Kriza 6. februara 1934.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Prikaz demonstracija na Place de la Concorde od 7. veljače 1934. godine.

Kriza 6. veljače 1934. (francuski: Crise du 6 février 1934) godine je naziv za antiparlamentarnu uličnu demonstraciju u Parizu koju je organizirao ultradesničarski blok, a koja je ubrzo kulminirala bunom na Place de la Concorde, nedaleko od zgrade Narodne skupštine. Bila je do jedna od velikih političkih kriza Treće Republike koja je u svijesti francuskog naroda, posebice ljevice, ostala urezana kao pokušaj fašističkog državnog udara u Francuskoj.

Kriza je izbila u periodu kada je Francuska bila pogođena Velikom depresijom, koja se u toj zemlji javila nešto kasnije nego u ostalima - 1931. godine. Došlo je do serije financijskih skandala, poput afere Marthe Hanau, Oustricove afere i afere Stavisky. Potonja je poslužila kao direktni katalizator, posebice nakon što je njezin glavni lik, Alexandre Stavisky, umro pod sumnjivim okolnostima. Vlada Camillea Chautempsa je pala, no i njegov nasljednik, Édouard Daladier, našao se u problemima. Od 9. siječnja 1934., u Parizu je organizirano čak 13 demonstracija od strane radikalne desnice, a istima su dominirale fašističke ideje poput ksenofobije i antisemitizma. Masoni su također bili meta napada. Iako je Stavisky bio katalizator, konačni povod za masovne demonstracije koje su izbile 6. veljače bila je smjena policijskog prefekta Jeana Chiappea, koji je bio deklarirani desničar.

Ultradesničarska organizacija Action Française bila je najzaslužnija za pokretanje i vođenje demonstracija koje su izbile u utorak, 6. veljače. Policija i straža uspjela je obraniti strateški važan most Concorde, iako su bili meta raznoraznih projektila. Nemiri su trajali do nekih 2:30 u srijedu ujutro, 7. veljače. Ubijeno je 16, a ranjeno oko 2,000 ljudi, mahom članova Action Française.

Pobuna je imala cijelu seriju posljedica. Kao reakcija na jačanje radikalne desnice u Francuskoj, dolazi do osnivanja serije antifašističkih organizacija poput Comité de vigilance des intellectuels antifascistes. Također, izrazito popularni premijer, Édouard Daladier, bio je prisiljen dati ostavku, a zamijenio ga je konzervativni Gaston Doumergue, koji je uspio smiriti situaciju, ali ne i stabilizirati istu. Bio je ovo prvi put u historiji Francuske da je vlada pala zbog uličnih demonstracija.

Vrijeme je pokazalo kako profašističke demonstracije ipak nisu bile dio veće fašističke zavjere i kako dugoročna opasnost ipak nije bila prisutna, što je posljedica serije faktora. Ipak, desnica u Francuskoj se dodatno radikalizirala i, iako većih incidenata nije bilo, Francuska se sve do početka Drugog svjetskog rata nalazila u periodu stalne političke nestabilnosti koji je kulminirao podjelom zemlje nakon njemačke okupacije i osnivanja profašističkog režima u Vichyju.