Léon Blum

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Léon Blum
Léon Blum

Mandat
4. lipnja 1936. – 29. lipnja 1937.
Predsjednik Albert Lebrun
Prethodnik Albert Sarraut
Nasljednik Camille Chautemps

Mandat
13. ožujka 1938. – 10. travnja 1938.
Predsjednik Albert Lebrun
Prethodnik  Camille Chautemps
Nasljednik Édouard Daladier

Mandat
16. prosinca 1946. – 16. siječnja 1947.
Prethodnik  Vincent Auriol (v.d.)
Nasljednik Paul Ramadier (kao premijer)
Vincent Auriol (kao predsjednik)

Rođenje 9. travnja 1872.
Francuska Pariz, Francuska
Smrt 30. ožujka 1950.
Francuska Jouy-en-Josas, Francuska
Politička stranka SFIO
Supruga Lise Blum (1896-1931)
(née Bloch, † 1931)
Thérèse Blum (1932-1938)
(née Pereyra, † 1938)
Jeanne Blum (1943-1950)
(née Levilliers-Humbert, † 1982)
Zanimanje advokat, kritičar
Vjera judaizam/agnosticizam

Léon André Blum (Pariz, 9. travnja 1872.Jouy-en-Josas, 30. ožujka 1950.) je bio francuski političar i trostruki predsjednik vlade. Kada je 1936. godine prvi puta postao premijer, Blum je bio prvi Židov i socijalist u historiji Francuske izabran na tu poziciju.

Rani život i obrazovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1906., Blum je objavio zbirku kritika naslovljenu En Lisant, koja je tiskana u Parizu.

Blum je rođen u Parizu kao sin Abrahama Bluma, trgovca, i njegove supruge Adèle Marie Alice (née Picart). Njegova obitelj bila je židovskog porijekla i dobro situirana, tako da je Blum odrastao u povoljnim uvjetima. Nakon završene gimnazije, 1890. godine upisuje studij filozofije na École Normale Supérieure. U dobi od 17 godina napisao je svoje prve pjesme. Nakon završenog studija filozofije, 1894. godine upisuje pravo na Sorbonnei te diplomira kao jedan od najboljih u generaciji. Radio je kao advokat, ali je svoju karijeru izgradio kao briljantan mladi književni i kazališni kritičar. Svojim kazališnim kritikama ubrzo je stekao ugled u pariškom umjetničkom miljeu, a smatran je i jednim od najboljih kritičara svoga vremena. Upoznao je brojne autore svoga vremena, poput pjesnikinje Anne de Noailles, te je bio dio tadašnje književne scene (godine 1912. čak je odmjerio snage s kritičarem Pierreom Veberom u dvoboju).

Iako je u mladosti čitao djela nacionalističkog pisca Mauricea Barrèsa, Blum je pokazivao malo interesa za politiku do 1894. godine, kada je protiv svoje volje uvučen u aferu Dreyfus. Antisemitska afera potresla je cijelu Francusku, a imala je značajne posljedice po Židove u Francuskoj, kojima je pripadao i Blum (mada je osobno bio agnostik). Tokom godina je bio meta brojnih antisemitskih napada, od kojih se uspješno branio. Blum se u aferi pridružio republikanski nastrojenim pobornicima Alfreda Dreyfusa, što ga je dovelo u kontakt sa socijalističkim vođom Jeanom Jaurèsom. Diveći se svom uzoru, Blum je pisao članke za socijalistički dnevnik L'Humanité, a ubrzo se pridružio i SFIO-u. Ubrzo je postao glavni stranački teoretičar.

Početak političke karijere[uredi - уреди | uredi izvor]

Blumova politička karijera započinje 1919. godine, kada biva izabran u Zastupnički dom kao zastupnik iz Pariza. Iste godine postao je i predsjednik izvršnog komiteta svoje stranke. No, njegov ulazak u nacionalnu politiku bio je obilježen unutarstranačkim turbulencijama. Blum se protivio pridruživanju Kominterni, što je dovelo do toga mora sprječavati raskol stranke. Naime, komunistička sekcija SFIO-a ubrzo se odvojila i, osvojivši većinu na stranačkom kongresu u Toursu, preuzela stranačka sredstva, mašineriju te službeno glasilo L'Humanité. Tako je, 1920. godine, nastala SFIC, preteča Komunističke partije Francuske. Blum se tako našao na čelu ruinirane stranke koju je morao, de facto, obnoviti iz temelja. Pokrenuo je novo glasilo, Le Populaire, čiji je glavni urednik postao te je tokom 20-ih i 30-ih godina osnažio socijalističku partiju. Danas se Blum smatra ocem moderne socijalističke partije u Francuskoj.

Blum je bio vođa opozicije tokom vlada Alexandrea Milleranda i Raymonda Poincaréa, a 1924. godine je podržao lijevi Cartel des gauches, iako je odbio služiti u vladama Aristidea Brianda i Édouarda Herriota.

Blum na stranačkom kongresu 1925. godine.

Na izborima 1928., SFIO osvaja 100 mjesta, no sam Blum gubi. Sljedeće godine je izabran kao zastupnik iz Narbonnea, gdje je reizabran 1932. i 1936. godine. Godine 1933., Blum je iz stranke izbacio skupinu neosocijalista, među kojima su bili Marcel Déat i Pierre Renaudel. Sljedeće godine dolazi do fašističkog ustanka u Parizu, dok u Njemačkoj jača nacistički diktator Adolf Hitler. Takav rasplet događaja dovodi do promjene u politici komunista, koji po Staljinovoj direktivi sudjeluju u formiranju velike koalicije pod nazivom Front populaire. Blum je u međuvremenu radio na političkom programu temeljenom na pacifizmu, nacionalizaciji industrije i mjerama protiv nezaposlenosti. Taj je program također doprinio formiranju Narodnog fronta.

Dana 13. veljače 1936. godine, par mjeseci prije izbora, Blum je bio žrtva fizičkog napada. Naime, članovi organizacije Camelots du Roi, antisemitske i rojalističke frakcije pokreta Action française, presreli su Blumov automobil, izvukli ga iz njega i toliko ga pretukli da je skoro preminuo. Država je ubrzo raspustila desničarski pokret Action française, samo par mjeseci prije izbora koji će se pokazati ključnim za Bluma i njegovu koaliciju.

Vođa Treće Republike[uredi - уреди | uredi izvor]

U travnju i svibnju 1936. u Francuskoj su se održali parlamentarni izbori na kojima je veliku većinu (386 od 610 mjesta) osvojio lijevi Narodni front. Najviše glasova koaliciji donijela je upravo Blumova SFIO. Kao vođa koalicije, Blum je 4. lipnja iste godine imenovan premijerom, postavši tako prvi socijalist i Židov na toj poziciji. Dakako, takav ishod ga je učinio metom napada katoličke i antisemitske desnice, a desničarski zastupnik i simpatizer zabranjene Action Française, Xavier Vallat (kasnije komesar za židovska pitanja u Višijevskoj Francuskoj), javno je denuncirao Bluma u Zastupničkom domu, rekavši: "Vaš dolazak na vlast je nesumnjivo povijesni događaj. Po prvi će puta ova stara galo-romanska zemlja biti pod vlašću jednog Židova. Ja imam hrabrosti javno izreći ono što nacija, duboko u sebi, misli: 'Poželjno je da ovu zemlju vodi čovjek koji je potomak ovog tla... a ne lukavi talmudist.'"

Izbor Narodnog fronta potaknuo je radnike na djelovanje - isti su gotovo odmah okupirali svoje tvornice, uvjereni kako revolucija samo što nije počela. Uvjereni marksist, Blum se ovdje našao u ozbiljnoj dilemi - osobno je smatrao kako se revolucija ne može ostvariti u parlamentu, ali nije smio potaknuti radnike na revolt, strahujući da će vojska intervenirati i izazvati pokolj sličan onome 1871. godine. Sukladno tome, uvjerio je radnike da prihvate povećanje plaća i nastave s radom. Uz to, Blumova je vlada, uz brojne probleme, uspjela u uvođenju 40-satnog radnog tjedna, plaćenog odmora i kolektivnog pregovaranja o plaćama za radnike te u nacionalizaciji ratne industrije i narodne banke. Blumov pokušaj da arapskom stanovništvu u Alžiru da veća prava blokiran je od strane oba doma.

Blum i Anthony Eden, tadašnji državni tajnik za vanjske poslove Ujedinjenog Kraljevstva, u Ženevi 1936. godine. Blum je pregovarao s Britancima (i drugim zemljama) oko sporazuma protiv slanja ikakve vojne podrške u Španjolsku.

Unatoč uspjesima, unutarnja politika se pokazala kao glavna boljka Blumove vlade jer je istoj posvećena prevelika pažnja u odnosu na vanjskopolitičke probleme. Jačanje osovine Rim-Berlin kao i Hitlerova kršenja Versajskog sporazuma zahtijevali su reakciju na koju Blum nije bio spreman, posebice kada je u pitanju bilo ponovno naoružanje. Uz to, veliki problem za njegovu vladu bio je Španjolski građanski rat, koji je izbio tokom 1936. godine. Iako ljevičar i pobornik republikanaca, Blum je odbio poslati vojnu pomoć istima, zbog čega je naišao na snažnu kritiku komunista (članova njegove koalicije), koji su slijedili sovjetsku podršku Drugoj Republici. Nedostatak intervencije protumačen je kao popuštanje, a Blumov odnos s komunistima je postao sve labaviji. U ratu su, u konačnici, pobijedili Francovi nacionalisti, koji su uživali podršku francuske desnice. Uz sve navedeno, Blum se zamjerio i krupnim kapitalistima zbog svog plana nacionalizacije gospodarstva. U desničarskim krugovima je u ovom periodu nastala parola "Bolje Hitler nego Blum".

Sredinom 1937., Blumove socijalne reforme su ostale bez proračunske podrške i došlo je do financijske krize. Blum se obratio parlamentu kako bi dobio proračunske ovlasti za rješavanje iste, no konzervativna većina u Senatu ga je odbila te je podnio ostavku, 22. lipnja 1937. godine. Narodni front je ostao na vlasti, a Bluma je naslijedio Camille Chautemps, u čijoj je vladi Blum bio potpredsjednik. U ožujku 1938. došlo je do nove krize pa je Blum ponovo postao premijer, no taj je mandat trajao tek mjesec dana. U travnju 1938., na premijersku poziciju dolazi Édouard Daladier. Blum odbija ministarsko mjesto, a njegovi socijalisti ubrzo izlaze iz Narodnog fronta zbog Minhenskog sporazuma. Bio je to kraj Blumove političke karijere u Trećoj Republici, koja će ubrzo prestati postojati.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Francusko-britanska politika popuštanja prema Hitleru pokazala se kao totalni fijasko tako da je u rujnu 1939. godine izbio Drugi svjetski rat. Francuska je ovoga puta spremno dočekala rat, ali ne i njemački prodor sa sjevera. Bitka za Francusku sprovedena je brzo i efikasno tako da je u lipnju 1940. došlo do okupacije Francuske, odnosno uspostave Višijevske Francuske. U srpnju iste godine, Blum je bio jedan od 80 delegata koji su glasovali protiv davanja ustavnih ovlasti Philippeu Pétainu.

Blum je kao Židov i socijalist bio savršena meta nacističke odmazde, no unatoč tome nije pokušao napustiti Francusku. Pobjegao je na jug zemlje, no vlada u Vichyju je naredila njegovo hapšenje, nakon čega je odveden u zatvor Fort du Portalet na Pirinejima. Uhapšen je u rujnu 1940. i držan u zatvoru do 1942., kada je optužen u sklopu montiranog Riomskog procesa za francuski poraz od Njemačke. Ipak, Blum i suoptuženici su bili toliko uspješni u svojoj obrani da se suđenje pretvorilo u sramotu za Višijevski režim pa je brzo prekinuto, a ubrzo i potpuno obustavljeno.

U travnju 1943., Reich je Bluma zatvorio u konc-logor Buchenwald, u odjeljenje za visoke dužnosnike. Njegova buduća supruga, Jeanne, dobrovodljno je pristala živjeti s njim u logoru. Kada su se Saveznici približili Buchenwaldu, premješten je u konc-logor Dachau, a 1945. u Tirol, zajedno s još nekim istaknutim imenima. Tokom 1945. je napisao svoje najpoznatije djelo, esej À l'échelle humaine. Oslobodili su ga Amerikanci, u svibnju 1945. godine.

Posljednje godine i smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Po završetku Drugog svjetskog rata, Blum se vratio u politiku kao iskusni veteran te je kratko bio posljednji predsjednik Privremene vlade tokom 1946. godine. U tom svojstvu, zagovarao je savez stranaka centra protiv golista i komunista. Iako je njegova posljednja vlada imala svojstvo privremene, Blum je donio seriju mjera kojima je olakšan standard života u Francuskoj.

Također, služio je kao ambasador francuske misije u Sjedinjenim Državama povodom pitanja poslijeratne obnove (te je ishodio zajam od čak $1,370,000,000 u proljeće 1946. godine) te šef francuske misije pri UNESCO-u. Nakon odlaska iz politike u siječnju 1947. (iako je bio potpredsjednik u vladi Andréa Mariea u kolovozu 1948.), povukao se u svoju kuću u mjestu Jouy-en-Josas, gdje je do smrti pisao članke za Le Populaire. Preminuo je 30. ožujka 1950. godine u svom domu od posljedica srčanog udara. Kibuc Kfar Blum u sjevernom Izraelu dobio je ime u njegovu čast.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Političke funkcije
Prethodi:
Albert Sarraut
Premijer Francuske
1936–1937
Slijedi:
Camille Chautemps
Prethodi:
Camille Chautemps
Premijer Francuske
1938
Slijedi:
Édouard Daladier
Prethodi:
Georges Bidault
Predsjednik Privremene vlade
Francuske Republike

1946–1947
Slijedi:
Vincent Auriol
(predsjednik Francuske)
Paul Ramadier
(premijer Francuske)