Pariški kongres (1856)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Édouard-Louis Dubufe: Pariški kongres

Pariški kongres je naziv za sastanak ruskih i savezničkih predstavnika s ciljem dokončavanja Krimskog rata, koji se odvijao od 1853. godine do potpisivanja mirosnog sporazuma 30. ožujka 1856. godine. Radilo se suštinski o mirovnoj konferenciji na kojoj su Francuska, Velika Britanija, Osmansko Carstvo, Austrija, Prusija i Pijemont Rusiji željeli ograničiti geopolitički utjecaj na Crnom moru i realizirati nekoliko ključnih strateških pozicija kako bi ograničili djelovanje Ruskog Carstva. Kongres se odvio samo nekoliko mjeseci nakon Svjetske izložbe 1855., koja je također održana u Parizu.

Sudionici kongresa okupili su se nedugo nakon 1. veljače u Quai d'Orsay u Parizu, a sve nakon što je Rusija prihvatila privremene uvjete mira želeći time izbjeći ulazak Austrije u rat na strani saveznika. Kongres je uglavnom bio orijentiran na sklapanje mirovnog sporazuma, a posljednji detalji utanačeni su u periodu od 25. veljače do 30. ožujka 1856., kada je sporazum konačno i potpisan. Sve su zemlje poslale po dva predstavnika. Jedan od dvojice osmanskih predstavnika, koji je s obzirom na kontekst svakako igrao značajnu ulogu, bio je veliki vezir Ali Paša. Rusko Carstvo predstavljali su grof Aleksej Orlov i barun Philipp von Brunnow. Jedan od britanskih predstavnika bio je njihov ambadasor u Parizu, Lord Cowley. Pariški kongres specifičan je po tome što, za razluku od kongresa poput onog bečkog, sudionici nisu bili podijeljeni u grupe koje su rješavale pojedina pitanja već je sve riješeno zajednički.

Pariški kongres bio je i veliki dobitak za malenu Kraljevinu Pijemont, koja je, iako nije spadala među velike sile, dobila pravo poslati svoje predstavnike u Pariz. To pravo osobno je osigurao Napoleon III, vjerojatno zato što je Pijemont poslala čak 18,000 vojnika u borbu protiv Rusa, ali je lako moguće kako je Napoleon popustio čarima intrigantne grofice Castiglione, koja mu je već ranije privukla pažnju. Na kongresu, pijemontski premijer Camillo Benso di Cavour je iskoristio priliku da javno odbaci bilo kakvo austrijsko uplitanje u unutarnju politiku tada još uvijek razjedinjene Italije. Na marginama sastanka, Napoleon III i Cavour su sklopili tajni sporazum kojim se Francuska obvezala pomoći Italiji u ujedinjenju i borbi protiv Austrije.

Kongres je zaključen sklapanjem sporazuma kojim su savezničke sile uvelike oslabile rusku moć na Istoku i sebi osiguralne prilične privilegije. Crno more, oko kojega se mnogo sporilo, proglašeno je neutralnom zonom i naređena je njegova hitra demilitarizacija.