Vojin Bakić

Vojin Bakić (Bjelovar, 5. lipnja 1915. - Zagreb, 18. prosinca 1992.), jugoslavenski i hrvatski kipar srpskog porijekla.

Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu (1939), specijalni tečaj pohađao kod Frane Kršinića. Boravio u Firenzi i Milanu, sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu (1939). Na prvoj samostalnoj izložbi (Bjelovar, 1940) pokazao crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.

Poslije 1945. postupno napušta takvo usmjerenje i teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. U tom razdoblju radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu I. G. Kovačić, 1946., i S. S. Kranjčević, 1948. Sa "Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru" (1947.) prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava. Proces sažimanja i kristalizacije volumena zamjećuje se 1950. na skulpturi "Bik" (Bijenale u Veneciji 1956.), djelu koje nadilazi školničke kategorizacije i u kojem se preklapaju apstrakcija, kubizam i ekspresionizam. Istu tendenciju pokazuju skice za "Spomenik Marxu i Engelsu" (1950. - 1953.; nisu izvedene), zapravo prvi slobodniji prijedlozi za rješavanje tradicionalnih kiparskih zadataka. Značajan je "Autoportret", 1952., izrazitih kubičnih karakteristika, a posebno "Spomenik Stjepanu Filipoviću" u Valjevu, velikih dimenzija i krajnje pročišćenosti u okvirima antropomorfnoga motiva. Serijom "Aktova", "Torza" i "Glava" zaokružuje svoja traženja organskih, asocijativnih oblika a 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza.

Ciklus "Razvaline" forme označava prijelaznu fazu od punog, čvrstog volumena do ispražnjene ljuske, svojevrsnoga skulpturalnoga negativa. U daljem razvoju Bakić među prvima u nas slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja: u "Razvijenim površinama", 1960. – 1964., artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u "Svjetlonosnim oblicima", 1963. – 1964., stvara efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica, pri čemu upotrebljava i nove materijale (nehrđajući čelik).

Složenu problematiku toga razdoblja pokazuje "Spomenik revoluciji" u Kamenskoj, krilatih i lisnatih formi, realiziran nakon deset godina rada, 1958. - 1968. Autor je skulpture "Vijenac", koja se dodjeljuje pobjednicima Goranovog proljeća u Lukovdolu, od 1971.

Novija su mu ostvarenja "Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu", 1975. - 1978., te spomenici u Kragujevcu, Dotršćini (Dolina grobova) i na Petrovoj gori (1982).

Vojin Bakić je nedvojbeno jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, umjetnik europskoga formata: autor koji je uspio u avangardizmu apstrakcije ostvariti monumentalnost i neposrednost koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične figurativne skulpture.

Rušenje Bakićevih spomenika

Početkom 1990-ih veliki deo Bakićevog stvaralaštva u Hrvatskoj je oštećen ili uništen:

a) Uništeni spomenici od 1990. do 1995.

• Bjelovarac, bronca, Bjelovar, poklon rodnom gradu s odavanjem počasti tragičnom obiteljskom gnijezdu. Miniran 1991. Ostala je šaka jedne ruke i glava, a ostali dijelovi završili su u ljevaonici Tonko Vinković u Bjelovaru.
• Gudovčan ili Pred streljanje, bronca, selo Gudovac kraj Bjelovara. Miniran 1991., istaljen.
• Spomenik pobjede naroda Slavonije, nehrđajući čelik, selo Kamenska, na raskršću putova Sl. Požega, Pakrac, Voćin. Miniran 21.2. 1992. Dijelovi upotrebljeni za izradu posuđa.
• Spomenik bilogorskim partizanima, bronca, selo Bačkovica, nekoliko kilometara od Bjelovara. Brončani partizan je miniran i istaljen 1991.
• Spomenik palim borcima, bronca, ispred škole u Čazmi, srušen i uništen 1991.
• Spomen-park Dotršćina, kraj Zagreba, u Dolini grobova postavljeno je 6-7 Bakićevih skulptura od nehrđajućeg čelika i kubusi, kristali od crnog mramora, različitih oblika, rasutih po prostoru. Autor je razmještaj kristala zamislio kao razgovor u prirodi. Čitav prostor pokriven je bršljanom ne bi li žrtve spokojnije bile. Sve je razbacano, pokradeno, uništeno.
• Ispred Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu postavljena su poprsja Ljudevita Jonkea, slaviste, Silvija Strahimira Kranjčevića, pjesnika i Ivana Gorana Kovačića, pjesnika. Samo je poprsje Ivana Gorana Kovačića uništeno (izrezano na komade) u noći od 16. do 17. srpnja 2004.

b) Oštećeni spomenici i skinute spomen ploče

• Spomenik na Petrovoj gori, armirani beton i nehrđajući čelik. Nakon operacije Oluja, spomenik je devastiran, odnesene su mnoge ploče.
• Spomenik, nehrđajući čelik, na platou ispred ulaza u Spomen park Dotršćina, unakažen raznim fašističkim znakovima.
• Skinuta je spomen ploča Braći Bakić s obiteljske kuće u Bjelovaru.
• Skinut natpis s obiteljske grobnice na groblju Sv. Andrija u Bjelovaru.
• Promjenjen je naziv ulice braća Bakić u Bjelovaru.
• Skinuta brončana bista Josipa Broza Tita u Velikom Trojstvu. Pohranjena u Gradskom muzeju Bjelovar.

Izvori

Sudbina djela hrvatskog skulptora Vojina Bakića, Svetozar Livada, ISBN 953-7099-20-2.