Francuski ustavni zakon (1940)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Francuski ustavni zakon iz 1940. godine je zakon koji je 10. srpnja 1940. izglasan kao ustavni zakon od strane zajedničke sjednice Narodne skupštine, odnosno zajedničke sjednice Zastupničkog doma i Senata. Izglasan nedugo nakon pada Francuske kao potvrda lojalnosti Trećem Reichu, zakon je maršalu Philippeu Pétainu i njegovoj vladi dao apsolutne ovlasti i ovlastio ih da samostalno donesu novi ustav Francuske Države.

Pétain je zakon tumačio kao akt kojim su dokinuti ustavni zakoni iz 1875. godine, a s njima i Treća Republika, no sam tekst zakona nije bio eksplicitan po tom pitanju. Isti je premijeru dao autorirativne ovlasti, ali nije sadržavao odredbe o pravnom kontinuitetu s ranijim zakonima.

Donošenjem Uredbe o ponovnoj uspostavi republičkih zakona na kontinentu 9. kolovoza 1944. godine, ovom je zakonu oduzet karakter ustavnog zakona te je isti proglašen nelegalnim sredstvom u funkciji uspostave Višijevske Francuske. Također, Uredba je Ustavni zakon proglasila ništavim.