Ustav Francuske (1799)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ustav godine VIII.

Ustav Francske iz 1799. godine, znan još i kao Ustav godine VIII. i Konzulski ustav, bio je četvrti pisani ustav u historiji Francuske. Usvojen je 24. prosinca 1799. godine, a njegovim je usvajanjem uređeno formiranje Konzulata. Puč 18. brumairea, kojim je označen kraj vladavine Termidoraca, de facto je koncentrirao svu vlast u rukama Napoleona Bonapartea i doveo do kraja Francusku revoluciju.

Nakon uspješnog puča, Napoleon je sa svojim suradnicima izradio i progurao šturi Ustav godine VIII., koji je položaj Prvog konzula uredio tako da je Napoleonu dao praktički diktatorske ovlasti. Bio je to ujedno i prvi ustav nakon Revolucije koji nije sadržavao nikakvu povelju o pravima.

Izvršna vlast bila je koncentrirana u rukama triju konzula, mada je u praksi svu vlast držao Prvi konzul, odnosno Napoleon. Iako je Francuska zadržala svoje republikansko uređenje, Napoleonova republika dokinula je vezu sa svim ranijim ustavima, uspostavivši konzervativnu republiku koja je Francusku podsjećala na mir, red i stabilnost. Kako bi naglasio povezanost s Oktavijanovom Rimskom Republikom, čiji je državotvorni model Napoleon kopirao, koristio je rimske termine, poput konzula, Senata i tribuna, u tekstu ustava.

Ustav godine VIII. podijelio je legislativnu vlast na tri organa - Sénat conservateur s 80 senatora, Tribunat sa 100 tribuna i Corps législatif s 300 zastupnika.

Kako bi svojoj diktaturi dao privid demokracije, Napoleon je ustav dao na referendum. Glasovi nisu bili obvezujući, ali su Napoleonu pružili legitimnost koju je htio dobiti svojom prividnom demokracijom. Nešto više od 50% građana nije izašlo na referendum, a od onih koji jesu, njih 3,011,007 (99.4%) bilo je za, dok je 1,562 (0.06%) bilo protiv.

Ustav godine VIII. dopunjen je 1802. godine Ustavom godine X., kojim je Napoleon postao doživotni konzul, dok je Ustav godine XII. donio znatno veće izmjene koje su utemeljile dinastiju Bonaparte, a Napoleona potvrdile kao nasljednog cara. Ustav je prvi put, nakratko, ukinut tokom prve faze Bourbonske restauracije, da bi ponovo bio obnovljen "Dodatnim aktom" iz 1815. godine tokom Napoleonovih Sto dana, samo da bi konačno bio ukinut Napoleonovim padom i dolaskom Louisa XVIII na prijestolje. Sve napoleonske ustave zamijenila je Povelja iz 1814. godine.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Connelly, Owen (2000). The French Revolution and Napoleonic Era. 3rd Edition. Fort Worth, TX: Harcourt. pp. 201–203.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]