Ivan Meštrović

Izvor: Wikipedia
Ivan Meštrović
secesija, moderna
Ivan Meštrović
Ivan Meštrović
Rođenje 15. 8. 1883.
Vrpolje, Slavonija
Smrt 16. 1. 1962.
South Bend, Indiana, SAD
Vrsta umjetnosti kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, mehanika
Praksa Split, Zagreb, Beč, Pariz, London
Utjecao Auguste Rodin, Caude Boudel, itd.
Poznata djela Zdenac života
Pobjednik
Grgur Ninski (Meštrović)
Job (Meštrović)

Ivan Meštrović (15. 8. 188316. 1. 1962) je bio jugoslavenski i hrvatski kipar i arhitekta. Među najvećim kiparima religioznih motiva od renesanse do danas.

Biografija[uredi - уреди]

Meštrović je rođen u malom gradu Vrpolje u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji (oba mjesta su se u to vreme nalazila u Austro-Ugarskoj). Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i historijske balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj porodici, a njegova religioznost oblikovala se pod uticajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.

Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov talenat i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u nakraćem roku naučiti njemački jezik i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprokos brojnim problemima završio studije.

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan uticaj stila Art Nove. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje da zarađuje dovoljno za sudjelovanje na internacionalnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Meštrović.

Zdenac života (1905., spomenik postavljen 1912. ispred Hrvatskog Narodnog Kazališta u Zagrebu)

Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom periodu, donose mu međunarodnu reputaciju. U Beograd se seli 1911, a ubrzo potom u Rim, gdje je primio nagradu za djelo Srpski paviljon na rimskoj međunarodnoj izložbi. U Rimu je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke.

Na početku Prvog svjetskog rata, nakon atentata u Sarajevu, Meštrović je pokušao da se vrati u Split preko Venecije ali ga je od tog puta odvratio njegov opozicijski stav prema austro-ugarskim vlastima. Tokom rata putovao je da bi učestvovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Bio je član Jugoslavenskog odbora.

Nakon Prvog svjetskog rata vratio se kući, u novoosnovanu Kraljevinu Jugoslaviju i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, sa kojom se oženio. Imali su 4 dece: Martu, koja je rođena u Beču i Trvtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, gdje su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svom dvoru u Zagrebu, a ljetnje u ljetnjoj kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor, a kasnije direktor Kulturnog instituta u Zagrebu. Nastavio je sa pravljenjem velikog broja djela.

Putovanjima po čitavom svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela: u Bruklinskom muzeju (1924), Chicagu (1925), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.

Zbog njegovog stava prema Italiji, kada je osudio italijanski iredentizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj. Kada je odbio Hitlerov poziv da poseti Berlin, ustaše su ga tokom Drugog svjetskog rata zatvorile tri i pol mjeseca u zatvoru na Savskoj cesti. Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju i Rim, točnije u Švicarsku. Kasnije, brata Petara zatvorile su komunističke vlasti.

Nakon Drugog svjetskog rata[uredi - уреди]

Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića da se vrati, ali je on odbio da živi u komunističkoj zemlji. Godine 1946., Univerzitet u Sirakuzi ponudio mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Univerzitetu Notre Dame.

Prije nego što je umro, Meštrović se na kratko vratio u Jugoslaviju posljednji put da bi posjetio zatvorenog kardinala Alojzija Stepinca i Josipa Broza Tita.

Na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra Petrovića Njegoša), a 1952. dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.

Smrt Meštrovićeve djece utjecala je na njegov rad. Njegova kćerka Marta, koja se s njim doselila u Ameriku, umrla je u 24. godini 1949.; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, umro je 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture u spomen svoje djece, Marte i Tvrtka. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu South Bend (država Indijana, SAD). Prema njegovim zadnjim željama, posljednji ostaci su mu prebačeni u Otavice, gdje su kremirani.

Opus[uredi - уреди]

Ivan Meštrović je izradio preko pedeset spomenika tokom svog dvogodišnjeg boravka u Parizu (od 1908. do 1910.)[1]. Na temu boja na Kosovu u Parizu se rodio projekt spomen mauzoleja posvećenog kosovskim junacima nazvan Vidovdanski hram. Mnogo njegovih ranih djela nose panslavensku notu sa ciljem da se svi južni Slaveni ujedine.

Sa stvaranjem prve Jugoslavije, njegov rad se preorijentirao na muziče instrumente i kepele. Sebe je prektično usmjerio na religiozne motive, pravljene naročito od drveta, pod utjecajima bizantske i gotske arhitekture. Najpoznatija djela iz tog perioda su Raspeće i Madonna; kasnije je bio više impresioniran Michelangelom kada je pravio veliki broj kamenih reljefa i portreta.

U njegova najpoznatija djela se ubrajaju:

  • Grgur od Nina u Splitu.
  • Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu
  • Zahvalnost Francuskoj u Beogradu na Kalemegdanu
  • Neznani junak na Avali kod Beograda
  • Svetozar Miletić u Novom Sadu
  • Indijanac u Chicagu

Galerije sa njegovim djelima:

  • Meštrovićeva galerija u Splitu, otvorena posle njegove donacije 1950, koja uključuje 86 statua, 17 crteža i osam bronzanih statua na otvorenom, 28 reljefa u drvetu.
  • Memorijalna galerija Ivan Meštrović napravljena 1973. Vrpolju, njegovom rodnom mestu, sa 35 radova u bronzi i kamenu.
  • Narodni muzej u Beogradu, koji posjeduje spomenike kao što su Miloš Obilić, Kosovka devojka, Kraljević Marko, Srđa Zlopogleđa, Udovica
  • Kruševački muzej poseduje originalnu maketu Vidovdanskog hrama nagradjenog u Rimu 1911.

Galerija djela[uredi - уреди]

Književno stvaralaštvo i publicistika[uredi - уреди]

Djela[uredi - уреди]

  • Gospa od anđela, (Nova europa, Zagreb, 1937.)
  • Religiozna umjetnost, reprodukcija Meštrovićevih djela religiozne tematike (Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1944.)
  • Dennoch will ich hoffen...Ein Weihnachtsgespräch (Ipak se nadam ili Božićni razgovori), knjiga refleksija[2] (Rascher Verlag, Zürich, 1945.)
  • The sculpture of Ivan Meštrović, (Syracuse University Press, Syracuse, 1948.)
  • Meštrović Exhebition of Twenty-Five Panels: Hendricks Chapel Syracuse University, (Syracuse, 1950.)
  • The Life of Christ: Ten Panels in Wood, (Syracuse, 1953.)
  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961.)

Posmrtno:

  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (2. izdanje, Matica Hrvatska, Zagreb 1969., 3. izdanje, Matica Hrvatska, Zagreb, 1993., slovenski prijevod: Spomini, Ljubljana, 1971., prev. Jože Stabej)
  • Ludi Mile, pripovijetke (Matica Hrvatska, Zagreb, 1970.)
  • Pisma Ivana Meštrovića Bogdanu Radici, 1946-1961., München, 1984., (poseban otisak iz "Hrvatske revije", XXXIII., sv. 2 i 3/1983.)[3]
  • Talijanska pisma Ivanu Meštroviću 1911-1921 / priredila i prevela Karmen Milačić = Lettere italiane a Ivan Meštrović 1911-1921 / a cura e traduzione di Karmen Milačić., Globus, Zagreb, 1987. (usporedno izdanje na hrvatskom, talijanskom i francuskom jeziku)[3]
  • Vatra i opekline, autobiografski roman (priredio Branimir Donat)[4] (Dora Krupićeva, Zagreb, 1998.)
  • Razgovori s Michelangelom, dramski tekstovi[5] (Školska knjiga, Zagreb, 2007.)
  • Michelangelo: Eseji umjetnika o umjetniku, (Školska knjiga, Zagreb, 2010.)[6]

U rukopisu:

  • Aleksandar (Alexander), drama
  • Kambus[2], historijska drama
  • Aleksandrida[2]
  • Kejo[2]

Nagrade i priznanja[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]