Prijeđi na sadržaj

Karl II Štajerski

Izvor: Wikipedija
Karl II Štajerski
Portret Karla II
Nadvojvoda Unutrašnje Austrije
Vladavina 1564. - 1590.
Prethodnik Ferdinand I.
Nasljednik Ferdinand II
Supruga Maria Anna od Bavarske
Djeca Ferdinand, Anna, Maria Christina, Katharina Renata, Elisabeth, Ferdinand II, Karl, Gregoria Maximiliane, Eleonore, Maximilian Ernst, Margarete, Leopold V., Konstanze, Maria Magdalena, Karl Joseph
Dinastija Habsburg
Otac Ferdinand I.
Majka Anna od Češke i Ugarske (Jagelonac)
Rođenje 3. jun 1540.
Beč
Smrt 10. jun 1590.
Graz

Karl II (Beč, 27. novembar 1540. - Graz, 10. jun 1590.), bio je austrijski nadvojvoda koji je od 1564. do 1590. vladao Unutrašnjom Austrijom.[1]

Biografija

[uredi | uredi kod]

Karl II je rođen kao najmlađi od tri preživjela sina habsburgškog nadvojvode i cara Svetog rimskog carstva Ferdinanda I. i njegove žene Anne od Češke i Ugarske, koja je svojom udajom habsburgovcima u miraz donijela krune Češke i Ugarske.[1]

Kad je Karlu bio četrnaest godina - 1554., njegov otac odlučio je svoje nasljedstvo podijeliti svojim sinovima, pa ih i dobro pripremio za njihove buduće uloge dgovarajućom edukacijom.[1]

Karl je dobio Unutrašnju Austriju, koja se tad sastojala od Štajerske, Koruške, Kranjske, Goriške grofije, Furlanije, centralne Istre i jadranskih luka Trst i Rijeka.[1]

Karl II preuzeo je vladavinu nakon smrti svog oca 1564. Svoj dvor u Grazu, organizirao je po vojničkom modelu i po uzoru na njega reorganizirao lokalnu administraciju kao strogo centraliziranu, jer se suočio s istim problemima (iako u manjoj mjeri) kao i njegov stariji brat Maksimilijan II cara i kralj Češke i Ugarske.[1]

S jedne strane to je bilo brzo širenje Osmanlija predstavljalo je egzistencijalnu prijetnju Austrijskom vojvodstvu, naročito Unutrašnjoj Austriji čiji su južni dijelovi duž granice sa Hrvatskom i Ugarskom bili direktno ugroženi iznenadnim upadima osmanskih snaga.[1] Karla je njegov stariji brat zadužio za obranu jugoistočnih teritorija carstva, pa je Graz je postao organizacijski centar vojske[1] i Vojne krajine. Kako bi se spriječio osmanske upade duboko u pozadinu, Karl je dao podići čitav niz graničnih utvrda od kojih je ključna bila Carlstadt (današnji Karlovac) nazvana po po njemu.[1]

Sve te obrambene mjere bile su izuzetno skupe, pa je Karlu potrebna financijska pomoć od svih staleža, zapravo od predstavnika plemstva, klera i privilegiranih gradova koji su ubirali porez od većinskog četvrtog staleža.[1]

Oni su mu 1578. odobrili da sprovede zakon - Brucker Libell, kojom su se Štajerska i Koruška i Kranjska obavezale prikupiti 550.431 talira, za usporedbu carska riznica dala je samo 140.000 talira.[2]

Druga velika nevolja s kojim se morao nositi bila je reformacija, koja je predstavljala politički i vjerski problem. Dobar dio stanovništva po austrijskim zemljama naginjao je prema protestantizmu, koji je bio za vlast pravna - siva zona. Katolici su bili skloniji podržati centraliziru monarhiju, a protestanti skloniji decentralizmu i tražili da se odluke donose uz suglasnost svih staleža.[1]

Da bi smirio uzavrele strasti, Karl je bio prisiljen na ustupke, pa je 1572. u Grazu izdao dekret Grazer Religionspazifikationen kojim je plemstvu garantirao slobodu vjeroispovjesti, to je kasnije prošireno i na slobodne građane. Problem se pojavio u interpretaciji tog dekreta, dali je on znači samo puku slobodu savjesti, ili i slobodu da se organizira vlastite parohije sa školama?, što je svaka strana tumačila na svoj način, sve to uzrokovalo je daljnje pogoršanje odnosa između dviju strana.[1]

Karl je u tom procesu doživio transformaciju, isprva se činio tolerantan i pragmatičan, iako su ga protestanti od samog početka optuživali da previše ide na ruku svojim španjolskim prijateljima i ljudima iz kurije. Uz sve to Karl je bio pod velikim utjecajem svoje pobožne katoličke supruge, pa se kasnije sve više zbližavao s ciljevima katoličke protureformacije, koja je bivala sve snažnija.[1]

Karl je shvatio da će mu za obnovu utjecaja Katoličke crkve biti potreban bolji svećenički kadar, i bolja organizacija crkve. Zbog tog je 1580. u Grazu otvorio papinsku nuncijaturu, kao centar za koordinaciju evropskih katoličkih snaga. On je također pozvao jezuite u Graz, i osnovao Univerzitet - 1585. kao centar buduće katoličke svećeničke elite.[1]

Karl je tako pripremio teren za narednu agresivniju fazu protureformacije po Unutrašnjoj Austriji koju je proveo njegov sin Ferdinand II.[1]

Nadvojvoda je umro u Grazu 10. jula 1590., pokopan je u grobnici koju si je dao podići u benediktinskoj opatiji Seckau.[1]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 Charles II as ruler of Inner Austria (engleski). The World of Habsburgs. Pristupljeno 06. 03. 2016. 
  2. Bauer, .Ernest (1991). „Obrambeni bedem Europe”. u: Branimir Donat. Sjaj i tragika hrvatskog oružja. Zagreb: Nakladni Zavod Matice Hrvatske. str. 34. ISBN 86-401-0234. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Prethodnik: Nadvojvoda Unutrašnje Austrije Nasljednik:
Ferdinand I. Ferdinand II