Logički pozitivizam

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Logički pozitivizam ili neopozitivizam, "filozofski pravac koji nastaje u dvadesetim godinama XX. st., razvija se u tridesetim, a postepeno razlaže u četrdesetim i pedesetim. Preteče su im D. Hume, E. Mach, i B. Russel, a neposredni inspirator L. Wittgeinstein. Jezgru prava činili su filozofi bečkog kruga na čelu s M. Schlickom i R. Carnapom, a pridružili su im se filozofi berlinske grupe H. Reichenbacha, poljski filozofi lavovsko-varšavske logičke škole, filozofi švedske upsalske škole, filozofi njemačke minsterske logističke grupe, neki američki filozofi pragmatističko-operacionalističke škole, te pojedini filozofi iz drugih zemalja.

U toku tridesetih i četrdesetih godina logički pozitivisti organizirali su 'internacionalne kongrese naučne filozofije' i izdavali brojne publikacije (časopis Erkenntnis, kasnije Journal of the United Science, enciklopedija International Encyclopedia of United Science, itd.).

Glavna je teza logičkog pozitivizma da postoje samo dvije vrste smisaonih iskaza (stavova, sudova): empirijski provjerljivi, aposteriorni sudovi empirijskih nauka i analitički, apriorni sudovi matematike i logike. To znači da neanalitički sudovi, da bi bili smisaoni,moraju biti empirijski provjerljivi. Ovaj osnovni princip logičkog pozitivizma naziva se principom verifikacije. Polazeći od ovog principa logički pozitivisti su oštro kritizirali svu dotadašnju filozofiju, a naročito metafiziku, tvrdeći da su svi metafizički stavovi, budući da se ne mogu verificirati, samo besmisleni pseudostavovi, koji nisu ni istiniti ni neistiniti. Tradicionalnu filozofiju, koja je bila smjesa metafizike i znanosti, treba po neopozitivistima zamijeniti naučnom filozofijom koja će biti samo logika znanosti, odnosno logička sintaksa naučnog jezika. Analizirajući strukturu i mertode znanosti ona treba da pomogne stvaranje 'ujedinjene nauke' koja bi obuhvatila sva naša saznanja o svijetu (v. fizikalizam).

Različiti autori različito su tumačili princip verifikacije. pa su o tome među logičkim pozitivistima živo raspravljalo. Međutim, bez obzira na to kako ga interpretiramo, princip verifikacije nailazi na velike poteškoće. Najveća je možda u tome što nije jasno kakav bi trebao biti njegov status. Po svemu sudeći on ne može biti ni empirijski provjerljiv ni analitički, a to bi značilo da je i sam metafizički, besmislen iskaz." (B. Bošnjak)

Povezano[uredi - уреди | uredi kôd]