Drugo Francusko Carstvo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Drugo francusko carstvo)
Francusko Carstvo
Empire Français
Flag of France.svg
 
Fictitious Ottoman flag 2.svg
 
Blank.png
1852. – 1870. Flag of France.svg
 
Flag of the German Empire.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
GesloLiberté, Égalité, Fraternité
HimnaPartant pour la Syrie
Lokacija Francuskog Carstva
Francusko Carstvo 1867. godine
Glavni grad Pariz
Jezik/ci francuski jezik
Vlada Carstvo
Car
 - 1852. – 1870. Napoleon III
Premijer
 - 1852. – 1869. Pozicija upražnjena
 - 1869. – 1870. Émile Ollivier
 - 1870. Charles de Palikao
Legislatura Parlament
 - Gornji Senat
 - Donji Corps législatif
Historija
 - Puč 1851. 2. prosinca 1851.
 - Proglašeno Carstvo 2. prosinca 1852.
 - Francusko-pruski rat 19. srpnja 1870.
 - Bitka kod Sedana 1. rujna 1870.
 - Proglašena republika 4. rujna 1870.
Valuta franak
Danas dio  Francuska
 Alžir
 Kambodža
 Indija
 Gabon
 Senegal
 Vijetnam
 Komori

Drugo Francusko Carstvo (francuski: Second Empire) je bio naziv za državu Napoleona III Bonapartea od 1852. do 1870. godine. Drugo Carstvo je proglašeno godinu dana nakon puča kojim si je tadašnji predsjednik, Louis-Napoléon Bonaparte, osigurao apsolutne ovlasti. Carstvo je vođeno po uzoru na Napoleona I, a postala je posljednja monarhija u historiji Francuske kada je 1870. godine proglašena Treća Republika.

Uspon Louisa Bonapartea[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije Revolucije iz 1848. godine proglašena je Druga Republika. Privremenu vladu Druge Republike sačinjavali su socijalisti i građanska ljevica. Sukobi između te dvije ideološki bliske struje izbijali su zbog težnje socijalista za većim reformama u korist radništva.

Druga Republika donijela je cijelu seriju reformu u odnosu na monarhiju - opće pravo glasa, sloboda tiska, sloboda okupljanja, sloboda udruživanja i glasanje po listama (većinsko glasanje po departmanima). Na samom početku je trebalo izabrati Konstituantu koja bi donijela novi ustav.

Kako bi se pomoglo radnicima, država je uspostavila narodne tvornice u kojima je država zapošljavala nezaposlene. To je bila zamisao socijalista. Međutim, nesloga je potresala Privremenu vladu i slabila njezin autoritet. Ljevica je insiztirala na Konstituanti, a socijalisti su težili uvođenju diktature oslanjajući se na podršku koju su imali u Parizu.

Louis-Napoléon Bonaparte se neočekivano isprofilirao kao važna karika u francuskoj politici te je iskoristio svoj utjecaj kako bi si osigurao apsolutnu vlast.
Carska zastava Napoleona III.

Ubrzo su održani izbori na kojima pobjeđuje ljevica. Jedan od prvih poteza nove vlade bilo je ukidanje narodnih tvornica. To je dovelo do četverodnevnog radničkog ustanka znanog kao Dani juna. Država je na radnike poslala vojsku tako da je ustanak ubrzo postao neviđeno krvoproliće. Nakon smirivanja situacije, došlo je do definitivnog raskida između ljevice i socijalista.

Još iste godine dolazi donesen je novi ustav. Po tom ustavu, ispoštovana su načela podjele vlasti i narodnog suvereniteta. Zakonodavna vlast pripala je Narodnoj skupštini. Skupština je bila jednodomna i njeni poslanici birani su neposredno. Izvršna vlast pripala je Predsjedniku. Međutim, Ustav nije precizirao odnos i prerogative skupštine i predsjednika.

Krajem godine, održani su predsjednički izbori na kojima je uvjerljivo pobijedio Louis-Napoléon Bonaparte, sin Louisa Bonapartea, mlađeg brata cara Napoleona I. Svoju izbornu pobjedu, Bonaparte je dugovao podršci koju je uživao među ruralnim stanovništvom.

Bonaparteov puč i uspostava Carstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Ustavotvornu skupštinu činili su uglavnom republikanci, ali je njezina nasljednica bila monarhistička. Monarhistička većina je bila heterogena, sastavljena od sljedećih grupacija - bonapartisti, orelanisti, klerikali i proburbonski legitimisti. Unatoč svojim ideološkim razlikama, monarhisti su se ubrzo ujedinili i formirali konzervativnu vladu koja je odgovarala predsjedniku.

Nova vlada počela je provoditi prokatoličku politiku i ograničavati radnička prava. Zakonodavnom reformom omogućeno je otvaranje privatnih katoličkih škola, a reformom izbornog zakona oduzeto je biračko pravo radnicima koji su mijenjali boravište (tim je činom gotovo 35% radnika izgubilo biračko pravo).

Zakonom o tisku ukinuti su jeftini listovi. Situacija se odvijala u korist bonapartizma i u okviru konzervativnog bloka. Kada je izbio sukob između orleanista i legitimista, Bonaparte je odlučio sprovesti svoj plan.

Sužavanje biračkog prava iskoristio je da nastupi kao mecena naroda. Skupština je izgubila podršku naroda poslije donošenja izbornog zakona koji je 35% radnika ostavio bez političkih prava. Seljaštvo je još uvijek imalo dobro sjećanje na Napoleonovo slavno doba, a radništvo je prišlo predsjedniku jer je bio za izmjenu izbornog zakona u korist radnika.

Osiguravši podršku u narodu Bonaparte je inzistirao na uvođenju općeg prava glasa i izmjeni Ustava te je tako ušao u sukob sa Skupštinom koja za takvo što nije htjela ni čuti.

Uslijedio je odlučujući dan - 2. prosinca 1852. godine. Louis Bonaparte je odlučio izvesti državni udar. Raspustio je Skupštinu i uveo opće pravo glasa, čime je učvrstio podršku radništva i seljaštva. Odmah je raspisao referendum na kojem mu je narod delegirao ovlasti za izmjenu Ustava, a svoju vlast učvrstio je tako što je, krajem 1852., postao car Napoleon III. Tako je nastalo Drugo Francusko Carstvo.

Vanjska politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Alfred de Dreux: Portret Napoleona III kao konjanika (1858.), ulje na platnu

Novo francuski car nije nastupio miroljubivo, što i nije bilo nerazumljivo s obzirom na njegove velike ambicije. Težio je izmjeni poretka koji je uspostavljen nakon sloma Prvog Carstva i Bečkog kongresa te se zalagao za promjenu načela nacionalnog samoodređenja u ono legitimističko. S vremenom je uspio umanjiti utjecaj glavnih suparnica, Rusije i Austrije. Jedan od načina kojim je to postigao bilo je i sudjelovanje u Krimskom ratu, koje je Napoleonu III donijelo presudan utjecaj na europskoj političkoj sceni. Pariški kongres održan nakon Krimskog rata 1856. protekao je gotovo isključivo u znaku Francuske, a doveo je do potpisivanja sporazuma kojim je Rusija izgubila utjecaj na Crnom moru. Pariški kongres važan je i zbog tajnog sporazuma između Napoleona III i Camilla Bensa di Cavoura, tadašnjeg premijera Pijemonta. Napoleon III je odlučio podržati pijemontske zahtjeve za ujedinjenjem Italije te je nastupio kao pokrovitelj otočne kraljevine kako u tom pothvatu tako i u njihovom planu da zarati s Austrijom. Na taj je način umanjio utjecaj svojih glavnih konkurenata.

Međutim, Napoleon III nije shvatio da je pokrenuo lavinu koja je ubrzo izmakla njegovoj kontroli. Ujedinjenje Italije bilo je nemoguće zaustaviti nakon sloma austrijske vojske u Lombardiji. Iako je pružio podršku, jedina korist koju je od Pijemonta izvukao bilo je prepuštanje Nice i Savoie Francuskoj. Kako bi oponirao ujedinjenju, Napoleon III se postavio kao službeni zaštitnik Papinske Države i pape nakon što je talijanska vojska ušla u Rim. To je, istina, odgodilo potpuno ujedinjenje Italije, ali se ubrzo pokazalo kao beskoristan manevar.

S druge strane, Prusija počinje jačati i tako predstavljati veliku prijenju moći koju je izgradio Napoleon III. Predvođena glasnim zahtjevima za ujedinjenjem njemačkih zemalja, Prusija će ubrzo postati dominantna europska sila. Taj sukob moći između Francuske i Prusije doveo je do sudbonosnog rata 1870. godine kojim je dokončano carstvo Napoleona III.

Unutarnja politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Početno razdoblje (1852. – 1860.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Prikaz neuspjelog atentata Felicea Orsinija na Napoleona III na platnu Vittorija Romana iz 1862. godine.

Na polju unutarnje politike, Napoleon III je bio znatno manje suptilan nego na vanjskopolitičkoj sceni. Pozivajući se na narod, zapravo je postepeno uvodio diktaturu. Pored njega, postojao je Corps législatif, koje je birano temeljem općeg prava glasa te Senat. Međutim, Corps législatif zapravo i nije bilo zakonodavno tijelo jer uopće nije imalo pravo na zakonodavnu inicijativu. Tiskovine su bile pod policijskom kontrolom, a neuspjeli atentat Felicea Orsinija na Napoleona III 1858. godine poslužio je da se donese zakon o javnoj sigurnosti kojim su sva sumnjiva lica mogla biti zatočena i protjerana iz zemlje. Uz to, afera koje je nastala nakon atentata poslužila je formalnom sklapanju saveza između Francuske i Pijemonta.

Pošto se pozivao na narod, car je svaku kritiku smatrao kršenjem volje naroda.

Dolazi do jačanja odnosa s Crkvom, što je bilo najočitije u prosvjeti, u kojoj je glavnu riječ imala Katolička crkva. O seljaštvu se vodilo računa i u tu svrhu je bio sklopljen ugovor o slobodnoj trgovini s Velikom Britanijom.

Radništvu je vraćeno izborno pravo, a pomoć je stigla u obliku radničkih udruženja i davanjem radničkih stanova. Odnos s buržoazijom je utemeljen poticanjem razvoja željeznice, razvoja burzovnih poslova i gradova. Gradio se duh materijalizma.

Opozicija je bila široka; pored republikanaca opoziciji su pripadali legitimisti i orleanisti, kao i buržujska inteligencija.

Promjene u unutarnjoj politici (1860. – 1870.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Adolphe Yvon: Haussmann predstavlja Napoleonu III plan aneksije pariških općina (1865.)

Poslije 1860. godine uslijedila je liberalizacija; Corps législatif dobiva pravo na interpelaciju, tisak je oslobođen policijske stege, uvedena je sloboda okupljanja, a vlada je stavljena pod kritiku javnog mnijenja. Godine 1869. ministri postaju odgovorni Parlamentu, a od 1870. vlada se mogla formirati temeljem parlamentarne većine.

Liberalizacija je uslijedila nakon konflikta Napoleona III i Crkve te nakon nezadovoljstva industrijalaca zbog ugovora s Velikom Britanijom o slobodnoj trgovini. Ipak, sve ovo nije promijenilo percepciju da je Drugo Carstvo samo paravan za osobni režim Napoleona III.

Opozicija je postajala sve snažnija. Radništvo se okrenulo marksizmu, a republikanci istupaju s oštrim kritikama. Oni smatraju da izvršna vlast, tj. car, treba biti odgovorna legislativi, a napadaju i Crkvu i vojsku. Orleanisti se zalažu za parlamentarnu monarhiju i pristali su na opće pravo glasa i prednost legislative u odnosu na monarha.

I pored liberalizacije car nije imao lak zadatak da izbalansira društvene slojeve u svoju korist; nagodbom s orelanistima izgubio je Crkvu, inteligencija mu nikad nije bila oslonac, a radništvo je klizilo u marksistički socijalizam. Suštinski oslonci režima bili su vojska i činovništvo.

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Režim Napoleona III bio je period uspona francuskog gospodarstva. Dolazi do razvoja mreže željeznica od strane šest kompanija. Poljoprivreda je dobila širi izvozni karakter, ali nije bila tehnološki usavršena. Razvoj željeznice otvorio je vrata industrijalizaciji zemlje. Ipak, Francusku je mučila nestašica ugljena i njena industrija se zasnivala na maloj radioničkoj privredi. Međutim, metalurgija se razvija i pored očiglednih slabosti.

Godine 1860., Drugo Carstvo je prihvatilo slobodnu trgovinu s Velikom Britanijom, što je dovelo francusku industriju u tešku situaciju. Izvoz poljoprivrednih proizvoda preko La Manchea kompenziran je uvozom onih industrijskih, što je izazvalo negodovanje francuskih industrijalaca.

Ipak, period od 1852. do 1870. godine je vrijeme industrijalizacije i uspona francuske privrede koja neće biti poljuljana kasnijim reparacijama Prusiji te gubitkom rudarskih pokrajina.

Krah[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako je vrijeme protjecalo, Napoleon III je sve više gubio na osloncu i podršci, što je značilo da je njegovo carstvo stajalo na sve klimavijim nogama. Međutim, unutarnjopolitička situacija nije bila toliko kritična da bi zaprijetila opstojnosti Carstva – opasnost je došla izvana.

Neutralizacija Rusije na Krimu i Austrije u Lombardiji omogućila je realizaciju njemačkog ujedinjenja. Prusija je 1866. godine definitivno slomila Austriju i stvorila Sjevernonjemački Savez pod svojom hegemonijom. Vojna moć Prusije postepeno je rasla, ali Carstvo je bilo uvjereno da Prusija nema izgleda u slučaju eventualnog sukoba s Francuskom. Realan odnos snaga jeste bio u korist Francuske, ali je pruska disciplina bila nešto što Francuzi nisu imali.

Napoleon III daje svoj mač u znak predaje 1870. godine.

Godine 1870. došlo je do brzog rata koji je okončan totalnim krahom Francuske. Smrtonosni udarac Drugom Carstvu zadan je u rujnu 1870. godine, kada je car, zajedno s vojskom pod opsadom, bio zarobljen u Sedanu.

Saznavši za carevu sudbinu, opozicija u Parizu nije čekala ni trena – republikanski zastupnik Léon Gambetta je s prozora gradske vijećnice proglasio krah Drugog Carstva i osnivanje Treće Republike. Ovim činom je definitivno okončan posljednji monarhistički period u francuskoj historiji.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije vojnog sloma, Treća Republika stiče svoj ugled pod vodstvom Adolphea Thiersa. Njegova vlada je dobila podršku republikanaca i buržoazije, a vrlo brzo se morala suočiti s krvavim gušenjem Pariške komune. Posljedice rata s Pruskom bile su teške, što se popravljanja ratne štete tiče: plaćanje ratne odštete od 5 milijardi zlatnih franaka i ustupanje važnih regija Alsace i Lorraine. Unutarnja kriza pratila je Treću Republiku sve do 1875. godine kada je konačno donesen ustav koji je stabilizirao novi režim.

Bonapartizam je zadobio smrtonosni udarac nakon poraza od Pruske. Kao politička opcija, on se istina održao još neko vrijeme, ali nije imao nikakvu objektivnu snagu. Francuska se, pod Thiersovim vodstvom, uspjela oporaviti i održati status velike sile. S druge strane, rastuća moć Njemačkog Carstva otvorila je vrata nečemu što je dotad bilo nezamislivo - paktu Francuske i Velike Britanije.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]