Ustav Francuske (1791)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Izvorni tekst Ustava iz 1791. godine čuva se u Archives nationales.

Ustav Francuske iz 1791. godine donesen je 3. rujna 1791. godine kao prvi pisani ustav u historiji Francuske. Ustav je donesen u jeku propasti apsolutne monarhije u sklopu Ancien Régimea te je otvorio prijelazni period između monarhije i Prve Republike. Donesen dvije godine nakon Deklaracije o pravima čovjeka i građanina i Članaka ustava i to kao prvi dokument u Francuskoj historiji koji je suverenitet s Kralja prenio na Narod.

Ustav iz 1791. godine bio je temeljen na načelima narodnog suvereniteta i trodiobe vlasti (ili, preziznije, balana vlasti) te je tako Francusku uveo u kratkotrajni period ustavne monarhije.

Egzekutivna vlast[uredi | uredi kod]

Na vrhu egzekutive nalazio se Kralj, koji je imao ovlast imenovanja i otpuštanja svojih ministara, koji su bili zaduženi za nadzor nad službenicima iz 83 departmana i općina. Departmanski i općinski službenici birani su na izborima od strane onih građana koji su imali aktivno biračko pravo. Zajedno sa Zakonodavnom skupštinom, Kralj je imao kontrolu nad oružanim snagama, s tim da je u vrijeme rata on bio jedini vrhovni zapovjednik. Uz ova, Kralj je imao i pravo suspenzivnog veta na zakonske prijedloge Zakonodavne skupštine, što je u praksi značilo da ima pravo uložiti veto na bilo koji zakonski prijedlog čije bi usvajanje tako bilo odgođeno za dva mandatna razdoblja, odnosno četiri godine.

Legislativna vlast[uredi | uredi kod]

Nositelj legislativne vlasti bila je Zakonodavna skupština, čije su zastupnike svako dvije godine birali elektori. Oko 45,000 elektora birano je svake dvije godine među cca. 4,300,000 građana s aktivnim biračkim pravom po principu 1 elektor na 100 birača. Aktivno biračko pravo u Francuskoj 1791. godine bilo je regulirano spolnim, dobnim i imovinskim cenzusom, što je u praksi značilo da su birati mogli samo muškarci stariji od 25 godina koji plaćaju točno određen iznos poreza. Osim klasičnih zakonodavnih ovlaštenja, Zakonodavna skupština imala je, s Kraljem, kontrolu nad oružanim snagama te je vršila nadzor nad ministrima i sudovima.

Sudbena vlast[uredi | uredi kod]

Sudbena vlast bila je podijeljena između tri instance. Najviša instanca bio je Visoki sud, kojega je Zakonodavna skupština mogla sazvati kada je trebalo odlučivati o odgovornosti državnih službenika. Drugi sud bio je Kasacijski sud, koji je odlučivao po žalbama, dok su treće mjesto zauzimali redovni sudovi, čije su suce i porotnike svako dvije godine birali građani s aktivnim biračkim pravom.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]