Kraljevina Hrvatska i Slavonija

Izvor: Wikipedia
Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija
Horvát-Szlavónia Királyság
Königreich Kroatien und Slawonien
Flag of Kingdom of Croatia (1852-1860).svg
 
Flag of Kingdom of Slavonia (1852-1860).svg
1868.1918. Flag of the State of Slovenes, Croats and Serbs.svg
Zastava Grb
Zastava Grb (1868.)
Himna
Carevka (Gott erhalte Franz den Kaiser),

Lijepa naša domovino (neslužbena)

Lokacija Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
Kraljevina Hrvatska i Slavonija
Glavni grad Zagreb
Jezik/ci hrvatski ili srpski, mađarski, njemački.
Religija katolicizam
Vlada monarhija
Historija
 - Hrvatsko-ugarska nagodba 1868.
 - Deklaracija Hrvatskog sabora 1918.
Valuta Kruna

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónia Királyság; njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojno kraljevstvo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Pripadala je zemljama Krune sv. Stjepana, to jest mađarskom dijelu Monarhije, u kojem je poglavar doma Habsburgovaca vladao kao kralj. Često je nazivana i Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili jednostavno Trojednica.

Uključivala je središenje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske, bez Dalmacije i Istre kojima je izravno upravljala Austrija, bez Međimurja i Baranje koji su pripadali Mađarskoj, kao i Rijeke koja je posebnim (od Ugarske dodanim aneksom) aneksom Hrvatsko-ugarske nagodbe, nazvanim „Riječka krpica“, pripala Mađarskoj. Usto, unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srijema koji je danas u Vojvodini (Srbija).

Iako Dalmacija stvarno (de facto) nije bila sjedinjena s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom pod Krunom Sv. Stjepana, već kao krunska zemlja pod upravom Habsburgovaca ona je oduvijek pravno (de iure) bila sastavni dio Trojedne Kraljevine koja ju je zato i nosila u svome imenu.

Povijest[uredi - уреди]

"Kraljevina Hrvatska i Slavonija" unutar Austro-Ugarske Monarhije

Kraljevstvo Hrvatske i Slavonije formalno je ujedinjeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. kad je, za bana Levina Raucha dogovoren oblik budućeg zajedništva Hrvatske i Ugarske unutar zemalja Krune sv. Stjepana. Tom nagodbom hrvatskog je bana imenovala zajednička vlada u Budimpešti, a 55% poreza odlazilo je u središnju blagajnu. Trojedna kraljevina bila je autonomna u pitanjima školstva i vjera, mjesne uprave i sudstva, dok je s Ugarskom imala zajedničku trgovinu i promet. Bana je imenovala zajednička vlada u Pešti.

Gospodarski napredak[uredi - уреди]

U Saboru iz 1871. mađaroni imaju vrlo slabu manjinu (samo 13 zastupnika u odnosu na 51 protivnika Nagodbe). Iste godine Eugen Kvaternik vodi poznatu Rakovičku bunu u kojoj i sam pogiba 11.10. iste godine. Ipak, unatoč čestim nemirima i nezadovoljstvom općim političkim stanjem, Hrvatska je tada napredovala od polufeudalnog prema suvremenom građanskom društvu. Osobito je to došlo do izražaja u vrijeme bana Ivana Mažuranića (1873.-1880.). Upravo je on bio i prvi ban pučanin (koji nije bio pripadnik plemstva). Mažuranić je uspio obnoviti hrvatski školski sustav i uspostaviti mrežu javnih škola, čime je smanjen utjecaj crkvenih školskih ustanova.

Grb Trojednoga Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu (na lijevoj strani)

1881. Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu vraćene su i zemlje koje su činile Vojnu krajinu. Ostala je želja Hrvata da se ovom kraljevstvu pridruži i Dalmacija, te se ono nazivalo Trojednim Kraljevstvom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, premda je Dalmacija i dalje pripadala austrijskoj središnjoj vlasti. Točnije, Sabor je često tražio da se Dalmacija vrati pod upravu hrvatskog bana i Sabora, a ne pripoji Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu, jer mu je oduvijek pripadala. Grb Kraljevstva zato je uključivao i povijesni dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina koja je bila priključena zajedničkoj carsko-kraljevskoj upravi pripada hrvatskim zemljama. 1878. Hrvatski sabor uputio je zahtjev kralju Franji Josipu da Dalmacija i Bosna i Hercegovina budu sjedinjene s Hrvatskom i Slavonijom što je odbijeno, prije svega pod pritiskom Mađara koji nisu željeli da Hrvatska time ojača nakon čega bi se mogla bolje odupirati mađarizaciji.

Mađarizacija i Riječka rezolucija[uredi - уреди]

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak je dio serije
Povijest Hrvatske

Slika Otona Ivekovića: Krunidba kralja Tomislava
Rana povjest
Prije Hrvata
Porijeklo Hrvata
Srednjovjekovna povjest
Panonska Hrvatska
Primorska Hrvatska
Hrvatsko kraljevstvo
Unija s Ugarskom
Habsburška vladavina
Hrvatska u 20. stoljeću
Kraljevina SHS/Jugoslavija
Banovina Hrvatska
Drugi svjetski rat u Hrvatskoj
Nezavisna država Hrvatska
ZAVNOH
SFRJ
Moderna Hrvatska
Domovinski rat
Poratna Republika Hrvatska
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Hrvatsko-ugarska nagodba dala je poticaj pokušajima mađarizacije u vrijeme bana Khuen-Héderváryja koji je dva desetljeća vladao unatoč brojnim protestima. 1903. konačno, uz veliku pobunu, potaknutu djelomično i ekonomskom krizom, njegova je vlast okončana, no i pobuna je ugušena u krvi.

Ban Teodor Pejačević koji ga je nasljedio uspio je povratiti kakav takav mir u zemlju, obećavši slobodu tiska i okupljanja. Ipak, takvo ozračje nije dugo trajalo. Dok su se u Monarhiji ponovno zaoštravali sukobi između Mađara i Beča, te su na izborima u Ugarskoj pobijedili zagovornici neovisnosti Ugarske, u Hrvatskom saboru Stranka unionista (mađaroni) sasvim gubi utjecaj. Istovremeno Fran Supilo okuplja u Rijeci u listopadu 1905. tzv. „Riječku konferenciju“ na kojoj 44 zastupnika Hrvata i Srba nudi podršku mađarskoj oporbi, ali zauzvrat traži priključenje Istre i Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, te reformu izbornog zakona, slobodu tiska i okupljanja, kao i neovisnost sudstva. Usto, tražili su i novu reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Sve oporbene stranke u Hrvatskoj i Slavoniji pristale su uz ovu Riječku rezoluciju, osim frankovaca, koji su bili na antisrpskim pozicijama, i Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepana Radića, koja je odbijala odjeljivanje od Beča.

Nova mađarizacija nastupila je u doba bana Pavla Raucha, sina Levina Raucha. Sabor je više puta raspuštan, a 1908. u Zagrebu je organiziran tzv. Veleizdajnički proces protiv uglavnom srpskih političara iz hrvatsko-srpske koalicije, no nakon što je 31 osoba proglašena krivom i osuđena na prisilni rad u trajanju od 5 do 12 godina, presuda je poništena, dok proces nije nikad nastavljen. 1909. slijedio je i tzv. Friedjungov proces održan u Beču, a nazvan po bečkom povjesničaru Friedjungu koji je objavio niz članaka u kojima je za veleizdaju optužio i Frana Supila, hrvatskog vođu Koalicije. Na suđenju je dokazano da su optužbe utemeljene na lažnim dokumentima falsificiranim u austro-ugarskom veleposlanstvu u Beogradu i dostavljenim od strane austro-ugarskog ministarstva vanjskih poslova. Takav ishod znatno je ojačao Supilov ugled u Europi, što je imalo neprocjenjiv značaj u pregovorima krajem Prvog svjetskog rata. Ban Rauch bio je tada prisiljen napustiti položaj.

3.4. 1912. suspendiran je Ustav u Trojednoj kraljevini, a ban Slavko Cuvaj dobiva gotovo diktatorske ovlasti. Zbog narodnog nezadovoljstva, potaknutog i srpskim uspjesima u Balkanskim ratovima, ban je već krajem iste godine prisiljen na odstup, a 30.11. 1913. povučene su i posebne ovlasti dodjeljene banu. Na općim izborima ponovno pobjeđuje Hrvatsko-srpska koalicija, dok je vladina stranka dobila tek 10 mjesta.

Prvi svjetski rat[uredi - уреди]

Grb Trojednice na zgradi Hrvatskog Sabora

Prvi svjetski rat prekinuo je nastojanja oko dobijanja veće samostalnosti unutar Austro-Ugarske Monarhije. Za toga rata osobito su se istakli neki časnici s područja ovoga kraljevstva. Među njima bio je Svetozar Borojević koji je potjecao iz nekadašnje Vojne krajine, a postao je prvi feldmaršal koji nije bio njemačkog podrijetla. Uz njega, tu je bio i Stjepan Sarkotić, posljednji upravitelj Bosne i Hercegovine i jedan od najviše pozicioniranih Hrvata u Monarhiji. Nakon rata živio je u emigraciji u Beču.

Hrvatski se političari dijele između Hrvatsko-srpske koalicije, koja je za ostvarenje velike države južnih Slavena s jedne strane, te Stranke prava, Hrvatske pučke seljačke stranke i frankovaca koji su se tome protivili. Najugledniji pripadnici Koalicije stvaraju Jugoslavenski odbor koji je 20. srpnja 1917. sklopio Krfsku deklaraciju s vladom Kraljevine Srbije.

Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija prestaje de facto postojati 29.10. 1918. raskidanjem državnopravnih veza s Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom i stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Formalno, banovi ovog kraljevstva bit će imenovani do 1921. I tom je prilikom došla do izražaja pravna pripadnost Dalmacije Trojednici. Hrvatski je sabor naime 1918. razriješio ne samo državnopravne veze Hrvatske i Slavonije s Austrijom i Ugarskom nego i Dalmacije, iako nad njom zapravo nije imao formalnu vlast. To nije učinio Dalmatinski sabor, nego upravo Hrvatski sabor u Zagrebu.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Prema popisu iz 1910. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 2,621.954 stanovnika, a nacionalni sastav stanovništva bio je sljedeći [1] :

Nijemaca i Mađara bilo je najviše u Virovitičkoj i u Srijemskoj županiji.

Po vjeroispovijesti bilo 73% katolika i 24% pravoslavaca.

U razdoblju između popisa iz 1911. i onoga iz 1921. u Kraljevini SHS, područje Hrvatske i Slavonije izgubilo je 5.359 stanovnika ili 0,2%, što je posljedica ratnih zbivanja, te je 1921. bile 1043 žene na 1000 muškaraca, no u tom je razdoblju porastao natalitet (1,7% godišnje).

Teritorijalna podjela[uredi - уреди]

Hrvatsko-slavonske županije

Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila je podijeljena na osam županija (središte županije navedeno je u zagradi):

Eksterni linkovi[uredi - уреди]