Bitka na Kosovu

Izvor: Wikipedia
Ovo je članak o kosovskoj bitci 1389. godine; za ostale bitke v. Bitka na Kosovu (razvrstavanje).
Bitka na Kosovu
Segment the Otomanski ratovi u Evropi
Battle of Kosovo 1389.PNG
Boj na Kosovu, ruska minijatura iz 16. veka
Datum 28. jun 1389. (julijanski kalendar)
Lokacija Kosovo
Rezultat odlučujuća otomanska pobjeda[1][2][3]
Zaraćene strane
Flag of the Ottoman Sultanate (1299-1453).svg Otomansko Carstvo
+ vazalni odredi
Kraljevina Bosna
Grb Lazarevic.png Kneževina Srbija
CoatOfArmsOfJovanStefanovicBrankovic.png Kosovska oblast
+ Albanske snage, odredi Bugara, Poljaka, Vlaha, Čeha, Mađara i Hrvata.
Komandanti i vođe
Murat I  ,
Bajazid I,
Jakub  
Lazar Hrebeljanović  ,
Vuk Branković,
Vlatko Vuković
Snage
~ 27.000-40.000[4][5][6]
~ 12.000-30.000[4][5][6][7]
Žrtve i gubici
relativno veliki; ubijen je otomanski sultan Murat I. relativno veliki; većina srpskog plemstva uključujući kneza Lazara Hrebeljanovića su ubijeni za vrijeme bitke.

Bitka na Kosovu (Boj na Kosovu; albanski: Beteja e Kosovës, turski: Kosova Meydan Muharebesi) vodila se 15. juna (odnosno 28. juna po novom[8]) 1389. godine između srpske i turske vojske, na Kosovu Polju oko 5 kilometara sjeverozapadno od Prištine.[9]

U sastavu srpske vojske se nalazi i odred poslan od bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, a još su učestvovali i manji odredi Grka, Bugara, Hrvata, Vlaha i Čeha[10]. Mađarska i Poljska su takođe poslale pojačanja balkanskim saveznicima.[11] Pouzdani historijski podaci o toku, posljedicama, pa čak i o neposrednom rezultatu bitke su rijetki. Historijske rekonstrukcije se uglavnom temelje na nešto pouzdanijim podacima za bitke neposredno nakon nje (kao Angora i Nikopolja).[12] U toku bitke su poginuli otomanski sultan Murat I i srpski knez Lazar Hrebeljanović. Bitku na Kosovu Kraljevina Bosna preživljava bez dramatičnih gubitaka, a Kneževina Srbija poslije toga potpada u vazalni položaj.

Bitka na Kosovu je imala značajan uticaj na historiju i kulturu južnoslavenskih naroda, posebno na stvaranje srpskog nacionalnog identiteta. Iako kosovski mit prikazuje bitku kao kataklizmićki poraz nakon kojeg su Turci pregazili ostatak Srbije, istina nije tako dramatična. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, ali se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povlače i neko vrijeme srpske i bosanske postrojbe vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama bitka prouzrokovala pad Srbije, već činjenica da su Srbi morali prikupiti sve snage da izvuku skup i privremen neriješen ishod, a Turci su se nakon toga stalno vraćali sa sve većim snagama.[13]

Posljedice[uredi - уреди]

Sinovi kneza Lazara, [Stefan]] i Vukan Lazarević, čija se sestra Olivera Lazarevi udala za turskog sultana Bajazita, sina turskog cara Murata poginulog na Kosovu, odlazili su na turski dvor i učestvovali sa svojom vojskom u turskim pohodima. Stefan se borio na Rovinama i istakao na turskoj strani u bici kod Nikopolja. Iste godine kao nagradu dobio veći deo zemalja Vuka Brankovića, koji se jedno vreme odupirao Turcima. Januara 1398. godine Stefan Lazarević je sa turskom vojskom učestvovao u pohodu na Bosnu i stigao do Glasinca.[14][15]. Sa knezom Lazarom Hrebeljanovicom borio se veliki junak koji je pogubljen u Kosovskom boju je Milos Obilic.

Kosovski mit[uredi - уреди]

Glavni članak: Kosovski mit

Kosovski mit, koji se temelji na mitologizaciji kosovske bitke, jedan je od ključnih srpskih političkih mitova, koji čini osnovu nacionalnog identiteta [16] i pokretačko jezgro srpskog nacionalizma.[17] Naročito ga neguje Srpska pravoslavna crkva.[18]

Jedno od temeljnih vjerovanja kosovskog kulta glasi da je "srpsko carstvo" propalo na Kosovu polju, iako je Moravska Srbija u to vreme bila kneževina.[19] Knez Lazar Hrebeljanović, nazvan "sveti car Lazar", navodno je svjesno žrtvovao svoje "zemaljsko carstvo" da bi zadobio carstvo nebesko. Miloš Obilić je uzet kao uzor svetog ratnika koji daje život u borbi za pravoslavnu vjeru protiv muslimanskih nevjernika, postajući tako stanovnik "nebeske Srbije". Nebeska Srbija je predstavljena kao nacionalno nebesko carstvo u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji daju život za vjeru i za Kosovo, poput Lazara i Obilića.[20]

Tokom istorije, kosovski mit je postao simbol krvave osvete svim "Turcima", odnosno muslimanima uopšte, koji su uzrok srpskog "pada".[21] Vremenom se sadržaj ovog kulta menjao, pa su nakon sloma Otomanskog carstva dotadašnju ulogu Turaka preuzeli Albanci, koji su označeni kao uzurpatori Kosova, srpske "svete zemlje".[18] Tokom rata u Bosni i Hercegovini, tradicionalna negativna uloga je namenjena Bošnjacima, koje je tadašnja propaganda proglasila Turcima. Politička manipulacija strahom od ponovne dominacije "Turaka" je postala ideološka osnova koja je dovela do tragedije u Bosni i Hercegovini 1990-ih.[20]

Uloga kosovskog mita u politici se smatra fatalnom jer njeguje iracionalne pojmove o rasnoj specifičnosti, promoviše mirenje sa sudbinom i fatalizam, zagovara nužnost žrtvovanja, obećavajući "carstvo nebesko" i favorizovuje smrt nad životom.[19] Kosovski mit predstavlja jednu od glavnih prepreka prijateljskim odnosima Srba i Albanaca i ugrađen je u same temelje srpsko-albanskog sukoba.[18]

Vidi također[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Dupuy, Trevor, The Harper's Encyclopedia of Military History, (HarperCollins Publishers, 1993), 422.
  2. Laffin, John, Brassey's Dictionary of Battles, (Brassey's Ltd: London, 1995), 229.
  3. Bruce, George, Harbottle's Dictionary of Battles, (Van Nostrand Reinhold Co.: New York, 1981), 134.
  4. 4.0 4.1 Sedlar, Jean W.. East Central Europe in the Middle Ages, 1000-1500. University of Washington Press. str. 244. "Nearly the entire Christian fighting force (between 12,000 and 20,000 men) had been present at Kosovo, while the Ottomans (with 27,000 to 30,000 on the battlefield) retained numerous reserves in Anatolia." 
  5. 5.0 5.1 Cox, John K.. The History of Serbia. Greenwood Press. str. 30. "The Ottoman army probably numbered between 30,000 and 40,000. They faced something like 15,000 to 25,000 Eastern Orthodox soldiers." 
  6. 6.0 6.1 Cowley, Robert; Geoffrey Parker. The Reader's Companion to Military History. Houghton Mifflin Books. str. 249. "On June 28, 1389, an Ottoman army of between thirty thousand and forty thousand under the command of Sultan Murad I defeated an army of Balkan allies numbering twenty-five thousand to thirty thousand under the command of Prince Lazar of Serbia at Kosovo Polje (Blackbird's Field) in the central Balkans." 
  7. "Kosovska bitka" (Serbo-Croatian). Vojna Enciklopedija. Belgrade: Vojnoizdavacki zavod. 1972. str. 659-660. 
  8. Srpski praznik Vidovdan se slavi 15. juna po starom (julijanskom), a 28. juna po novom (gregorijanskom kalendaru).
  9. Serbs Mark Anniversary Of 1389 Battle Of Kosovo
  10. Ангелов, Д., Чолпанов, Б. Българска военна история през Средновековието (X-XV век), Издателство на БАН, София 1994, стр. 235
  11. Military history of Hungary (Magyarország hadtörténete), Ed.: Ervin Liptai, Zrínyi Military Publisher, 1985 Budapest ISBN 963-05-0929-6
  12. "Kosovska bitka" (Serbo-Croatian). Vojna Enciklopedija. Belgrade: Vojnoizdavacki zavod. 1972. str. 659. 
  13. Povijest Bosne - Noel Malcolm
  14. Enciklopedija leksikografskog zavoda. Zagreb 1950.
  15. Srbija i Albanci, Pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1914. godine
  16. Kosovski mit i srpski nacionalni identitet
  17. Dragan Nikolić, Mitski poremećaj svijesti
  18. 18.0 18.1 18.2 Branka Magaš, The curse of Kosovo
  19. 19.0 19.1 Ljubinka Trgovčević, The Kosovo Myth in the First World War
  20. 20.0 20.1 Branimir Anzulović, Heavenly Serbia: from myth to genocide
  21. Sonja Biserko, COLLAPSE OF THE KOSOVO MYTH


Heraldic hourglass .svg Nedovršeni članak Bitka na Kosovu koji govori o historiji je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.