Srednji Istok

Izvor: Wikipedia
Karta Srednjeg istoka

Srednji istok[napomena 1] jeste regija koja ugrubo obuhvata veći dio područja Zapadne Azije (isključujući Kavkaz i Egipat). Pojam Srednjeg istoka često se poistovjećuje kao sinonim Bliskog istoka, da bi se napravila distinkcija od pojma Daleki istok. Odgovarajući pridjev glasi srednjoistočni, a izvedena imenica srednjoistočnjak. Arapi, Perzijanci i Turci predstavljaju najveće etničke grupe u ovom području po broju stanovništva[1], dok Kurdi, Azeri, Kopti, Jevreji, Asirci, Somali, Ermeni i drugi narodi čine značajne manjine.

Historija Srednjeg istoka seže do prahistorijskih vremena, a to područje je općenito bilo glavni centar tadašnjih svjetskih događanja. Međutim, u kontekstu njegove drevne historije, češće se koristi pojam Bliski istok. Nekoliko najvećih svjetskih religija ima svoje porijeklo na Srednjem istoku, između ostalih judaizam, islam i kršćanstvo, kao i baha'i, mandaizam, druzi i brojna druga religijska usmjerenja. Srednji istok generalno uzevši ima vruću i suhu klimu, a nekoliko velikih rijeka omogućava navodnjavanje i poljoprivredu na ograničenom području kao što je delta Nila u Egiptu, slivno područje rijeka Eufrat i Tigris u Mezopotamiji koje najvećim dijelom pokriva područje poznato kao "plodni polumjesec". Veliki broj država ovog područja izlazi na Perzijski zaliv i ima ogromne rezerve sirove nafte, od koje suverene države Arapskog poluostrva imaju koristi zbog enormne zarade od njenog izvoza. U današnje doba, Srednji istok je ostao strateško, ekonomsko i političko osjetljivo područje svijeta.

Terminologija[uredi - уреди]

Pojam Srednjeg istoka koji se koristi na engleskom govornom području (Middle East)

Pojam Srednji istok potječe iz 1850-ih godina kad ga upotrebljava britansko ministarstvo za Indiju (India office).[2] Međutim, ulazi u širu upotrebu kad ga američki pomorski strateg Alfred Thayer Mahan koristi 1902[3] pri "opisu područja između Arabije i Indije".[4][5] Tokom ovog perioda Britansko i Rusko carstvo su se nadmetali za utjecaj na Centralnu Aziju, rivalstvo koje će kasnije biti poznato kao Velika igra. Mahan nije zapazio samo stratešku važnost područja, nego i njegovog centra - Perzijskog zaliva.[6][7] On je područje koje okružuje Perzijski zaliv nazvao Srednji istok, te ga je nazvao najvažnijim putem, poslije Sueskog kanala, nad kojim Britanija treba imati kontrolu da bi zadržala Ruse od napredovanja prema Britanskoj Indiji.[8] Mahan je ovaj pojam prvi put upotrijebio u svom članku "The Persian Gulf and International Relations" (Perzijski zaliv i međunarodni odnosi), objavljenom u septembru 1902. u britanskom žurnalu National Review.

Mahanov članak je ponovno objavljen i u The Timesu a slijedila je serija od 20 članaka u oktobru iste godine pod nazivom Srednjoistočno pitanje koju je napisao Ignatius Valentine Chirol. Tokom objavljivanja te serije članaka Sir Ignatius je proširio definiciju Srednjeg istoka gdje je obuhvatio ona područja Azije koja se protežu do granica Indije ili britanskih komandi koje dosežu do Indije.[9] Nakon završetka serije 1903. godine, novine The Times su prestale označavati ovaj pojam navodnicima.[10] Do Drugog svjetskog rata, bio je običaj da se područja sa centrom oko Turske i istočna obala Sredozemnog mora označava kao Bliski istok za razliku od Dalekog istoka čiji je centar Kina,[11] tako da je pojam Srednjeg istoka podrazumijevao područje od Mezopotamije do Burme, odnosno područje između Bliskog i Dalekog istoka. Kasnih 1930tih, Britanci su osnovali Komandu za Srednji istok sa sjedištem u Kairu za svoje vojne snage u području. Nakon tog vremena, pojam Srednji istok dobio je šire značenje u Evropi i SAD, kao naprimjer osnivanje Instituta za Srednji istok u Washingtonu 1946. godine.[12]

Kritke i upotreba[uredi - уреди]

Upotreba pojma Srednjeg istoka se smatra isuviše eurocentričnom.[13][14] U mnogim zapadnoevropskim jezicima, danas se ovaj pojam koristi u većini akademskih i medijskih izvora, a koriste ga i neevropljani. Riječ srednji doveo je do određenih nedoumica zbog promjene definicije pojma tokom vremena. Prije Prvog svjetskog rata u engleskom jeziku koristio se pojam Near East (bos. Bliski istok) kojim se označavalo područje Osmanlijskog carstva i Balkana, dok se tadašnji pojam Srednjeg istoka označavao područje Irana, Kavkaza, Afganistana, Srednje Azije i Turkmenistana. Nasuprot tih pojmova, Daleki istok je označavao države Istočne Azije (npr. Kina, Japan, Tajvan, Koreja, Hong Kong itd.).

Nakon propasti Osmanlijskog carstva 1918. godine, Bliski istok se polahko počeo gubiti iz upotrebe u engleskom jeziku, dok je Srednji istok počeo obuhvatati novostvorene države islamskog svijeta. Međutim, korištenje pojma Bliski istok ostalo je u nekim akademskim disciplinama, uključujući arheologiju i drevnu historiju, gdje opisuje područje identično pojmu Srednjeg istoka, a koji se ne koristi u ovim naukama.

Međutim, u brojnim jezicima pojam Srednjeg istoka se preklapa sa engleskim pojmom Near East te se često koristi kao sinonim. Prva zvanična upotreba pojma Srednji istok od strane vlade SAD bila je 1957. godine u Einsenhowerovoj doktrini, koja se odnosila na Suesku krizu. Tadašnji državni sekretar John Foster Dulles definirao je Srednji istok kao "područje koje leži između Libije (uključujući i nju) na zapadu i Pakistana na istoku, Sirije i Iraka na sjeveru i Arapsko poluostrvo na jugu, dodajući tom području još i Sudan i Etiopiju".[11] U preporuci američkog State Departmenta 1958. godine stoji da se pojmovi Near East (doslovno Bliski istok) i Middle East (Srednji istok) mogu uzeti kao sinonimi, koji definiraju područje koje uključuje samo Egipat, Siriju, Izrael, Liban, Jordan, Irak, Saudijsku Arabiju, Kuvajt, Bahrein i Katar.[15]

Drugi jezici[uredi - уреди]

Na njemačkom govornom području pojam Naher Osten (Bliski istok) i dalje je u širokoj upotrebi. Danas međutim zbog sve većeg utjecaja engleskih tekstova i medija pojavljuje se i pojam Mittlerer Osten, mada ima drugačije značenje. Na ruskom Ближний Восток (Bližnij Vostok), bugarskom Близкия Изток, poljskom Bliski Wschód i južnoslavenskim jezicima Bliski istok, i dalje je ostao jedini odgovarajući pojam za ovo područje. Međutim, neki jezici imaju i ekvivalent engleskom pojmu Middle East poput francuskog Moyen-Orient, švedskog Mellanöstern, španskog Oriente Medio ili Medio Oriente i italijanskog Medio Oriente.

Definicija pojma u engleskom govornom području[uredi - уреди]

Na engleskom govornom području, kao i u još nekim zemljama Zapadne Evrope, sljedeće države su obuhvaćene pojmom Srednji istok, a koji odgovara Zapadnoj Aziji, isključujući područje Kavkaza, grčkog dijela Kipra a uključujući Egipat.

Karakteristike[uredi - уреди]

U zapadnom svijetu Srednji istok se općenito smatra pretežito islamskom arapskom zajednicom. Ipak ovo područje obuhvaća mnoge različite kulturne i etničke grupe, uključujući Arape, Asirce, Azerijce, Berbere, Kaldejce, Druze, Grke, Židove, Kurde, Maronite, Perzijance i Turke. Oni nisu međusobno toliko slični koliko se to pretpostavlja. Glavne jezične grupe uključuju: arapski, asirski (također poznat kao aramejski ili sirijski), hebrejski, perzijski, kurdski i turski. Odgovarajući pridjev je srednjoistočni, a izvedena imenica je Srednjoistočnjak.

Većina zapadnih definicija "Srednjeg istoka" — i u utvrđenim referentnim knjigama i u uobičajenoj uporabi — definira regiju kao 'države u jugozapadnoj Aziji od Irana (Perzije) do Egipta'. Egipat se zajedno sa Sinajskim poluotokom u Aziji obično smatra dijelom 'Srednjeg istoka', iako većina zemlje leži geografski u sjevernoj Africi. Budući da nisu povezane s Azijom, međunarodni mediji sve više nazivaju Libiju, Tunis i Maroko sjevernoafričkim državama — nasuprot srednjoistočnim zemljama (od Irana do azijskog dijela Egipta).

Jedna od široko korištenih definicija "Srednjeg istoka" je definicija zrakoplovne industrije koju provodi IATA-ina organizacija za standarde. Ta definicija — od početka 2006 — uključuje Bahrein, Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jemen, Jordan, Katar, Kuvajt, Libanon, Oman, Palestinski teritorij, Saudijsku Arabiju, Sirijsku Arapsku Republiku, Sudan i Ujedinjene Arapske Emirate. [1] Ova se definicija koristi diljem svijeta u određivanju cijena letova i taksenih obračuna za putnike i teret.

Istorija[uredi - уреди]

Srednji istok općenito nalazi se na raskršću puteva između Eurazije i Afrike te Sredozemnog mora| i Indijskog okeana. On je duhovni centar i mjesto odakle su se mnoge svjetske religije proširile širom svijeta; između ostalih islam, kršćanstvo, judaizam, maniheizam, zoroastrizam, baha'i i druge. Tokom svoje duge i burne historije, Srednji istok je jedan od najvećih centara svjetskih događanja, ali je istovremeno i vrlo osjetljivo političko, vojno, strateško i ekonomsko područje.

Najstarije svjetske civilizacije, Mezopotamija (Sumer, Akkad, Asirija i Babilon) te drevni Egipat, potječu iz područja Plodnog polumjeseca i doline Nila. Njih su slijedile civilizacije Hitita, starih Grka i drugi narodi u Maloj Aziji, Elam u prediranskoj Perziji, kao i civilizacije na području Levanta poput Ebla, Kanaana, Aramejaca, Feničana i drugih. Osim njih značajno mjesto u svjetskoj historiji zauzimaju i Perzijanci na području današnjeg Irana te sjevernoafričke Fenicija i Kartaga. Prvo carstvo koje je ujedinilo cijeli Srednji istok bilo je Neoasirsko carstvo, zatim Ahemenidsko, te nakon njega Makedonsko carstvo, a u nešto manjoj mjeri i Iransko carstvo (tačnije Parti i Sasanidsko carstvo). Kasnije su ovo područje osvojila dva velika carstva: prvo Rimsko a nakon njega Bizantija. Nakon sloma Bizantije, na području Arapskog poluostrva javlja se Arapski halifat nakon čega počinje zlatno islamsko doba kada Arapi osvajaju cijelu regiju u 7. vijeku ujedinjujući cijeli Srednji istok i kreirajući dominantni arapski i islamski identitet koji je, u većoj ili manjoj mjeri, ostao sačuvan do danas. U kasnijim vijekovima, na ovom području smijenila su se carstva Mongola, Seldžuka, Osmanlija i Safavida, a naposlijetku veći dio regije potpada pod britansku kolonijalnu upravu.

Moderni Srednji istok počinje nakon Prvog svjetskog rata, kada je poraženo Osmanlijsko carstvo, koje je bilo na strani Centralnih sila, a Britanci i njihovi saveznici su teritorije Osmanlijskog carstva podijelili na brojne nacije i države, prvobitno pod francuskim i britanskim mandatima. Drugi odlučujući događaj u ovoj transformaciji uključuje osnivanje države Izraela 1948. godine i kasnije povlaćenje evropskih sila, u prvom redu Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske do kraja 1960tih. Njihov utjecaj je jednim dijelom zamijenjen rastućim utjecajem SAD-a od 1970tih do danas.

U 20. vijeku, područje je dobilo novi strateški i ekonomski značaj otkrivanjem ogromnih zaliha sirove nafte. Masovna proizvodnja i eksploatacija nafte počela je oko 1945. sa najvećim zalihama u Saudijskoj Arabiji, Iranu, Kuvajtu, Iraku i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.[17] Procijenene zalihe nafte, naročito u Saudijskoj Arabiji i Iranu su među najvišim u svijetu, a u sastavu međunarodnog naftnog kartela OPEC dominiraju države sa Srednjeg istoka.

Tokom Hladnog rata, Srednji istok je bio pozornica ideološke borbe između tadašnje dvije supersile i njihovih saveznika; na jednoj strani bili su to NATO i SAD, te Sovjetski savez i članice Varšavskog pakta sa druge. Svi oni su se takmičili u povećaju svog utjecaja na regionalne saveznike. Naravno, pored političkih razloga također je bio prisutan i ideološki konflikt između ova dva sistema. U situaciji kada je zapadni svijet ovisio o velikim količinama nafte, SAD i zapadni saveznici su se grčevito borili da odmaknu arapski svijet od sovjetskog utjecaja.[18] Tokom 20. i 21. vijeka, ovo područje je prolazilo kroz periode relativnog mira prekidane sa periodima velikih ratova i konflikta.

Demografija[uredi - уреди]

Različite etničke i religijske grupe prisutne na Srednjem istoku, 19. vijek

Srednji istok je danas domovina brojnim starosjedilačkim etničkim grupama; ovdje, između ostalih, žive: Arapi, Turci, Perzijanci, Baluči, Paštuni, Luri, Mandejci, Tati, Jevreji, Kurdi, Somalci, Asirijanci, Egipćani, Kopti, Ermeni, Azeri, Maltežani, Čerkezi, Grci, Turkmeni, Šabaki, Jezidi, Gruzijci, Romi, kavkaski narodi, Samarićani i drugi.

Migracije[uredi - уреди]

Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije, širom svijeta postoji oko 13 miliona migranata iz prve generacije koji su porijeklom iz arapskih država, od čega 5,8 miliona živi u drugim arapskim državama. Izbjeglice iz arapskih država doprinose velikom kretanju ljudi i novca u ovom poručju te tako značajno promoviraju regionalni razvoj. Arapske države su tokom 2009. primile ukupno 35,1 milijardu US dolara doznaka poslanih u Jordan, Egipat i Liban iz drugih arapskih država, što je od 40 do 190% više nego prihodi od trgovine između njih i drugih arapskih država.[19] U Somaliji, somalijski građanski rat je znatno povećao brojnost somalijske dijaspore, kada su mnogi visokoobrazovani Somalijci napustili državu, našavši utočište u Evropi, Sjevernoj Americi i nekim bliskoistočnim državama. Nearapske srednjoistočne države poput Turske, Izraela i Irana su također subjekt važnih migracijskih dinamika.

Određeni udio tih migracija iz arapskih država dešava se zbog toga što se neke etničke i religijske manjine suočavaju sa rasnim ili religijskim progonima, a često se tu radi o nearapima, Irancima ili Turcima. Veliki broj Kurda, Jevreja, Asiraca, Grka i Ermena kao i nekih drugih manjih naroda, napustili su Iran, Irak, Siriju i Tursku zbog tih i drugih razloga. U Iranu, pripadnici mnogih religijskih manjina kao što su kršćani, baha'i i zoroastrijanci su, navodno, napustili zemlju od islamske revolucije 1979. godine.

Jezici[uredi - уреди]

Pet najvećih jezika prema broju govornika na Srednjem istoku su arapski, perzijski, turski, berberski i kurdski jezik. Arapski i berberski jezici predstavljauju afro-azijsku porodicu jezika. Perzijski i kurdski pripadaju indoevropskoj porodici jezika, dok turski jezik pripada turskoj porodici jezika. Osim njih, oko 20 jezika manjina se također govori na Srednjem istoku.

Arapski jezik (sa svim svojim dijalektima) je najviše rasprostranjen i najviše se govori na Srednjem istoku, a zvaniči je jezik u svim sjeveroafričkim državama i većini zapadnoazijskih država. Također se arapskim govori i u nekim susjednim područjima uglavnom obližnim srednjoistočnim nearapskim državama. On je član semitske grane afro-azijskih jezika.

Perzijski jezik je drugi najveći jezik po broju govornika. Iako je uglavnom vezan za Iran i neke pogranične oblasti susjednih zemalja, ova država je jedna od najveća u regiji i ima veoma brojno stanovništvo. Perzijski pripada indo-iranskoj grani indoevropske porodice jezika.

Treći najrasprostranjeniji jezik na Srednjem istoku je turski, uglavnom korišten u Turskoj, a koja je također i jedna od najvećih i najmnogoljudnijih država regije. Turski se također govori i u područjima okolnih zemalja. On je član turske porodice jezika, koji svoje porijeko vode iz centralne Azije.

Drugi jezici koji se govore u ovom području uključuju semitske jezike poput hebrejskog i mezopotamsko aramejske dijalekte kojima uglavnom govore Asirci i Mandejci. Također se mogu čuti ermenski, azerbejdžanski, somalski i berberski jezik. Berberski se govori širom sjeverne Afrike. Nešto manji jezici su čerkeski, brojni manji iranski jezici, kurdski jezik, romski, gruzijski, grčki i brojni moderni južnoarapski jezici. Malteški jezik je također lingvistički i geografski pretežno srednjoistočni jezik.

Ekonomija[uredi - уреди]

Srednjoistočne ekonomije su dosta različite i kreću se od izuzetno siromašnih (poput Palestine i Jemena) do ekstremno bogatih država (poput Katara i UAE). Prema podacima iz 2007. koje je objavila CIA u World Factbook, sve države Srednjeg istoka su zadržale pozitivnu stopu ekonomskog rasta. Prema objavljenoj bazi podataka Svjetske banke o svjetskim razvojnim pokazateljima na dan 1. juli 2009. tri najveće srednjoistočne ekonomije u 2008. godini bile su Turska (794,23 milijarde US$), Saudijska Arabija (467,6 milijardi US$) i Iran (385,14 milijardi US$), po veličini nominalnog BNP.[20] Prema pokazateljima nominalnog BNP po glavi stanovnika, najveće ekonomije su Katar (93.204 US$), UAE (55.028 US$), Kuvajt (45.920 US$) i Kipar (32.745 US$).[21]

U pogledu BNP po paritetu kupovne moći najveće ekonomije Srednjeg istoka su Turska (1.028,9 milijardi US$), Iran (839,4 milijardi US$) i Saudijska Arabija (589,5 milijardi US$).[22] Kada se uzme prihod po glavi stanovnika (prema paritetu kupovne moći), najviše rangirane države su Katar (86.008 US$), UAE (38.894 US$), Bahrein (34.662 US$) i Kipar (29.853 US$). Najslabija ekonomija, mjereno po prihodu po stanovniku (prema paritetu kupovne moći) je Palestina sa samo 1.100 US$. Nezaposlenost je enormno visoka u većini država Srednjeg istoka, naročito među mlađim osobama starosti od 15 do 29 godina, demografski predstavljajući 30% ukupnog stanovništva regije. Ukupna regionalna stopa nezaposlenosti u 2005. godini, prema podacima Međunarodne organizacije rada, bila je 13,2%.[23]

Ekonomska struktura država Srednjeg istoka je dosta različita u smislu da su neke države ovise o izvozu isključivo nafte i naftnih derivata (kao što su Saudijska Arabija, UAE i Kuvajt), dok druge imaju vrlo raznoliku ekonomsku bazu (poput Kipra, Izraela, Turske i Egipta). Industrije srednjoistočne regije uključuju, između ostalih, naftu i proizvode od nafte, poljoprivredu, pamuk, stočarstvo, proizvodnju tekstila i proizvoda od kože, medicinskih instrumenata, proizvodnju vojne opreme i druge. Bankarstvo je također jedan od važnih sektora ovih ekonomija, naročito u UAE i Bahreinu (islamsko bankarstvo).

Uz izuzetke Kipra, Turske, Egipta, Libana i Izraela, turizam je relativno nerazvijena grana privrede u ovim zemljama, jednim dijelom zbog društveno konzervativne prirode regije kao i zbog čestih političkih kriza i nestabilnosti u mnogim dijelovima Srednjeg istoka. Međutim, odnedavno države kao što su Bahrein, Jordan a naročito UAE počeli su privlačiti sve veći broj turista zbog poboljšanja turističke ponude i slabljenja stroge politike u vezi turizma.

Granice[uredi - уреди]

Srednji istok definira kulturno područje, pa stoga nema precizne granice. Najuobičajenija i jako proizvoljna definicija uključuje: Bahrein, Cipar, Egipat, Tursku, Iran (Perziju), Irak, Izrael, Jordan, Kuvajt, Libanon, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Siriju, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen, Zapadnu obalu i Pojas Gaze.

Iran se često smatra istočnom granicom, a Afganistan i zapadna Pakistan se često ubrajaju zbog svojeg bliskog odnosa (etnički i religijski) s većom grupom iranskih naroda kao i povijesnih veza sa Srednjim istokom, uključujući dijelove raznih carstava koja su se prostirala u regiji. Značajna carstva osnovali su među ostalima Perzijanci i Arapi. Afganistan, Tadžikistan i zapadni Pakistan (Baluchistan i sjeverozapadna granična provincija) dijele bliske kulturne, lingvističke i povijesne veze s Iranom i također su dio Iranske visoravni, dok je iranski odnos s arapskim državama utemeljen više na religiji i geografskoj blizini. Kurdi, druga grupa iranskog jezičnog ogranka, najveća su etnička grupa na Srednjem istoku bez vlastite države.

Iako se često smještaju izvan okvira Srednjeg istoka, Sjeverna Afrika ili Magreb nemaju jake kulturne i lingvističke veze s regijom, a povijesno su dijelili mnoge događaje koji su oblikovali mediteransku i srednjoistočnu regiju. Te događaje potaknuli su fenička kolonija Kartaga, grčko-rimska civilizacija, te muslimansko arapsko-berbersko i Otomansko Carstvo. Magreb se ponekad uključuje, a ponekad isključuje iz Srednjeg istoka od medija i u neformalnoj uporabi. Većina akademika ipak nastavlja identificirati sjevernu Afriku kao geografski dio Afrike, ali uz blisku povezanost s jugozapadnom Azijom u terminima politike, kulture, religije, jezika, povijesti i genetike. To se može usporediti s ostalim sličnim primjerima poput Tasmanije i Newfoundlanda koji geografski ne pripadaju Europi, ali dijele mnogo osobina sa sjeverozapadnom i sjevernom Europom. Madagaskar je jednako tako u određenom smislu bliži jugoistočnoj Aziji nego jugoistočnoj Africi.

Iako se često grupiraju u jugozapadnu Aziju na osnovi geografske blizine i kontinuiteta, Kavkaz, Cipar i Turska se općenito smatraju dijelom Europe u kulturnom i političkom smislu zbog svojih povijesnih i nedavnih političkih veza s tom regijom. Armenija i Cipar, primjerice, iako se nalaze geografski vrlo blizu Srednjeg istoka, posjeduju dva važna kriterija koji ih povezuju više s Europom nego sa Srednjim istokom: njihov nacionalni identitet koji kombinira indo-europsku lingvističku pozadinu i većinu stanovništva koja pristaje uz kršćanstvo. Ti čimbenici ne odgovoraju karakteristikama srednjoistočnih zemalja koji imaju samo jednu osobinu (indo-europski jezici, primjerice, dominiraju Iranom i Afganistanom) ili drugu (Libanon je jedina zemlja koja ima kršćansku većinu, iako i to ostaje jednako spekulativno). Turska ne posjeduje nijednu od tih europskih osobina, ali ima duboku povijesnu (i prema genetskom istraživanju DNA) povezanost s Europom pošto je bila sjedište Bizantinskog i Otomanskog Carstva koja su se prostirala u Europi. Kao buduća članica Europske unije i dugogodišnja članica NATO-a, Turska je prihvatila sekularne osobine koje dominiraju Europom, a odbacila je mnoge veze sa Srednjim istokom uz iznimku islamske religije. Gruzija i Azerbajdžan su proživjeli korjenitu promjenu tijekom vlasti Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza, a više se smatraju 'europskim' nego 'srednjoistočnim' zemljama. Ove se dvije zemlje općenito vide kao regionalni blok kavkaske regije.

Srednjoazijske zemlje iz bivšeg sovjetskog bloka također pokazuju u različitim stupnjevima sklonost i povijesne veze sa Srednjim istokom, ali ni na jedan uniformirani način. Dok južne države Turkmenistan, Uzbekistan i Tadžikistan prikazuju mnoge kulturne, povijesne i sociopolitičke sličnosti sa Srednjim istokom, Kazahstan i Kirgistan su primjeri zabačenijih i mješovitih kultura. Zbog toga su ove države viđene kao euroazijske (na načine slične s Kavkazom), a njihova ih je ruska/sovjetska prošlost odijelila na različite načine od Srednjeg istoka. Kasnije je uslijedio pokret za ponovnu uspostavu veza s regijom (npr. u Tadžikistanu je utemeljen na etno-lingvističkim sklonostima s Iranom i Afganistanom). Poput Kavkaza i Turske, srednja Azija ima jake sekularne i 'zapadnjačke' sklonosti koje su ostavština Sovjetskog Saveza. To bi se moglo preokrenuti s nedavnim promjenama prema povijesno-kulturnoj renesansi i ponovnom izbijanju islamskog identiteta koji su desetljećima potiskivale sovjetske vlasti.

Država Izrael također predstavlja jedinstvenu fuziju europskih i srednjoistočnih značajki, a zbog geografskog kontinuiteta s Levantom i većinskim stanovništvom koje je pretežno srednjoistočno (uključujući sefardičke Židove, Sabre, izraelske Arape, itd.) možda dijeli više sličnosti sa svojim susjedima nego što je to odmah vidljivo iz medijske pokrivenosti.

Promjene u značenju tijekom vremena[uredi - уреди]

Sve do Drugog svjetskog rata bilo je uobičajeno nazivati istočnu obalu Mediterana Bliskim istokom. Srednji istok je tada označavao područje od Mezopotamije do Burme odnosno područje između Bliskog i Dalekog istoka. Značenje Srednjeg pojma u ovom članku promijenilo se (u engleskom jeziku) tijekom rata vjerojatno pod utjecajem antičke ideje Sredozemnog mora kao "mora u sredini".

Eurocentrizam[uredi - уреди]

Budući da su termin Srednji istok skovali Europljani, mnogi su ga kritizirali zbog percipiranog eurocentrizma [2]. Danas termin koriste jednako Europljani kao i ostali, za razliku od sličnog termina Mašrek koji se isključivo koristi u kontekstu arapskog jezika. Iz perspektive zapadne Europe regija se nalazi na istoku, dok Indijcu regija leži na zapadu, a Rusu na jugu. Oznaka Srednji je također dovela do zbrke u promjenama definicije. Prije Prvog svjetskog rata Bliski istok se koristio u engleskom jeziku za označavanje Balkana i Otomanskog Carstva, dok je Srednji istok označavao Perziju, Afganistan, te srednju Aziju, Turkistan i Kavkaz. Nasuprot tome, Daleki istok se odnosio na zemlje istočne Azije, tj. Kinu, Japan, Koreju, Hong Kong, Tajvan itd. Kritike ovih termina obično predlažu uporabu alternativnog termina poput "zapadne Azije".

Nestankom Otomanskog Carstva 1918. godine Bliski istok je uvelike izašao iz uobičajene uporabe u engleskom jeziku, dok se Srednji istok počeo primjenjivati na novonastale države islamskog svijeta. Uporaba termina Bliski istok ipak se održala u raznim akademskim disciplinama, uključujući arheologiju i antičku povijest u kojima opisuje područje identično s terminom Srednji istok koji se ne koristi u tim disciplinama (vidi Antički Bliski istok). Ukratko, termin Srednji istok je stekao popularnost kada je britanski/francuski dio svijeta koristio taj termin. U njemačkom jeziku termin Naher Osten (Bliski istok) je još uvijek u uobičajenoj uporabi, a u ruskom jeziku pojam Ближний Восток (Bliski istok) predstavlja jedini odgovarajući termin za regiju.

U hrvatskom jeziku značenje pojma Bliski istok odgovara području jugozapadne Azije, tj. području koje je na sjeveru omeđeno Turskom, na jugu Arapskim morem, na zapadu Egiptom, a na istoku Iranom. Najčešća definicija Srednjeg istoka obuhvaća zemlje od Irana do istočne Azije, tj. od Bliskog do Dalekog istoka.

Kritike eurocentrizma povezane su naravno s činjenicom da su 'istok' i 'zapad' definirani prema geografskoj dužini odnosno prema nultom ili griničkom meridijanu, pa su stoga inherentno eurocentrične. Rezultat toga je britanski kartografski standard kojeg je široko prihvatila Međunarodna meridijanska konferencija 1883. godine.

Neizravni prijevodi[uredi - уреди]

U ostalim europskim jezicima postoje termini slični Bliskom i Srednjem istoku, no budući da su to relativni pojmovi, značenja ovise o zemlji, pa se općenito razlikuju od engleskih termina. Vidi kao primjere fr:Proche-Orient, fr:Moyen-Orient, de:Naher Osten, ru:Ближний Восток.

Slični termini[uredi - уреди]

Nedostatak preciznosti u određivanju granica Srednjeg istoka je na određen način prednost, jer se može koristiti za opisivanje raznih kulturnih i političkih kriterija. Ta neodređenost u definiciji dovela je do nastanka alternativnih neutralnih termina poput jugozapadne i zapadne Azije. Te termine najviše koriste međunarodne organizacije i pokreti, a u Indiji ih najčešće koriste vlada i mediji. Pojam Arapski svijet nije istoznačan termin za Srednji istok, iako pokriva većinu istog područja. Azijski se dio [[arapski svijet|arapskog svijeta (uključujući samu Arabiju) naziva Mašrek. "Srednji istok-Sjeverna Afrika" (MENA) ponekad se koristi za obuhvaćanje zone od Maroka do Irana, a također se povremeno naziva Veliki Srednji istok. Taj se termin ponekad koristi za označavanje čitavog područja od Sahare do Mediterana u Africi, a u Aziji zapadno od Kine i Indije, te južno od Rusije. Termin koriste neki povjesničari koji se bave raznim carstvima i civilizacijama (uključujući mediteransku grčko-rimsku i perzijsku civilizaciju kao i ogromne arapske kalifate, te regije gdje su muslimanski Turci rano uspostavili svoju vlast). On obuhvaća na zapadu sjevernu Afriku i Tursku sve do Pakistana i Afganistana na istoku. Termin 'Veliki Srednji istok' ostaje u uporabi grupacije G8, američkog State Departmenta [3], te raznih akademskih institucija poput Srednjoistočnog instituta. [4]

Sukobi[uredi - уреди]

Regija je danas karakterizirana jakim političkim napetostima poput pitanja Kurdistana, izraelsko-palestinskog sukoba, pitanja prava na vodne resurse, te brojnih manjih, ali jednako važnih pitanja poput sirijske prisutnosti u Libanonu, graničnih sporova između Sirije i Turske, Egipta i Sudana, te Jemena i Saudijske Arabije. Također su važna građanska prava religijskih manjina u Iraku i Bahreinu, te sigurnost kršćana u Egiptu.

Geografija[uredi - уреди]

Glavni članak: Geografija Azije

Regije Srednjeg istoka[uredi - уреди]

Glavni članak: Srednjoistočne regije

Vidite još[uredi - уреди]

Napomene[uredi - уреди]

  1. arap.: الشرق الأوسط, Ašark el-Avsṭ; armen.: Միջին Արևելք, Merdzavor Arevelk’; azerb.: Orta Şərq; gruz.: ახლო აღმოსავლეთი, akhlo aghmosavleti; hebr.: המזרח התיכון, Ha'Mizrah Ha'Tihon; kurd.: Rojhilata Navîn; perz.: خاورمیانه, hāvar-mijāneh; tur.: Orta Doğu

Reference[uredi - уреди]

  1. Ethnic Groups of Africa and the Middle East: An Encyclopedia. http://books.google.nl/books?id=SPBfnT_E1mgC&pg=PA16&lpg=PA16&dq=main+ethnic+groups+in+the+middle+east&source=bl&ots=uGb8t7Re3p&sig=wlU7EbnyjrI4FHgw5H2WTeJvePI&hl=nl&sa=X&ei=JHCDU_HgMInHOeCGgLgK&ved=0CDAQ6AEwADgU#v=onepage&q=Turks&f=false. pristupljeno 26. maja 2014. 
  2. Beaumont, Blake & Wagstaff 1988, p. 16.
  3. Koppes, CR (1976). "Captain Mahan, General Gordon and the origin of the term "Middle East"". Middle East Studies 12: 95–98.  DOI:10.1080/00263207608700307
  4. Lewis, Bernard (1965). The Middle East and the West. str. str. 9. 
  5. Fromkin, David (1989). A Peace to end all Peace. str. str. 224.. ISBN 0-8050-0857-8. 
  6. Melman, Billie, Companion to Travel Writing, 6 The Middle East/Arabia, Collections Online, Cambridge, http://cco.cambridge.org/extract?id=ccol052178140x_CCOL052178140XA010. pristupljeno 8. januar 2006 .
  7. Palmer, Michael A. Guardians of the Persian Gulf: A History of America's Expanding Role in the Persian Gulf, 1833–1992. New York: The Free Press, 1992. ISBN 0-02-923843-9 str. 12–13.
  8. Laciner, Dr. Sedat. "Is There a Place Called ‘the Middle East’?", "The Journal of Turkish Weekly", 2. juni 2006. Pristupljeno 10. januar 2007.
  9. Adelson 1995, p. 24.
  10. Adelson 1995, p. 26.
  11. 11.0 11.1 Davison, Roderic H. (1960). "Where is the Middle East?". Foreign Affairs 38 (4): 665–75.  DOI:10.2307/20029452
  12. Held, Colbert C. (2000). Middle East Patterns: Places, Peoples, and Politics. Westview Press. str. str. 7. ISBN 0-8133-8221-1. 
  13. "Redrawing American Cartographies of Asia". http://commposite.uqam.ca/videaz/docs/elshen.html. pristupljeno 12.1.2007. 
  14. "The Middle East, in whose world?". http://www.smi.uib.no/pao/hanafi.html. pristupljeno 12.1.2007. 
  15. "'Near East' is Mideast, Washington Explains", The New York Times, 14. august 1958.
  16. The World Factbook. Cia.gov. Pristupljeno 29. jula 2013.
  17. Goldschmidt (1999), str. 8
  18. Louise, Fawcett. International Relations of the Middle East. Oxford University Press, New York, 2005
  19. "IOM Intra regional labour mobility in Arab region Facts and Figures (engl.)" (PDF). http://www.egypt.iom.int/Doc/IOM%20Intra%20regional%20labour%20mobility%20in%20Arab%20region%20Facts%20and%20Figures%20(English).pdf. 
  20. The World Bank: World Economic Indicators Database. GDP (Nominal) 2008. Podaci za 2008.
  21. Podaci se odnose na 2008. World Economic Outlook Database-October 2009, Međunarodni monetarni fond. Pristupljeno 1. oktobra 2009.
  22. The World Bank: World Economic Indicators Database. GDP (PPP) 2008. Podaci za 2008.
  23. "Unemployment Rates Are Highest in the Middle East". http://www.ppionline.org/ppi_ci.cfm?knlgAreaID=108&subsecID=900003&contentID=254026. 

Literatura[uredi - уреди]

  • Beaumont, Peter; Gerald H. Blake; J. Malcolm Wagstaff (1988). The Middle East: A Geographical Study. David Fulton. ISBN 0-470-21040-0. 
  • Adelson, Roger (1995). London and the Invention of the Middle East: Money, Power, and War, 1902-1922.. Yale University Press. ISBN 0-300-06094-7. 
  • Anderson, R; Seibert, R; Wagner, J. (2006). Politics and Change in the Middle East (8th izd.). Prentice-Hall. 
  • Barzilai, Gad; Aharon, Klieman; Gil, Shidlo (1993). The Gulf Crisis and its Global Aftermath. Routledge. ISBN 0-415-080029. 
  • Barzilai, Gad (1996). Wars, Internal Conflicts and Political Order. State University of New York Press. ISBN 0-7914-2943-1. 
  • Goldschmidt, Arthur Jr (1999). A Concise History of the Middle East. Westview Press. ISBN 0-8133-0471-7. 
  • Cressey, George B. (1960). Crossroads: Land and Life in Southwest Asia. Chicago, IL: J.B. Lippincott Co. xiv, 593 p., ill. with maps and b&w photos.
  • Freedman, Robert O. (1991). The Middle East from the Iran-Contra Affair to the Intifada, in series, Contemporary Issues in the Middle East. 1st ed. Syracuse, NY: Syracuse University Press. x, 441 p. ISBN 0-8156-2502-2 pbk.

Vanjske veze[uredi - уреди]