Krfska deklaracija

Izvor: Wikipedia
Prva stranica teksta Krfske deklaracije.
Druga stranica teksta Krfske deklaracije s potpisom Ante Trumbića na ćirilici.

Krfska deklaracija prvi je zajednički politički akt srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora, objavljen 20. srpnja 1917. godine na Krfu u kojem se prvi puta navodi utemeljenje jedne nove zajedničke države nakon Prvog svjetskog rata.

Rezultat je rada konferencije u Krfu i kompromisa izmedju srpske Vlade i Jugoslovenskog odbora. To je dokument propagandno-manifestacionog karaktera kojim su se definisala temeljna načela na kojima bi se konstituisala buduca država Srba, Hrvata i Slovenaca.

Povijest[uredi - уреди]

Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prestolje 1916. godine došao novi car Karlo. U svibnju 1917. godine, Hrvati iz Dalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen. Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i Trijalizam koji su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije. U međuvremenu se iz rata povukao glavni diplomatski saveznik Srbije, Rusija u kojoj je započela februarska revolucija.

Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikol Pašić ideju velikosrpstva koju su mu garantirali tajni sporazumi sa silama Antante, te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog odbora. Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju.

U deklaraciji su se »autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca« složili da na bazi samoodređenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu državu, koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, a prema toj unitarističkoj ideji, Srbi, Hrvati i Slovenci uzimani su kao jedan narod te se dalje priznavala ravnopravnost njihovih imena, znakova, pisama i vjera, pri čemu se na ostale narode i narodnosti nije ni mislilo.

Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država osigurati južnoslavenskim narodima punu slobodu i ravnopravnost, međutim deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju.

Frano Supilo, tada već teško bolestan, pozdravio je Deklaraciju, misleći kako je njome srpska vlada postavila pred Saveznike pitanje jugoslavenskog sjedinjenja, koje je tako postalo međunarodnim, i što je njom bilo isključeno djelomično sjedinjenje koje bi moglo dovesti do komadanja hrvatskih zemalja, tj. do podjele Hrvatske.

Nikola Pašić kasnije je cinički izjavio kako je sve učinjeno radi inozemstva. Deklaracija u Hrvatskoj nije bila oduševljeno primljena, jer je njome negirana hrvatska državnost kojom je Hrvatska gubila sve elemente svoje suverenosti.

Pašić je ,nakon što je potpisao Deklaraciju, počeo raditi iza scene i pokušao diskreditirati Jugoslavenski odbor, no savezničke sile su smatrale da je Odbor zakonita vlada u egzilu. Kao posljedica toga, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je stvorena 1. 12. 1918. Trumbić je imenovan za ministra vanjskih poslova, a Pašić se našao privremeno izvan političke moći.

Vidi još[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]