Državni udar u Francuskoj 1851.

Za Marxovu knjigu posvećenu temi članka, vidite članak 18. brumaire Louisa Napoleona.

Portret Napoleona III što ga je izradio Félix Nadar.

Državni udar u Francuskoj 1851. godine bio je puč kojim je tadašnji predsjednik Republike, Louis-Napoléon Bonaparte, uspješno dokinuo Drugu Republiku i sebi osigurao apsolutnu vlast obnovivši Francusko Carstvo. Puč je izveden 2. prosinca 1851. godine, netom prije ulaska u posljednju godinu Bonaparteova mandata, koji je trebao završiti u drugoj nedjelji mjeseca svibnja 1852. godine. Bonaparte je bio svjestan da njegovi planovi neće biti ostvareni jer mu je tada aktualni ustav branio reizbor. Tokom 1851., donesen je nacrt zakona kojim bi se izmijenile odredbe ustava tako da se Bonaparteu omogući reizbor. Iznesen pred Narodnu skupštinu, zakon je dobio većinsku podršku, ali ne i potrebnu dvotrećinsku većinu koja se zahtijevala za promjenu ustava. Svjestan da će ubrzo biti uklonjen s vlasti, Bonaparte je pripremio državni udar.

Odabravši obljetnicu bitke kod Austerlitza, Bonaparte je tokom jutra 2. prosinca 1851. godine dao oblijepiti Pariz plakatima na kojima je pisalo kako je Narodna skupština raspuštena. Najglasniji Bonaparteovi oponenti su uhapšeni, a među njima su se našli generali Changarnier, Cavaignac i Lamoricière, rojalist Adolphe Thiers te montanjari Martin Nadaud i Jules Miot. Ako se njima pridoda i velik broj socijalista i radikalnih ljevičara, prvoga jutra uhapšeno je čak 78 osoba. Gustave de Beaumont je ubrzo obavijestio Alexisa de Tocquevillea o događanjima u Parizu i pozvao ga da zajedno odu do Narodne skupštine. Došavši pred zgradu, dočekala su ih zatvorena vrata i naoružani stražari. Nakon toga, čak 220 zastupnika različitih ideoloških svjetonazora okuplja se u pariškoj gradskoj vijećnisi gdje jednoglasno odlučuju da se Bonaparte ukloni s mjesta predsjednika. Neki od prominentnih sudionika ove skupštine bili su liberali Charles de Rémusat, Charles-Auguste Salmon, Tocqueville te umjereni republikanac Pascal Duprat. Skupština je uživala značajnu podršku, no prije nego je uspjela objaviti kako je raspuštanje Narodne skupštine zločin veleizdaje i kako su predsjedniku Bonaparteu oduzete sve ovlasti i kako ga narod i vojska više ne trebaju slušati, vojska je upala u vijećnicu kako bi pohapsila zastupnike.

Konjica generala d'Allonvillea na ulicama Pariza, 2. prosinca 1851. godine.

Taj pokušaj je propao jer se vojska povukla pred odlučnim zastupnicima, koji su im netom prije pročitali izglasane dekrete. Zastupnici su iskoristili situaciju i pootvarali prozore vijećnice te su okupljenom narodu ispred iste pročitali dekrete, posebice onaj koji temeljem članka 68. Ustava lišava Bonapartea svih ovlasti koje je imao kao predsjednik. Nažalost, pokušaj pridobivanja okupljenog naroda je propao kad su se organi reda ponovo vratili, ovoga puta odlučni u provođenju hapšenja pobunjenih zastupnika. To im je uspjelo i svih 220 zastupnika je ubrzo zatvoreno. U tom je trenutku postalo jasno kako je Druga Republika prošlost.

Ipak, pokušaji bunta protiv Bonapartea nisu prestali. Dana 3. prosinca, oko 60 montanjara i republikanaca, među kojima i Victor Hugo, Victor Schoelcher i Hippolyte Carnot, osniva Komitet za otpor i poziva građane da se pobune protiv Bonapartea, pozivajući se na članke 68 i 110 Ustava. Unatoč strogoj vojnoj kontroli, Komitet uspijeva organizirati postavljanje barikada u Parizu, no pokušaj pobune propada zbog malog broja sudionika, koji su ubrzo rastjerani. Zastupnik Alphonse Baudin je ubijen 3. prosinca, a sljedećega dana stradalo je još 200 pobunjenika. Talijanski novinar Ferdinando Petruccelli della Gattina bio je jedan od onih koji su protjerani iz Francuske. Pobuna je ugušena već do popodneva i život u gradu se vratio u normalu.

Ipak, 5. prosinca dolazi do širenja pobune na druge dijelove Francuske, uključujući velike gradove i provinciju. Država je reagirala brzo i svi su ustanci ugušeni u nekoliko dana. Velik broj ljudi je pobjegao iz Francuske, uključujući i Victora Hugoa, koji je iz Bruxellesa pobjegao na otok Jersey, a onda se s obitelji smjestio na Guernsey, gdje je boravio sve do Bonaparteova bijega iz Francuske 1870. godine. Nakon konačnog gušenja pobune, 26,000 ljudi je pohapšeno, 9,530 poslano u Alžir, a 250 u zatvor u Cayenne.

Bonapartisti su konačno osigurali pobjedu. Puč je narodu predstavljen kao sigurnosna mjera, a Bonaparte je započeo rad na novom, restriktivnom ustavu. Tokom 20. i 21. prosinca organiziran je referendum na kojem su građani s uvjerljivih 7,145,000 prema 600,000 glasova podržali novi poredak. Disidenti, poput Hugoa, preispitivali su valjanost referenduma. Bonaparte je tako dobio i službenu podršku za provođenje ustavne promjene. Novi ustav donesen je u siječnju 1852. godine. Mandat predsjednika produžen je na 10 godina bez ikakvih ograničenja po pitanju mandata, a isti je držao ne samo izvršne, već i legislativne ovlasti. Bonaparte je tako postao najmoćnija osoba u državi.

Autoritarna republika ubrzo se pokazala kao privremeni paravan. Tokom 21. i 22. studenog 1852. održan je referendum na kojemu je Drugo Francusko Carstvo dobilo uvjerljivu podršku. Dana 2. prosinca 1852., na taj simboličan i povijesni datum, Louis-Napoléon Bonaparte se proglasio carem s titulom Napoleon III.