Marko Kraljević

Izvor: Wikipedia
Marko Mrnjavčević
Kraljević Marko na fresci iz Prilepa
kraljević, kralj
Vladavina 1371 - 1395
Krunidba kralj Srbije i Romeje
Supruga Jelena
Dinastija Mrnjavčevići
Otac Vukašin Mrnjavčević
Majka Alena
Rođen oko 1355
Preminuo 17. maj, 1395
Rovine, Vlaška

Kraljević Marko , pravim imenom Marko Mrnjavčević (oko * 1355 - † 1395, Rovine, Vlaška), bio je srpski vlastelin, koji je vladao u razdoblju 1371-1395 u kraju oko Prilepa poznatom kao Prilepsko kraljevstvo.[1]

Marko je rano prihvatio tursko vazalstvo i pomagao je u otomanskom osvajanju Balkana. Njegova teritorija je poslužila kao baza za napad na Srbiju tokom boja na Kosovu 1389. godine, u kome je možda i sam učestvovao sa turske strane.[2] Poginuo je u bici na Rovinama 1395. godine, boreći se kao turski vazal.[3]

Marko Kraljević, istorijski ne mnogo značajna ličnost, postao je najpopularniji junak celokupne južnoslovenske narodne poezije.[4] On je izrastao u mitološku figuru, i postao nacionalni junak u predanju i pripovjedkama Bugara, Srba, Makedonaca, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Vlaha (i uopće naroda Balkanskog poluotoka). U narodnoj predaji on je zaštitnik i spasioc kršćanstva za vrijeme duge otomanske okupacije Balkana.

Život[uredi - уреди]

Markov otac je bio srpski kralj Vukašin Mrnjavčević, iz dinastije Mrnjavčevića. Majka mu je bila Alena ili Elena.

Kraljević Marko imao je ženu Jelenu (kćer susjednog srpskog velikaša Hlapena, vladara Verije i Vodena u sjevernoj Grčkoj), koliko se zna nisu imali potomaka.

Marička bitka[uredi - уреди]

Glavni članak: Marička bitka
Ostaci Markove tvrdine kod Vranja

Jula 1971. godine, kralj Vukašin i kraljević Marko su krenuli sa svojom vojskom preko Balšićeve teritorije kraj Skadra, nameravajući da napadnu Altomanovićevu zemlju u pravcu Onogošta. Ovaj napad se nije dogodio, pošto su Osmanlije zaprijetile gospodaru Sera Despotu Jovanu Uglješi, mlađem kraljevom bratu koji je vladao istočnom Makedonijom. Vojne snage Mrnjavčevića brzo su preusmjerene ka istoku.[5] Nakon bezuspješnog pokušaja da nađu saveznike, dva brata su samostalno prodrla sa svojim trupama u teritoriju pod osmanskom kontrolom. U Maričkoj bici 26. septembra 1371, Turci su potpuno uništili srpsku vojsku; čak ni tijela Vukašina i Uglješe nisu pronađena. Mjesto borbe, u blizini sela Ormenio na istoku današnje Grčke, Turci i danas nazivaju Sırp Sındığı „srpska pogibija“. Ishod ove bitke imao je ozbiljne posljedice: vrata Balkana bila su širom otvorena za dalje tursko napredovanje.[6][7]

Marko za razliku od oca nije sudjelovao u toj presudnoj bitci, već je ubrzo prihvatio otomansku vlast i postao njihov vazal. Ne zna se kada je tačno Marko postao turski vazal, ali srpski istoričari veruju da se to nije desilo odmah nakon Maričke bitke.[8] S druge strane, turski povjesničari objašnjavaju mnoge povlastice koje je imao Prilep u 14. stoljeću time da je vladar Prilepa - vjerojatno Marko - vrlo rano prihvatio tursku zaštitu.[9]

Pošto su turski upadi na okolne oblasti zaredali 1380-ih, tad je već sigurno bio vazal.[10]

Vladavina[uredi - уреди]

Glavni članak: Prilepsko kraljevstvo
Prilepsko kraljevstvo, krunska zemlja Mrnjevčevića.

Ohridska episkopija kruni Marka Mrnjavčevića za "kralja Srbije i Romeje" između 1372. i 1376. godine.[9] Međutim, usled uništenja vojske Mrnjevčevića na Marici, kralj Marko je bio bez stvarne moći.[11] Posle očeve pogibije na nj su se digli mnogi okolni gospodari i oteli mu znatne dijelove teritorije koju je naslijedio.[12] Do 1372. Đurađ I Balšić zauzeo je Prizren i Peć, a Knez Lazar Hrebeljanović Prištinu. Do 1377. Vuk Branković osvojio je Skoplje, a vlastelin albanskog porijekla župan Andrija Gropa osamostalio se u Ohridu.[6][13]

Marko je vladao teritorijom današnje Republike Makedonije (zapadni dio), sa dijelovima sjeverne Grčke (krajevima oko Kastorije i Florine) te dijelom istočne Albanije (krajem oko grada Korçë). Stolovao je u Prilepu.

Kako je oblast oko Prilepa bila odskočna daska za dalja osvajanja, Turci su dali mnoge povlastice tamošnjem vladaru. Sa otomanske tačke gledišta, kralj Marko je naprosto bio lokalni beg koji je držao Prilep kao važno trgovačko središte.[9] Za sebe je spasio svoju imovinu i nije plaćao poreza.[9] Turci su tolerirali njegovu vlast nad njegovim dotadašnjim lenskim zemljama, a on je zauzvrat morao ratovati na njihovoj strani protiv svojih dojučerašnjih saveznika i rođaka, i davati logističku potporu turskoj vojsci kad prolazi preko njegova područja.[9]

Bitka na Kosovu[uredi - уреди]

Glavni članak: Bitka na Kosovu
Markovi kuli, ostaci prestonice zemlje Mrnjavčevića.

Ništa se pouzdano ne zna o učešću kralja Marka u Kosovskoj bici. Kao turski vazal morao bi se boriti protiv Srba.[14] Turski povjesničari citiraju onovremenoga kroničara Nesrija, koji je zapisao da je sultanova vojska, idući na Kosovo, prošla pokraj Prilepa, a da su joj cijelim putem do Gazimestana mjesni vazali izlazili u susret i pokazivali put. Turski kroničari pominju da su na turskoj strani sudjelovali i kršćanski vladari vazali, ali ih ne spominje poimenice.[9] Neki veruju da je Marko nekako uspio izbjeći svoju vazalnu obavezu[15], dok drugi argumentuju da neizravno možemo zaključiti da je na turskoj strani na Gazimestanu sudjelovao i Marko.[9]

Teritorij pod njegovom upravom nije zadesilo razaranje, čak se u narednim godinama stanovništvo povećavalo.[9]

Bitka na Rovinama[uredi - уреди]

Glavni članak: Bitka na Rovinama

Po vazalskoj obavezi, Marko je morao otići boriti se u Vlašku kod mjesta Rovine, protiv vlaške kršćanske vojske 1395 godine. Marko Mrnjavčević je poginuo u bici na Rovinama, boreći se kao turski vazal, zajedno sa Konstantinom Dragašem, koji je bio u sličnom vazalnom odnosu.

Markovoj braći, Andrijašu i Dmitru, Bajazit nije dao da naslede njegovu oblast.[16] Markova oblast, kao i zemlje Konstantina Dejanovića, postadoše čisto tursko područje. Od 1395. godine čitava Markova oblast postaje Ohridski sandžak Otomanskog carstva. Tek 70 godina nakon smrti Kraljevića Marka, njegove zemlje podjeljene su, ali ovaj put kao turski timar, no čak i tada uspjeli su neki daleki Markovi kršćanski rođaci postati vlasnici tih posjeda (timara).

Sedamdeset godina nakon Markove smrti turska vlast dijeli posjede (timare) "kralja" Marka.[9] Među nasljednicima Markova timara uz muslimane i kršćani. Ti su kršćani, zacijelo, potomci kralja Marka, ili potomci velikodostojnika s njegova dvora.[9]

Kraljević Marko u popularnoj kulturi[uredi - уреди]

Kraljević Marko u Srpskoj epskoj poeziji[uredi - уреди]

Smrt Kraljevića Marka, slika rađena po pjesmi Novaka Radonića (1848)

U srpskoj narodnoj poeziji, Kraljević Marko je super junak ranga jednog Herakla, i on posjeduje nadljusku snagu, u stanju je stiskom šake istisnuti vodu iz suharka starog devet godina. Njegovovo omiljeno oružje je topuz od 66 oka (85 kg) i ima konja Šarca kojeg si je odabrao zato jer je bio jedini kojeg nije mogao odbaciti s ramena.

U pjesmama se ističe njegovo viteško junaštvo, iako je i on poput Herakla sklon naglim izljevima bijesa, on uvijek ostaje zaštitnik siromašnih i nemoćnih, čuvar zakona i reda, čak i onda kad to ide na njegovu štetu. Kraljević Marko je i milosrdan, u jednoj pjesmi on žali što je ubio boljega junaka od sebe Musu Kesedžiju (albanskog razbojnika). U drugoj pak pjesmi Marko se odlučuje pomoći tadašnjem zakonitom srpskom vladaru Stefanu Urošu, iako je mogao biti bar malo nepošten, a tada bi od toga imao koristi njegov otac (pa i on). U narodnom pjesništvu on se odlučio umrijeti kad se pojavilo vatreno oružje (dotada je živio već par stotina godina) jer je otad svaka kukavica mogla ubiti junaka i izdaleka.


Njegov krilati konj -Šarac, također ima nadzemaljske sposobnosti, ravne onima svog gospodara, sa njim Marko dijeli sve pa i vino. Kraljević Marko, poput grčkih mitoloških junaka ima svoju nadzemaljsku zaštitnicu, - vilu Raviojlu

Njegova majka Jevrosima bila je sestra bugarskog vlastelina Vojvode Momčila, a brat mu se zvao Andrеja ( Andrijaš), obadvoje su stvarne historijske ličnosti.

U srpskoj narodnoj lirici majka Jevrosima postala je oličenje pravičnosti, morala, i kršćanskih vrijednosti. Markov otac Vukašin Mrnjavčević poželio je Momčilovu ženu Vidosavu, a ona sama pomogla mu je u ubistvu svoga muža, ujaka Kraljevića Marka. Markova majka Jevrosima, pokušala je spriječiti to ubistvo svoga brata, ali nije uspjela.

Ovaj komplot se po srednjovjekovnim moralnim kriterijima morao skupo platiti, zato je Vidosavina ljepota nestala u trenu. Još gora stvar desila se kad je Vukašin podizao beživotno Momčilovo tijelo, uvidio je koliko je snažan čovjek Momčilo bio; snažan i ljepše građen od njega, na to je rekao: Kad je ona (Vidosava) izdala takva junaka, bog zna što bi meni uradila!, zbog tog je promijenio odluku o budućoj izabranici - za ženu je uzeo Jevrosimu, a Vidosavu je kao izdajicu dao pogubiti u mukama, tako da je rasčetvore konji.

U kasnijim pričama govori se da je Marko više nalikovao svom ujaku nego rođenom ocu.

Kraljević Marko u Bugarskoj i Makedonskoj epskoj poeziji[uredi - уреди]

Lik Kraljevića Marka na slici Mine Karadžić

Krali Marko, kako ga zovu u Bugarskoj, je jedan od najpopularnijih likova bugarskog folklora kroz stoljeća.[17] Po bugarskim legendama, Markova majka bila je Evrosija sestra bugarskog velikaša Vojvode Momčila, koji je vladao planinskim krajevima Rodopa.

Kad se rodio Krale Marko, tri vile proročice prorokovale su da će Marko postati junak koji će zbaciti svoga oca sa kraljevskog trona. Na to je njegov otac kralj Vukašin uzeo dijete i bacio ga sa koljevkom u rijeku. To je vidjela šumska vila samodiva (zvana i samovila ili samo vila), ona je pronašla Marka i pobrinula se za njega, postavši njegova pomajka. Zato jer je sisao samovilino mlijeko Marko je dobio nadljudsku snagu. U bugarskoj narodnoj lirici opisan je kao borac za slobodu, protivnik Turaka i njihove vlasti. Marko ima krilatog konja Šarkoliju (Šarko je naziv za pjegava konja) i sestričnu - samodivu Đuru.

U Bugarskim legendama o Krale Marku utkani su dijelovi brojnih starijih paganskih vjerovanja i mitova, većina tih priča i predanja nastala je od 14. st do 18. st. Od svih bugarskih epskih pjesama o Kraljeviću Marku, vjerojatno je najljepša ona o tome kako je Marko izgubio snagu, nju je zabilježio makedonsko-bugarski učitelj i sakupljač narodnog blaga Trajko Kitančev u Resenskom kraju.

Po makedonsko - bugarskom filologu i slavistu Krsti Misirkovu, pjesme o Kraljeviću Marku iz Makedonije a naročito one iz Srbije zvane bugarštice, nastale su pod uticajem bugarske muzike na srpski folklor.[18]

Kraljević Marko u Hrvatskoj epskoj poeziji[uredi - уреди]

Lik Kraljevića Marka se vrlo rano proširio i do hrvatskih zemalja i ušao u narodno pjesništvo. Najstariji zapis cjelovite pjesme o Kraljeviću Marku potječe od hrvatskoga pjesnika Petra Hektorovića (1487-1572), koji je u Ribanju i ribarskom prigovaranju (1556) zapisao glasovitu bugaršticu o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu[19]

Kraljević Marko u epskoj poeziji ostalih balkanskih naroda[uredi - уреди]

Albansko i Grčko narodno pjesništvo ne pozna Kraljevića Marka, ali zna za junaka Akritesa (grčki: Ακρίτης ) koji radi iste stvari kao Kraljević Marko.

Kraljević Marko u savremenoj književnosti[uredi - уреди]

Lik Kraljevića Marka na jubilarnoj poštanskoj marci (crtež po skulpturi Ivana Meštrovića)
  • 1848 srpski književnik Jovan Sterija Popović napisao je tragediju San Marka Kraljevića u kojoj je legendu o Usnulom Marku iskoristio kao centalno mjesto svoje drame.
  • Hrvatski kniževnik Petar Preradović napisao je dramu Kraljević Marko u kojoj je preko lika Kraljevića Marka veličao snagu južnoslavenskih plemena.
  • Srpski književnik Radoje Domanović napisao je satiričnu pripovjedku Kraljević Marko po drugi put među Srbima u njoj Bog ispuni Markove želje i posle mnogo godina ga vrati ponovno u život da pomogne Srbima. Ali Srbi Domanovićeva doba ispadnu nevrijedni slijednici svojih predhodnika i junaka.
  • Nobelovac Ivo Andrić uzeo je lik Kraljevića Marka da nas uvede u priču o velepnom mostu u svom nagrađenenom romanu Na Drini Ćuprija.[20]
  • Kraljević Marko je naslovni lik jedne kratke priče francuske književnice Marguerite Yourcenar Markov osmijeh objavljenoj u zbirci Orijentalne priče. Njezin Marko je s jedne strane izuzetno hrabar i izdržljiv čovjek, s druge strane on je istodobno potpuno sebičan i okrutan čovjek koji nema nikakvih ideala.
  • 2006 srpski književnik Boris Starešina napisao je knjigu Marko Kraljević- Natprirodni ciklus parodiju na srpsko narodno epsko pjesništvo. U Starešinovoj pjesmi njegov Kraljević Marko bori se protiv izmišljenih izvanzemaljaca, samuraja i kanibala supermenova pradjeda i ostalih izmišljenih neprijatelja.
  • Godine 2011. makedonski književnik Slavčo Koviloski izdaje roman Sin Kralja (mak. Синот на Кралот) posvećen životu Kraljevića Marka.

Lik Kraljevića Marka u današnje vrijeme[uredi - уреди]

  • Od 1966 godine Prilepska pivovara proizvodi marku svijetlog piva Krali Marko.
  • Srpski strip crtač Branislav Kerac izdao je knjigu Junaci narodnih pesama u izdanju ITP Zmaj iz Novog Sada 2002 sa likom Marka Kraljevića

Izvori[uredi - уреди]

  1. East Central Europe in the Middle Ages, 1000-1500 Volume 3, History of East Central Europe, Jean W. Sedlar, University of Washington Press, 1994, ISBN 0-295-97290-4, str. 450
  2. Željko Fajfrić: Sveta loza Brankovića, elektronsko izdanje knjige iz 1999.
  3. Srbija i Albanci, Pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1914. godine
  4. Jovan Deretić: Kratka istorija srpske književnosti
  5. Mihaljčić 1975, pp. 137. Van Antwerp Fine 1994, pp. 377.
  6. 6.0 6.1 Van Antwerp Fine 1994, pp. 379-82.
  7. Ćorović, Vladimir (1997). Istorija srpskog naroda. Beograd. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/3_10.html. pristupljeno 19. 3. 2013.. 
  8. Mihaljčić 1975, pp. 164-5.
  9. 9.0 9.1 9.2 9.3 9.4 9.5 9.6 9.7 9.8 9.9 INES SABALIĆ, KRALJEVIĆ MARKO
  10. Sve bijaše pošteno i dragom Bogu pristupačno
  11. Михаљчић 1975, pp. 168
  12. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/4_1.html
  13. Šuica 2000, pp. 35-6.
  14. Marko Kraljević: Mit i stvarnost
  15. Marko Kraljević: Mit i stvarnost
  16. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/4_1.html
  17. Volume 2 of Shaping the Superman: Fascist Body as Political Icon, J. A. Mangan, Publisher Routledge, 2000, ISBN 0-7146-4955-4, p. 88.
  18. The Bugarstica: A Bilingual Anthology of the Earliest Extant South Slavic Folk Narrative Song (Illinois Medieval Studies) John S. Miletich, ISBN-10: 0252017110, University of Illinois Press.
  19. Petar Hektorović: Ribanje i ribarsko prigovaranje
  20. Samo za srpsku decu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Kraljević Marko tamnovao gore u Starom Gradu pa je pobegao iz njega, ... Ivo Andrić: Na Drini Ćuprija, str. 10, ISBN 953-7160-04-1

Pogledajte i ovo[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]