Édouard Daladier

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Édouard Daladier
Édouard Daladier


Mandat
31. siječnja 1933. – 24. listopada 1933.
Predsjednik Albert Lebrun
Prethodnik Joseph Paul-Boncour
Nasljednik Albert Sarraut

Mandat
30. siječnja 1934. – 7. veljače 1934.
Predsjednik Albert Lebrun
Prethodnik  Camille Chautemps
Nasljednik Gaston Doumergue

Mandat
10. travnja 1938. – 20. ožujka 1940.
Predsjednik Albert Lebrun
Prethodnik  Léon Blum
Nasljednik Paul Reynaud

Rođenje 18. lipnja 1884.
Francuska Carpentras, Francuska
Smrt 10. listopada 1970.
Francuska Pariz, Francuska
Politička stranka PR
Zanimanje profesor povijesti

Édouard Daladier (Carpentras, 18. lipnja 1884.Pariz, 10. listopada 1970.) je bio francuski političar i trostruki premijer koji je ostao zapamćen po tome što je 1938. godine potpisao Münchenski sporazum, koji je Hitleru omogućio aneksiju čehoslovačke regije Sudeti, u kojoj je živjelo većinsko njemačko stanovništvo. Ovaj sporazum se smatrao vrhuncem međuratne politike popuštanja prema njemačkim teritorijalnim ekspanzijama kako bi se izbjegao novi rat svjetskih razmjera.

Rani život[uredi - уреди | uredi izvor]

Daladier je rođen 1884. godine u Carpentrasu, departman Vaucluse. Daladier će tokom kasnije karijere dobiti nadimak "Bik iz Vauclusea" zbog svog debelog vrata, širokih ramena i odlučna pogleda, mada su cinični kritičari nerijetko dodavali rogove koji su izgledali kao ticala puževa. Studirao je povijest te je oko 1909. godine radio kao profesor u Nîmesu. Godine 1911. izabran je u općinsko vijeće Carpentrasa, a tokom Prvog svjetskog rata aktivno služi u vojsci i stiče čin satnika. Godine 1919., izabran je u Zastupnički dom u departmanu Vaucluse, kao zastupnik Radikalne stranke.

Politički uspon i premijerski mandati[uredi - уреди | uredi izvor]

Daladier je brzo napredovao u Parizu. Već 1924. postaje ministar kolonija u vladi Édouarda Herriota, a tokom turbulentnog perioda od 1925. do 1933. godine obnaša različite ministarske funkcije u seriji vlada. Dana 31. siječnja 1933. postao je, po prvi puta, premijer Francuske, no vlada mu pada već u listopadu iste godine. Dana 30. siječnja 1934. ponovo je postao premijer, no ovaj mandat bio je još kraćeg vijeka. Dana 6. veljače 1934., došlo je do uličnih demonstracija organiziranih od strane krajnje desnice. Središte Pariza bilo je pod opsadom, a prisitak na Daladiera bio je toliki da je već 7. veljače 1934. godine morao podnijeti ostavku. Naslijedio ga je Gaston Doumergue, a bio je to prvi put u francuskoj povijesti da je premijer smijenjen nakon uličnih demonstracija. Kasnije, tokom iste godine, govoreći na kongresu Radikalne stranke u Nantesu, Daladier je iznio svoju ideju o dvije stotine obitelji, koja je tvrdila kako Francuskom treba upravljati dvjesto najbogatijih obitelji, koje su istovremeno i gospodari politike i ekonomije. Njegova izjava bila je: "Dvjesto obitelji su gospodari francuske ekonomije i, dakle, gospodari francuske politike." (fr. Deux cents familles sont maîtresses de l'économie française et, en fait, de la politique française).

Nakon ostavke u veljači 1934., Daladier je nastavio služiti u raznim vladama te je uveo Radikalnu stranku, kao njezin predsjednik, u Front populaire, zajedno s Blumovim socijalistima i Thorezovim komunistima.

Münchenski sporazum i predvečerje rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Daladier se rukuje s Benitom Mussolinijem u društvu Adolfa Hitlera tokom pregovora u Münchenu.

U travnju 1938. godine, Daladier je ponovo izabran za premijera te je tako bio na čelu francuske vlade u periodu kada su se vodili pregovori koji su prethodili sklapanju Münchenskog sporazuma, kojim je Francuska pogazila danu garanciju da će braniti Čehoslovačku u slučaju njemačke invazije. Daladier je praktički gurnut u pregovore od strane britanskog premijera Nevillea Chamberlaina, bez kojega bi rat bio neizbježan. Ipak, za razliku od Chamberlaina, Daladier nije imao nikakvih iluzija oko Hitlerovih stvarnih planova, rekavši Chamberlainu direktno kako Hitler planira osigurati dominaciju na europskom kontinentu, kao što je to ranije htio ostvariti Napoleon. Dodao je:

Wikiquote „Danas je na redu Čehoslovačka. Sutra će na redu biti Poljska i Rumunjska. Kada Njemačka dobije ulje i žito koje joj treba, okrenut će se prema Zapadu. Naravno, mi moramo pojačati naše napore da spriječimo rat. Ali to se neće ostvariti ako se Velika Britanija i Francuska ne budu držale skupa, intervenirajući u Pragu radi novih ustupaka, ali istovremeno objavljujući kako će štititi nezavisnost Čehoslovačke. No, ako Zapad ponovo kapitulira, samo će ubrzati rat kojeg žele izbjeći.“
(Édouard Daladier, 1938.[1])

No ipak, vjerojatno obeshrabren pesimističnim i defetističkim stavom kako civilnih tako i vojnih članova svoje vlade te istraumatiziran francuskim gubicima u Prvom svjetskom ratu, Daladier je popustio Chamberlainu i 30. rujna 1938. potpisao sporazum. Po povratku u Pariz je očekivao bijesne rulje, ali je, zapravo, dočekan s ovacijama. Svom pomoćniku, Alexisu Légeru, rekao je samo: "Ah, budale!"[2]

Svjestan situacije u Europi, Daladier je započeo tajne razgovore s Sjedinjenim Državama o načinu izbjegavanja američkih zakona o neutralnosti s ciljem kupovine oružja za Francusku. Pregovori su bili iscrpni i dugotrajni, a zaključeni su tek na proljeće 1939. godine, kada je Francuska naručila velik broj ratnih zrakoplova iz Sjedinjenih Država. Iako većina istih do Francuske nije stigla prije njezina pada, dogovoreno je da isti budu predani Britaniji kao dodatno naoružanje.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je u kolovozu 1939. potpisan pakt Ribbentrop-Molotov, došlo je do snažne reakcije naroda na koju je Daladier reagirao tako što je zabranio Komunističku partiju, optužujući ih da nisu osudili Josifa Staljina. Rat je bio pitanje dana, no Daladier i dalje nije bio sklon ulasku Francuske u isti. Ipak, 3. rujna 1939. godine, Francuska je ušla u Drugi svjetski rat i tako započela fazu znanu kao Lažni rat. Dana 6. listopada iste godine, Hitler je Britaniji i Francuskoj ponudio mir, na što je Daladier, iako je dio njegove vlade bio za, odlučno izjavio: "Uzeli smo oružje u ruke da bi se borili protiv agresije. Nećemo ga ispustiti sve dok ne dobijemo garancije za stvarni mir i sigurnost, sigurnost koja nije ugrožena svakih šest mjeseci."[3]

U ožujku 1940., Daladier podnosi ostavku na mjesto premijera zbog neuspjeha da pomogne finskoj obrani u Zimskom ratu. Zamijenio ga je Paul Reynaud, dok je Daladier ostao u vladi kao ministar obrane. Daladierova antipatija prema Reynaudu onemogućila je potonjeg da smijeni Mauricea Gamelina s mjesta vrhovnog zapovjednika. Nakon snažnog njemačkog proboja kod Sedana, Daladier je zamijenio portfelje s Reynaudom i tako postao ministar vanjskih poslova, dok je potonju preuzeo obranu. U svibnju 1940., Gamelina je konačno zamijenio Maxime Weygand. Sve se to dogodilo čak devet dana nakon početka njemačke invazije.

Vjerujući kako će vlada nastaviti s djelovanjem u egzilu, Daladier s još nekim članovima vlade bježi u Maroko. Tamo je uhapšen i ubrzo vraćen u Francusku, gdje je optužen u sklopu Riomskog procesa zajedno s Blumom, Reynaudom i Gamelinom. Višijevska Francuska je pokušala dokazati kako su vođe Treće Republike krivi za pad Francuske 1940. godine. Montirani proces na koncu je zaustavljen 1942., a potpuno obustavljen u svibnju 1943. godine. Daladier je za suđenja boravio u zatvoru na Pirinejima, samo da bi 1943. bio premješten u konc-logor Buchenwald. Iz Buchenwalda je premješten u dvorac Itter u Austriji, gdje su boravili i drugi francuski dužnosnici. Oslobođen je tokom bitke za Itter 1945. godine.

Posljednje godine[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon rata, Daladier se vratio u Narodnu skupštinu, gdje je bio oponent Charlesu de Gaulleu. Od 1953. do 1958. je bio gradonačelnik Avignona, nakon čega se povukao iz politike. Preminuo je 10. listopada 1970. godine u Parizu. Pokopan je na groblju Père-Lachaise.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Shirer, William The Collapse of the Third Republic: An Inquiry into the Fall of France in 1940, 1969, Da Capo Press, pp. 339–340.
  2. Jean-Paul Sartre, Le Sursis
  3. Shirer, William The Collapse of the Third Republic: An Inquiry into the Fall of France in 1940, 1969, Da Capo Press, p. 529.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Političke funkcije
Prethodi:
Jean Fabry
Ministar kolonija
1924–1925
Slijedi:
Orly André-Hesse
Prethodi:
Paul Painlevé
Ministar rata
1925
Slijedi:
Paul Painlevé
Prethodi:
Yvon Delbos
Ministar javnog obrazovanja
1925–1926
Slijedi:
Lucien Lamoureux
Prethodi:
Bertrand Nogaro
Ministar javnog obrazovanja
1926
Slijedi:
Édouard Herriot
Prethodi:
Georges Pernot
Ministar javnih radova
1930
Slijedi:
Georges Pernot
Prethodi:
Georges Pernot
Ministar javnih radova
1930–1931
Slijedi:
Maurice Deligne
Prethodi:
Charles Guernier
Ministar javnih radova
1932
Slijedi:
Georges Bonnet
Prethodi:
Joseph Paul-Boncour
Ministar rata
1932–1934
Slijedi:
Jean Fabry
Prethodi:
Joseph Paul-Boncour
Premijer Francuske
1933
Slijedi:
Albert Sarraut
Prethodi:
Camille Chautemps
Premijer Francuske
1934
Slijedi:
Gaston Doumergue
Prethodi:
Joseph Paul-Boncour
Ministar vanjskih poslova
1934
Slijedi:
Louis Barthou
Prethodi:
Zamjenik premijera
1936–1937
Slijedi:
Léon Blum
Prethodi:
Louis Maurin
Ministar obrane i rata
1936–1940
Slijedi:
Paul Reynaud
Prethodi:
Léon Blum
Zamjenik premijera
1938
Slijedi:
Camille Chautemps
Prethodi:
Léon Blum
Premijer Francuske
1938–1940
Slijedi:
Paul Reynaud
Prethodi:
Georges Bonnet
Ministar vanjskih poslova
1939–1940
Slijedi:
Paul Reynaud
Prethodi:
Paul Reynaud
Ministar vanjskih poslova
1940
Slijedi:
Paul Reynaud