Teodor Pejačević
| grof Teodor Pejačević | |
|---|---|
.jpg) | |
Veliki župan Virovitičke županije
| |
| Mandat 1886. – 1901. | |
| Mandat 27. lipnja 1903. – 26. lipnja 1907. | |
| Zamjenik | Vladimir Nikolić Podrinski |
| Prethodnik | Khuen Hedervary |
| Nasljednik | Aleksandar Rakodczay |
| Mandat 21. srpnja 1913. – 16. siječnja 1916. | |
| Premijer | István Tisza |
| Prethodnik | István Tisza |
| Nasljednik | István Tisza |
| Rođenje | 24. rujna 1855. Našice |
| Smrt | 22. srpnja 1928. Beč |
| Supružnik | Elizabeta Vay de Vaya |
| Zanimanje | političar, pravnik |
Dr. Teodor grof Pejačević (Našice, 24. rujna 1855. – Beč, 22. srpnja 1928.), hrvatski političar, pravnik i državnik te hrvatski ban od 1903. do 1907. godine. Od 1913. do 1917. bio je hrvatski ministar u ugarskoj vladi. Član je plemićke obitelji Pejačević.
Rani život i karijera[uredi | uredi kod]
Rodio se kao drugo dijete i prvi sin grofa Ladislava Pejačevića i barunice Gabrijele Döry von Jobahaza. Otac mu je služio kao hrvatski ban od 1880. do 1883. Studirao je pravo na sveučilištima u Bonnu i Budimpešti te je postao doktor prava. Nakon toga je služio u upravi u Osijeku i Zagrebu. 22. siječnja 1881. vjenčao se s barunicom Elizabetom Vay de Vaya. Imali su petero djece: Marka, Velimira, Teodoru, (kasnije slavnu hrvatsku skladateljicu i violinisticu) te Elizabetu i Gabrijelu. Kao unionist izabran je za zastupnika Hrvatski sabor. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj toga vremena, industrijski magnat i veleposjednik. Od 1886. do 1901. bio je veliki župan Virovitičke županije. 1901. imenovan je za zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru.
Banovanje[uredi | uredi kod]
29. lipnja 1903. stupio je na bansku dužnost nakon ostavke Khuena Hedervaryja. Obećao je normalizirati politički život slobodom tiska i okupljanja. Za vrijeme njegovog banovanja donošenjem Riječke i Zadarske rezolucije programira se politika novog smjera te dolazi do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, koja pobjeđuje na izborima za Sabor 1906. Pomirljivom i kompromisnom politikom, Pejačević sklapa sporazum s HSK te ljudi iz Koalicije preuzimaju resore u Hrvatskoj vladi.
U Ugarsko-hrvatskom saboru Kossut predlaže zakonsku osnovu o željezničkoj pragmatici, kojom se nastojalo ozakoniti potpunu mađarizaciju željezničkog prometa, prema krilatici "Čije su željeznice - njegova je i zemlja". Protiv tog prijedloga hrvatsko se izaslanstvo borilo njegovom opstrukcijom. Nakon povratka u Zagreb ban Pejačević se solidarizirao s takvim stajalištem i morao je podnijeti ostavku. Istovremeno su ostavku podnijeli i svi ministri i tajnici u Vladi iz HSK.
Kabinet[uredi | uredi kod]
- podban i predstojnik odjela za unutarnje poslove: Vladimir Nikolić Podrinski
- predstojnik odjela za pravosuđe: Antun Badaj
- predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu: Milan Rojc
Kasniji život[uredi | uredi kod]
1913. imenovan je ministrom za Hrvatsku u ugarskoj vladi. No, kako se nalazio u Francuskoj kad je izbio Prvi svjetski rat, 22. kolovoza 1914. bio je zadržan i interniran od strane francuskih vlasti kao ministar neprijateljske države. Krajem rata, u općoj anarhiji i kaosu, nakon raspada Monarhije njegov posjedi i dvorac u Našicama bili su opljačkani i oštećeni. Umro je u Beču u 73. godini.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Portal znanja LZMK
- Neda Engelsfeld: "Povijest hrvatske države i prava: razdoblje od 18. do 20. stoljeća", Pravni fakultet, Zagreb, 2002. ISBN 953-6714-41-8
- Prof. Dr. Rudolf Horvat: "Najnovije doba hrvatske povijesti", Zagreb, 1906.
- Prof. Silvija Lučevnjak: Obitelj Pejačević i Virovitica, zbornik radova sa skupa "725 godina franjevaca u Virovitici", Virovitica, 2006.