Ustav Francuske (1848)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Prva stranica Ustava iz 1848. godine.

Ustav Francuske iz 1848. godine bio je deseti ustav u francuskoj povijesti, usvojen 4. studenog 1848. godine. Ustav je donesen u jeku Revolucije 1848., nekoliko mjeseci nakon smirivanja krvavog ustanka znanog kao Dani juna, a konsolidirala je popolitičku strukturu Druge Republike.

Ustav je donijela konstituanta koja je 23. travnja izabrana na općim izborima, prvim na kojima su svi punoljetni muškarci imali pravo glasa. Izabrano je ukupno 16 delegata, među kojima je bio i mislioc Alexis de Tocqueville. Rasprava oko strukture novog ustava bila je dugotrajna i iscrpljujuća, a prvi nacrt predstavljen je 19. lipnja i uz već zagarantirane slobode govora, tiska i vjeroispovijesti te prava na okupljanje, sadržavao je i tada kontroverzno "pravo na rad" proklamirano tokom revolucije.

Nacrt ustava je afirmirao i revolucionarni ideal slobode, jednakosti i bratsva, koji je nakon ustanka u lipnju promijenjen u obitelj, rad, vlasništvo i javni red. Ustanak u lipnju potaknuo je još jednu promjenu - proklamirano "pravo na rad" je izbačeno i zamijenjeno tek šturom i pretjerano općenitom odredbom o obvezi države da pruži pomoć nezaposlenima. Sve u svemu, nacrt ustava bio je načelno demokratski i novi ustav je nakon usvajanja postao jedan od najdemokratskijih ustava u Europi.

Ustav je ukinuo i plemstvo i ropstvo, a Francuska je proglašena nedjeljivom republikom čiji suverenitet leži u rukama francuskih građana. Zastupnike u Narodnoj skupštini i Predsjenika birali su svi muškarci stariji od 21 godine, neovisno o imovinskom stanju, što je bio prvi puta u francuskoj povijesti da je uvedeno univerzalno pravo glasa za punoljetne muškarce. Jednodomna legislativa bila je temeljena na modelu reprezentacije iz 1789. godine, dok je institutcija Predsjednika Republike modelirana prema onoj američkoj, što se odrazilo u trajanju mandata (4 godine). Sudbena vlast doživjela je tek neznatne promjene.

Dok se vodila rasprava o izvršnoj vlasti u listopadu, Louis Bonaparte se već pojavio kao ozbiljan kandidat za predsjednika, no njegov prijedlog da se predsjednik bira u Narodnoj skupštini, a ne na općim izborima je odbijen. Uz to, konstituanta je ustavom zabranila uzastopni reizbor i uvela još nekoliko članaka kojima je ograničila mogućnost predsjedničkog puča.

Ipak, na izborima 10. prosinca, kada je ustav već bio na snazi, Bonaparte je uvjerljivo pobijedio tadašnjeg premijera Cavaignaca i ostale protukandidate. Neki su povjesničari tvrdili kako je već sama struktura ustava konflikt između legislative i egzekutive učinila neizbježnim. To će se pokazati točnim jer je ustav srušen nakon samo tri godine. Unatoč svim odredbama kojima je ta mogućnost inhibirana, predsjednik Bonaparte je 2. prosinca 1851. godine s lakoćom izveo puč kojim je sebi osigurao apsolutnu vlast. Ustav iz 1848. ubrzo je zamijenjen onim iz 1852. godine, a Drugu Republiku je zamijenilo Drugo Carstvo.