Prijeđi na sadržaj

David Bowie

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Dejvid Boui)
David Bowie
Lični podaci
Ime po rođenjuDavid Jones
Drugo imeBowie
Datum rođenja(1947-01-08)8. 1. 1947.
Mjesto rođenjaBrixton, (Velika Britanija
Datum smrti10. 1. 2016. (dob: 69)
ZanimanjeGlazbenik
Muzički rad
Period aktivnosti1964-2016.
ŽanrRock, glam rock, soul
Pop rock, eksperimentalna glazba
InstrumentiPjevač, Razni instrumenti
Ostalo
Povezani izvođačiThe Konrads
The King Bees
The Manish Boys
The Lower Third
The Riot Squad
Lindsay Kemp
Tin Machine
Iggy Pop
Lou Reed
Brian Eno
Mott the Hoople
Trent Reznor
Službene straniceSlužbena stranica


David Robert Jones [ˈdeɪvɪd ˈɹɒbət d͡ʒəʊnz] (umjetničko ime David Bowie [ˈdeɪvɪd ˈboʊi]) (London, 8. siječnja 1947. – New York, 10. siječnja 2016.), britanski rock glazbenik, skladatelj, glumac, producent, aranžer i glazbeni tehničar. Bio je glazbeno aktivan punih pet desetljeća i vječno sklon mijenjanju glazbenog stila i imidža, a njegov rad i inovacije naročito postaju specifične od 1970.[1] Bowie je nastupao na filmu kao vrlo uspješan glumac, glazbeni video direktor i vizualni umjetnik.

Životopis

[uredi | uredi kod]

Početak glazbene karijere

[uredi | uredi kod]

David Robert Jones rođen je u Brixtonu (London), od oca Stentona Jonesa, koji dolazi iz Doncastera (Yorkshire) i majke Margaret Mary Jones, koja potječe iz irske obitelji, međutim Bowievi roditelji ipak se vjenčavaju nakon njegovog rođenja[2]. Žive u Brixtonu, Stansfield Road 40, sve dok Bowie nije navršio šest godina kada se sele u Bromley (Kent). Školuje se u "Bromley Technical High School"[3] koja se nalazi u Keston, Bromleyu, gdje sa svojim roditeljima živi do svoje osamnaeste godine.

Sa petnaest godina doživio je nesreću kada ga je njegov prijatelj George Underwood, koji je nosio prsten na svojoj ruci udari u lijevo oko radi jedne djevojke i teško ga povrijedio. Bowie je osam mjeseci izostao iz škole, sve dok mu doktori nisu završili sa operacijama i dok opet nije mogao normalno otvarati i zatvarati okom. Bez obzira na sve teškoće koje je prošao ostao je dobar prijatelj sa Underwood, koji je kasnije ilustrirao Bowieve rane albume[4]. Doktori ipak nakon svega nisu uspjeli skroz zaliječiti njegovo oko gdje mu je zjenica neprestano dilatirala. Rezultat toga je njegovo trajno oštećenje dubinskog opažanja kao i teško raspoznavanje boja.

Bowiev interes za glazbu počinje od njegove devete godina kada od oca koji je sakupljao LP ploče, počinje slušati Fatsa Dominoa, Chucka Berrya i vrlo popularnog Littlea Richarda. Prilikom slušanja velikog Richardsovog hita "Tutti Frutti", Bowie je znao govorit; "Ovo mora ćuti Bog". Njegov polubrat Terry uvodi ga u suvremeni jazz i Bowiev se oduševljava sa Charlesom Mingusom i Johnom Coltraneom, a od majke za Božić 1959. dobiva plastični saksofon. 1962. osniva svoj prvi sastav koji se zvao "The Konrads". Tijekom 1960., kao član nastupa po mnogim blues sastavima, a neki od njih su; The King Bees, The Manish Boys, The Lower Third i The Riot Squad. Sa King Beesom 1964. izdaje svoj prvi singl "Liza Jane". Kasnije u tim počecima njegovog rada polako sa bluesa prelazi na stil britanskog popa. Svoju glazbenu karijeru počinje vrlo rano kao šesnaestogodišnjak ali rani singlovi snimljeni u vremenu '64.-'66., ostaju gotovo ne zapaženi.

U ranim šezdesetima, Bowie nastupa pod imenom "Davie Jones" što je bilo podjednako kao "Davy Jones", pa se stvarala zabuna sa glumcem i pjevačem Davyem Jonesom iz sastava "The Monkees". Zbog toga svoje umjetničko ime mjenja u "Bowie" po junaku Jimu Bowieu poznatom po Bowie nožu. U to vrijeme snima singl "The Manish Boys" za izdavačku kuću Parlophone kao Davy Jones, dok prelaskom u izdavačku kuću Pye izdaje pod imenom David Bowie.

Bowie svoj prvi album izdaje za izdavačku kuću "Decca Records" (koja je ogranak kuće "Deram"), pod jednostavnim imenom David Bowie (1967.), koji je mješavina popa i psihodelije. Približno u to vrijeme izdaje novi singl "The Laughing Gnome". Kasnije kuća "Deram" njegov rani materijal na albumima i singlovima obnavlja i zajedno ga stavlja na kompilaciju.

Psihodelični folk i glam rock

[uredi | uredi kod]

David Bowie drastično mijenja svoj glazbeni stil i imidž, te u maniri hipi pokreta za diskografsku kuću "Mercury" izdaje album Man Of Words, Man Of Music. Album nije privukao veliku pažnju ali se na njemu nalazi skladba "Space Oddity", koja ponovo izlazi kao singl i postiže zapaženi uspjeh u Velikoj Britaniji[5]. Reizdanje albuma izlazi 1972. pod imenom Space Oddity.

U to vrijeme kada završava skladbu "Space Oddity", počinje živjeti sa Mary Finnigan kao podstanar. Finnigan i Bowie zajedno sa Christinom Ostrom i kasnije Barriem Jacksonom, subotom navečer nastupaju u folk klubu "The Three Tuns pub" koji se nalazi u Beckenhamu (London)[6]. The Arts Lab bio je domačin "Free Festivala" koji je održan u lokalnom parku, a to je kasnije Bowie uglazbio u svom singlu "Memory of a Free Festival"[7].

Zajednička glazbena suradnja sa Marcom Bolanom (pjevač, tekstopisac), Mickom Ronsonom (gitara), Johnom Cambridgeom (bubnjevi) te Johnom Viscontijem (bas gitara, producent) koji nastupaju pod imenom "Hype" bili su temelji stalnoga pratećeg sastava u koji je kasnije regrutiran bubnjar Michael "Woody" Woodmansey. Bowie sa ovom postavom 1970. izdaje svoj treći album The Man Who Sold the World, na kojem odbacuje zvuk akustične gitare sa prijašnjih albuma i zamjenjuje ga sa zvukom električne gitare kojeg izvodi Mick Ronson, a on mu je bio vrlo značajan suradnik do 1973. Mada je ovo bio "prvi pravi" Bowijev album sa svojim hard rock stilom i praskavim Ronsonovim gitarskim izvedbama nije zabilježio veći uspjeh.

Njegov sljedeći album bio je Hunky Dory objavljen 1971., koji također nije bolje prošao od prethodnoga, mada su kasnije glazbeni kritičari isticali kako je on jedan od ključnih Bowievih albuma. Nakon izdavanja albuma Bowie skandalozno najavljuje svoju homoseksualnost, te boji kosu crveno i izgleda kao androgina rock zvijezda. Bio je to uvod za album The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars, jedan od ključnih trenutaka kako u Bowievoj diskografiji tako i u povijesti rocka. Na albumu se nalazilo nekoliko skladbi koje su bile povezane svojom pričom, a ostale su bile pod dojmom sage o rock zvijezdi i stardomu općenito. Na Ziggyu se vidi srastanje svih dotadašnjih Bowievih fascinacija; psihodelije šezdesetih, raskošnih melodija, kabaretskih aranžmana, pop produkcije, praskavih riffova na gitari, puhačkih izvedaba i još mnogo drugog[5]. Ujedno na albumu kombinira hard rock sa elementima prikazanim na albumu The Man Who Sold the World i pop glazbe sa albuma Hunky Dory i odličan paket glam rocka od njegovog pionira Marc Bolana iz T.Rexa. Dosta pjesma na albumu napravljene su u klasičnom rocku a one su; "Ziggy Stardust," "Moonage Daydream," "Hang on to Yourself," i "Suffragette City."

U to vrijeme Bowie se ubrzo promaknuo u veliku rock zvijezdu i počeo je jako puno raditi u glazbi. Osnivač i vokal sastava "Velvet Underground", Lou Reed u svom solo probijanju, angažira Bowiea da mu zajedno sa Mickeom Ronsonom bude producent na njegovom drugom albumu Transformer. Iggy Pop sa njegovim sastavom "The Stooges", potpisuju sa njim poslovnu suradnju oko produkcije njihovog trećeg albuma Raw Power. Međutim to nije prikazano na skladbama koje se nalaze na albumu, već Bowie kasnije radi velike promjene u mixsanju. Radi još i povratnički album "Moot The Hooplea" All The Young Dudes i uz sve to objavljuje i svoj novi materijal Aladdin Sane koji izlazi u travnju 1973.

Aladdin Sane slijedi prethodni stil sa glam i hard rockom i Bowie prvi puta sa njim dolazi na #1 britanske Top liste. Album uključuje i #2 sa hit skladbom "The Jean Genie", #3 sa hitom "Drive-In Saturday" i izvedbu sa The Rolling Stonesima "Let's Spend the Night Together". Bowie angažira Mikea Garsona da mu svira klavir na albumu i solo u naslovnoj skladbi, što je istaknuto kao najbitniji uradak na materijalu[8].

Album Pin Ups izlazi u listopadu 1973. sa obrađeni verzijama skladbi tada najpoznatijih sastava The Whoa, The Kinksa, Pink Floyda, The Yardbirdsa, The Pretty Thingsa, Bruce Springsteena i manje poznatih The Easybeatsa i The Merseysa. Album zauzima #3 na britanskoj Top listi, a hit skladba "Sorrow" nalazi se na #1 Top liste, što mu tada donosi najbolju prodaju albuma do 1973[9]. Ovim albumom Bowie najavljuje razlaz sa pratećim sastavom "Spiders From Mars" i prestanak koncertnih aktivnosti. Jedan od veći razloga za taj potez što je napravio bila je njegova želja da napiše mjuzikl nadahnut Orwellovim romanom 1984. Pošto ne dobiva suglasnost od vlasnika i oko autorskih prava, dio napisanih skladbi objavljuje na albumu Diamond Dogs,[5].

Soul i R&B

[uredi | uredi kod]
Oslo, Norveška, 5. lipnja 1978.

Diamond Dogs koji izlazi 1974. bio je glazbeno osmišljen kao logičan nastavak Ziggyja, gdje do izražaja dolaze gitarski riffovi i lirske balade. Album je dao dosta hit skladbi, a "Rebel Rebel" nalazila se na #5 britanske Top liste i "Diamond Dogs" na #21. Slijedom već izdanih albuma Bowie pokreće veliku Diamond Dogs turneju po Sjevernoj Americi u lipnju i prosincu 1974. Scenska koreografija i rasipna produkcij u specijalnim efektima koštala je mnogo novaca ali Bowie sa time postavlja nove standarde koji postaju praksa u njegovom daljnjem radu. Nakon što je angažirao gitaristu Carlosa Alomara i skupinu istaknutih soul glazbenika izdaje koncertni album sa soul stilizacijom David Live.

David Bowie komentira kako uživo album David Live rezultira time da bi ga trebalo zvati "David Bowie Is Alive and Well and Living Only In Theory", po svoj prilici zbog njegovog nagovještaja frenetičnom psihološkom stanju iz tog vremena. Unatoč tome album ga je još više očvrsnuo kao super zvijezdu nalazeći se na #2 britanske Top liste i #8 američke liste.

Bowie sa albumom Young Americans iz 1975. nanovo radi veliki stilski zaokret. Album je bio izravna posveta philadelphijskog soula i postigao je golemi uspjeh. Hit skladba "Fame" zauzima #1 američke Top liste, a potpisuju je John Lennon i Bowiev novi član sastava gitarista Carlos Alomar. Potaknut tim velikim uspjehom, Bowie seli u Los Angeles gdje 1976. glumi u filmu redatelja Nicholasa Roega The Man Who Fell to Earth i snima album Station to Station.

Station to Station je projekt tranzicije sa plastic-soula Young Americans na hladni berlinski robotski zvuk. Zadržavajući odlike soul manire, Bowie svojoj izvedbi dodaje i croonersku notu kao temeljno obilježje paranoidnog i mračnog art-rock albuma, a galeriji svojih alter ega dodaje lik Tin White Dukea[10]. Bowie kreće na sljedeću veliku turneju The 1976 World Tour koja je u potpunosti napravljena sa naglašenosti na nove skladbe, odnosno na dramatičnu naslovnu skladbu i balade "Wild Is the Wind", "Word on a Wing" i funki "TVC 15" i "Stay". Glavnina izvođača dobro se upoznala na snimanju albuma i još više na samoj turneji a to su; Carlos Alomar na ritam gitari, George Murray bas gitara i Dennis Davis na bubnjevima. Kao gosti na turneji nastupaju još na solo gitari Earl Slick, Adrian Belew i Bruce Springsteen's i na klavijaturama Roy Bittan. Turneja je bila vrlo uspješna ali zbog tmurne crne atmosfere i nacističkog pozdrava, novinari su ga počeli prozivati da zagovara fašizam. Na temelju disko predložaka i pop balada Bowie izdaje vrlo uspješan singl "Golden Years" ali sve više ima problema sa drogom i vraća se u Englesku. Nakon što ga mediji sve više napadaju zbog nacizma i sve većeg problema sa ovisnošću, Bowie se seli u Berlin.

Berlin

[uredi | uredi kod]

U Berlinu se uspješno skida sa narkotika, počinje se baviti slikarstvom, upoznaje njemačku električnu glazbu te ostvaruje suradnju sa Brianom Enoom. Krhak zvuk sa albuma Station to Station prenosi i na sljedeći album Low koji je prvi od tri albuma koja izdaje u Belinu nazvani Berlin Trilogy. Na albumu se nalaze elektroničke instrumentalne skladbe koje najavljuju novo doba osamdesetih, techno, post punk i pjevanih brojeva.

Istim načinom ali većim utjecajem krautrocka i europske progresivne rock scene izdaje drugi album sa berlinske triologije "Heroes" kojemu je zvuk dosta sličan Lowu. Naslovna skladba na albumu govori o dvoje zaljubljenih koji su razdvojeni berlinskim zidom i jedna je od najboljih Bowievih skladbi[11]. Bowie 1977. osim što izdaje svoje albume, potpisuje produkciju za dva povratnička albuma Iggyja Popa Idiot i Lust For Life te glumi u filmu "Just A Gigolo". Naredne godine odlazi na svjetsku turneju (prvi puta u Australiji i Novom Zelandu), na kojoj izvodi skladbe sa Lowu i "Heroesa". Čitava turneja je zabilježena na koncertnom albumu Stage.

1979. izdaje posljednji album u suradnji sa Enoom Lodger i sa njim završava berlinsku triologiju. Album se razlikuje od prva dva pa tako bilježi povratak popa ali isto zadržava neka od ranijih iskustava. Umjesto instrumentalnih skladbi, Bowie je složio impresivnu zbirku pop brojeva, no iskustvo Lowa i "Heroesa" očitovalo se u zvuku i produkciji. Na albumu se nalazi nekoliko hit skladbi, "Boys Keep Swinging", "DJ" i "Look Back in Anger". Bowie sa Brianom Enom 1995. izdaje još jedan album pod nazivom Outside.

Scary Monsters (and Super Creeps) posljednji je album kojega Bowie snima za "RCA Records" i jedan je od prijelomnih točaka u njegovoj karijeri. Scary Monsters sadrži hit skladbu "Ashes to Ashes" koja se nalazi na #1 Top liste. Skladba sadrži ugodnu glazbu gitare koja se izvodi na sintisajzeru, funki bas i kompleksne vokalne izvedbe, a svemu tome svojstvo je dao Chuck Hammer[12]. Skladba "Fashion" naznaka je pravca u kojem će ići album Let's Dance iz 1983. Za vrijeme snimanja Scary Monstersa, Bowie korist sve iskustvo koje je stekao za vrijeme berlinske ere i imao je na umu da kritike budu upućene direktno na glazbu i tekst skladbi, što se odrazilo kroz njegov preobražaj dolaskom u Njemačku i Europu. Hit skladba "Ashes to Ashes" i njezino zadržavanje na #1 britanske Top liste, Bowieu otvara put prema Broadwayu i tromjesečni rad na "The Elephant Man", 23. rujna 1980[13].

Bowie kao superzvijezda

[uredi | uredi kod]
Festival "Rock in Chile", 27. rujna 1990.

Bowie nastavlja raditi u kazalištu i filmu do 1983., a u studio ulazi samo radi zajedničkog singla sa sastavom Queen koji se zove "Under Pressure". Skladba postaje veliki hit i postaje Bowiejev treći #1 na britanskoj Top listi. 1983. Bowie se razilazi sa izdavačkom kućom "RCA" i potpisuje za "EMI America Records".

Nakon potpisivanja za "EMI", objavljuje album Let's Dance (album David Bowiea), bogato opremljen "plesnog" novoromantičarskog doba osamdesetih u produkciji Nilea Rodgersa iz sastava Chic. Na albumu se po prvi puta pojavljuje gitarista Stevie Ray Vaughan. Naslovna skladba zauzima prvo mjesto na američkoj i britanskoj Top listi i postavlja nove standarde u glazbenom svijetu. Album također daje i dva singla "Modern Love" i "China Girl", a kasnije se pojavljuju na promotivnom video uratku.

Bowiejev sljedeći album Tonight, originalno je bio zamišljen kao uživo album gdje bi se našao materijal sa turneje "Serious Moonlight Tour" ali na zahtjev izdavača "EMI"-a izlazi kao studijski album. I Tonight je također bio plesno orijentiran kojem su oblik dali suradnja sa Tinom Turner i Iggy Popom ali nije zabilježio uspjeh prethodnika.

Iste godine snima duet sa Mickom Jaggerom, sa kojim obrađuje prethodne uspješne skladbe poput "Dancing in the Street". Slijedi nanovo njegov rad u filmskoj industriji, pa tako 1986. snima skladbu za film "Absolute Beginners", ima jednu od glavnih uloga u filmu "Labyrinth", snima pet skladbi za film "Monty Python" od Terrya Jonesa i još drugo.

Nakon toga 1987. objavljuje svoj solo album Never Let Me Down na kojem se nalazi gitarski rock i nije bio posebno uspješan. Produkciju su radili David Bowie i David Richards. Album se našao na šestom mjestu britanske Top liste i izdao je tri singla "Day In, Day Out", "Time Will Crawl" i "Never Let Me Down". Čitavi projekt Bowie promovira na velikoj scenskoj, atraktivnoj turneji Glass Spider.

U kolovozu 1988., Bowie glumi Poncije Pilata u filmu The Last Temptation of Christ od producenta Martina Scorsesea.

Tin Machine

[uredi | uredi kod]

Nadahnut "Pixiesima" i "Sonic Youthom" kao i sjećanjima na rane sedamdesete, Bowie okuplja sastav "Tin Machine" u kojemu je glavni lik gitarista Reeves Gabrels. Sastav je hard rock kvartet i osim Bowiea i Gabrelsa čine ga još Tony Sales na basu i Hunt Sales na bubnjevima. Objavljuju dva studijske albuma i jedan uživo snimak.

Originalni album Tin Machine izlazi 1989. i sastoji se od gitarske melodije sa metalnom distorzijom. Na svjetskoj turneji Bowie se pojavljuje kratko ošišan i te godine sa još jednim novim gitaristom Ericom Schermerhornom.

Sljedeći albumi su mu Tin Machine II koji izlazi 1991., a producenti su mu Tin Machine, Tim Palmer, Hugh Padgham i uživo album Tin Machine Live: Oy Vey, Baby na kojemu se nalazi materijal iz 1991.-1992., sa turneje It's My Life Tour. Nakon turneje Bowie osjeća umor od svog posla i sviranja sa sastavom pa se zbog toga na kraju razilazi sa "Tin Machine" i okreće se samo svom radu.

Elektronska glazba

[uredi | uredi kod]

Bowie nastupa 1992. na Uskršnjem koncertu u spomen na umrlog Freddiea Mercurya iz sastava Queen, gdje izvodi skladbu "Heroes" i "Under Pressure" (sa Annie Lennox). 1993. izdaje svoj solo album Black Tie White Noise koji je mješavina soul, jazza i hip-hopa te žestokih gitarski riffova od Micka Ronsona i Reevesa Gabrelsa. Album obnavlja suradnju između Bowiea i Nilea Rodgersa koji odrađuje produkciju na materijalu. Također 1993. izdaje instrumentalni album sa filmskom glazbom The Buddha of Suburbia. Album sadrži nove elemente koji su dijelom već viđeni na albumu Black Tie White Noise, sa isključivim naglaskom na twist i alternativni rock. Album uspješnost postiže kasnije u svom reizdanju za Sjedinjene Američke Države 1994.g., kojeg je Bowie ponovo obradio prije izlaska.

Album Outside iz 1995. obnavlja suradnju sa Brianom Enoom sa kojim Bowie želi uhvatiti priključak na nove kurente. Materijal na albumu vraća ga njegovoj matičnoj rock glazbi zajedno sa singlovima "The Hearts Filthy Lesson", "Strangers When We Meet"/"The Man Who Sold The World" i "Hallo Spaceboy". Prateći trend elektronske glazbe i iskustvom berlinske faze,Bowie poseže i za grungeom ambijentom i novom velikom strašću cyber-spaceom. Glazbeni kritičari ostaju podijeljeni oko toga da li je nekadašnji trendmaker postao puki sljedbenik novih trendova, međutim publika album svakako nije dobro prihvatila.

U rujnu 1995. Bowie pokreće Outside turneju na kojoj nanovo angažira Reevesa Gabrelsa na gitari i američki rock sastav "Nine Inch Nails". Turneja zajedno sa "NIN"-om nastavlja se po Europi u veljači 1996. i po Japanu u ljeto 1996.

Prihaćajući kritike za prethodne albume, Bowie objavljuje hard rock i bass 'n' drum album Earthling, ipak unatoč pozitivnim kritikama kod publike nije polučio veće uspjehe.

9. siječnja 1997. Bowie održava koncert na Madison Square Gardenu na kojemu proslavlja svoj pedeseti rođendan (njegov rođendan je bio dan ranije). Na njemu su nastupili mnogi gosti izvođači od kojih su neki; Billy Corgan, Frank Black, Sonic Youth, Robert Smith iz sastava The Cure, Placebo i Lou Reed.

Neoklasika

[uredi | uredi kod]

1999. Bowie komponira glazbu za jednu kompijutorsku igru "Omikron: The Nomad Soul". Duh i karakter igri dali su David Bowie i njegova supruga Iman. Iste godine nanovo obrađuje glazbu sa videoigre i zajedno sa novim skladbama objavljuje ju na albumu 'hours...' koji je bio najbolji od izdanih albuma u devedesetima. Na albumu Bowie prezentira elektronski heavy sa naglaskom na što više živih instrumenata i izravno dopadljive skladbe "Thursday's Child" i "Survive". Nakon snimanja albuma Reeves Gabrels prekida suradnju sa Bowiem i vraća se svojoj solo karijeri.

U listopadu 2001. Bowie otvara koncert "The Concert for New York City" zajedno sa Paulom Simoneom i njegovom skladbom "America" i Bowievom rock verzijom skladbe "Heroes". Također 2001. gostuje na albumu Viva Nueva! od glazbenog rock, jazz sastava "Rustic Overtones".

Bowie i Visconti neprekidno nastavljaju suradnju u produkciji novih albuma pa je rezultat toga i album Heathen koji je najbliži klasičnim Bowievim albumima s nizom skladbi koje podsjećaju na nekadašnje uspješnice. Ključni čovjek na albumu je Tony Visconti koji je radio produkciju albuma i zaslužan je za neke najuzbudljivije Bowieve projekte od "Ziggyja" do berlinske triologije. Album je još jedan veliki stilski zaokret ali i prvi album sa etiketom "Columbia/Sony".

U rujnu 2003. Bowie objavljuje novi albumReality i objavljuje svjetsku turneju. Vodeći se iskustvom sa prethodnog albuma gdje se materijalom i produkcijom oslonio na Tonya Viscontia. Uspjeh albuma se najprije odnosio na zvuk koji je preuzet sa albuma "Heroes" i posebno "Scary Monters" koji je poslužio kao izravno nadahnuće za nove skladbe koje nose obilježje klasičnog Bowiejevog autorskog pisanja.

A Reality Tour' bila je najbolje prodavana turneja sljedećih godina.

Osobni život

[uredi | uredi kod]
Glumac i glazbenik David Bowie

Bowie se prvi puta ženi 1969.g. sa Angelom Barnett (Mary Angela Barnett), a prema tvrdnjama Davida Bowiea ponašala se isto kao muškarac (tu je izjavu snimio Calvin Mark Lee)[14]. Angelin loš osjećaj za modu i grubo kršenje zakona, pripisivalo se znatno Bowievom glazbenom utjecaju njegove rane karijere i svjetske slave. Njihov sin Zowie rodio se 30. svibnja 1971. (Zowie je kasnije prvenstveno bio poznat kao Joe/Joey, premda mu je pravo ime bilo - Duncan Zowie Haywood Jones). Nakon osam godina razdvojenog života, odlučili su se rastati 8. veljače 1980. u Švicarskoj.

1976. daje intervju za časopis Playboy u kojem daje izjavu:

Istina je - ja sam biseksualac i ne mogu demantirati izvor od kojeg je to poteklo. Smatram da je to najbolja stvar koja mi se dogodila u životu...

Bowie se drugi puta ženi 1992. sa somalijskim super modelom Iman Abdulmajid. Bračni par Bowie dobiva kćer Alexandru Zahra Jones (koju zovu Lexi), sa njima živi i Imanina kćer iz prvog braka Zulekha. Obitelj povremeno živi na Manhattanu ili Londonu.

Nagrade i nominacije

[uredi | uredi kod]

Nagrada Saturn

Nagrada Emmy

  • Za izrazitu ulogu u Hollywood Rocks the Movies: The 1970s (2003., Podjeljena zajedno sa Kevinom Burnsom, Davidom Sehringom i Patty Ivinsom Spechtom)

Nagrada grammy

  • Za najbolji kratki glazbeni video; "Jazzin' for Blue Jean" (1985.)

Nagrada BRIT

  • Najbolji britanski solo izvođač (1984.)
  • Za izuzetan doprinos u glazbi (1996.)

Nagrada Webby

  • Za izuzetan doprinos u glazbi (2007.)

Diskografija

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Diskografija Davida Bowiea
  1. David Bowie (1967.)
  2. David Bowie (1969., reizdanje 1972. VB #17, SAD #16)
  3. The Man Who Sold the World (1970., VB #26, SAD #105)
  4. Hunky Dory (1971., VB #3, SAD #93)
  5. The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars (1972., VB #5, SAD #75)
  6. Aladdin Sane (1973., VB #1, SAD #17)
  7. Pin Ups (1973., VB #1, SAD #23)
  8. Diamond Dogs (1974., VB #1, SAD #5)
  9. Young Americans (1975., VB #2, SAD #9)
  10. Station to Station (1976., VB #5, SAD #3)
  11. Low (1977., VB #2, SAD #11)
  12. "Heroes" (1977, VB #3, SAD #35)
  13. Lodger (1979., VB #4, SAD #20)
  14. Scary Monsters (and Super Creeps) (1980., VB #1, SAD #12)
  15. Let's Dance (1983., VB #1, SAD #4)
  16. Tonight (1984, VB #1, SAD #11)
  17. Labyrinth (glazba iz filma) (1986.)
  18. Never Let Me Down (1987., VB #6, SAD #34)
  19. Tin Machine (zajedno sa Tin Machine) (1989., VB #3, SAD #28)
  20. Tin Machine II (zajedno sa Tin Machine) (1991., VB #23, SAD #126)
  21. Black Tie White Noise (1993., VB #1, SAD #39)
  22. The Buddha of Suburbia (1993., VB #87)
  23. Outside (1995, VB #8, SAD #21)
  24. Earthling (1997., VB #6, SAD #39)
  25. 'hours...' (1999., VB #5, SAD #47)
  26. Toy (2001, neobjavljeno)
  27. Heathen (2002, VB #5, SAD #14)
  28. Reality (2003, VB #3, SAD #29)
  29. The Next Day (2013)
  30. Blackstar (2016)

Turneje

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Stephen Thomas Erlewine; biografija Davida Bowiea
  2. ↑ bowiewonderworld.com
  3. ↑ Škola Ravensbourne
  4. ↑ georgeunderwood.com Arhivirano 2007-10-29 na Wayback Machine-u - omoti albuma Davida Bowiea
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 Zlatko Gall, "Velika svjetska rock enciklopedija", Split, 2005. godine. ISBN 953-7088-35-9. str. 106
  6. ↑ The Three Tuns pub
  7. ↑ "Memory of a Free Festival"
  8. ↑ Carr & Murray (1981): str.52-56
  9. ↑ Životopi Davida Bowiea
  10. ↑ Zlatko Gall, "Velika svjetska rock enciklopedija", Split, 2005. godine. ISBN 953-7088-35-9. str. 107
  11. ↑ Pegg (2000): str.90-92
  12. ↑ Chris Welch - The Story Behind Every David Bowie Song, 1970-1980 ISBN 1-85868-810-8 (1999) - str. 136
  13. ↑ Rock Movers & Shakers, Dafydd Rees & Luke Crampton, 1991
  14. ↑ Anecdotage.com

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=David_Bowie&oldid=41750020