Maks Fabiani

Izvor: Wikipedia
Maks Fabiani
Rođenje 29. april 1865.
selo Štanjel, (Nova Gorica), Austro-Ugarska[1]
Smrt 18. august 1962.
Gorica,  Italija
Nacionalnost furlansko/njemačko
Polje arhitektura
Pokret secesija
Djela Urania Beč
Narodni dom Trst

Maks Fabiani (* 29. april 1865. selo Štanjel (Nova Gorica), † 18. august 1962, Gorica) bio je austrougarski, talijanski i slovenski arhitekt i urbanist, furlanskog porijekla.

Biografija[uredi - уреди]

Maks Fabiani bio je dvanajesto (od njih 14) dijete furlanskog veleposjednika Antonija Fabianija i tršćanske aristokratkinje Charlotte von Kofler (porijeklom iz Tirola). Djetinstvo i osnovno školovanje proveo je u selu Štanjel (općina Nova Gorica) u Vipavskoj dolini. Kako je rođen u multietičnoj porodici, odmalena je govorio talijanski i njemački a u školi naučio slovenski,[2] nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju u Ljubljani a nakon toga studij arhitekture na Technische Hochschule u Beču (1883./84.-1889.)

Poslovna zgrada Portois & Fix u Beču

Nakon diplome zaposlio se kao asistent na Technische Hochschule u Grazu (1890.-1892.)[1] Nakon toga dobio je stipendiju i dvije godine proveo na studijskim putovanjima prokrstarivši cijelu Evropu i Malu Aziju od 1892. do 1894. Nakon povratka u Beč zaposlio se u birou tada slavnog secesijskog arhitekta Otta Wagnera u kojem je radio na izgradnji bečkog metroa od 1894. do 1896. Od 1896. do 1910. radi kao asistent kod profesora Karla Königa na Technische Hochschule u Beču, tad je i doktorirao 1902 kao prvi diplomant na visokogradnji na istom fakultetu. Od 1910. do 1917. radio je kao izvaredni profesor za ornamentiku i unutrašnju arhitekturu na Technische Hochschule, pred sam kraj rata 1917./18. imenovan je za redovnog profesora na Technische Hochschule, ali je 1918. napustio fakulet i Beč i vratio se u Goricu u tadašnju Kraljevinu Italiju gdje je preuzeo mjesto šefa biroa za obnovu Gorice[3], na tom mjestu radio je do 1922.[1] U Gorici je radio i na gimnaziji kao profesor historije umjetnosti (1924.-1927) a prihvatio se i duštvenog rada kao sekretar goričkog društva inženjera i arhitekata (1924.-1945.).[1] Pred kraj 1935. prihvatio je kanditaturu za predsjednika općine (podestà) svog rodnog Štanjela - u ime Partito Nazionale Fascista taj posao radio je i za vrijeme rata, uglavnom nastojeći da mu vojske ne oštete dvorac (do kojeg mu je bilo izuzetno stalo) i mjesto, tako da je kolaborirao sa svim zaraćenim stranama, pa i slovenskim partizanima.[4] Pri samom završetku rata preselio se ponovno u Goricu gdje je i umro 1962 u dubokoj starosti sa 97 godina.


Fabiani kao arhitekt[uredi - уреди]

Fabiani je od 1896.-1917. radio kao samostalni arhitekt u Beču, tad je napravio svoje najznačajnije projekte; potpuno u duhu bečke secesije Vilu Kellner (1896), Upravnu zgradu za trgovce namještja Portois & Fix (1899. -1901.), zgradu Artaria (1901. -1902.) i svoj najslavniji objekt Palaču Urania (1909.) Nakon ljubljanskog potresa 1895, pobjedio je na natječaju za novu regulatornu osnovu grada, tadašnjeg velikog austrijskog autoriteta za urbanizam - Camilla Sittea. Na osnovu njegova plana izgrađen je današnji historijski centar Ljubljane. U Ljubljani se sprijateljio sa tadašnjim gradonačelnikom Ivanom Hribarom, te izveo nekoliko većih objekata u Ljubljani, a uz njegovu pomoć i zgrade slovenskih Narodnih domova u Trstu i Gorici.

Nakon Prvog svjetskog rata preselio se u Goricu, gdje je radio na obnovi teško stradalog grada.[5] Pred početak Drugog svjetskog rata, potpuno se posvetio uređenju rodnog mjesta Štanjela, gdje je podigao općinski ured, osnovnu školu, ambulantu, kino i plesnu dvoranu u Casa del Fascio.

Nagrade i priznanja[uredi - уреди]

Rebublika Italija dodjelila mu je 10. februara 1951. Medalju za zasluge u kulturi i umjetnosti. Fabiania je 1952 predložio za doživotnog senatora tadašnji talijanski predsjednik vlade Alcide de Gasperi ali je to odbio zbog svojih poodmaklih godina (tad je imao 87) Grad Beč je 1984. u 11. bezirku (Simmering) imenovao jednu ulicu po njemu - Fabianistraße

Anegdote vezane uz Fabiania[uredi - уреди]

U intervjuju za talijansku reviju La Nazione, koji je objavljen tek 1966., Fabiani je izjavio, da je nešto prije prvog svjetskog rata u njegovu ateljeu u Beču radio Adolf Hitler, kojeg je on odpustio zbog netalentiranosti i slabog zalaganja na poslu.[6]

Palača Urania Beč -1909/1910.

Najznačajnija djela[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 Maks Fabiani, na portalu archINFORM (pristupljeno 9. 05. 2011.) ((de))
  2. Andrej Hrausky i Janez Koželj: Maks Fabiani : Dunaj, Ljubljana, Trst (Ljubljana: Cankarjeva založba, 2010)
  3. Fabiani kot mislec in človek, na portalu MMC RTV Slovenija (pristupljeno 9. 05. 2011.) ((sl))
  4. Marco Pozzetto: Max Fabiani, MGS PRESS S.a.s., Trieste (1998) str. 15.
  5. "Max Fabiani" Pozzetto Marco editore MSG 1998 Press str. 50,51
  6. Brigitte Hamann: Hitlers Wien, džepno izdanje, München, Zürich, 1998, str. 282.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]