary.org. https://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/biography/Leibbrandt.html. Pristupljeno 10 October 2014. 
  43. Russian Volunteers in the Wehrmacht
  44. Leonid Grenkevich, The Soviet Partisan Movement, 1941–1945: A Critical Historiographical Analysis, Routledge, New York, 1999, pp. 169–171.
  45. Herbert, Ulrich (1997-03-13) (en). Hitler's Foreign Workers: Enforced Foreign Labor in Germany Under the Third Reich. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-47000-1. https://books.google.com/books?id=uifw3BgBDU4C&pg=PA175. 
  46. „Allies Capture Nazi Pagan Philosopher.”. Northern Star (Lismore, NSW : 1876–1954) (Lismore, NSW: National Library of Australia): p. 4. 22 May 1945. http://nla.gov.au/nla.news-article99007254. 
  47. „The Avalon Project : Judgment : Rosenberg”. avalon.law.yale.edu. http://avalon.law.yale.edu/imt/judrosen.asp. Pristupljeno 16 August 2015. 
  48. 48,0 48,1 Rosenberg, Alfred (1949). Memoirs of Alfred Rosenberg, with commentaries. Posselt, Eric, Lang, Serge and von Schenck, Ernst. Chicago: Ziff-Davis Publishing Company. str. 328. OCLC 871198711. 
  49. „International Military Tribunal: The Defendants”. ushmm.org. http://www.ushmm.org/wlc/article.php?lang=en&ModuleId=10007070. Pristupljeno 16 August 2015. 
  50. Thomas Darnstädt (2005), „Ein Glücksfall der Geschichte”, Der Spiegel, 13 September (14): pp. 128, http://www.spiegel.de/spiegel/print/d-39916258.html 
  51. Manvell 2011, str. 393.
  52. Overy 2001, str. 205.
  53. „Alfred Rosenberg Nuremberg Charges”. Arhivirano iz originala 29 August 2000. https://web.archive.org/web/20000829090723/http://www.ess.uwe.ac.uk/genocide/Rosenberg.htm. Pristupljeno 16 August 2015. 
  54. Rosenberg case for the defense at Nuremberg trials Arhivirano 23 February 2011 na Wayback Machine-u (Spanish)
  55. Smith, Kingsbury (16 October 1946). „The Execution of Nazi War Criminals”. International News Service. Nuremberg Gaol, Germany. http://law2.umkc.edu/faculty/projects/ftrials/nuremberg/NurembergNews10_16_46.html. 
  56. Cecil 1972, str. 219.
  57. Cecil 1972, str. 160.
  58. Richard Steigmann-Gall (2003). The Holy Reich: Nazi conceptions of Christianity, 1919–1945. Cambridge University Press. str. 91. ISBN 978-0-521-82371-5. https://books.google.com/books?id=RreXLeUG_AIC&pg=PA91. 
  59. Cecil 1972, str. 45.
  60. Breuilly, John (2013-03-07) (en). The Oxford Handbook of the History of Nationalism. OUP Oxford. ISBN 978-0-19-164426-9. https://books.google.com/books?id=ZJ0QJhjUmoUC&pg=PA581. 
  61. Kershaw, Ian; Kershaw, Professor of Modern History Ian (1999) (en). Hitler, 1889-1936: Hubris. W.W. Norton. ISBN 978-0-393-04671-7. https://books.google.com/books?id=62xSFkgjAdUC&pg=PA489. 
  62. Kershaw, Ian (2001). The 'Hitler Myth': Image and Reality in the Third Reich. Oxford University Press. str. 109. ISBN 0-19-280206-2. OCLC 47063365. https://books.google.com/books?id=9SBndd4Jc0QC. »Hitlerova očita sposobnost da simulira, čak i prema potencijalno kritički nastrojenim crkvenim vođama, sliku vođe koji je željan održati i zaštititi kršćanstvo bila je ključna za medijaciju takve slike prema narodu koji je odlazio na mise od strane utjecajnih članova obaju denominacija. To je bio razlog zašto su pobožni kršćani, koji su tako često poticali 'vođe' u crkvenim hijerarhijama, mogli tako često isključiti Hitlera iz svojih osuda antikršćanskih stranačkih radikala, nastavljajući vidjeti u njemu posljednju nadu za zaštitu kršćanstva od boljševizma.« 
  63. Martino, Maria Grazia (2014-08-28) (en). The State as an Actor in Religion Policy: Policy Cycle and Governance Perspectives on Institutionalized Religion. Springer. ISBN 978-3-658-06945-2. https://books.google.com/books?id=tuVhBAAAQBAJ&pg=PA61. 
  64. Weikart, Richard (2016-11-22) (en). Hitler's Religion: The Twisted Beliefs that Drove the Third Reich. Simon and Schuster. ISBN 978-1-62157-551-1. https://books.google.com/books?id=wnJIDQAAQBAJ&pg=PT111. 
  65. Stiegmann-Gall, Richard, The Holy Reich, CUP, pp. 243–5
  66. Koop, Volker (2020-08-27) (en). Martin Bormann: Hitler's Executioner. Frontline Books. ISBN 978-1-4738-8695-7. https://books.google.com/books?id=mKsSEAAAQBAJ&pg=PA119. 
  67. Hürten, H. "'Endlösung' für den Katholizismus? Das nationalsozialistische Regime und seine Zukunftspläne gegenüber der Kirche," in: Stimmen der Zeit, 203 (1985) pp. 534–546
  68. Cecil 1972, str. 119.
  69. Iako Rosenberg ne koristi izraz "dominantna rasa". On koristi izraz "Herrenvolk" (tj. vladajući narod) dva puta u svojoj knjizi Mit, prvi se put referirajući na Amorite (tvrdeći da ih je Sayce opisao kao narod svijetle put i plavih očiju) i drugu put citirajući opis Engleza u Istini o Kitcheneru Victora Wallacea Germainsa. (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str.26, 660)
  70. Michael, R. (2008). A History of Catholic Antisemitism: The Dark Side of the Church. Springer. str. 128. 
  71. Losurdo, Domenico (2004). Translated by Marella & Jon Morris. „Toward a Critique of the Category of Totalitarianism”. Historical Materialism (Brill) 12 (2): 25–55, here p. 50. DOI:10.1163/1569206041551663. ISSN 1465-4466. http://www.pssp.org/bbs/data/document/1/Losurdo___Critique_of_Totalitarianism_%282004%29.pdf. 
  72. Oświęcim, 1940–1945: przewodnik po muzeum, Kazimierz Smoleń, Państwowe Muzeum w Oświęcimiu, 1978, page 12
  73. Metapolitics: from Wagner and the German Romantics to Hitler, page 221, Peter Viereck, Transaction Publishers 2003
  74. Herbert, Ulrich (1997) Hitler's Foreign Workers: Enforced Foreign Labor in Germany Under the Third Reich London: Cambridge University Press. pp.260–261 ISBN 0521470005
  75. Hertstein, Robert Edwin (1979) The war that Hitler won: Goebbels and the Nazi media campaign, UK: Hamish Hamilton. p.364 ISBN 0241100917
  76. „I Walked to the Gallows with the Nazi Chiefs”. 25 November 2018. https://thechaplainkit.com/history/chaplains-at-war/world-war-2/i-walked-to-the-gallows-with-the-nazi-chiefs/. 
  77. Cecil, 1972, s. 85
  78. Cecil 1972, str. 84–85.
  79. Cecil 1972, str. 85.
  80. „Churchmen to Hitler”. Time. 10 August 1936. Arhivirano iz originala 29 October 2007. https://web.archive.org/web/20071029224532/http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,762289,00.html?promoid=googlep. Pristupljeno 14 August 2008. 
  81. Cecil 1972, str. 87–88.
  82. 82,0 82,1 Shirer, William L. (1960) The Rise and Fall of the Third Reich London: Secker & Warburg; London. str. 240
  83. The Nazi War Against the Catholic Church; National Catholic Welfare Conference; Washington D.C.; 1942
  84. Bonney, Richard (2009). Confronting the Nazi War on Christianity: The Kulturkampf Newsletters, 1936–1939. Studies in the history of religious and political pluralism. 4. Bern: Peter Lang AG, International Academic Publishers. str. 122. ISBN 9783039119042. https://books.google.com/books?id=KuiPXOje7EkC. 
  85. "Unutar NSDAP-a (kao i njemačkog völkisch pokreta općenito) postojala je od samog početka skupina starih Hitleroih patrizana koji su, u kontrastu prema 'ateistima' Alfredu Rosenbergu, Martinu Bormannu i drugima, vjerovalo u uniju nacizma i protestantskog kršćanstva." Broszat, Martin (1981) The Hitler State: The Foundation and Development of the Internal Structure of the Third Reich. London: Longman. str. 223 Šablon:Isbn
  86. Callahan, Daniel ed. (1967) The Secular City Debate. New York: Macmillan. str. 152
  87. Goldensohn, Leon (2005) The Nuremberg Interviews: An American Psychiatrist's Conversations with the Defendants and Witnesses. New York: Vintage. str. 75. Šablon:Isbn
  88. "Osim što je [Rosenberg] potvrdio svoje ime i odgovorio s 'Ne' na pitanje ima li nešto za reći, ovaj ateist nije rekao više ni riječi. Unatoč svom nevjerovanju u Boga, bio je u pratnji protestantskog kapelana, koji ga je pratio do vješala i stajao pokraj njega, moleći se."Hitler's Third Reich: A Documentary History, str. 613
  89. Cairns, John C.; Shirer, William L. (1961). „The Rise and Fall of the Third Reich”. International Journal 16 (2): 188. DOI:10.2307/40198487. ISSN 0020-7020. JSTOR 40198487. http://dx.doi.org/10.2307/40198487. 
  90. National Catholic Welfare Conference (1 January 1943). „The Concordat, 1933-1934” (English) (PDF). The Nazi war against the Catholic Church. Washington, D.C., United States of America: National Catholic Welfare Conference. str. 20–21. OCLC 19585105. https://archive.org/details/TheNaziWarAgainstTheCatholicChurch/page/n55/mode/2up. 
  91. Cecil 1972, str. 52.
  92. Cecil 1972, str. 52–53.
  93. Tragakiss, Tamara (23 November 2005). „Morris Resident Was Translator During Nuremberg War Trials”. Hearst Media Services Connecticut. http://www.countytimes.com/news/morris-resident-was-translator-during-nuremberg-war-trials/article_da2d658c-6b30-5c99-b726-3805aded2468.html. Pristupljeno 31 December 2018. 
  94. 94,0 94,1 94,2 94,3 Fenyvesi, Charles (14 June 2012). „Mysteries of the Lost (and Found) Nazi Diaries”. National Geographic. 
  95. Federal Officials Reveal Diary of High-Level Nazi Leader Found in WNY Arhivirano 15 October 2014 na Wayback Machine-u
  96. Kovaleski, Serge F. (31 March 2016). „Tracking an elusive diary from Hitler's inner circle”. The New York Times. str. C1–2. https://www.nytimes.com/2016/03/31/books/tracking-an-elusive-diary-from-hitlers-inner-circle.html. Pristupljeno 3 April 2016. 
  97. Cohen, Patricia (13 June 2013). „Diary of a Hitler Aide Resurfaces After a Hunt That Lasted Years”. The New York Times. https://www.nytimes.com/2013/06/14/world/europe/diary-of-a-hitler-aide-resurfaces-after-a-hunt-that-lasted-years.html?_r=0. 
  98. „Encontrado el diario de un confidente de Hitler” (es). La Vanguardia. Reuters (Barcelona, Spain). 10 June 2013. http://www.lavanguardia.com/internacional/20130610/54375860192/encontrado-diario-confidente-hitler.html. 
  99. „Alfred Rosenberg Diary - United States Holocaust Memorial Museum”. collections.ushmm.org. http://collections.ushmm.org/view/2001.62.14. Pristupljeno 16 August 2015. 

Bilješke[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Rosenberg je napisao: "Nijedan europski narod nije rasno homogen, tako nije ni Njemačka. Prema najnovijim istraživanjima, poznajemo pet rasa, svaka od kojih otkriva primjetno različite tipove. Ali neupitno je da je istinski nositelj kulture za Europu na prvom mjestu bila nordijska rasa. Veliki junaci, umjetnici i državotvorci imali su ovu krv." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 576)
  2. Rosenberg je napisao: "Česi su, u ovom kontekstu, stratificirani po rasi u nordijsko-slavensko plemstvo, i niže redove alpsko-dinarskog pečata, pokazujući tako tip koji moderni Čeh tako jasno utjelovljuje. (...) Jednooki manijak Žižka iz Trocnowa, čija glava u praškom Narodnom muzeju pokazuje da je bio istočnog, odnosno azijatskog tipa, bila je prvi izraz ovog potpuno destruktivnog pokreta, kojem Česi moraju zahvaliti na istrebljenju posljednjih ostataka germanske moći aktivne u njima, kao i represiju svega što je bilo istinski slavensko." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 108-109)
  3. Rosenberg je napisao: "Cijeli je istok diverzificiran uzduž i poprijeko; ovdje ćemo trebati govoriti o ruskom temperamentu, o germaniziranim narodima Finske, Estonije i Litve, a tu je također i Poljska, koja je razvila svoju jasno ocrtanu individualnost." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 643)
  4. Rosenberg je napisao: "Godine 1917., Ruski je čovjek konačno ispario. Raspao se na dva dijela. Nordijska ruska krv odustala je od borbe, a istočna mongolska, snažno uzburkana, pozvala je Kineze i pustinje narode u pomoć, Židovi i Armenci borili su se za vodstvo, a Tatarin Lenjin postao je gospodar. Ova demonska krv usmjerila se instinktivno protiv svega što je izvana još uvijek imalo nekog časnog učinka, izgledalo muževno i nordijski, kao živući prijekor protiv tipa čovjeka kojeg je Lothrop Stoddard nazvao "podčovjekom". (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 214)
  5. Rosenberg je napisao: "Mržnja prema Isusu kombinirana s neshvatljivim manjkom razumijevanja Isusa koja se vidi u djelima današnjeg židovstva gotovo bez maske i kulminira u sistemskom židovsko boljševičkom progonu kršćanstva u Rusiji stare su gotovo 2,000 godina. Ličnost Krista bila je najjača oluja protiv židovske prirode, koju je Židov uvijek osjećao i poznavao i samo je pretjerana kršćanska tolerancija mogla smatrati mogućim izgradnju mosta. Ne može biti mira između Krista i antikrista; može biti samo pobjednika." (Nemoral u Talmudu, Franz Eher Verlag, str.19)
  6. Rosenberg je napisao: "Iz opisa Isusa možemo odabrati vrlo različite odlike. Njegova ličnost često njegovu personu čini nježnom i žalosnom, ali, istovremeno, obmanjujućom i grubom. Ali uvijek ju podržava unutarnji plamen. U interesu je Rimske crkve bilo, zbog njezine pohlepe za moći, predstaviti potčinjenu pokornost kao esenciju Krista kako bi stvorili što više sluga ovom motiviranom 'idealu'. Ispraviti ovaj prikaz je dodatni neizbrisivi zadatak njemačkog pokreta obnove. Danas, Isus nam se čini kao samouvjereni gospodar u najboljem i najvišem smislu te riječi." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 604)
  7. Rosenberg je napisao: "Stoga Isus, unatoč svim kršćanskim crkvama, predstavlja temeljnu točku u našoj prošlosti. On je postao bog Europljana, ali, nerijetko se pojavljivao kao odbojno nakazan. (...) Ukoliko bi koncentrirani osjećaj ličnosti koji je izgradio gotičke katedrale i inspirirao Rembrandtove portete jasnije penetrirao u svijest javnosti, započeo bi novi val kulture. Ali, preduvjet za ovo je nadilaženje starih statutarnih vrijednosti 'kršćanskih' denominacija. (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 391)
  8. Rosenberg citira dr. Emila Junga referirajući se na izjave sirinskog kršćanskog propovjednika Efrema (IV. vijek): "Isusova majka bila je Danaćanka (to jest, osoba rođena u Danu), a njegov je otac bio Latin. Efrem smatra da to nije nečasno i dodaje: 'Isus tako vuče svoje korijene iz dvije od najvećih i najpoznatijih nacija, naime, od Sirijaca s majčine strane i Rimljana s očeve.'" (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 76)
  9. Rosenberg je napisao: "Herder je jednom zahtijevao da religija posvećena Isusu treba postati religija o Isusu. Tomu je težio i Chamberlain. Kompletno slobodan čovjek koji je inzutra raspolagao cjelokupnom kulturom našeg doba, pokazao je najdublji senzibilitet za nadljudsku jednostavnost Krista. Predstavio je Isusa kao ono što je on nekoć, čini se, bio: medijator između čovjeka i boga." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 623)
  10. Rosenberg je napisao: "Karakteristika rimskog kršćanstva jest da, gdjegod je moguće, eliminira ličnost svog osnivača kako bi na njezino mjesto stavila crkvenu strukturu vladavine svećenika." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 160)
  11. Rosenberg je napisao: "Antička germanska ideja boga jednako je nezamisliva bez duhovne slobode. Isus je također govorio o kraljevstvu nebeskom u nama. Snaga duhovne potrage pokazuje se već u svjetskom lutalici, Odinu, a može se vidjeti i u tragaču i vjerniku, Eckhartu, a vidimo ju i u svim velikanima od Luthera do Lagardea. Ova je duša također živjela i u prečasnom Tomi Akvinskom i u većini zapadnih crkvenih otaca." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 247)
  12. Rosenberg je napisao: "Onaj tko dobro promatra točno je primijetio da je dijete Isus Sikstinske Bogorodice "otvoreno herojski" u pogledu i stavu (Wölfflin). To je prikladno izraženo, osim što je izjavi nedostajao temelj oko toga zašto je navodna židovska obitelj imala herojski izgled. Ovdje su samo kompozicija i raspored boja, ne "inherentnost" i "posvećenost", determinirajući. Ovo su preduvjeti za uspjeh formativne volje, odnosno, rasnog ideala ljepote. Vidjeti na mjestu svijetlosmeđeg djeteta Isusa bijele puti plavocrno, čupavo, tamnoputo židovsko dijete bilo bi nemoguće. Jednako tako, ne možemo zamisliti Bogorodicu Židovku pored svetoga, čak i ako je potonji imao "plemenito lice" Offenbacha ili Disraelija." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 297)
  13. Rosenberg je napisao: "Židovska ideja 'sluge Božjeg', onoga koji dobiva milost od arbitrirajućeg, apsolutističkog boga, prešla je tako u Rim i Wittenberg, a može se pripisati Pavlu kao stvarnom tvorcu ove doktrine, što će reći da naše crkve nisu kršćanske već paulinske. Isus je neupitno hvalio bivanje jednim s bogom. To je bilo njegovo iskupljenje, njegov cilj. On nije propovijedao o patronizirajućem davanju milosti od strane svemogućeg bića pred kojim je čak i najveća ljudska duša predstavljala čisto ništavilo. Ova doktrina milosti prirodno je jako dobrodošla u svakoj crkvi. Ovakvom progrešnom interpretacijom crkva i njezini čelnici predstavili su se kao "božji izaslanici". Konsekventno, tako su mogli dobiti moć dijeleći milost svojim čarobnim rukama." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 237)
  14. Rosenberg je napisao: "Sada, zasigurno bismo mogli reći da je ljubav Isusa Krista bila ljubav čovjeka koji je svjestan aristokracije svoje duše i svoje snažne ličnosti. Isus je žrtvovao sebe kao gospodar, ne kao sluga. (...) I također, Martin Luther predobro je znao, kako je rekao, kada je netom prije smrti napisao 'Ove tri riječi, slobodan - kršćanin - Nijemac, za Papu i rimski sud nisu ništa više od običnog otrova, smrti, vraga i pakla. Oni ne mogu patiti zbog njih, čuti ih, ni vidjeti ih. Ništa neće proizaći iz toga, toliko je sigurno.'" (Protiv papinstva doniranog od strane đavla u Rimu, 1645.) (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 622)
  15. Rosenberg je napisao: "Sasvim ozbiljno, Kozmički Bog trebao bi biti identičan dubioznim duhovnim tvrdnjama Starog zavjeta! Hebrejski politeizam uzdignut je do modela monoteizma, a do luteranske teologije nije došlo nikakvo dublje znanje iz izvorne, veličanstvene arijevsko-perzijske ideje o svijetu i kozmičkom shvaćanju Boga. Uz to se pojavljuje i slavljenje Pavla, isoknski grijeh protestantizma, protiv kog se Lagarde, kao što znamo, napadnut od strane cjelokupne službene teologije svog doba, uzalud borio." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 11)
  16. Rosenberg je napisao: "Kolikogod bogat bio njezin talent, koliko god moćna i nadilazeća u svojim formama je bila, do danas, još uvijek nismo stvorili religijsku formu dostojnu nas: ni Franjo Asiški, ni Luther, ni Goethe, ni Dostojevski nisu osnivači religije za nas." (Mit dvadesetog vijeka, 1930., str. 441)

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]