Slovenska književnost

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Slovenska književnost, naziv za sva književna djela Slovenaca, južnih Slavena naseljenih u istočnim Alpama i sjevernom jadranskom primorju, nastala na slovenskom jeziku[1]

Srednji vijek[uredi - уреди | uredi kôd]

Prave slovenske književnosti nemamo do Trubara. Do tada imamo dosta povijesti. Prvi pisani trag slovenskog jezika je molitva napisana u tzv. Brižinskim spomenicima. Rukopis je sastavljen negdje između 972. i 1039. u dolini rijeke Möll a nosi ime po gradu Freisingu, gdje je nekad bila jedna od najmoćnijih biskupija na prostorima današnje Bavarske i Austrije. Grad München će tek 1158. osnovati vojvoda Saksonije Henrik III. Potom, pored Brižinskih spomenika, imamo nekoliko drugih dokumenata od 12. do 15. stoljeća koji nam svjedoče o postojanju i razvitku narodnog slovenskog jezika koji se koristio na tlu istočnih Alpa: Rateški rokopis, Celovški rokopis, Stiški rokopis, Videnski rokopis, Černjejski rokopis, Starogorski rokopis. Često se radi o molitvama ili homilijama koje su svećenici zapisivali na lokalnom slavenskom jeziku kojim se narod služio da bi ih pokrstili.
U godinama 1130–1144 Gebhard I. Savinjski pojavljuje se kao grof u Savinjskoj dolini. Od njega počinje dinastija Celjskih grofova, najuticajnija plemićka obitelj na ovim prostorima. U rukopisu Nomina defunctorum (1161.) znamo o postojanju Ljubljanske tvrđave, koja vjerojatno nastaje početkom stoljeća kao Castrum Leibach, vezan za Akvilejsku patrijaršiju. Bitna povijesna promjena dešava se 1273. godine kada grof Rudolf postaje Njemačko-rimski kralj da bi 1282. godine darovao svojim sinovima u nasljedsvto zemlje Koruške (Kärnten) i Marcae Vindicae (tj. Slovenska krajina ili Dolenjska). Nekoliko godina kasnije (1308.) Celjski grofovi postaju habsburški vazali. Dakle današnje slovenske zemlje ulaze u okvir politike moćne Habsburške dinastije, tako da će se slovenski jezik razviti kroz puna šest stoljeća u austrijskom prostoru. 1382. godine grad Trst predaje se Habsburzima ne bi li se obranio od Mletačke republike. 1408. Barbara Celjska se udaje za češkog princa Sigismunda, koji je udovac od kraljice Marije i nosi krunu Mađarske i Hrvatske. Nakon rata protiv Husita, papa Eugen IV. okrunuje 1433. Sigismunda i on postaje kralj Rimskog carstva. Carica Barbara je uticajna politička figura u dvoru, ima značajnu ulogu pri stvaranju Zmajskog reda dok protivnici pričaju o njoj kao o »Mesalini Germanije«. 1437. car Sigismund je naredio da carica Barbara bude uhićena i zatočena u Požun zbog dvorske zavjere koju je spremala zajedno za poljskim kraljem Vladislavom Jagelović. Sigismund je umro iste godine a Barbara je puštena na slobodu, nakon čega se nastavio njezin buran život u Mađarskoj, Poljskoj i Českoj. Njezina i Sigismundova kćeri Elizabeta 1421. udala se za cara Albrechta II. Habsburškog. Nakon smrti nasljednika Ladislava V. u Pragu 1457. otvara se kriza u nasledstvu Habsburške dinastije. Međutim kada 1456. godine Ulrik Celjski umire u osmanskoj opsadi Beograda, koju je predvodio sultan Mehmed II, nestaje muška linija u obitelji Celjskih grofova. Njihovo imanje je prešlo u ruke Habsburgovaca. Friedrich III. Habsburški iskorištava tu krhkost Celjske lokalne vlasti u korist svog nacrta da se usredotoči vlast nad Austrijskim zemljama i nad Germanskom carstvu. U čast tome, Friedrich III. stvara 1461. biskupiju Laibach (dioecesis Labacensis) čija središnjica je u bazilici sv. Nikole u Ljubljani. Prvi ljubljanski biskup je Sigismund von Lamberg, plemić iz Steyra sklon humanizmu. 1478. godine Habsburzi grade Schloß Marburg.

Trubar i reformacija[uredi - уреди | uredi kôd]

Primož Trubar

Slovenska književnost zapravo počinje polovicom 16. stoljeća i njezin početnik se zove Primož Trubar (1508–1586). No, valja naglasiti da su među narodima bivše Jugoslavije, Slovenci jedini značajan slučaj pobune protiv Papinstva i prihvaćanja ideala od protestantske reformacije. Znamo da Austrijske vlasti pišu kako su se seljaci 1515. godine u okolici Kranja pobunili protiv lokalnih gospodara i da su vikali »Le vkup, le vkup, uboga gmajna«, što nam govori i o društvenoj uznemirenost u centralnoj Europi koja će dovesti do Lutherove pobune 1517. protiv pape Lava X. i do Seljačkog rata (1524–1525) u Švabskoj oblasti i diljem njemačkim zemljama. Trubar je bio svećenik obrazovan između Trsta i Rijeke uz biskupa Bonoma, postepeno se približio Lutherovim idejama i zbog toga je otjeran iz Ljubljane. Dok je bio u službi kao svećenik u Rothenburgu u Bavarskoj, napisao je Katekizem i Abecedarium, tekstove koje je 1550. tiskao Peter Frentz i koji su prve knjige na slovenskom jeziku. Uz podršku humaniste Vergerija, Trubar će neposredno prevesti na slovenskom i Novi Zavjet. Katolička crkva će oštro progoniti te prve knjige koje dolaze u Korošku i Kranjsku iz Švabske oblasti. Trubar je doživio teški progon a srećom je našao zaštitnika u grofa Hansa Ungnada (1493–1564). Kao i drugdje, Lutherova revolucija je ugušena a nakon zaključenja Tridentskog koncila (1545–1563) progon postaje oštriji. Slovenski protestantizam će nestati i Habsburzi će uspostaviti tvrdu liniju protureformacijskog katoličanstva u njihovim zemljama. Na slovensko-hrvatskoj oblasti 1573. imamo čuvenu seljačku pobunu protiv plemstva koju je vodio Matija Gubec. I ta pobuna je silom pobijena. Pak Trubarova reforma će imati nekoliko nasljednika koji će i utemeljiti prve osnove slovenskog jezika: Bohorič (pribl. 1520–1598), Krelj (1538–1567), Dalmatin (pribl. 1547–1589).


Bibliografija[uredi - уреди | uredi kôd]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

Vidi još[uredi - уреди | uredi kôd]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]