Venecijanski bijenale

Izvor: Wikipedia
Glavni ulaz u Giardine

Venecijanski bijenale (talijanski: Biennale di Venezia) je najveća svjetska izložba suvremene umjetnosti koja se održava poput expa svake druge godine u Veneciji, Italija na prostoru Giardina.

Venecijanski filmski festival je dio Venecijanskog bijenala, kao što je to i Venecijanski bijenale arhitekture, koji se za razliku od Bijenala odvija svake neparne godine. Od 1999. pokrenuta je nova manifestacija u okviru Bijenala - Međunarodni festival suvremenog plesa.[1]

Historija[uredi - уреди]

Početci bijenala sežu u 1893 tad je venecijanski gradonačelnik Riccardo Selvatico predložio Gradskom savjetu pokretanje bijenalne izložbe, ali talijanskog karaktera, 1894 ideja je izmjenjena tako da mogu sudjelovati i strani umjetnici koji prođu selekciju. Prva izložba najavljena je za 1895, tokom zime izgrađen je Palazzo dell'Esposizione (Izložbena palača) po projektu Enrica Trevisanata (fasada Marius De Maria) na tada tek izgrađenom prostoru Giardini di Castello.

Prvi Bijenale održan je 1895 na toj prvoj izložbi dekorativna umjetnost imala je zapaženo mjesto, posjetilo ju je 224,000 ljudi. Izložba je vremenom postajala sve više međunarodna, tako da je od 1907 nekoliko zemalja pokrenulo gradnju vlastitih nacionalnih paviljona na izložbenom prostoru. Između 1916 i 1918 bijenale nije održan zbog Prvog svjetskog rata. Nakon Prvog svjetskog rata, Bienale pokazuje sve veći interes za inovativne tendencije u modernoj umjetnosti. Između dva svjetska rata, mnogi istaknuti moderni umjetnici izlagali su na bijenalu.

Detalj s izložbe

Do 1930 godine uprava bijenala bila je u ingerenciji Savjeta grada Venecije, tad je prešla na nacionalnu razinu (postala je formalno nezavisna institucija - Ente Autonomo) a time i u ruke Mussolininijeve fašističke vlasti. Bijenale je 1930e, osnovao nekoliko novih popratnih manifestacija: Muzički Festival 1930, Venecijanski filmski festival 1932 i Kazalištni festival 1934. Od 1938, dodjeljuju se Velike nagrade za radove izložene na glavnoj izložbi.

Nakon šest godina pauze tokom Drugog svjetskog rata (posljednji je održan 1942 u okrnjenom sastavu), Bienale je nastavio s normalnom izlagačkom djelatnošću 1948 želivši obnoviti pažnju na evropske i svjetske avangardne te kretanja u suvremenoj umjetnosti. Apstraktni ekspresionizam bio je hit Bijenala 1950e, pop-art 1960e. Između 1948 do 1972 talijanski arhitekt Carlo Scarpa izveo je niz smjelih intervencija na paviljonima bijenala.

Protesti su obilježili Bijenale održan buntovne 1968 i označili krizu koncepcije bijenala. Nakon toga odbačeno je nagrađivanje - Velikom nagradom, veći naglasak dat je tematskim izložbama. Bienale 1974 obilježili su protesti protiv diktature Augusto Pinocheta u Čileu. Uvedene su nove nagrade - Zlatni lav (Leone d'Oro), poput nagrada na Venecijanskom filmskom festivalu - postmoderna umjetnost stupila je na scenu.

Bijenale 1980 obilježili su kuratori manifestacije kritičari Achille Bonito Oliva i Harald Szeemann koji su uveli Aperto, dio izložbe u kojem bi se izlagala istraživanja na području umjetnosti. Talijanski historičar umjetnosti Giovanni Carandente bio je kurator izložbi iz 1988 i 1990 Nakon tog je napravljena pauza od tri godine da bi se Bienale 1995 točno poklopio sa 100. godišnjicom Bienala. Bijenale 1993 ponovno je vodio Achille Bonito Oliva, nakon njega dvojac Jean Clair i Germano Celant bili su kuratori Bienala 1995 i 1997

Bijenalske izložbe 1999 (48.) i 2001 (49.) osmislio je Harald Szeemann koji je veću pažnju posvetio zastupljenosti umjetnika iz Azije i istočne Evrope te mladim umjetnicima, on je i proširio izložbeni prostor bijenala na netom obnovljene zgrade venecijanskog Arsenala.

50. Bijenale, kojem je kurator bio Francesco Bonami, zapamćen je po rekordnom broju kustosa koatora izložbe, čak njih sedam (Hans Ulrich Obrist, Catherine David, Igor Zabel, Hou Hanru i Massimiliano Gioni).

51. Bijenale iz 2005 obilježile su po prvi put kuratorice žene, Maria de Corral i Rosa Martinez. De Corralova je organizirala popratnu manifestaciju Iskustvo umjetnosti, koja je okupila 41 umjetnika. Rosa Martinez organizirala je pak svoju manifestaciju Uvijek malo dalje u Arsenalu, sa 49 umjetnika.

Na 52. Bijenalu 2007 prvi put je jedan američki kritičar Robert Storr dobio priliku urediti izložbu koja je održana pod njegovim motom Think with the Senses – Feel with the Mind. Art in the Present Tense Te godine po prvi put je izlagao Meksiko predstavivši svog umjetnika Rafaela Lozana-Hemmera u palači Van Axel.

53. Bijenale 2009 vodio je švedski kustos Daniel Birnbaum.

Prostor Bijenala[uredi - уреди]

Skulptura Frabrizia Plessia: Mare Verticale na ulazu u Giardine

Bijenale se tradicionalno održava u venecijanskom parku Giardini di Castello, tu se nalazi 30 stalnih nacionalnih paviljona. Pravo na stalni paviljon u velikoj mjeri je bilo rezultat međunarodnih političkih odnosa 1930e godina, te kasnije hladnoratovskih prilika.

Aperto je počeo kao manifestacija otvorana mladim umjetnicima, koji nisu obuhvaćeni izložbama u nacionalnim paviljonima. Poslije se ustalilo da se Aperto održava u Arsenalu, od 1995 smanjio se prostor Aperta, tako da sve veći broj zemalja učesnika unajmljuje dodatne izložbene prostore da izloži svoje mlade umjetnike.

Nacionalni paviljoni i njihovi arhitekti[uredi - уреди]

Datoteka:Biennale di Venezia 2009 Danish&Nordic Pavilion.jpg
Instalacija Michaela Elmgreena i Ingara Dragseta u Nordijskom paviljonu
  • Italija - Palazzo Pro Arte: Enrico Trevisanato, fasada Marius De Maria i Bartholomeo Bezzi, 1895; nova fasada Guido Cirilli, 1914., Padiglione Italia, fasada Duilio Torres 1932. Ovaj paviljon ima park skulptura Carla Scarpe iz 1952. i Auditorium Pastor Valeriana Pastora, 1977.
  • Australija - Philip Cox, 1988.
  • Austrija - Joseph Hoffmann u suradnji s Robertom Kramreiterom, 1934. (obnovio Hans Hollein, 1984.).
  • Belgija - Leon Sneyers, 1907. (potpuno preuredio Virgilio Vallot, 1948.).
  • Brazil - Amerigo Marchesin, 1964.
  • Kanada - BBPR (Gian Luigi Banfi, Ludovico Barbiano di Belgiojoso, Enrico Peressutti, Ernesto Nathan Rogers), 1958.
  • Čehoslovačka - Otakar Novotni, 1926. (aneks dogradio Boguslav Richlinch, 1970.)
  • Danska - Carl Brummer, 1932. (aneks dogradio Peter Koch, 1958.)
  • Finska- Alvar Aalto, 1956., obnovio Fredrik Fogh, suradnik Elsa Makiniemi, 1976.-1982.
  • Francuska - Faust Finzi, 1912.
  • Njemačka - Daniele Donghi, 1909., preuredio Ernst Haiger, 1938.
  • Japan - Takamasa Yoshizaka, 1956.
  • Ujedinjeno Kraljevstvo - Edwin Alfred Rickards, 1909.
  • Grčka - Brenno Del Giudice, M. Papandre, 1934.
  • Island- trenutno koristi finski paviljon.
  • Izrael- Zeev Rechter, 1952. (preuredio Fredrik Fogh, 1966.)
  • Nizozemska - Gustav Ferdninand Boberg, 1914. (preuredio Gerrit Thomas Rietveld, 1954.)
  • Rusija - Aleksej V. Scusev, 1914.
  • Skandinavski paviljon (Norveška, Švedska, Finska) - Sverre Fehn, 1962. (manji aneks dogradio Fredrik Fogh, 1987.)
  • Španjolska - Javier de Luque, 1922 (pročelje preuredio Joaquin Vaquero Palacios, 1952.)
  • Sjedinjene Američke Države - Chester Holmes Aldrich, William Adams Delano, 1930.
  • Švicarska - Bruno Giacometti, 1952.
  • Mađarska - Geza Rintel Maroti, 1909. (obnovio Agost Benkhard, 1958.)
  • Urugvaj - bivše skladište bijenala, 1958., dato Urugvaju 1960.
  • Venezuela - Carlo Scarpa, 1956.
  • Venezia niz paviljona - Brenno Del Giudice (Arti Decorative 1932.); ostali paviljoni;
    • Jugoslavija, 1938.
    • Rumunjska, 1938.
    • Latinska Amerika, 1938.
  • Egipat, 1952.
  • Ulaznice - Carlo Scarpa, 1951.
  • Trgovina - James Stirling, 1991.
  • Južna Koreja - Seok Chul Kim, 1995.

Nastupi umjetnika iz južnoslavenskih zemalja na Bijenalu[uredi - уреди]

Hrvatski umjetnici iz Austro Ugarske[uredi - уреди]

Kraljevina Jugoslavija[uredi - уреди]

Nezavisna država Hrvatska[uredi - уреди]

SFRJ Jugoslavija[uredi - уреди]

  • 1950. Vanja Radauš, Vojin Bakić, Kosta Angeli Radovani, Zoran Mušič
  • 1952. Antun Motika, Emanuel Vidović (komesar Marino Tartaglia)
  • 1954. Dušan Džamonja, Vilko Selan - Gliha, Zdenko Gradiš, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Josip Restek, Josip Roca, Vilim Svečnjak (komesar Franc Štele)
  • 1956. Vojin Bakić, Zoran Mušič, Miodrag B. Protić (komesar Aleksa Čelebonović)
  • 1958. Krsto Hegedušić, Edo Murtić (komesar Aleksa Čelebonović)
  • 1960. Dušan Džamonja (komesar Zoran Kržišnik)
  • 1962. Oton Gliha
  • 1964. Oton Gliha, Edo Murtić, Ordan Petlevski, Zlatko Prica, Frano Šimunović, Vojin Bakić, Dušan Džamonja
  • 1966. Miroslav Šutej
  • 1969. Vlado Kristl, Ivan Picelj izlagali na popratnoj izložbi Manifesti d"arte
  • 1970. Jagoda Bujić, Dušan Džamonja, Janez Bernik (komesar Zoran Kržišnik)Vjenceslav Richter i Aleksandar Srnec izlagali na popratnoj izložbi Proposal for Experimental Exhibition
  • 1972. Vladimir Veličković, Dušan Otašević, Vjenceslav Richter (komesar Miodrag B. Protić) Miroslav Šutej, Ivan Picelj, Juraj Dobrović, Edo Murtić, Virgilije Nevjestić izlagali na popratnoj izložbi Graphic Art Today
  • 1974. - nije izlagala
  • 1976. Radomir Damnjanović, Braco Dimitrijević, Herman Gvardijančić, Boris JesihIvan Kožarić, Julije Knifer (komesar Radoslav Putar)
  • 1978. Ivo Friščić (komesar Boris Petkovski)
  • 1980. Bogdan Bogdanović, Dušan Džamonja, Slavko Tihec i Miodrag Živković(komesar Zoran Kržišnik)
  • 1982. Boris Iljkovski, Andraš Šalamun i Edita Schubert (komesar Ješa Denegri) Braco Dimitrijević izlaže na popratnoj izložbi Aperto
  • 1984. Boris Bućan (komesar Davor Matičević)
  • 1986. Emerik Bernard, Zvjezdana Fio, Nina Ivančić, Mileta Prodanović, Lujo Vodopivec (komesar Andrej Medved)
  • 1988. Janez Bernik (komesar Jure Mikuz)
  • 1990. Fil Filipović (komesar Zoran Gavrić)

Nastupi zemalja nakon raspada Jugoslavije 1991.[uredi - уреди]

Hrvatska[uredi - уреди]

  • 1993. Milivoj Bijelić, Ivo Deković i Željko Kipke
  • 1995. Martina Kramer, Goran Petercol, Mirko Zrinščak, Ivan Faktor, Nina Ivančić, Damir Sokić, Mladen Stilinović, Dean Jokanović Toumin, Goran Trbuljak, Gorki Žanić (Gorki Žuvela izlagao na popratnoj izložbi Aperto)
  • 1997. Dalibor Martinis
  • 1999. Zlatan Vrkljan
  • 2001. Julije Knifer (komesar Zvonko Maković)

SR Jugoslavija[uredi - уреди]

  • 1993. - ne izlaže
  • 1995. Miloš Šobajić (komesar Radislav Trkulja i Vesna Milić)
  • 1997. Voja Stanić (komesar Branislav Sekulić) Marina Abramović dobila je Zlatnog Lava zajedno sa Gerardom Ricterom[3]
  • 1999. Milorad Damnjanović, Marijana Gvozdenović, Slobodan Kaić, Mladen Marinkov, Borislava Nedeljković-Prodanović i Todor Stevanović (komesar Radislav Trkulja i Vesna Milić)
  • 2001. Milija Pavićević i Oleg Kulik (komesar Petar Ćuković)

Srbija i Crna Gora[uredi - уреди]

  • 2003. na 50. Bijenalu Srbija i Crna Gora predstavile su se sa dva odvojena projekta pod zajedničkim imenom "Paviljon Jugoslavija". Prvi projekat nosi naziv "Internacionalna izložba moderne umetnosti" anonimnog autora, a drugi je "Nacionalni paviljon", instalacija na fasadi paviljona autora Milice Tomić. (komesar Branislava Anđelković)[3]

Izvori[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Želimir Koščević, Biennale and Yugoslav Modern Art 1895-1988, ex. cat., Zagreb: Galerije grada Zagreba, 1988.
  • Martino, Enzo Di. The History of the Venice Biennale, Venezia, Papiro Arte, 2007.
  • Sarah Thornton. Seven Days in the Art World. New York: WW Norton, 2008.
  • Tonko Maroević, Hrvatska na venecijanskom Biennalu (Croatia at the Venice Biennale), catalog of the Croatian pavilion at the 46th Biennale, 1996.

Pogledajte i ovo[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]