Frano Kršinić

Izvor: Wikipedia

Frano Kršinić (Lumbarda na Korčuli 24. srpnja 1897. - Zagreb 1. siječnja 1982.), hrvatski kipar.

Životopis[uredi - уреди]

Hrvatski kipar, rođen 24. srpnja 1897. u Lumbardi na Korčuli. Duga kamenoklesarska tradicija u obitelji ostavila mu je u nasljeđe siguran i neposredan odnos prema kamenu. Stoga se u mladosti odlučio za rad s kamenom. Sukladno tome pohađao je Klesarski odjel Zanatske škole u Korčuli, a zatim klesarsko-kamenarsku školu u Hořicama u Češkoj (1912. - 1916.). Nakon završene klesarsko-kamenarske škole upisuje se na Umjetničku akademiju u Pragu (1916. - 1920.) gdje studira kod Vaclava Myslbeka i Jana Šturse. U Češkoj se izdržavao klesanjem za druge. Diplomirao je 1920. godine i odmah se vratio u Hrvatsku. Živio je u Zagrebu od 1920. do 1922, te od 1922. do 1924. u Zemunu. U jesen 1924. godine postaje učitelj klesanja Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Frano Kršinić bio je jedan od osnivača grupe Zemlja 1929. (iz koje je istupio 1930.) te član grupe Nezavisnih. Od 1947. je vodio majstorsku radionicu u Zagrebu. Kao istaknuti kipar koji je upornim radom izgradio vlastiti izraz bez naglih skokova i iznenadnih obrata bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od 1948. godine. Putovao je i svijetom pa je tako bio na studijskim putovanjima u Njemačkoj (1920.), Grčkoj (1922.), Francuskoj (1925. i 1937.) i u Italiji (1936.).

Njegova pojava u hrvatskom kiparstvu označava prekid s naturalističkom faktografijom i ilustrativnošću uljepšanog realizma, narativnog akademizma i ornamentalnih oblika secesije. Kršinić je majstor lirskog oblika, a najviše domete postigao je u ženskim aktovima i figuralnim kompozicijama i bronci, kamenu i mramoru (Dijana, 1928.; Buđenje, 1928.; Češljanje, 1928.; Majka i dijete, 1940.; Njegovateljica ruža, 1940. i 1953.; Majčina igra, 1942.; Sjećanje, 1943.; Pleti me, pleti, majčice, 1950.). Sažimanjem likovnih elemenata, mirnim tokom linije, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i produhovljenjem oblika on iskazuje primarnu toplinu i buđenje djevojaštva, ljepotu mladosti i intimnu draž ženstva (Majka kupa dijete, 1958.). Kao izuzetno plodan kipar u kamenu i bronci izveo je mnoge reprezentativne spomenike (Frane Bulić, Zagreb, 1953; Eugen Kumičić, Zagreb, 1937; Emanuel Vidović, Split, 1963; Nikola Tesla, Gospić, 1981). Zatim spomenike partizanskoj borbi u Sisku, Grubišnom Polju, Dubrovniku, Bakru i Zagrebu (Spomenik Žrtvama fašizma) te monumentalni lik Josipa Broza (Titovo Užice, 1960.). Radio je i skice za spomenik Marku Oreškoviću (1947.), Ivanu Gunduliću (1947.), Palim ratnicima (1948.) i Josipu Brozu (1948.) Izradio je spomenik Etiopskog narodnog oslobođenja (Addis Abeba, u suradnji s A. Augustinčićem, 1955.). No, radio je i nadgrobne spomenike u Zagrebu (obitelji Novak, Popović, Ritig i Kraus na Mirogoju) i Dubrovniku (obitelji Lipanović). Potom portrete, autoportrete i poprsja (Ante Starčević, Ante Kovačić, J. Kljaković), likove kazališnih umjetnika u predvorju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u periodu od 1934. do 1948. godine (A. Mandrović, J. Freudenrich, V. Lisinski, D. Demeter, I. Zajc, M. Ružička, Strozzi), reljefe u sadri (Senjski uskoci), bronci (Dafnis i Chloe; Ribari) i drvetu (Svirači). Značajne su i njegove kompozicije u terakoti razvedenijih oblika i nemirnije površine (Djevojka s vrčem, 1925.; Odmor, 1928.; Torzo, 1938.; Odmor seljanke, 1942.).

Među djelima iz poslijeratnog razdoblja ističu se već spomenuti Ribari (1947.) i Sputana (1957.). Brojna djela Frane Kršinića postavljena su u javnim prostorima i predstavljaju primjere skladnog spoja skulpture i okoliša (Pučka pjevačica, Ilidža, 1929.; Molitva, Beograd, 1930.; Majčina igra, Sarajevo, 1946.). Oble, pročišćene i jednostavne forme Frane Kršinića oplemenjuju gradske i parkovne prostore u kojima se nalaze. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1921., 1929. i 1932.), Beogradu (1922., 1924. i 1968.) te u Dubrovniku (1971.). Retrospektivnu izložbu održao je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu jesen 1968. godine. Sudjelovao je na izložbama Proljetnog salona (1921. - 1924.), na Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu (1925.), na izložbi jugoslavenske skulpture i slikarstva u Londonu (1930.), na XXII. i XXV. bijenalu u Veneciji (1940. i 1950.) te još nekim izložbama. Zahvaljujući svome radu dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1962. godine i Nagradu AVNOJ-a 1968. godine.

Nakon inzulta 1974. prestaje aktivno raditi, te umire 1. siječnja 1982. godine u Zagrebu. Radovi Frane Kršinića danas se nalaze u privatnim zbirkama i muzejima u Londonu, Ženevi, Moskvi, Berlinu, Münchenu, Stockholmu, New Yorku, Washingtonu, Addis Abebi i Kawasakiju.

Galerija djela[uredi - уреди]