Apsolutizam

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Apsolutizam
Portret Luja XIV francuskog kralja
Portret Luja XIV francuskog kralja

Apsolutizam (od latinskog: absolutus = potpuno) je politička doktrina i praksa neograničene centralizirane vlasti i apsolutne suverenosti monarha ili diktatora. [1]

Suština apsolutističkog sistema je da vlast ne podliježe nikakvoj reguliranoj provjeri od strane bilo kakvog društvenog instituta, kao sudstvo, zakonodavstvo, religija, ekonomija ili izbori. Najpoznatiji apsolutistički vladar je svakako francuski kralj Luj XIV (1643 -1715) poznat po svojoj izjavi L'État, c'est moi (Ja sam država) - koja sama po sebi najbolje objašnjava suštinu apsolutizma.

Apsolutizam je postojao i nakon doba apsolutnih monarhija u različitim oblicima u svim dijelovima svijeta, kao u slučaju nacističke Njemačke pod Adolfom Hitlerom te Sovjetskog Saveza za vrijeme Staljina. [1]

Karakteristike i historija apsolutizma[uredi - уреди | uredi izvor]

Najrašireniji i oblik apsolutizma bila je Apsolutna monarhija, koja je nastala na početku modernog doba na tlu evropskih zemalja. Ona se bazirala na pojedinim jakim vladarima novih nacionalnih država koje su stvorene nakon raspada srednjovjekovnog poretka. Moć tih država bila je usko povezana sa snagom svojih vladara. Moćan vladar značio je jaku državu, a ona je bila potrebna da ograniči partikularne interese crkve, feudalaca i srednjovjekovnog običajnog prava. Apsolutistički monarsi tražili su apsolutnu podanost svih svojih podanika, i svih tadašnjih institucija kao neprikosnoveni šefovi države. [1]

Apsolutizam se pojavio početkom 16. vijeka u Španjolskoj, koja je postala uzor svim evropskim monarhijama, tako da se je do kraja tog vijeka pojavio u većini zemalja Zapadne Evrope. Apsolutizam je bio najrašireniji u 17 i 18. vijeku. Svoj vrhunac imao je u Francuskoj za vladavine Luja XIV. Apsolutizam je postojao u raznim drugim evropskim zemljama, uključujući Prusiju, Austriji i Carsku Rusiju. [1]

Najraširenija teorija u prilog monarhističkog apsolutizma, poznata je kao teorija Božanskog prava kraljeva, po kojoj su vladari izvodili svoj ​​autoritet od samog Boga. Ta teorija opravdavala je i tiransku vlast, i svirepo kažnjavanje koje su provodili vladari, jer se na taj način kažnjavala - ljudska grešnost. Ta teorija je izvedena iz rano srednjovjekovnog poimanja Božje podjele moći, po kojoj je ovozemaljska vlast i moć data političkim vladarima, dok je duhovna moć dana Katoličkoj crkvi. Međutim, novo vrrijeme donijelo je i nove stavove čak i o toj podjeli, pa su novi nacionalni vladari tvrdili da im pripada ​​autoritet na svim poljima, pa tako i nad crkvom. Najpoznatiji primjer za to je engleski kralj Henrik VIII koji je postao šef novonastale engleske crkve u 16. vijeku. [1]

Apsolutistički vladari imali su apsolutnu moć, i to na način kakav nije bilo moguće postići srednjovjekovnim vladarima, koji su bili ograničavani u svojoj vlasti od crkve koja je u suštini bila suparnik centalne vlasti kraljeva. [1]

Puno pragmatičniji argumenti u obranu apsolutizma, nego što je bila teza o božanskom pravu na vlast, dolazila je iz redova nekih političkih teoretičara, po njima je potpuna poslušnost podanika bila uvjet održavanje reda i sigurnosti. To je gledište najviše razradio engleski filozof Thomas Hobbes u Levijatanu 1651. On monopol na vlast opravdava na temelju pretpostavljenog znanja apsolutne istine. Oni koji vjeruju da znaju apsolutnu istinu i ono što je pravo, ne trebaju dijeliti moć niti imati bilo kakva ograničenja na temelju - prirodnog prava. Ovaj argument je na neki način preuzeo i razradio i Lenjin, koji je sličnim argumentima branio apsolutnu vlast Komunističke partije u Sovjetskoj Rusiji nakon Oktobarske revolucije u 1917. [1]

Najpoznatiji apsolutistički vladari[uredi - уреди | uredi izvor]

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 "absolutism" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/1824/absolutism. pristupljeno 29. 08. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]