Julije Knifer

Izvor: Wikipedia
Julije Knifer
Rođenje Osijek,  Kraljevina Jugoslavija, 23. april 1924
Smrt Pariz,  Francuska, 7. decembar 2004
Polje slikarstvo
Pokret apstrakcija, konstruktivizam
Djela meandri

Julije Knifer (Osijek, 23. april 1924. - Pariz, 7. decembar 2004.), bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara 20. vijeka.

Biografija[uredi - уреди]

Knifer je studirao slikarstvo početkom 1950-ih na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Nakon studija bio je jedan od osnivača i istaknuti član neodadaističke grupe Gorgona (Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Djuro Seder, Josip Vaništa, Ivan Kožarić, Miljenko Horvat, Dimitrije Bašičević, Matko Meštrović i Radoslav Putar) koja je u Zagrebu djelovala od 1959 do 1966, tad je odlučio da ne će slikati ništa drugo nego meandar, taj prauzorak ljepote iz grčke arhaične umjetnosti. Pozvan je da sudjeluje na prvoj izložbi Novih tendencija u Zagrebu 1961, nakon tog postao je pripadnik toga pokreta i izlagao na njihovim slijedećim izložbama 1963, 1969 i 1973 u Zagrebu. A nakon toga na izložbama tog pokreta po svijetu; Art Abstrait Constructif International u galeriji Denise René (Pariz, 1961-1962), Konstruktivisten u Städtisches Museumu u Leverkusenu (1962) i Oltre l’informale u San Marino 1963. Izlagao je na Bijenalu u Sao Paulu 1973 zajedno s Jurajem Dobrovićem i Vjenceslavom Richterom, u Sao Paolu je izlagao i 1979 i 1981.

Prvi put je izlagao na na Venecijanskom bijenalu zajedno s kiparom Ivanom Kožarićem 1976 kao predstavnik Jugoslavije.[1]

Sedamdesetih je počeo surađivati sa njemačkim galerijama; Keller iz Münchena i Hoffmann iz Friedberga te sa pariškom galerijom Frank Elbaz. Od 1973. do kraja osamdesetih surađivao je s tübingenenskom Galerijom Dacić, koja mu je, među ostalim, 1975. organizirala čuvenu akciju Arbeitprozess, kada je u napuštenu kamenolomu zajedničkom akcijom njegovih njemačkih prijatelja i poštovalaca i materijalnom pomoći njegovog mecene dr. Živojina Dacića izveden divovski meandar dimenzija 30x20 metara (600 m). O akciji Arbeitprozess snimljen je i istoimeni film i izdana monografija.[2]

1991 Knifer se iselio iz Hrvatske i otišao živjeti u Francusku u malo mjesto Sète na Azurnoj obali, 1994 seli se u Pariz u kojem je umro 2004.

Komesar hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu 2001 Zvonko Maković, odabrao je Knifera da nastupi za Hrvatsku. Iste godine proglašen je počasnim građaninom Osijeka. U Gliptoteci JAZU je 14. maja 2002 priređena promocija Kniferove prve monografije na hrvatskom jeziku koju je napisao prof. Zvonko Maković, na koju je došao i sam Knifer osobno iz Pariza. Ona je izašla, godinu dana kasnije od njegove francuske monografije, koju je napisao Arnault Pierre, ugledni pariški historičar umjetnosti.

Djelo[uredi - уреди]

Osnovni i prepoznatljiv motiv Kniferove umjetnosti je od 1960-ih meandar, kojeg je Knifer izveo u brojnim varijacijama i u različitim tehnikama; kao crteže olovkom do slika na platnu, kolaža, grafika, murala i skulptura. Kniferovi meandari svedeni su na jednoličan ritam forme i kontrast crnog i bijelog. Vrlo kasno počeo je slikati i meandre u boji, ali se je na kraju vratio svojoj monokromatskoj redukciji.

Nagrade[uredi - уреди]

Za svoj rad Julije Knifer, dobio je 2004 Nagradu za životno djelo Vladimir Nazor[3] U Francuskoj je dobio 2000, nagradu Aurélie Nemours.

Literatura[uredi - уреди]

  • Živojin Dacić: Arbeitsprozess Tübingen. Édition Dacić, Tübingen 1976.
  • Žarko Radaković: Julije Knifer. Mäander 1960 - 1990. Flugasche Verlag, Stuttgart 1990. ISBN 3-925286-89-6
  • Žarko Radaković: Knifer, Povest o Juliju Kniferu, Radio B92, Beograd 1994. ISBN 86-7963-007-1
  • Pascal Pique: L'Art de Julije Knifer, Dijon, Université de Bourgogne, 1990.
  • Arnauld Pierre: Julije Knifer. Méandres. Société nouvelle Adam Biro, Paris 2001. ISBN 2-87660-309-8
  • Zvonko Maković: Julije Knifer. Zagreb 2002. ISBN 953-206-057-X

Izvori[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]