Raymond Poincaré

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Raymond Poincaré
Raymond Poincaré

Mandat
18. veljače 1913. – 18. veljače 1920.
Prethodnik Armand Fallières
Nasljednik Paul Deschanel

Mandat
14. siječnja 1912. – 21. siječnja 1913.
Predsjednik Armand Fallières
Prethodnik  Joseph Caillaux
Nasljednik Aristide Briand

Mandat
15. siječnja 1922. – 1. lipnja 1924.
Predsjednik Alexandre Millerand
Prethodnik  Aristide Briand
Nasljednik Frédéric François-Marsal

Mandat
23. srpnja 1926. – 29. srpnja 1929.
Predsjednik Gaston Doumergue
Prethodnik  Aristide Briand
Nasljednik Édouard Herriot

Rođenje 20. kolovoza 1860.
Francuska Bar-le-Duc, Francuska
Smrt 15. listopada 1934.
Francuska Pariz, Francuska
Politička stranka PRD–ARD
Supruga Henriette Benucci
Zanimanje advokat

Raymond Nicolas Landry Poincaré (Bar-le-Duc, 20. kolovoza 1860.Pariz, 15. listopada 1934.) je bio francuski državnik koji je tri puta bio premijer Francuske, a od 1913. do 1920. godine i predsjednik. Poincaré je bio konzervativni vođa i, uz Clemenceaua, najvažnija ličnost francuske politike u Prvom svjetskom ratu.

Rani život i početak političke karijere[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je 1860. godine kao sin Nicolasa Poincaréa, uglednog službenika i meteorologa. Također, bio je rođak uglednog matematičara Henrija Poincaréa. Poincaré je studirao pravo, a nakon položenih ispita, 1882. godine primljen je u parišku odvjetničku komoru. Političku karijeru započinje 1887., kada je prvi put izabran u Zastupnički dom. Šest godina kasnije, postao je, s 33 godina, najmlađi ministar u povijesti Treće Republike, vodeći resor javnog obrazovanja, finih umjetnosti i kulture u vladi Alexandrea Ribota. Godine 1894. postaje ministar financija u vladi Charlesa Dupuyja, a sljedeće godine ponovo vodi svoj prvi resor i to ponovo u Ribotovoj vladi. Tokom afere Dreyfus, smatrao je kako su novi dokazi nužni za provođenje ponovnog suđenja.

Odlazak u Senat i izbor za predsjednika[uredi - уреди | uredi izvor]

Predsjednik Poincaré u društvu srpskog regenta Aleksandra tokom 1916. godine.

Unatoč obećavajućoj političkoj karijeri, Poincaré je 1903. napustio Zastupnički dom te do 1912. bio zastupnik u Senatu, koji se u usporedbi s prvim smatrao politički nevažnim. U tom je periodu većinu vremena posvetio privatnoj odvjetničkoj praksi, služeći samo jednom u izvršnoj vlasti i to kao ministar financija u vladi Ferdinanda Sarriena tokom 1906. godine. Ipak, Poincaré je 1912. godine prvi puta postao premijer, istovremeno držeći resor vanjskih poslova. Njegov prvi mandat obilježen je oštrom protunjemačkom politikom i učvršćivanjem saveza sa Rusijom. Njegova tolerancija prema ruskim aktivnostima na Balkanu, kao i naglašeni animozitet prema Njemačkoj, donijeli su mu status ratobornog revanšita, no Poincaré je bio čvrsto uvjeren kako je, s obzirom na status quo u Europi, rat neizbježan i kako je ključno imati snažne i stabilne saveznike. U siječnju 1913. odlazi s mjesta premijera, samo da bi 18. veljače iste godine bio izabran za predsjednika, kao nasljednik Armanda Fallièresa. Iako je imao snažnu opoziciju u liku Georgesa Clemenceaua, svog doživotnog političkog rivala, Poincaré je svejedno izabran. U to je vrijeme pozicija predsjednika bila slaba, ali Poincaré je imao plan vratiti joj snagu i ugled koju nije imala od vremena Patricea de Mac Mahona. Institucija predsjednika trebala je biti temelj tzv. union sacrée ljevice, desnice i centra.

Prvi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Njegov utjecaj je značajno oslabio kada je Clemenceau postao premijer 1917. godine. Poincaré je bio uvjeren kako je primirje s Njemačkom stiglo prerano i kako je Francuska trebala prodrijeti dublje u njemački teritorij. Tokom Pariške mirovne konferencije 1919. godine, Poincaré se zalagao za oduzimanje Rheinlanda Njemačkoj i stavljanje istog pod kontrolu Antante. Sastavio je i memorandum u kojem je naglasio kako je Njemačka tokom Francusko-pruskog rata okupirala različite dijelove francuskog teritorija i kako Francuska ima pravo na reparacije. Clemenceau je, s druge strane, vodio pregorove temeljem dogovora s ostalim silama. Ferdinand Foch je urgirao Poincaréa da iskoristi svoje ustavne ovlasti i preuzme pregovore, strahujući kako Clemenceau neće u cijelosti ostvariti francuske interese. Poincaré ga nije poslušao, a francuska vlada je ubrzo prihvatila Clemenceauove uvjete. Poincaré ju tom trenutku razmišljao o ostavci, ali sve je ostalo na ideji.

Povratak u Senat i premijerski mandati[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada mu je 1920. godine istekao mandat, Poincaré se vratio u Senat, a nakon dvije godine i na mjesto premijera. Također, ponovo je držao resor vanjskih poslova. Poincaréov drugi mandat bio je obilježen zaoštravanjem politike prema Njemačkoj, koja je odbijala plaćati reparacije. Otvoreno je podržavao tezu o njemačkoj krivnji impliciranu u Versajskom sporazumu, a u siječnju 1923. je odbio produljiti Njemačkoj rok za plaćanje i 11. siječnja 1923. naredio okupaciju Ruhra. Nakon poraza na izborima 1924., odlazi s mjesta premijera.

Financijska kriza 1926. ponovo ga je dovela na čelo vlade i ministarstva financija, koje je vodio do umirovljenja 1929. godine. Poincaré je serijom mjera uspješno stabilizirao franak i povezao ga sa zlatnim standardom, što je riješilo tešku krizu u koju je Francuska zapala. Pod njegovim vodstvom, Francuska je ušla u novo razdoblje prosperiteta.

Posljednje godine[uredi - уреди | uredi izvor]

U srpnju 1929., prisiljen bolešću, podnosi ostavku i odlazi u političku mirovinu. Ostatak života proveo je pišući memoare, Au service de la France, koje je završio 1933. godine. Preminuo je u Parizu 1934. godine.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]