Sherlock Holmes

Izvor: Wikipedia
Sherlock Holmes
Sherlock Holmes Portrait Paget.jpg
Sidney Paget: Sherlock Holmes (1904.)
Prvo pojavljivanje A Study in Scarlet
Kreator Arthur Conan Doyle
Detalji
Spol muškarac
Rođenje 1854.
Zanimanje detektiv-savjetnik
Obitelj Mycroft Holmes (brat)
Prebivalište 221B Baker Street
Ujedinjeno Kraljevstvo London, Britanski Imperij
Religija ateist
Nacionalnost Englez
Državljanstvo Ujedinjeno Kraljevstvo britansko

Sherlock Holmes je fiktivni lik kog je stvorio škotski pisac i liječnik Arthur Conan Doyle. Holmes je "detektiv-savjetnik" s londonskom adresom čije sposobnosti graniče s fantastičnim, a svjetsku slavu stekao je zbog svog logičkog razmišljanja, izvanrednih sposobnosti maskiranja i korištenja forenzičkih metoda u rješavanju kompleksnih slučajeva.

Holmes, koji se prvi puta pojavio 1887. godine, glavni je lik u ukupno četiri romana i 56 kratkih priča. Prvi roman, A Study in Scarlet, pojavio se u časopisu Beeton's Christmas Annual 1887. godine, a drugi, The Sign of the Four, u časopisu Lippincott's Monthly Magazine 1890. godine. Ipak, Holmes je svoju popularnost stekao tiskanjem prve serije priča u Strandu, a koja je započela pričom "A Scandal in Bohemia" 1891. godine. Ostale priče i još dva romana pojavljivala su se u serijskoj formi sve do 1927. godine, tri godine prije Doyleove smrti. Priče pokrivaju vremenski period od 1880. do 1914. godine.

Sve, osim četiri, priče o Holmesu pisane su iz perspektive njegovog prijatelja i kroničara, doktora Johna Watsona. Dvije priče prepričao je sam Holmes ("The Blanched Soldier" i "The Lion's Mane"), a dvije su pisane u trećem licu ("The Mazarin Stone" i "His Last Bow"). U dvije priče ("The Musgrave Ritual" i "The Gloria Scott"), Holmes prepričava Watsonu glavnu priču, dok doktor postaje narator okvirne priče. Prvi i četvrti roman, A Study in Scarlet i The Valley of Fear, sadržavaju duge pasuse iz perspektive sveznajućeg pripovjedača koji opisuju događaje nepoznate kako Watsonu tako i Holmesu.

Originalne priče[uredi - уреди]

Takozvani kanon o Sherlocku Holmesu sadrži ukupno četiri romana i 56 kratkih priča u kojima se, kao glavni lik, pojavio slavni detektiv. Autor svih romana i priča je Arthur Conan Doyle. Dakako, Holmes se pojavljivao i u djelima brojnih drugih autora, ali ta djela ne spadaju u sam kanon već u derivativna djela, kojima će više pažnje biti posvećeno kasnije u tekstu.

Romani[uredi - уреди]

Kratke priče[uredi - уреди]

Kratke priče su, onda, tiskane kao pojedinačne epizode u časopisima, a kasnije su sabrane u pet antologijskih zbirki:

Inspiracija za lik Sherlocka Holmesa[uredi - уреди]

Glavna inspiracija za Holmesa bio je Doyleov kolega i prijatelj, doktor Joseph Bell.

Doyle je rekao da je inspiracija za lik Sherlocka Holmesa bio doktor Joseph Bell, za kog je Doyle radio u Kraljevskoj ambulanti u Edinburghu. Kao i Holmes, Bell je bio slavan po tome što je iz najsitnijih detalja bio u stanju izvuči velike zaključke.[3] Ipak, nekoliko godina kasnije, Bell je u pismu Doyleu napisao sljedeću stvar: "Ti sam si Sherlock Holmes i to jako dobro znaš."[4] Sir Henry Littlejohn, predavač forenzičke medicine i javnog zdravstva pri Kraljevskom kolegiju kriruga, također se navodi kao uzor za Holmesa. Littlejohn je radio i kao policijski kirurg i zdravstveni djelatnik u Edinburghu, što je Doyleu dalo vezu između medicinske istrage i istraživanja zločina.[5]

Biografija[uredi - уреди]

Rani život[uredi - уреди]

Prvo pojavljivanje Sherlocka Holmesa - roman A Study in Scarlet iz 1887. godine.

Eksplicitni detalji o Holmesovom životu prije pustolovina koje je opisao dr. Watson su malobrojni i raštrkani po Doyleovim pričama. Ipak, u raznim pričama se pojavljuju određeni detalji koji nam omogućuju konstruiranje određene biografije prije susreta s Watsonom.

Okvirna procjena Holmesove dobi prema priči "His Last Bow" navodi na zaključak kako je Holmes rođen 1854. godine - radnja priče smještena je u kolovoz 1914. godine, kada slavni detektiv ima 60 godina. Autor Leslie Klinger bio je još precizniji i kao datum rođenja naveo 6. siječnja.[6]

Holmes sam navodi kako je svoje metode prvi puta razvio tokom studija. Njegovi najraniji slučajevi, koje je rješavao kao amater, dolazili su upravo od njegovih studijskih kolega.[7] Prema detektivovim vlastitim riječima, tek ga je susret s ocem jednog od kolega inspirirao da se bavi detektivskim radom kao profesijom[8] te je šest godina nakon diplomiranja proveo radeći kao detektiv-savjetnik sve dok ga financijske poteškoće nisu prisilile da uzme Watsona za sustanara. U tom trenu započinje i glavna priča.

Od 1881. godine, Holmes stanuje na londonskoj adresi 221B Baker Street, odakle i pruža svoje detektivske usluge. Stan 221B nalazi se na vrhu stubišta koje ima 17 stuba i, kako se navodi u jednom ranom rukopisu, nalazi se na gornjem kraju puta. Do dolaska doktora Watsona, Holmes je redovito radio sam, tek povremeno koristeći pomoć agenata iz nižih društvenih slojeva, poput raznih doušnika ili skupine djece koju naziva "the Baker Street Irregulars". Djeca se pojavljuju u ukupno tri priče - A Study in Scarlet, The Sign of the Four i "The Adventure of the Crooked Man".

O njegovoj obitelji rečeno je jako malo, gotovo ništa. Roditelje nikada nije spominjao, a spomenuo je tek kako su mu preci bili "seoski štitonoše". U priči "The Adventure of the Greek Interpreter", Holmes govori kako mu je praujak bio francuski slikar Horace Vernet, koji je bio brat njegove bake. Holmes ima i brata, Mycrofta, o kojemu jako rijetko govori (toliko rijetko da se Watson iznenadio kada je čuo za njega), a koji je visoko pozicionirani vladin službenik koji se pojavljuje u tri priče[9] te spominje u još jednoj.[10] Mycroftov posao u javnoj službi je unikatan - on predstavlja svojevrsnog memory mana, odnosno hodajuću bazu podataka za sva pitanja državne politike. Sedam godina stariji, Mycroft je opisan kao još talentiraniji od Sherlocka na polju opservacije i dedukcije, ali bez energije i duha koje posjeduje njegov mlađi brat. On će svoje vrijeme radije provoditi u klubu Diogenes, opisanom kao "klub za najnedruželjubivije ljude u Londonu".

Suživot s dr. Watsonom[uredi - уреди]

Netom nakon što ga je uzeo za svog sustanara, Holmes je u Watsonu pronašao vjernog prijatelja i pomoćnika u svojim slučajevima.

Holmes je većinu svoje profesionalne karijere proveo surađujući sa svojim prisnim prijateljem i kroničarem, doktorom Watsonom, koji je živio s Holmesom sve do svog vjenčanja 1887. godine te ponovo nakon smrti supruge. Njihova stanodavka je gospođa Hudson, koja živi na istoj adresi, u prizemlju.

Watson igra dvije uloge u Holmesovom životu. Prva, i svakako važnija, je ona Holmesove desne ruke - Watson, naime, često asistira Holmesu u slučajevima, pruža mu praktične medicinske savjete te često obavlja raznorazne zadatke poput promatranja, diverzija ili prenošenja poruka. Druga Watsonova uloga je ona Holmesova kroničara (Holmes ga čak i naziva "svojim Boswellom"). Većina priča o Holmesu su zapravo priče pisane iz Watsonove perspektive u kojima on iznosi skraćeni prikaz detektivovih najzanimljivijih slučajeva. Ipak, Holmes je nerijetko kritizirao Watsonovo pisanje, nazvavši ga populističkim i senzacionalističkim, navodeći dalje kako sve njegove priče ne uspijevaju čitatelju predočiti čistu "znanost" njegovog posla.

Detekcija je, ili bi trebala biti, egzaktna nauka i prema njoj bi se trebalo odnositi na isti hladni i neemotivni način. Pokušali ste joj dati romantičnu žicu, što stvara utisak kao da ste preradili neku ljubavnu priču ili bijeg u peti Euklidov teorem. (...) Neke činjenice trebale bi biti izostavljene ili, u najmanju ruku, trebao bi se primijetiti točan smisao za proporciju u odnosu prema njima. Jedina stvar u tom slučaju (Skica u grimizu) koja zaslužuje biti spomenuta jeste zanimljivo analitičko zaključivanje od posljedica prema uzroku, kojim sam ga uspio rasplesti.[11]

Sherlock Holmes komentira Watsonom "pamflet" u romanu The Sign of Four.

Unatoč svemu, Holmesovo prijateljstvo s Watsonom je njegov najvažniji odnos s nekim drugim čovjekom. U nekoliko je priča - skrivena iza njegovog hladnog, intelektualnog eksterijera - prezentirana Holmesova simpatija prema Watsonu. Primjerice, u priči "The Adventure of the Three Garridebs", kada je Watson zadobio ozljedu u konfrontaciji sa zlikovcem, Watson je bio prilično dirnut Holmesovom brigom, unatoč činjenici da se rana pokazala bezopasnom:

Bilo je vrijedno rane; bilo je vrijedno mnogo rana; znati dubinu odanosti i ljubavi koja leži iza te hladne maske. Bistre, surove oči za trenutak su bile zamagljene, a čvrste usne su podrhtavale. Jedan i jedini put uhvatio sam bljesak velikog srca, kao i velikog mozga. Sve godine moje skromne, ali predane službe kulminirale su u tom trenutku otkrovenja.

U priči "The Adventure of the Veiled Lodger", otkriveno je kako je Holmes aktivno radio 23 godine, od kojih je Watson bio prisutan njih 17.

"Velika stanka"[uredi - уреди]

Kultna Pagetova ilustracija borbe Holmesa i Moriartyja kod slapova Reichenbach.

Prvu seriju priča o Holmesu, Doyle je pisao u periodu od 10 godina. Želeći posvetiti više vremena povijesnim romanima i liječničkoj praksi, Doyle je ubio Holmesa u priči "The Final Problem", koja se u tisku pojavila 1893., mada je radnja priče smještena 1891. godine. Suočen s pritiskom javnosti, koja je zahtijevala nove slučajeve slavnog detektiva, Doyle je, nakon 8 godina opiranja, napisao roman The Hound of the Baskervilles, koji je tiskan 1901. godine. Roman je, implicitno, smješten prije Holmesove "smrti", mada neki sugeriraju kako je zapravo smješten nakon iste, s tim da je Watson podmetao dokaze da bi ispao raniji datum.[12][13] Godine 1903., Doyle je napisao priču "The Adventure of the Empty House", smještenu 1894. godine, u kojoj se Holmes vraća i šokiranom Watsonu objašnjava da je zapravo lažirao svoju smrt kako bi prevario svoje preostale neprijatelje. Priča "The Adventure of the Empty House" označila je početak druge serije priča o Holmesu, koju je Doyle pisao sve do 1927. godine.

Fanovi serijala često referiraju na period od 1891. do 1894. - odnosno od Holmesovog navodnog nestanka i smrti u priči "The Final Problem" do njegovog povratka u priči "The Adventure of the Empty House" - kao na "Veliku stanku".[14][15][16] Ipak, jedna kasnija priča, točnije "The Adventure of Wisteria Lodge", trebala bi biti smještena 1892. godine, što nema logike, ali to se vrlo lako može pripisati Doyjelovoj nemarnosti, koja se nerijetko manifestirala u pričama o Holmesu.

Umirovljenje[uredi - уреди]

U priči "His Last Bow", Holmes je otišao u mirovinu i povukao se na farmu u mjestu Sussex Downs. Taj događaj nije precizno datiran, ali se može zaključiti kako se zbio prije 1904. godine, s obzirom da se retrospektivno spominje u priči "The Second Stain", koja je izdana te godine. U mirovini, Holmes se odlučio baviti pčelarstvom, iz čega je proizašao rad naslova Practical Handbook of Bee Culture, with some Observations upon the Segregation of the Queen (eng. Praktični priručnik o pčelarstvu, uz neka opažanja u vezi s odvajanjem matice). U toj priči, Holmes i Watson po posljednji put izlaze iz mirovine kako bi pomogli u događajima povodom Prvog svjetskog rata. Samo još jedna priča, "The Adventure of the Lion's Mane", koju prepričava sam Holmes, smještena je nakon detektivova umirovljenja.

Detalji oko njegove smrti nisu poznati.

Navike i osobnost[uredi - уреди]

Jedna od najpoznatijih Pagetovih ilustracija prikazuje nam Sherlocka Holmesa s lulom i na hrpi jastuka, na kojima je cijelu noć razmišljao o slučaju. Ilustracija za priču "The Man with the Twisted Lip".

Watson je Holmesov životni stil i navike opisao terminom "boemski". Iako je u romanu The Hound of the Baskervilles opisan kao osoba koja ima gotovo "mačju" opsjednutost osobnom higijenom, Watson je Holmesa istovremeno opisao kao ekscentrika bez ikakvog obzira prema suvremenim standardima reda i urednosti. U priči "The Musgrave Ritual", Watson je Holmesa opisao na sljedeći način:

Iako je u svojim metodama razmišljanja bio najsređeniji i najmetodičniji od svih ljudi... cigare drži u kanti za ugalj, duhan u prstima perzijske pokućne papuče, a poruke na koje nije odgovorio zakucao je džepnim nožićem na drvenu policu kod kamina... Užasavao se uništavanja dokumenata... Tako su se mjesec za mjesecom papiri nagomilavali sve dok svaki ugao njegove sobe nije bio zatrpan hrpama rukopisa koji nipošto nisu smjeli biti spaljeni niti ih je itko mogao skloniti osim njihovog vlasnika.[7]

Ono što drugima izgleda kao nekontrolirani kaos, za Holmesa je, pak, vrijedan izvor korisnih informacija. Kroz priče, čitatelj je nerijetko imao priliku vidjeti kako Holmes kopa po očiglednom neredu svojih papira i iz tog istog nereda izvuče točno one dokumente i podatke koje je tražio.

Posebna tema Watsonovih bilješki bile su i Holmesove neuredne prehrambene navike. Detektiv je nerijetko prikazan kako se izgladnjuje u trenucima velike umne aktivnosti, među kojima se ističe Watsonov opis iz priče "The Adventure of the Norwood Builder":

Holmes nije doručkovao, jer je jedna od njegovih osobitosti bila da u svojim najintenzivnijim trenucima nije sebi dozvoljavao hranu i znam da je iskorištavao svoju željeznu snagu dok se ne bi onesvijestio od čiste iscrpljenosti.[17]

Ovakve situacije pojavljivale su se i u nekoliko drugih priča, gdje bi Holmes naprosto odbio servirano mu jelo ili bi isto naručio tek za sljedeći dan. Usko povezano s ovime je i njegova navika nespavanja u trenucima intelektualne zaokupljenosti, što se moglo vidjeti u priči "The Man with the Twisted Lip".

Watson njegovo pušenje lule, ili pak rjeđe konzumiranje cigareta i cigara, ne smatra porokom. Ipak, više je nego očito kako Watson ima puno strože standarde po tom pitanju te je povremeno kritizirao Holmesa zbog stvaranja "otrovne atmosfere" duhanskog dima.[18] U priči "The Adventure of the Devil's Foot", Holmes se čak i osvrnuo na tu Watsonovu naviku ovim riječima: "Mislim, Watsone, da ću nastaviti s tim trovanjem duhanom koje tako često i tako opravdano osuđujete."

Zanimljivo je kako Watson ne osuđuje ni Holmesovu povremenu naviku da iskrivi istinu ili prekrši zakon (npr. laganje policiji, prikrivanje dokaza ili provala u tuđe kuće) kada to smatra moralno opravdanim.[19] Ipak, takve Holmesove radnje nisu prošle bez komentara, što je razvidno u pričama "The Adventure of the Abbey Grange" (u kojoj je Holmes odbio prijaviti ubojicu jer je čin smatrao opravdanim) i "The Adventure of the Devil's Foot" (u kojoj je također odbio prijaviti policiji počinitelja smatrajući njegove motive opravdanima). Ipak, Watson nije odobravao Holmesove planove kada su uključivali manipulaciju drugim ljudima, za što je primjer igranje sa srcem jedne dame u priči "The Adventure of Charles Augustus Milverton", unatoč činjenici da je manipulacija izvršena iz plemenitih pobuda kako bi se mnoge druge žene spasile od zlobnog Milvertona.

U nekoliko priča, Holmes je prikazan kao patriot koji radi na zadacima od nacionalne sigurnosti u ime vlade.[20] U priči "His Last Bow", koja je smještena na sam početak Prvog svjetskog rata, Holmes čak obavlja kontraobavještajni posao. U prilog njegovom patriotizmu ide i zidna dekoracija u Baker Streetu koja oblikuje slova "VR" (Victoria Regina), a nastala je tako što je detektiv na zidu vježbao pucanje iz pištolja.[7]

Holmes ima ego koji ponekad graniči s arogancijom, iako s opravdanjem; veliki užitak predstavlja mu zbunjivanje policijskih inspektora svojom superiornom dedukcijom. Ipak, ne pati za slavom tako da će nerijetko dozvoliti policiji da preuzme sve zasluge za rješavanje slučaja, bez ikakvog spominjanja njegova imena.[21] Dapače, Holmesova uloga u pojedinim pričama postala bi jasna tek ako bi ih Watson zapisao i objavio. Ipak, Holmes nije mogao izbjeći slavu, zahvaljujući što novinama što Watsonovim pričama, tako da mnogi klijenti dolaze k njemu nakon, ili čak prije nego što se obrate policiji.[22] Među njegovim klijentima bili su i vladini dužnosnici i plemstvo. U priči "The Adventure of the Second Stain", njegov klijent je neimenovani premijer Ujedinjenog Kraljevstva, a u priči "A Scandal in Bohemia", njegov klijent je budući kralj Češke. Isto tako, Holmes je u barem dva navrata pomogao Vatikanu,[23] a službena Francuska nagradila ga je odrenom Legije časti.[24]

Njegov ego jako dobro reagira na priznanje svoje superiornosti kao i na pohvale i laskanja, što je Watson usporedio s djevojkom koja prima komplimente na račun svoje ljepote.

Holmesovo ophođenje načelno je prikazano kao bezosjećajno i hladno. Ipak, kada je usred zagonetke, Holmes može pokazati izuzetnu strast. Voli prirediti show tako da će nerijetko prirediti komplicirane i maštovite zamke kako bi uhvatio ili razotkrio počinitelja, samo kako bi impresionirao Watsona ili nekog od inspektora iz Scotland Yarda.[25]

Isto tako, Holmes je samotnja i ne teži sklapanju prijateljstava, mada izrazito cijeni ona koja ima, a najviše, dakako, ono s Watsonom. Svoj samoću pripisuje specifičnim interesima i teškom karakteru. U priči "The Adventure of the Gloria Scott", Holmes govori Watsonu kako je tokom dvije godine studija stekao tek jednog prijatelja, kolegu po imenu Victor Trevor. Holmes je rekao: "Nikad nisam bio društven, Watsone, i uvijek sam radije čamio u svojoj sobi i razrađivao svoje male metode razmišljanja, tako da se nikad nisam mnogo miješao s ostalima na mojoj godini; ... moje studiranje bilo je prilično različito od ostalih, tako da uopće nismo imali dodirnih točaka." Slično ga je opisao i mladi Stamford u romanu A Study in Scarlet.

Holmesovo emocionalno stanje i duševno zdravlje desetljećima su bili tema analiza. Prilikom njihovog prvog susreta u romanu A Study in Scarlet, Holmes upozorava Watsona da "ponekad zapada u potištenost" i "ne otvara usta danima". Mnogi čitatelji i književni stručnjaci sugerirali su da Holmes pokazuje znakove manične depresije, s trenucima intenzivnog entuzijazma pomiješanim s trenucima indolentne preokupiranosti samim sobom. Drugi moderni čitatelji špekuliraju da Holmes možda ima Aspergerov sindrom, što zasnivaju na njegovoj jakoj pažnji prema detaljima, nedostatku interesa za međuljudske odnose i tendenciji da govori u dugim monolozima.[26] Za njegovu izoliranost i skoro ginofobično nepovjerenje prema ženama rečeno je da sugeriraju želju za bijegom; Holmesov "biograf" William Baring-Gould i drugi, uključujući Nicholasa Meyera, autora knjige The Seven-Per-Cent Solution, implicirali su da je osnovni uzrok možda teška porodična trauma (tj. ubojstvo Holmesove majke). Ipak, takva teza nikada nije potvrđena u Doyleovim pričama.

Holmes i droga[uredi - уреди]

Holmes ima povremenu naviku korišenja opojnih droga, pogotovo u nedostatku stimulirajućih slučajeva. Vjeruje kako korištenje kokaina stimulira njegov mozak kada ga on ne koristi. Kokain koristi tek povremeno, a u ubrizgava ga kroz osobnu špricu u sedampostotnoj otopini. Špricu drži u navlaci od marokanske kože. akođer ponekad koristi i morfij, ali je izrazio jako negodovanje u vezi s posjećivanjem opijumske jazbine. Ove dvije droge bile su legalne u kasnoviktorijanskoj Engleskoj. I Holmes i Watson koriste duhanske proizvode, uključujući cigare, cigarete i lule, mada to nije bila neuobičajena praksa u tom razdoblju. Također, Holmes ima sposobnost identificirati različite vrste duhana po pepelu te je čak autorizirao monografiju na tu temu.

Dr. Watson se oštro protivi Holmesovom korištenju kokaina, opisujući ga kao detektivov "jedini porok", izražavajući pritom brigu oko mogućih posljedica koje kokain može imati na njegovo mentalno zdravlje i intelekt.[27][28] U priči "The Adventure of the Missing Three-Quarter", Watson navodi kako je "odvikao" Holmesa od droga. Ipak, Watson i dalje tvrdi kako je Holmes ostao ovisnik, čija navika "nije mrtva, već samo usnula".

Financije[uredi - уреди]

Holmes u svom krevetu u priči "The Adventure of the Dying Detective".

Iako mu je Watson u početku bio potreban zbog dijeljenja stanarine, u priči "The Adventure of the Dying Detective", kad je Holmes već živio sam, Watson otkriva da "ne sumnja da je kuća možda kupljena po cijeni koju Holmes plaća za svoje sobe", sugerirajući da je Holmes stekao dosta prihoda od svoje prakse, iako se rijetko otkriva koliko točno naplaćuje svoje usluge. U priči "A Scandal in Bohemia" plaćeno mu je zapanjujućih (za to vrijeme) £1,000 (300 u zlatu i 700 u obveznicama) za "trenutne troškove". U priči "The Problem of Thor Bridge", Holmes je izjavio: "Cijene mojih profesionalnih usluga su fiksne. Ne mijenjam honorar, osim kad ga se u potpunosti odreknem."

Ova izjava dana je kao replika u situaciji kada klijent nudi da udvostruči njegov honorar. Međutim, vjerovatno je da bogatiji klijenti nagrade Holmesa honorarom koji daleko premašuje njegov standardni. Npr., u priči "The Final Problem", Holmes navodi da su mu poslovi koje je obavio za francusku vladu i skandinavsku kraljevsku kuću donijeli zaradu s kojom bi se mirno mogao povući iz prakse. U priči "The Adventure of Black Peter", Watson bilježi da bi Holmes odbio pomoći bogatima i moćnima ako mu slučajevi ne bi bili zanimljivi, dok bi tjednima znao posvetiti vrijeme slučajevima najskromnijih klijenata. U priči "A Case of Identity", Holmes govori Watsonu o zlatnoj burmutici koju je dobio na dar od češkog kralja nakon priče "A Scandal in Bohemia", kao i o prelijepom prstenu kog je dobio od nizozemske kraljevske obitelji; u priči "The Adventure of the Bruce-Partington Plans", Holmes je dobio smaragdnu kopču od kraljice Victorije. Ostale uspomene na Holmesove slučajeve jesu zlatna funta koju je dobio od Irene Adler ("A Scandal in Bohemia") te potpisano pismo zahvale francuskog predsjednika i Legija časti zbog pronalaska atentatora po imenu Huret ("The Adventure of the Golden Pince-Nez"). U priči "The Adventure of the Priory School", Holmes "razdragano trlja ruke" kad mu vojvoda od Holdernessea napiše ček na £6,000, što iznenadi čak i Watsona, a zatim pogladi ček govoreći "Ja sam siromašan čovjek"; ovaj incident može se promatrati kao reprezentativan primjer njegove sklonosti sarkazmu. Svakako je razvidno da je Holmes, tokom svoje karijere, radio za ljude iz svih društvenih slojeva - kako za one iz bogataških ili kraljevskih kuća, ili pak brojnih europskih vlada, tako i za one iz najnižih društvenih slojeva.

Holmes je poznat po tome što je od svojih klijenata znao tražiti naknadu svojih troškova i po prihvaćanju svih mogućih darova u svrhu naplate - u priči "The Adventure of the Speckled Band", gospođici Stoner govori kako može platiti troškove kojima bi mogao biti izložen, a u priči "The Red-Headed League" zahtijeva od banke naknadu novca kog je potrošio radeći na slučaju. U slučaju "The Adventure of the Beryl Coronet", Holmes je od svog bogatog klijenta zahtijevao kako naknadu svih troškova koje je imao pri pronalasku dragulja tako i isplatu nagrade koju je bankar ponudio za pronalazak istih.

Odnos s Irene Adler[uredi - уреди]

Glavni članak: A Scandal in Bohemia

Irene Adler je bivša operna pjevačica i glumica rođena u New Jerseyju koja se pojavljuje u priči "A Scandal in Bohemia". Iako se Irene Adler pojavljuje u tek jednoj priči (mada se spominje u još par), ona je jedan od najznačajnijih likova u cijeloj franšizi o slavnom detektivu.

Pet godina prije radnje same priče, dok je Irene Adler radila kao prima donna u Carskoj operi u Varšavi, imala je kratku vezu s Wilhelmom von Ormsteinom, budućim kraljem Češke. Kako se, netom prije dolaska u London, razučio za kći skandinavskog kralja, von Ormstein se pobojao da bi njegova ranija avantura mogla izazvati probleme s konzervativnom obitelji njegove zaručnice. Iz tog je razloga posjetio Holmesa, tražeći od njega da povrati ljubavna pisma i jednu fotografiju koja prikazuje Irene Adler i njega. Iako je Holmes spretno izveo svoj plan, Irene Adler ga je prozrela na samom kraju i uspjela pobjeći s dokumentima koje je Holmes tražio. Za sobom je ostavila tek jednu fotografiju same sebe i pismo upućeno Holmesu, u kojem mu navodi kako se Von Ormstein ne mora bojati za svoju budućnost te kako je ona sav materijal zadržala kako bi se mogla obraniti od eventualnih radnji prijestolonasljednika.

U priči "A Scandal in Bohemia", Irene Adler ne samo da je postala jedina žena koja je nadmudrila slavnog detektiva već i kultna figura unutar franšize zbog činjenice da je jedina žena prema kojoj je Holmes pokazao istinsko i trajno divljenje.

Sam početak priče "A Scandal in Bohemia" daje nam adekvatan opis divljenja što ga Holmes pokazuje prema Irene Adler:

Za Sherlocka Holmesa ona je zauvijek ostala Žena. Rijetko kad sam čuo da ju spominje pod bilo kojim drugim imenom. U njegovim očima zasjenila je i premašila sve osobe svog spola. Nije da je prema Irene Adler gajio osjećaje slične ljubavi. Sva osjećanja, a posebno ovakva, bila su strana njegovom hladnom, preciznom i savršeno uravnoteženom razumu. Smatram da je on bio najsavršeniji stroj za rasuđivanje i zapažanje kojeg je svijet ikada vidio. Ali kao ljubavnik, nije se snalazio. O njenim osjećajima govorio je s podsmijehom i ruganjem. Za promatrača su to bile divne stvari - izvrsne da bi čovjek maknuo veo s ljudskih pobuda i postupaka. Ali kad bi uvježbani promatrač dopustio takvo prodiranje u svoju pažljivo podešenu i osjetljivu prirodu, to bi značilo da uvodi faktor koji odvraća i može baciti sumnju na sva njegova postignuća. Sitni pijesak u nekom osjetljivom instrumentu ili naprslina na jednoj od njegovih jakih leća, kod prirode kao što je njegova ne bi predstavljala manju smetnju od jakog uzbuđenja. Pa ipak, za njega je postojala samo jedna žena, a ta žena bila je Irene Adler, osoba sumnjivog ugleda.

Dr. Watson u priči "A Scandal in Bohemia"

Holmesovo "sjećanje" na Irene Adler održano je preko fotografije koju je femme fatale namijenila kralju, ali ju je Holmes zahtijevao kao nagradu za odrađeni slučaj. Interesantno je, doduše, kako Doyle više nikada nije uveo Irene Adler u svoje priče (osim preko spomena), unatoč njezinom gotovo kultnom statusu unutar franšize. Čak se postavlja pitanje je li Doyle imao namjeru od Irene Adler učiniti kultni lik ili je tek trebala biti jedan od mnogih ženskih likova u franšizi. Takva realizacija lika otvorila je široke mogućnosti različitim interpretacijama odnosa Holmesa i Irene Adler koje se mogu vidjeti u različitim ekranizacijama i derivativnim djelima, o čemu će više riječi biti kasnije.

Holmes i druge žene[uredi - уреди]

U priči "The Adventure of Charles Augustus Milverton", Holmes se zaručio za domaćicu Charlesa Augustusa Milvertona. Ipak, to je učinio samo kako bi od nje dobio potrebne informacije, što je izazvalo Watsonovu osudu. Iako Holmes naizgled pokazuje određeni interes za svoje ženske klijentice (posebice su to Violet Hunter u priči "The Copper Beeches", Violet Smith u priči "The Solitary Cyclist" i Helen Stoner u priči "The Speckled Band"), Watson navodi kako neizbježno "nije manifestirao dalje zanimanje za klijenticu čim bi ona prestala biti centar nekog od njegovih problema". Holmes njihovu mladost, ljepotu i energiju (kao i slučajeve koje donose) smatra okrepljujućim, ali bez ikakvih romantičnih konotacija. U tim slučajevima Holmes pokazuje visok stupanj šarmantnosti. Watson navodi da Holmes ima "averziju prema ženama", ali "naročito umilno ophođenje prema njima". Holmes kaže: "Ja nisam svesrdni ljubitelj ženskog roda"; zapravo, on motive žena smatra "nedokučivima... Kako se može nešto graditi na živom pijesku? Njihovi najbeznačajniji postupci mogu kriti knjige u sebi... Njihovo izvanredno ponašanje može zavisiti od ukosnice."

Kako je Doyle jednom prilikom rekao Josephu Bellu, inspiraciji za detektiva, Holmes je "toliko neljudski koliko i Babbageov stroj za računanje i ima otprilike iste takve izglede da se zaljubi". Jedina radost koju Holmes izvlači iz ženskog društva su slučajevi koje mu donose. U romanu The Sign of the Four, Watson navodi kako je Holmes poput "robuta, poput stroja za računanje", a sam Holmes kaže: "Od presudne je važnosti ne dozvoliti da na vaše rasuđivanje utječu lične kvalitete. Klijent je za mene puka jedinica - faktor u problemu. Emocionalne osobine antagonistične su u odnosu na čisto rasuđivanje. Uvjeravam vas da je najprivlačnija žena koju sam ikad poznavao obješena zbog trovanja troje male djece radi novca od njihovog osiguranja" (ovo je bilo izrečeno kao replika na Watsonovo oduševljenje s Mary Morstan). Ovo, dakako, ukazuje na Holmesov nedostatak interesa za bilo kakav oblik emocionalnog vezivanja sa ženama općenito, posebice s klijentima, na što je Watson primijetio kako "ponekad u vama postoji nešto apsolutno nečovječno". Na samom kraju priče "The Devil's Foot", Holmes sam kaže: "Nikad nisam volio, Watsone, ali da jesam, i da je žena koju volim skončala na ovakav način, možda bih postupio kao naš buntovni lovac na lavove" (u ovoj je pripovijetki istraživač, dr. Sterndale, ubio čovjeka koji je ubio njegovu voljenu ženu, Brendu Tregennis, kako bi došao do osvete koju zakon nije mogao ponuditi). U priči "The Adventure of the Dying Detective", Watson navodi kako gospođa Hudson voli Holmesa na svoj specifičan način, usprkos svim naporima koje joj zadaje kao stanar, razlog čega je njegova "izvanredna blagost i ljubaznost u ophođenju sa ženama". Holmesov odnos prema ženama može se zaokružiti još jednom njegovom izjavom, koju Watson zapisuje u romanu The Sign of the Four: "Ne bih im rekao previše. Ženama se nikad ne može potpuno vjerovati - ni najboljima od njih." Watson primjećuje da je, iako mu se ne sviđaju i iako im ne vjeruje, Holmes ipak "galantan protivnik".

Detekcijske metode[uredi - уреди]

Holmsijanska dedukcija[uredi - уреди]

Sherlock Holmes je svoju detekcijsku metodu temeljio primarno na sitnicama, iz kojih je izvlačio i najkompleksnije zaključke.

Holmesova primarna metoda detekcija je abdukcija,[29][30] mada ju je on često pogrešno nazivao dedukcijom.[31] "Iz kapi vode", piše Holmes, "logičar može izvesti zaključak o mogućnosti postojanja Atlantika ili Niagare, a da nije vidio ili čuo ni za jedno ni za drugo."[32] Pripovijetke o Holmesu obično počinju hvalisavim prikazom njegovog talenta za "dedukciju". Logičarima i onima koji se zanimaju za logiku od izvjesnog je interesa da pokušaju analizirati što Holmes zapravo radi kad primjenjuje svoju "dedukciju". Izgleda da se "Holmsijanska dedukcija" sastoji primarno od izvlačenja zaključaka zasnovanih ili na direktnim praktičnim principima - koji su rezultat pažljivog promatranja, kao što je Holmesova studija o različitim vrstama duhanskog pepela ili vrstama tla - ili na zaključku koji vodi do najboljeg objašnjenja.[29][33][34] Poznati je Holmesov citat: "Kad eliminirate nemoguće, ono što ostane, koliko god bilo nevjerovatno, mora biti istina."

Holmesova izravna, praktična načela svode se na formu "Ako p, onda q", gdje p predstavlja neku činjenicu koja se promatra, a q dokaz na koji upućuje. No, tu postoje, kako ćemo vidjeti u sljedećem primjeru, međukoraci koji upotpunjuju elementarni oblik. U priči "A Scandal in Bohemia", Holmes zaključuje kako se Watson nedavno smočio i kako je imao "najnespretniju i najnemarniju služavku". Kada ga Watson, potpuno iznenađen, upita kako je došao do tog zaključka, Holmes mu da sljedeći odgovor:

To je sâmā jednostavnost... Moje mi oči govore da je na unutrašnjoj strani vaše lijeve cipele, točno gdje je obasjava svjetlost vatre, koža zarezana sa šest gotovo paralelnih rezova. Njih je, očito, uzrokovao netko tko je veoma nemarno strugao rubove đona kako bi uklonio skoreno blato. Tako je, vidite, nastao moj dvostruki zaključak da ste bili vani po lošem vremenu i da ste imali naročito loš čizmorezački primjerak londonske služavke.

U ovom je slučaju Holmes primijenio nekoliko povezanih načela:

  • ako je koža na rubu cipele zarezana s nekoliko paralelnih rezova, njih je uzrokovao netko tko je strugao rub đona da odstrani skoreno blato
  • ako su cipele londonskog doktora ostrugane da se odstrani skoreno blato, osoba koja ih je tako strugala jest doktorova služavka
  • ako netko zareže cipelu dok je struže kako bi uklonio skoreno blato, ta je osoba nespretna i nemarna
  • ako nečije cipele na sebi imaju skoreno blato, onda je vjerojatno da ih je osoba nosila po kišnom vremenu, kad je vjerojatno da je ta osoba i pokisla

Primjenjujući navedena načela na očit način (pri čemu ponavljano koristi modus ponens), Holmes može iz svoje početne opservacije ("rubovi Watsonove cipele zarezani su s nekoliko paralelnih rezova") izvuči svoja dva zaključka ("Watsonova služavka je nespretna i nemarna" i "Watson je nedavno pokisao i bio vani po lošem vremenu").

S druge strane, nije da je Holmes u potpunosti zanemario dedukciju. Dedukcija detektivu omogućava da lako zaključi o zanimanju nekog stranca, kao što je bio slučaj s umirovljenim mornaričkim časnikom u romanu A Study in Scarlet, bivšim brodskim tesarom koji je postao trgovac u priči "The Red-Headed League" ili pak s izrađivačem stolova za biljar i bivšim oficirom u priči "The Adventure of the Greek Interpreter". Sličnu metodu može primijeniti i na stvarima, promatranjem kojih može izvuči nevjerojatno precizne detalje o njihovim vlasnicima. Primjeri za to su Watsonova džepna ura u romanu The Sign of the Four, šešir,[35] lula[36] i štap za hodanje.[37]

Ipak, Doyle je bio pažljiv u tome da Holmes ne ispadne nepogrešiv, što je centralna tema priče "The Adventure of the Yellow Face".[36] Na kraju spomenute priče, suzdržani Holmes Watsonu govori sljedeće: "Ako ikad pomislite da postajem previše siguran u svoje sposobnosti ili da slučaju posvećujem manje pažnje no što zaslužuje, ljubazno šapnite 'Norbury' u moje uho i bit ću Vam beskrajno dužan."

Prerušavanje[uredi - уреди]

U priči "A Scandal in Bohemia", Holmes se, prilično uvjerljivo, prerušio čak dva puta. Jedna od njegovih uloga bila je i ona dobroćudnog svećenika.

Holmes pokazuje iznimnu sposobnost za glumi i prerušavanje. U nekoliko priča, Holmes se prerušio kako bi na taj način prikupljao dokaze; te su uloge bile toliko dobre da je čak i Watson povjerovao u njih. Primjeri koji svjedoče toj sposobnosti su priče "The Adventure of Charles Augustus Milverton", "The Man with the Twisted Lip", "The Final Problem", "The Adventure of the Empty House" i "A Scandal in Bohemia" te roman The Sign of the Four. Nerijetko je Holmes i glumio bolest ili ozljedu kako bi postigao željeni učinak ili inkriminirao sumnjivce, čemu svjedoče priče "The Adventure of the Dying Detective" i "A Scandal in Bohemia". U potonjoj priči, Watson je njegove sposobnosti prerušavanja prokomentirao na sljedeći način: "Pozornica je izgubila izvrsnog glumca, [pa čak i znanost pronicljivog analitičara,] kad je on postao specijalist za zločine."

Oružje i borilačke vještine[uredi - уреди]

Mark III model (Adams) kog je koristila Britanska vojska, a razlikuje se od ranijeg Mark II modela po dizajnu i ispaljivanju.
Webley RIC iz 1868. godine
U priči "The Beryl Coronet", Holmes je uperio svoj pištolj u Sir Georgea Burnwella.
Pištolji

Holmes i Watson nerijetko nose pištolje sa sobom tokom slučajeva. Watson najčešće nosi svoj stari revolver iz vojske - Mk III Beaumont–Adams revolver koji se tokom 1870ih izdavao britanskim vojnicima.[38] Watson navodi ukupno sedam slučajeva kada su Holmes i on koristili te pištolje: u romanu The Sign of the Four, obojica pucaju na Andamanca; u romanu The Hound of the Baskervilles, Holmes i Watson pucaju na psa; u priči "The Adventure of the Copper Beeches", Watson puca i ubija pregladnjelog mastifa; u priči "The Adventure of the Empty House", Watson drškom pištolja udari pukovnika Morana; u priči "The Adventure of the Three Garridebs", Holmes drškom pištolja udari "Killer" Evansa nakon što je Watson propucan; u priči "The Musgrave Ritual", Holmes je zid svog stana dekorirao domoljubnim "V.R." (Victoria Regina) pucnjevima iz pištolja; u priči "The Final Problem", Holmes drži pištolj pri ruci tokom razgovora s profesorom Moriartyjem; konačno, u priči "The Adventure of the Beryl Coronet", Holmes je uperio pištolj u Sir Georgea Burnwella. U pričama "The Adventure of the Solitary Cyclist", "The Adventure of Black Peter" i "The Adventure of the Dancing Men" Holmes i/ili Watson koriste pištolj kako bi priveli kriminalce. U priči "The Problem of Thor Bridge", Holmes koristi Watsonov pištolj kako bi rekonstruirao zločin. Holmes i Watson su također u nekoliko navrata nosili sa sobom pištolje, ali ih nisu koristili. Sljedeći pištolji su dovedeni u vezu s Holmesom i Watsonom:

Štap

Holmes, kao pravi londonski gentleman, često sa sobom nosi štap za hodanje. Watson ga je opisao kao stručnjaka za singlestick, a detektiv je u dva navrata svoj štap koristio kao oružje.[39]

Mačevanje

U romanu A Study in Scarlet, Watson je Holmesa opisao kao stručnjaka za borbu s mačem, mada Holmes ni u jednoj priči ne koristi mač.[40] U priči "The Gloria Scott", spomenuto je kako je Holmes trenirao mačevanje.

Jahački štap

U nekoliko priča, Holmes se pojavljuje s jahačkim štapom, a u priči "A Case of Identity" je gotovo izmlatio jednog prevaranta s njim. Koristeči "lovački štap", Holmes je izbio pištolj iz ruke Johna Clayja u priči "The Red-Headed League" i otjerao guju u priči "The Adventure of the Speckled Band". U priči "The Six Napoleons" se navodi kako je to njegovo najdraže oružje te ga koristi kako bi razbio jednu bistu s njim.

Borba šakama

Holmes je opisan kao izvrstan borac golim šakama. U romanu The Sign of the Four, Holmes se jednom profesionalnom boksaču predstavlja kao:

"Amater koji se borio 3 runde s vama kod Alisona na vašu dobrotvornu večer prije 4 godine". McMurdo odgovara: "Ah, vi ste onaj koji je protratio dar. Mogli ste ciljati visoko da ste pratili želju."

U nekoliko navrata, tokom priča, Holmes ulazi u fizički sukob sa svojim protivnicima i neizbježno izlazi kao pobjednik iz tih okršaja.[41] U priči "The Gloria Scott" je spomenuto kako je Holmes trenirao boks, a u priči "The Yellow Face" Watson komentira kako je "nesumnjivo bio jedan od najboljih boksača u svojoj kategoriji koje sam ikad vidio".

Borilačke vještine

U priči "The Adventure of the Empty House", Holmes govori Watsonu kako je koristio svoje poznavanje borilačkih vještina da svlada profesora Moriartyja i baci ga u ponor slapova Reichenbach. Holmes je jednom prilikom rekao: "Imam izvjesno znanje, dakako, u baritsuu, ili japanskom sistemu hrvanja, koje mi je više puta bilo od koristi." Naziv "baritsu" je vjerojatno referenca na stvarnu vještinu bartitsu, koja kombinira boks sa mačevanjem.

Fizička kondicija

U nekoliko priča se navodi kako Holmes posjeduje natprosječnu fizičku snagu. Primjerice, u priči "The Adventure of the Speckled Band", doktor Roylott, visok 180cm i širok kao ormar, demonstrira svoju snagu savijajući metalni žarač iz Holmesova kamina. Nakon što Roylott ode, Holmes "kaže smijući se: 'Nisam baš toliko krupan, ali, da je ostao, možda bih mu pokazao da moj stisak nije mnogo slabiji od njegovog'". Dok je to govorio, pokupio je žarač i uspio ga ispraviti i vratiti u prvobitno stanje. U priči "The Yellow Face", Watson o Holmesu govori kako je "malo ljudi bilo sposobno za veći mišićni napor".

Znanje i vještine[uredi - уреди]

U prvoj priči o Holmesu, romanu A Study in Scarlet, čitatelji dobivaju određene podatke o detektivu. Početkom 1881. godine, Holmes je predstavljen kao nezavisni student kemije s nizom neobičnih zanimacija, velika većina kojih je usmjerena ka tome da ga učine superiornim u rješavanju zločina. U svom prvom pojavljivanju, Holmes likuje od oduševljenja što je izumio novu metodu za otkrivanje mrlja od krvi, dok u drugim pričama često izvodi raznorazne pokuse po stanu, što nerijetko dovodi stvaranja parā neugodnog mirisa. Jedna ranija priča, "The Adventure of the Gloria Scott", daje više podataka oko toga zašto je Holmes postao detektiv: otac studijskog kolege je nahvalio njegove deduktivne sposobnosti. Holmes se u svom radu strogo drži znanstvenih metoda i temelji svoj rad na logici te gotovo nadljudskim sposobnostima uočavanja i dedukcije.

Holmes se povremeno služi i frenologijom, koja je bila jako popularna u viktorijanskom periodu, ali se sada smatra pseudoznanstvenom; u priči "The Adventure of the Blue Carbuncle" iz velikog šešira izvlači zaključak da je njegov vlasnik inteligentan i sklon intelektualnom radu, a sve to na osnovu toga da "čovjek s toliko velikim mozgom mora imati nešto u njemu". Holmesova primjena određenih frenoloških postupaka može se, svakako, pripisati samom Doyleu i ugledu kog je ta disciplina uživala u tom vremenskom periodu.

U romanu A Study in Scarlet, Holmes izjavljuje kako ne zna da se Zemlja vrti oko Sunca jer je takav podatak irelevantan za njegov rad. Nakon što mu je Watson predstavio taj podatak, Holmes je izjavio kako će se potruditi zaboraviti ga. Holmes vjeruje da um ima ograničen kapacitet za skladištenje informacija tako da učenje beskorisnih stvari samo smanjuje njegovu sposobnost da uči korisne stvari. U istoj priči, dr. Watson daje sljedeću ocjenu detektivovih sposobnosti:

  1. Poznavanje književnosti – nula.
  2. Poznavanje filozofije – nula.
  3. Poznavanje astronomije – nula.
  4. Poznavanje politike – slabo.
  5. Poznavanje botanike – promjenjivo. Zna dosta o velebilju, opijumu i otrovima općenito. Ne zna ništa o praktičnom vrtlarstvu.
  6. Poznavanje geologije – praktično, ali ograničeno. Na letimičan pogled može razlikovati vrste tla. Nakon nekih šetnji pokazao mi je mrlje od prskanja na svojim pantalonama i po njihovoj boji i sastavu rekao mi u kojem ih je dijelu Londona zadobio.
  7. Poznavanje kemije – duboko.
  8. Poznavanje anatomije – precizno, ali nesistematično.
  9. Poznavanje senzacionalističke literature – ogromno. Izgleda da poznaje svaki detalj svakog užasa u ovom vijeku.
  10. Dobro svira violinu.
  11. Stručnjak je u borbi štapom, boksu i mačevanju.
  12. Ima dobro praktično znanje iz britanskog prava.
Sir Arthur Conan Doyle, A Study in Scarlet
Dr. Watson i Sherlock Holmes u priči "The Greek Interpreter". Ilustracija Sidneyja Pageta, objavljena u Strandu u rujnu 1893. godine.

Isto tako, na samom kraju romana A Study in Scarlet, vidljivo je kako Holmes razumije latinski jezik te kako nema problema s čitanjem izvornih rimskih epigrama. Iako se da diskutirati o tome koliko je poznavanje latinskog korisno u njegovom detektivskom radu, valja naglasiti kako su svi britanski studenti u tom razdoblju morali poznavati latinski.

Kasnije priče također uvelike proturiječe Watsonovoj izvornoj listi. Primjerice, Watsonova bilješka o slabom poznavanju politike naišla je na osporavanje u priči "A Scandal in Bohemia", u kojoj je Holmes odmah prepoznao navodnog "grofa von Kramma". Po pitanju poznavanja nesenzacionalističke književnosti, razvidno je kako su njegove replike često obogaćene citatima iz Biblije kao i djela Shakespearea pa čak i Goethea. Također, Holmes je u jednom navratu citirao dio Flaubertovog pisma George Sand na izvornom francuskom jeziku. Dapače, u romanu The Hound of the Baskervilles, Holmes uspijeva prepoznati djela Martina Knollera i Joshue Reynoldsa, rekavši: "Izvinite što se jedan ljubitelj umjetnosti na trenutak zaboravio diveći se umjetničkom djelu (...) Watson, istina, tvrdi da se ja ni najmanje ne razumijem u umjetnost, ali to je čista ljubomora, pošto se moja načela ne slažu s njegovima. Ali ovo je zaista čitava zbirka vrlo lijepih slika." Na kraju je dodao: "Kad vidim neku sliku, znam da li je dobra ili ne, a ove ovdje vrlo su dobre".

Uz sve to, Watson u priči "The Adventure of the Bruce-Partington Plans", navodi kako se, u studenom 1895., "Holmes izgubio u monografiji o polifonijskim motetima Orlanda di Lassa koju je radio" — prilično ezoteričnoj temi zbog koje je detektiv morao "zatrpati svoju memoriju" enormnom količinom podataka koji nisu imali nikakve veze s rješavanjem slučajeva — znanju toliko širokom da se ta monografija smatrala ultimativnim autoritetom o temi.[42] Kasnije priče također pobijaju tezu kako je Holmes odbijao znati išta što nije imalo veze s njegovim poslom — u drugom poglavlju romana The Valley of Fear, Holmes izjavljuje da je "svako znanje korisno jednom detektivu", a pred kraj priče "The Adventure of the Lion's Mane", Holmes sebe naziva "svestranim čitateljem s memorijom koja nevjerojatno dobro pamti tričarije."

Holmes je i izrazito sposoban kriptoanalitičar. Watsonu govori: "Prilično sam upoznat sa svim vrstama tajnog pisanja i autor sam male monografije o toj temi u kojoj analiziram 160 zasebnih šifara." Jedan takav primjer je analiza frekventnosti u priči "The Adventure of the Dancing Men".

Holmesova analiza materijalnih dokaza je istovremeno i znanstvena i precizna. Njegove metode uključuju korištenje skrivenih tragova, poput otisaka stopala ili kotača bicikle, kako bi otkrio što se odvilo na mjestu zločina (A Study in Scarlet, "The Adventure of Silver Blaze", "The Adventure of the Priory School", The Hound of the Baskervilles, "The Boscombe Valley Mystery"), korištenje cigaretnog pepela ili opušaka kako bi identificirao osobu ("The Adventure of the Resident Patient", The Hound of the Baskervilles), usporedbu tiskanog teksta kako bi otkrio prevaru ("A Case of Identity"), korištenje baruta kako bi razotkrio dvojicu ubojica ("The Adventure of the Reigate Squire"), usporedbu metaka s dvije različite lokacije ("The Adventure of the Empty House"), analiza sitnih ljudskih ostataka kako bi razotkrio ubojice ("The Adventure of the Cardboard Box") te rani oblik korištenja otisaka prstiju ("The Norwood Builder"). U nekoliko slučajeva, Holmes pokazuje i svoje poznavanje psihologije, primjerice u priči "A Scandal in Bohemia", kada namami Irene Adler da otkrije gdje je skrila tražene dokumente, a sve to temeljem premise da će neudana žena u slučaju vatre prvo spašavati svoje najdragocjenije predmete, dok bi udana žena prvo spašavala dijete. Još jedan primjer je i priča "The Adventure of the Blue Carbuncle", u kojoj je Holmes dobio podatke od jednog trgovca tako što je zazvao okladu, a ne ispitivanjem ili mitom, objašnjavajući Watsonu: "kada vidite čovjeka s takvim brkom i Pink 'unom u džepu, uvijek ga možete namamiti okladom... usudim se reći da mi taj čovjek, da sam pred njega stavio 100 funti, ne bi dao tako potpune podatke kao kada je bio uvjeren da me pobjeđuje u okladi".

Holmes je i veliki ljubitelj glazbe, u kojoj nerijetko pronalazi relaksaciju, kao i u sviranju violine. Eklatantan dokaz ovoga imamo u priči "The Red-Headed League", u kojoj Holmes uzima pauzu od slučaja kako bi s Watsonom mogao poslušati Pabla de Sarasatea, koji je tada gostovao u Londonu. U priči "The Adventure of the Red Circle" saznajemo i kako je ljubitelj vokalne glazbe, posebice one Richarda Wagnera.

Utjecaj[uredi - уреди]

Forenzika[uredi - уреди]

Mikroskop iz 1852. godine - Holmes je u svom radu koristio sličan uređaj.

Sherlock Holmes ostaje velika inspiracija za forenzičku znanost u književnosti, osobito zbog načina na koji njegova precizna studija mjesta zločina daje dokaze u vezi s preciznim slijedom događaja. U svom radu koristi analizu tragova, poput otisaka stopala ili otisaka kotača, ali i otisaka prstiju, balistiku i analizu rukopisa, ponekad i grafologiju. Te se metode koriste kada se žele dokazati teorije koje je konstruirala policija, primjerice, ili pak sam istražitelj. Sve tehnike koje je Holmes koristio postale s stvarnost, ali su u vrijeme kada je Doyle pisao priče bile tek u svojim začecima. U mnogim slučajevima Holmes se žali zbog načina na koji mjesto zločina bude kompromitirano, naročito od strane policije, naglašavajući ogromnu važnost zadržavanja njegovog integriteta, što je danas dobro poznata karakteristika uviđaja na mjestu zločina.

Zbog sićušnosti dokaza u tragovima (kao što su duhanski pepeo, dlake ili otisci prstiju), Holmes nerijetko koristi povećalo na samom mjestu zločina, a u svom stanu u Baker Streetu i optički mikroskop. Često koristi analitičku kemiju za analizu krvi kao i toksikološku analizu te identifikaciju otrova. Holmes u stanu, očigledno, ima maleni kemijski laboratorij, gdje se vjerojatno koristi jednostavnim kemijskim metodama za otkrivanje određenih otrova, kao što je slučaj u priči "The Adventure of the Naval Treaty". Balistiku koristi onda kada uspije doći do ispaljenih metaka, nakon čega mjeri njihov kalibar i uspoređuje s oružjem, kao primjerice u priči "The Adventure of the Empty House".

Holmes je, također, dobro opažao odjeću i stanje uma svojih klijenata i osumnjičenika, uočavajući stil odjeće i koliko je nošena, bilo kakvu nečistoću (npr., zemlju na čizmama), ali i njihovo psihičko stanje, kako bi došao do zaključka o njihovom porijeklu i bliskoj prošlosti. Tragovi na koži, poput tetovaža, mogu puno otkriti o njihovoj prošlosti. Istu je metodu primijenjivao i na osobne predmete poput štapa za hodanje (slavna dedukcija iz romana The Hound of the Baskervilles) ili šešira (priča "The Blue Carbuncle"), a mali detalji, kao što su medaljoni, pohabanost ili onečišćenost, često su mu davali ključne pokazatelje o njihovim odsutnim vlasnicima.

Godine 2002., Royal Society of Chemistry imenovala je Sherlocka Holmesa svojim počasnim članom,[43] zbog korištenja forenzike i analitičke kemije u književnosti, čime je (stanje od 2010. godine) postao jedini fiktivni lik koji je dobio tu čast.

Uloga u povijesti detektivske priče[uredi - уреди]

Poeov C. Auguste Dupin (ovdje prikazan u priči "The Purloined Letter") bio je prvi pravi literarni detektiv.

Mada Sherlock Holmes nije bio prvi literatni detektiv (prethode mu i C. Auguste Dupin Edgara Allana Poea i Monsieur Lecoq Émilea Gaboriaua; mada je sam Holmes otvoreno izražavao prijezir prema obojici), postao je praktički jedini sinonim za taj tip lika. Priče o Holmesu također sadrže i nekoliko arhetipskih likova iz detektivskih priča, najbolji primjer čega je dr. Watson, koji je danas postao sinonim za odanog, ali osjetno manje inteligentnog pomoćnika glavnom detektivu. Nakon Holmesove "smrti", detektivski žanr postao je prilično popularan preko autora kao što su Agatha Christie i Dorothy Sayers, odnosno likova Herculea Poirota i Lorda Wimseyja. Isto tako, forenzika je s vremenom postajala sve manje bitna u odnosu na psihologiju samog kriminalca, mada je policijsko korištenje forenzike početkom XX. stoljeća postalo sve učestalije.

Holmes u stručnoj literaturi[uredi - уреди]

Sherlock Holmes se povremeno pojavljuje i u stručnoj literaturi. John Radford (1999)[44] u svom radu raspravlja o Holmesovoj inteligenciji. Koristeći Doyleove priče kao temelj, Radford koristi tri različite metode kako bi procijenio Holmesov IQ i zaključuje kako je slavni detektiv zaista imao visoki kvocijent inteligencije, negdje oko 190. Snyder (2004)[45] analizira Holmesove metode u sklopu znanosti i kriminologije njegova razdoblja. Kempster (2006)[46] uspoređuje sposobnosti neurologa s onima slavnog detektiva. Konačno, Didierjean i Gobet (2008)[47] pregledali su literaturu o psihologiji vještačenja uzevši za model fiktivnog vještaka - Sherlocka Holmesa. Istaknuli su aspekte Doyleovih knjiga koji su u skladu s onim što je trenutno poznato o tome, zatim aspekte koji nisu vjerojatni te aspekte koji zahtijevaju daljnje istraživanje.

Ostavština[uredi - уреди]

"Elementary, my dear Watson"[uredi - уреди]

Mada slavna, uzrečicu "Elementary, my dear Watson" (engleski: Elementarno, dragi Watsone) Holmes nije izgovorio ni u jednoj od ukupno 60 priča koje je napisao Doyle. U samim pričama, Holmes često navodi kako su njegovi zaključci "elementarni", želeći time reći da ih smatra jednostavnima i očitima. Isto tako, u navratima, Watsona oslovljava s "dragi Watsone". Dvije fraze, ipak, nikada se nisu našle u istoj rečenici. Jedna od situacija koja je skoro dovela do takve izjave bila je u priči "The Adventure of the Crooked Man", kada je Holmes objasnio jednu dedukciju:

"Izvrsno!", viknuo sam.

"Elementarno", reče on.

Prvo poznato korištenje ove fraze je u romanu P. G. Wodehousea Psmith, Journalist, iz 1915. ("Elementarno, moj dragi prijatelju, prilično elementarno" u Psmith in the City, 1909-1910). Također se koristi na samom kraju filma The Return of Sherlock Holmes, prvog zvučnog filma o Holmesu. William Gillette, koji je još ranije glumio Holmesa u kazalištu i na radiju, koristio je sličnu frazu (Oh, ovo je elementarno, moj dragi prijatelju). Popularnost ove fraze moguće je pripisati njezinoj uporabi u radio emisiji The New Adventures of Sherlock Holmes koju je od 1939. do 1947. vodila Edith Meiser.

'The Great Game'[uredi - уреди]

Glavni članak: Šerlokijanska igra
Doktor Gregory House zamišljen je kao suvremena verzija Holmesa - briljanti, ali arogantni liječnik koji, koristeći najsitnije detalje, uspijeva postaviti najsloženije dijagnoze. Broj njegovog stana je 221B, a njegovo prezime ("House") zapravo predstavlja jedninu imenice "homes", što je izgorov prezimena slavnog detektiva.

Pedeset i šest kratkih priča i četiri romana koje je napisao Arthur Conan Doyle su, među fanovima, poznati kao "kanon" o Sherlocku Holmesu. Među ranim analitičarima "kanona" bili su Ronald Knox[48] u Britaniji, kog se smatra ocem "Igre",[49] te Christopher Morley[50] u New Yorku, koji je 1934. godine osnovao udrugu Baker Street Irregulars, prvu udrugu posvećenu isključivo proučavanju "kanona".[51]

Šerlokijanska igra (poznata još i kao Holmsijanska igra, the Great Game ili naprosto Igra) je poznata razonoda kojoj je cilj razriješiti anomalije i pojasniti implicirane detalje o Sherlocku Holmesu i dr. Watsonu temeljem analize ukupno 60 Doyleovih priča koje sačinjavaju "kanon". Igra Holmesa i Watsona tretira kao stvarne osobe, pri čemu Doyle preuzima ulogu Watsonovog "izdavača", i koristi aspekte kanonskih priča u kombinaciji s poviješću toga razdoblja kako bi konstruirala biografije dvojice likova i pisala znanstvene radove vezane uz Holmesa i Watsona.[52]

Jedna od prominentnih tema analiziranih u sklopu Igre bio je Holmesov rođendan. Morley u svojoj analizi tvrdi kako je Sherlock Holmes rođen 6. siječnja 1854. godine.[53][54] Autorica Laurie R. King je također pisala o Holmesovom rođendanu, koristeći kao izvor priče A Study in Scarlet i "The Adventure of the Gloria Scott". Određeni detalji iz navedene kratke priče indiciraju kako je Holmes svoju drugu i posljednju godinu studija završio ili 1880. ili 1885. godine. Prema Watsonovom vlastitom izvještaju o ranjavanju u Drugom anglo-afganistanskom ratu u romanu A Study in Scarlet, doktor se uselio u Baker Streer ili 1881. ili 1882. godine. Zajedno, ovi detalji sugeriraju kako je Holmes napustio sveučilište 1880. godine; ako je na sveučilište krenuo sa 17 godina, godina njegova rođenja trebala bi biti 1861. godina.[55]

Još jedna značajna tema bilo je sveučilište koje je Holmes pohađao. Autorica Dorothy L. Sayers je sugerirala, temeljem detalja iz dvaju pustolovina, kako je Holmes prije bio na Cambridgeu nego na Oxfordu te kako je "od svih fakulteta u Cambridgeu, Sidney Sussex vjerojatno pružao najveći broj prednosti čovjeku u Holmesovoj poziciji".[56]

Brojni pisci i umjetnici su, tokom godina, stvorili niz referenci na slavnog detektiva u pop kulturi, kao i na Doylea i ostale likove iz priča. Neke su bile očite, poput onih u kojima je Holmes smješten u novi ambijent, a neke ipak suptilnije, poput onih u kojima je holmsijanski lik živio u stanu broj 221B. Vjerojatno najpoznatiji primjer ovoga je Gregory House, naslovni lik serije House, M.D., čije su ime i adresa očite reference na Holmesa.

Često je najjednostavnija referenca koju netko može učiniti lik koji se bavi detektivskim poslom, noseći pri tom na glavi deerstalker, a na ramenima Inverness plašt. Ipak, tokom svih priča, nikada nije eksplicitno navedeno kako je Holmes nosio slavni deerstalker. Tek u priči "The Adventure of Silver Blaze" vidimo kako Holmes navlači svoju "putnu kapu". Sidney Paget, službeni ilustrator Stranda, prvi je puta nacrtao Holmesa s deerstalkerom i Inverness plaštom u priči "The Boscombe Valley Mystery".

Udruge[uredi - уреди]

Kip Sherlocka Holmesa u Edinburghu, Doyleovom rodnom mjestu.

Godine 1934. osnovane su čak dvije udruge posvećene Sherlocku Holmesu - "Sherlock Holmes Society" u Londonu i Baker Street Irregulars u New Yorku. Obje udruge su još i danas aktivne (mada je ona londonska raspuštena 1937. da bi bila ponovo osnovana 1951. godine). Londonska udruga je jedna od mnogih koja organizira posjete lokacijama iz Holmesovih pustolovina, poput slapova Reichenbach u Alpama.

Nakon što su 1934. osnovane prve dvije udruge, uslijedilo je osnivanje brojnih drugih, prvo u Sjedinjenim Državama, a onda u Engleskoj i Danskoj. Danas, takva i slična udruženja postoje diljem svijeta, uključujući Australiju, Indiju i Japan.

Muzeji[uredi - уреди]

Tokom nacionalne izložbe Festival of Britain 1951. godine, dnevna soba Sherlocka Holmesa rekonstruirana je kao remek-djelo eksponata posvećenog slavnom detektivu, a sadržavala je brojne jedinstvene primjerke originalnog materijala.

Nakon zatvaranja izložbe, predmeti iz eksponata su prebačeni u pub Sherlock Holmes u Londonu i u Zbirku Conana Doylea u Lucensu u Švicarskoj. Obje su izložbe, od kojih svaka sadrži vlastitu rekonstrukcije dnevne sobe u Baker Streetu, otvorene za javnost i danas. Godine 1990., u londonskoj ulici Baker otvoren je Muzej Sherlocka Holmesa, a sljedeće godine je u švicarskom Meiringenu otvoren još jedan muzej. Londonski muzej postao je, tako, prvi muzej u svijetu u potpunosti posvećen jednom fiktivnom liku. Isto tako, privatna zbirka posvećena Conanu Doyleu nalazi se, kao stalni eksponat, u gradskom muzeju u Portsmouthu, kao počast činjenici da je Doyle živio i radio u gradu mnogo godina.

Ostale počasti[uredi - уреди]

Londonska Metropolitanska željeznica nazvala je jednu od svojih 20 električnih lokomotiva, puštenih u promet tokom 1920-ih, po Sherlocku Holmesu. Lokomotiva br. 8 povučena je 1962. godine, a bila je posebna po tome što je Holmes bio jedini fiktivni lik među serijom poznatih Britanaca poput Lorda Byrona, Benjamina Disraelija ili Florence Nightingale.[57]

Adaptacije i derivativna djela[uredi - уреди]

Holmesova kontinuirana popularnost dovela je do nastanka stotina djela zasnovanih na njemu, i kao adaptacije za druge medije i kao originalne priče. Autorska prava za sva Doyleova djela istekla su 1980. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu tako da su u toj zemlji, ali i u većem dijelu svijeta (ondje gdje je datum isteka autorskih prava 50 ili 70 godina nakon autorove smrti), njegova djela javno dobro.[58] Sva djela objavljena u Sjedinjenim Državama prije 1923. u javnom su vlasništvu; u to spadaju sve priče o Holmesu, izuzev nekih iz zbirke The Case-Book of Sherlock Holmes. Za djela objavljena između 1923. i 1963. autorska prava traju 95 godina, ako su registrirana.[59] Doyleovi nasljednici registrirali su autorska prava na zbirku The Case-Book 1981. godine (objavljena je u SAD-u nakon 1923).[60][61]

Dana 14. veljače 2013. godine, Leslie S. Klinger podigao je tužbu protiv Doyleovih nasljednika u Illinoisu, tražeći od suda da prizna da su likovi Holmesa i Watsona javno dobro, odnosno da ne podliježu zaštiti autorskih prava u Sjedinjenim Državama.[62]

Holmes na pozornici, filmu i radiju[uredi - уреди]

Sherlock Holmes presreće uljeza u filmu Sherlock Holmes Baffled. Ne samo da je to bio prvi film o slavnom detektivu, već i prvi snimljeni detektivski film u historiji.

Guinnessova knjiga rekorda redovito navodi Holmesa kao "najportretiranijeg likana filmu"[63] s gotovo 70 glumaca koji su tumačili lika u preko 200 filmova. Holmesovo prvo pojavljivanje na filmu bilo je 1900. godine u nijemom filmu Sherlock Holmes Baffled, mada u prilično neprepoznatljivoj formi.[64]

Prikaz njujorške kazališne adaptacije Doyle-Gilletteove drame Sherlock Holmes. Ovo je prva adaptacija Holmesa koja je doživjela veliku popularnost.

Godine 1899., američki glumac William Gillette tumačio je Holmesa u drami Sherlock Holmes, or The Strange Case of Miss Faulkner. Ova drama, koju potpisuju Gillette i sam Arthur Conan Doyle, predstavlja svojevrsnu sintezu svih Doyleovih priča o slavnom detektivu, a glavninu elemenata zapleta crpi iz priča "A Scandal in Bohemia" (tema Holmesovog ljubavnog interesa), "The Final Problem" (konflikt Holmesa i Moriartyja) te "The Copper Beeches" i A Study in Scarlet. Predstava je bila izniman uspjeh te je potaknula još nekolicinu filmskih ekranizacija. Holmesa je na kazališnim daskama igrao i Harry Arthur Saintsbury, koji je do 1916. odigrao više od 1,000 predstava tumačeći slavnog detektiva.[65] Upravo je gore spomenuta drama bila temelj za film Sherlock Holmes iz 1916. godine. Gillete je u filmu reprizirao svoju ulogu Sherlocka Holmesa, dok su se u ulogama dr. Watsona i profesora Moriartyja pojavili Edward Fielding, odonsno Ernest Maupain. Od filma je danas ostalo tek nekoliko fotografija te se, stoga, smatra izgubljenim.

Od 1921. do 1923., kuća Stoll Pictures je producirala serijal nijemih, crno-bijelih filmova prema Doyleovim pričama o Holmesu. Producirano je ukupno 45 kratkih i dva cjelovečernja filma[66] u kojima je Holmesa tumačio Eille Norwood, dok je Watsona tumačio Hubert Willis, uz izuzetak ekranizacije romana The Sign of the Four, gdje ga je tumačio Arthur Cullin.

Prvi zvučni film o Sherlocku Holmesu pojavio se 1929. godine pod naslovom The Return of Sherlock Holmes. Film je sniman u New Yorku prema scenariju Basila Deana,[67] a glavne uloge tumačili su Clive Brook (Holmes), H. Reeves-Smith (Watson) i Harry T. Morey (Moriarty). The Return of Sherlock Holmes je prikazivan, doduše, i kao nijemi film, kako bi se prilagodio kino dvoranama koje, tada, nisu podržavale zvuk.[67]

Basil Rathbone i Nigel Bruce su bili prvi Holmes-Watson tandem koji je dosegnuo kultni status. Ovdje prikazani u filmu Sherlock Holmes and the Secret Weapon iz 1943. godine.

Prva kultna adaptacija priča o slavnom detektivu prikazana je od 1939. do 1946., kada su, u ukupno 14 američkih filmova (dva za 20th Century Fox te dvanaest za Universal Pictures), Holmesa i Watsona tumačili Basil Rathbone i Nigel Bruce, koji su uloge ponovili i u radijskoj emisiji "The New Adventures of Sherlock Holmes", koja je emitirana u istom periodu (nakon 1946. Rathbone je ulogu prepustio Tomu Conwayju). Dva Foxova filma još i slijede radnju Doyleovih priča, dok su Universalovi filmovi započeli, isprva, kao ratna propaganda da bi kasnije nastali novi, originalni filmovi. Film The Hound of the Baskervilles iz 1939. godine sadrži, što je uvelike specifično, vrlo direktnu referencu na Holmesovo korištenje droga - u posljednoj rečenici filma, Holmes uzvikuje: "Watsone, iglu!". Specifičnost ovog serijala je i ta što su Universalovi filmovi smješteni tokom perioda Drugog svjetskog rata.

Prva američka televizijska serija temeljena na Holmesu pojavila se 1954. godine pod naslovom Sherlock Holmes. U ukupno 39 polusatnih epizoda prilagođenih američkoj publici, Holmesa je tumačio Ronald Howard, dok se kao Watson pojavio Howard Marion Crawford. Epizode su činile veliki otklon od Doyleovih priča, mijenjajući kako likove tako i druge detalje.

Godine 1959., Peter Cushing se pojavio kao Sherlock Holmes u filmu The Hound of the Baskervilles u produkciji Hammer Filma. Ova verzija specifična je po tome što se radi o prvom filmu o Sherlocku Holmesu koji je snimljen u boji. Watsona je u filmu tumačio André Morell. Cushing je Holmesa tumačio u još nekoliko navrata, uključujući i seriju Sir Arthur Conan Doyle's Sherlock Holmes iz 1960-ih te film The Masks of Death.

Fritz Weaver je tumačio Holmesa u brodvejskom mjuziklu Baker Street, koji je prikazivan od 16. veljače do 14. studenog 1965. godine. Peter Sallis je tumačio dr. Watsona, Inga Swenson se pojavila kao Irene Adler, a Martin Gabel je tumačio Moriartyja. U mjuziklu su sudjelovali i Virginia Vestoff, Tommy Tune i Christopher Walken.[68]

U filmu Sherlock Holmes in New York (1976., u kojem Holmes i Watson odlaze u Sjedinjene Države kako bi istražili novu Moriartyjevu prijetnju, u ulozi slavnog detektiva pojavio se Sir Roger Moore, uz Patricka Macneeja u ulozi Watsona. Charlotte Rampling se u ovom filmu pojavljuje kao Irene Adler, dok je Holmesovog rivala, profesora Moriartyja, tumačio John Huston.

Slavni redatelj Billy Wilder je duže vrijeme planirao filmsku adaptaciju Sherlocka Holmesa u kojoj bi Peter O'Toole tumačio detektiva, a Peter Sellers njegovog prijatelja, dr. Watsona. Ipak, kada se The Private Life of Sherlock Holmes 1970. godine konačno pojavio u kinima, uloge Holmesa i Watsona pripale su Robertu Stephensu i Colinu Blakelyju. U filmu se pojavio i Christopher Lee, u ulozi Mycrofta Holmesa. Film je uvelike montiran i rezan nakon što je pušten u promet i neki njegovi dijelovi danas su izgubljeni. Iako nije bio uspješan u vrijeme kad je snimljen, danas ovaj film smatraju jednim od Wilderovih kasnih remek-djela.

Godine 1987., CBS je producirao televizijski film The Return Of Sherlock Holmes u kojem je slavnog detektiva smjestio u suvremeno doba. Jane Watson (koju tumači Margaret Colin) je bostonska privatna detektivka i pra-praunuka dr. Watsona koja naleti na zamrznuto tijelo slavnog detektiva (kog tumači Michael Pennington) te ga vrati u život tokom 1980-ih godina. Film je trebao biti pilot za seriju koja nikada nije realizirana. Sličan zaplet prisutan je i u filmu 1994 Baker Street: Sherlock Holmes Returns, u kojem dr. Amy Winslow (koju tumači Debrah Farentino) otkrije zamrznuto tijelo Sherlocka Holmesa u podrumu kuće u San Franciscu koja pripada potomku gđe. Hudson. Holmes (kog tumači Anthony Higgins) je zamrznuo sam sebe u nadi kako će kriminal u budućnosti biti manje dosadan. Promatrajući svoju okolinu, Holmes zaključuje kako su privatne detektive zamijenili forenzički odjeli u sklopu policije te kako obitelj Moriarty još uvijek vlada svijetom zločina. Oba su filma dobila prilično loše kritike.

Jeremy Brett je po mnogima najbolji Sherlock Holmes svih vremena, a u svom je tumačenju slavnog detektiva afmirmirao viktorijanski ambijent koji se uvijek vezao uz Doyleove priče.

Druga kultna adaptacija Sherlocka Holmesa pojavila se, premijerno, 1984. godine kada je ITV emitirao epizodu "A Scandal in Bohemia". U ulozi Sherlocka Holmesa pojavio se Jeremy Brett, dok se kao Watson pojavio David Burke. Granadina adaptacija trajala je sve do 1994. godine, a ekranizirane su 42 od ukupno 60 Doyleovih priča. Do danas, ova se verzija smatra najuvjerljivijom ekranizacijom Doyleovih priča (mada jesu vršene neke promjene u scenariju), a Brett najboljim Sherlockom Holmesom, što potvrđuje i Julian Wolfreys.[69] U seriji su glumili i Charles Gray, kao Holmesov brat Mycroft, Rosalie Williams, kao gđa. Hudson, Gayle Hunnicutt, kao Irene Adler te Eric Porter kao profesor Moriarty. Valja istaknuti kako se David Burke povukao iz serije 1985. godine iz privatnih razloga, a zamijenio ga je Edward Hardwicke, koji je Watsona tumačio do kraja serijala. Ova je adaptacija dosegnula kultni status među fanovima i kritičarima zbog kvalitete produkcije i adekvatne realizacije Doyleovih priča, uz poseban naglasak na ambijent i realističnost, a prekinuta je zbog lošeg zdravstvenog stanja i prerane smrti Jeremyja Bretta.

Nicol Williamson je glumio Holmesa u hvaljenom filmu The Seven-Per-Cent Solution, temeljenom na istoimenoj knjizi Nicholasa Meyera, režiranom od strane Herberta Rossa 1976. godine. U filmu, Watson (kog tumači Robert Duvall) odvodi Holmesa u Beč na liječenje kod Sigmunda Freuda (kog tumači Alan Arkin) zbog posljedica detektivove ovisnosti o kokainu. Ipak, tokom liječenja, u kojem otkrivamo tajne iz Holmesovog privatnog života, slavni detektiv dobiva slučaj otmice s međunarodnim implikacijama. U filmu se pojavljuju i Charles Gray, koji je reprizirao svoju ulogu iz Granadine serije, te Laurence Olivier, koji tumači Moriartyja.

Godine 1979., Bob Clark je režirao film Murder by Decree u kojem Sherlock Holmes (tumači ga Christopher Plummer) i Watson (James Mason) rješavaju slučaj zloglasnog Jacka Trbosjeka. U filmu se pojavljuju još i Anthony Quayle, kao Sir Charles Warren, Donald Sutherland, kao Robert Lees, te John Gielgud kao premijer Ujedinjenog Kraljevstva.

Portret Vasilija Livanova u ulozi Sherlocka Holmesa.

Od 1979. do 1986. godine, sovjetska televizija je producirala filmski serijal pod naslovom Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona u kojem je detektiva tumačio Vasilij Livanov, a doktora Vitalij Solomin. Godine 2006., kraljica Elizabeth II nagradila je Livanova titulom MBE (Red Britanskog Imperija) zbog njegova rada na Holmesu.

Christopher Lee, koji je ranije tumačio Mycrofta, pojavio se kao Holmes u tri adaptacije - Sherlock Holmes and the Deadly Necklace (1962.), Incident at Victoria Falls (1991.) i Sherlock Holmes and the Leading Lady (1992.). U prvom filmu, Watsona je tumačio Thorley Walters, dok je u posljednja dva to učinio Patrick Macnee, koji je već ranije tumačio Watsona. U posljednjem od tri Leeova filma, ulogu Irene Adler tumačila je Morgan Fairchild.

Jedini glumci koji su Holmesa i Watsona tumačili u adaptaciji svih Doyleovih priča su Clive Merrison i Michael Williams, koji su detektiva i doktora tumačili u emisiji koju je od 1989. do 1998. emitirao BBC Radio 4.[70]

Povezana i derivativna djela[uredi - уреди]

Kao dodatak opusu o Holmesu, Doyle je 1898. godine napisao priču "The Lost Special" u kojoj je glavni lik neimenovani "istražitelj amater" koji istražuje misteriozni nestanak vlaka na putu za London. Tog istražitelja čitatelji vrlo rado identificiraju sa Sherlockom Holmesom. Ipak, njegovo objašnjenje za nestanak vlaka, iako prezentirano u maniri Holmesa, pokazalo se pogrešnim — očito se Doyle nije libio našaliti na račun svog junaka. Koristeći sličnu premisu, Doyle je napisao i priču "The Man with the Watches". Još jedan primjer Doyleovog humora je priča "How Watson Learned the Trick" iz 1924. godine, koja predstavlja parodiju poznatih Holmes-Watson scena za doručkom. U toj priči Watson pokušava defamirati Holmesovu logiku izvlačeći zaključke o slavnom detektivu koji, mada lijepo izvedeni, nemaju nikakve veze s istinom. Još jedna, ranija, parodija koju je Doyle napisao je "The Field Bazaar". Uz sve to, Doyle je pisao i druga djela, posebice drame, o Holmesu. Mnoga od njih nalaze se u zbirkama Sherlock Holmes: The Published Apocrypha Jacka Tracyja, The Final Adventures of Sherlock Holmes Petera Haininga i The Uncollected Sherlock Holmes compiled Richarda Lancelyna Greena.

S početkom u 1907., Sherlock Holmes je bio glavni lik u serijalu njemačkih priča. Među autorima je bio Theo van Blankensee. U tim je pričama Watsona zamijenio devetnaestogodišnji dječak s ulice, ranije je bio dio Baker Street Irregularsa, po imenu Harry Taxon, a gospođu Hudson je zamijenila gospođa Bonnet. Od desetog broja, serijal je promijenio ime u Aus den Geheimakten des Welt-Detektivs (njemački: Iz tajnih dosjea svjetskog detektiva). Francusko izdanje promijenilo je ime iz Les Dossiers Secrets de Sherlock Holmes u Les Dossiers du Roi des Detectives (francuski: Dosjei kralja detektiva).[71]

Holmesove logičke i borilačke sposobnosti bile su blagodat za druge pisce koji su posudili njegovo ime ili detalje iz njegovih slučajeva za svoje zaplete. To se kreće u rasponu od Holmesove ovisnosti o kokainu, čije su posljedice deluzije koje dovode do toga da nevinog Moriartyja vidi kao supernegativca (The Seven-Per-Cent Solution), pa do znanstvenofantastičnih zapleta, u kojima bude oživljen nakon smrti kako bi se borio protiv zločina u budućnosti (Sherlock Holmes in the 22nd Century).

Neki su pisci ponudili priče kako bi zanimljive reference u kanonu povezali s neobjavljenim slučajevima (npr. "Veliki sumatranski štakor - priča za koju svijet još nije spreman" spomenuta u priči "The Adventure of the Sussex Vampire"), a najpoznatije među njima su svakako zbirke The Exploits of Sherlock Holmes, čiji su autori Adrian Conan Doyle, Doyleov sin, i John Dickson Carr, te The Lost Adventures of Sherlock Holmes, autora Kena Greenwalda. Drugi su, pak, autori koristili druge likove iz kanona kao detektive u vlastitim pričama, primjerice, Michael P. Hodel i Sean M. Wright, koji u svojoj priči "Enter the Lion" iz 1979. koriste Mycrofta Holmesa kao detektiva, ili Gerard Williams, koji u svojim knjigama koristi doktora Jamesa Mortimera, lika iz romana The Hound of the Baskervilles.

Laurie R. King koristi Sherlocka Holmesa u svom serijalu o Mary Russell (počevši s romanom The Beekeeper's Apprentice), smještenom tokom Prvog svjetskog rata i 1920-ih godina. Njezin je Holmes u nekakvoj polumirovini u Sussexu, gdje ga, doslovno, opsjeda američka tinejdžerka. Prepoznavši njezinu dobru dušu, prihvati je kao svoju učenicu te ju, u konačnici, i oženi.

Carole Nelson Douglas je u svom radu koristila Irene Adler, lik kojeg je Doyle uveo u priči "A Scandal in Bohemia". Njezina prva knjiga, Good Night, Mr. Holmes, donosi Doyleovu priču iz perspektive Irene Adler. Cijeli serijal prepričava Penelope Huxleigh, asistentica Irene Adler koja ima sličnu ulogu kao dr. Watson u odnosu na Holmesa.

Romantična komedija They Might Be Giants iz 1971., temeljena na istoimenoj drami Jamesa Goldmana iz 1961. godine, donosi nam priču o Justinu Playfairu, kog tumači George C. Scott, čovjeku koji je uvjeren da je Sherlock Holmes, u što uspijeva uvjeriti i mnoge druge, uključujući i psihijatricu Mildred Watson, koju glumi Joanne Woodward, koja mu je dodijeljena kako bi procijenila treba li ga poslati u ustanovu za psihički poremećene osobe.

Nicholas Rowe kao Sherlock Holmes (lijevo) i Alan Cox kao John Watson (desno) u filmu Young Sherlock Holmes.

Godine 1985., u režiji Barryja Levinsona, a prema scenariju Chrisa Columbusa, snimljen je detektivski film za djecu, Young Sherlock Holmes. U ovoj ekranizaciji, Holmes i Watson su učenici u jednom internatu, što je ujedno i njihov prvi susret, te ubrzo bivaju upleteni u slučaj u kojem sudjeluje njihov profesor, po imenu Rathe (kog tumači Anthony Higgins, koji je ranije tumačio Holmesa).[72] U filmu se pojavljuje i inspektor Lestrade (glumi ga Roger Ashton-Griffiths), a na samom se kraju Rathe, koji uspijeva pobjeći, prijavljuje u hotel i potpisuje kao "Moriarty". Holmesa je u filmu tumačio Nicholas Rowe, a Watsona Alan Cox. Iako vrši tek određene reference na kanon i predstavlja u potpunosti originalnu priču, Young Sherlock Holmes je dobro prošao među kritičarima.[73][74][75]

Godine 1988., Ben Kingsley je tumačio dr. Watsona u britanskoj komediji Without a Clue. Komični zaplet ovoga filma temeljen je na premisi da je dr. Watson zapravo briljantni detektiv te da je unajmio glumca po imenu Sherlock Holmes (Michael Caine) kako bi skrenuo pažnju sa sebe. Moćni kriminalac, profesor Moriarty (Paul Freeman) u ovom filmu zna kako je Sherlock Holmes glumac i kako su njegove detekcijske sposobnosti zapravo nikakve. Film nije izazvao oduševljenje kritike.[76][77]

Utjecaj Sherlocka Holmesa izvan Europe uvelike se očitovao u Japanu, gdje je poznati detektiv doživio nekoliko inkarnacija. Od 1984. do 1985. godine, japanska TV Asahi je prikazivala anime Sherlock Hound, u kojem su Doyleove priče prilagođene mlađim uzrastima, a glavni likovi prikazani kao antropomofrni psi. Suredatelj serije bio je i Hajao Mijazaki, koji će se kasnije proslaviti hitovima Tonari no Totoro i Sen to Chihiro no Kamikakushi,[78] a znakovita je i po tome što je inkorporirala elemente steampunka.

Conan Edogawa (lijevo), odnosno Shin'ichi Kudō (desno), odjeveni kao Sherlock Holmes u animeu Detektiv Conan.

Isto tako, anime serijal Meitantei Konan (koji se prvi put pojavio kao manga 1994. godine), koji je s emitiranjem počeo 1996. godine, sadrži brojne reference na Sherlocka Holmesa i predstavlja svojevrsni hommage Doyleovom opusu. Glavni lik je dječak Conan Edogawa, odnosno mladić Shin'ichi Kudō, koji rješava zamršene slučajeve od kojih su neki bili temeljeni upravo na Doyleovim pričama (primjerice "The Red-Headed League" i "The Dancing Men").

Jedno poglavlje romana English Music (1992.) Petera Ackroyda pisano je u stilu Conana Doylea i govori o detektivu po imenu Austin Smallwood koji živi u ulici Berner i kog glavni lik, slučajem, zamijeni za Sherlocka Holmesa.

Godine 2000., The Hallmark Channel je započeo s produkcijom četiri filma o Holmesu u kojem je slavnog detektiva tumačio Matt Frewer, a dr. Watsona Kenneth Welsh. Prva dva filma, The Hound of the Baskervilles i The Sign of the Four, temeljena su na Doyleovim pričama, dok su filmovi The Royal Scandal i The Case of the Whitechapel Vampire originalne priče temeljene na određenim Doyleovim pričama.

U televizijskom filmu Sherlock: Case of Evil iz 2002., James D'Arcy je tumačio Holmesa u njegovim dvadesetim godinama. Ova priča uvelike odskače od izvornog kanona, a D'Arcyjeva interpretacija Holmesa kao psihički poremećenog ovisnika o absintu i ženskaroša prilično je drugačija od većine ostalih interpretacija.

Autor J. F. Englert u romanu A Dog About Town daje reference na Holmesa, upoređujući pripovjedača, koji je crni labrador retriver po imenu Randolph, sa Doyleovim detektivom i imenujući fiktivnog duhovnog vođu po njemu.[79]

Roman The Final Solution (2004.) Michaela Chabona bavi se umirovljenim detektivom koji bi mogao, ali i ne mora biti Sherlock Holmes. Radnja je smještena 1944. godine i bavi se 89-godišnjim umirovljenim detektivom koji se bavi pčelarstvom i trenutno riješava slučaj nestalog papagaja, koji je najbolji prijatelj nijemog židovskog dječaka. Naslov je aluzija i na Doyleovu priči "The Final Problem", ali i na "konačno rješenje", nacistički plan za genocid nad Židovima.

Godine 2006. "vaudeville-nouveau" grupa iz južne Kalifornije, poznata kao Sound & Fury (po Faulknerovom romanu), počela je izvoditi parodiju Sherlock Holmes & The Saline Solution, koja prikazuje Holmesa kao prilično nespretnog lika koga vodi nešto manje nespretni dr. Watson. Predstava se prikazivala tokom 2009. u Los Angelesu, kao i na Fringe festivalima u Edinburghu i Adelaideu.

Poznati ruski pisac Boris Akunjin u noveli "Uznica bašni, ili Kratkij, no prekrasnjij put trejh mudrijh" (ruski: "Zatvorenik u kuli, ili Kratko, ali prekrasno putovanje trojice mudraca"), koja predstavlja posljednji dio zbirke Tajna ogrlice od žada (2007.), ujedinjuje svog slavnog detektiva, Erasta Fandorina, s Holmesom i Watsonom u zajedničkoj borbi potiv kriminalca svjetskog glasa, Arsèna Lupina. Radnja priče odvija se 31. prosinca 1899. godine u jednom zamku u Bretagni.

Robert Downey, Jr. kao Sherlock Holmes i Jude Law kao dr. Watson na kino posteru za film Sherlock Holmes.

Godine 2009., kuća Warner Bros. odlučila je producirati serijal filmova o slavnom detektivu potaknuta uspjehom Nolanove trilogije o Batmanu. Film Sherlock Holmes temeljen je na priči Lionela Wigrama,[80] a snimljen pod redateljskom palicom Guyja Ritchieja. Slavnog detektiva tumačio je Robert Downey, Jr., a dr. Watsona Jude Law. Uz pojavljivanje drugih kanonskih likova, Sherlock Holmes predstavlja originalni pristup Doyleovim pričama u kojima je znatno naglašenija akcija i dinamika koja je u pričama bila tek spominjana. Downeyjev Holmes je neviđen ekscentrik briljantna uma i istančanog poznavanja borilačkih vještina, ali lik s još naglašanijim antisocijalnim poremećajem. Downey je za svoju ulogu nagrađen Zlatnim globusom,[81] a Law i on su reprizirali svoje uloge u nastavaku, Sherlock Holmes: A Game of Shadows, u kojem je prikazan Holmesov posljednji okršaj s Moriartyjem.

Sherlock Holmes i dr. Watson se pojavljuju u epizodi "Trials of the Demon" animirane serije Batman: The Brave and the Bold. Ian Buchanan je posudio glas Holmesu, dok je Watsonu glas posudio Jim Piddock.

Benedict Cumberbatch i Martin Freeman su izabrani kao Sherlock Holmes i dr. Watson u seriji Sherlock. Benedict Cumberbatch i Martin Freeman su izabrani kao Sherlock Holmes i dr. Watson u seriji Sherlock.
Benedict Cumberbatch i Martin Freeman su izabrani kao Sherlock Holmes i dr. Watson u seriji Sherlock.

BBC One je 25. srpnja 2010. godine započeo s emitiranjem serije Sherlock, čiji su autori Mark Gatiss i Steven Moffat, najpoznatiji kao autori popularne serije Doctor Who. Sherlock slavnog detektiva izvlači iz viktorijanskog ambijenta i stavlja ga u suvremeno doba gdje koristi sve blagodati suvremene tehnologije (blogovi, smartphone, SMS, ...)[82] kako bi rješavao slučajeve, a kao mig prema promjeni zakona o pušenju, novi Sherlock je svoju lulu zamijenio nikotinskim flasterima pošto je London zabranio pušenje na gotovo svim javnim mjestima, mada i u ovoj interpretaciji nikotin pomaže Holmesu u njegovim misaonim procesima.[83] Moffat je o promjeni scenografije rekao sljedeće: "Priče Conana Doylea nikada nisu bile o frakovima i petrolejkama; one su o briljantnoj detekciji, groznim zlikovcima i krvavim zločinima – i, iskreno, dovraga s tim krinolinama! Drugi detektivi imaju slučajeve, Holmes ima pustolovine i to je jedino što je bitno." Sherlocka Holmesa u seriji tumači Benedict Cumberbatch, a dr. Watsona Martin Freeman. U seriji se pojavljuju i Holmesov brat Mycroft, kog tumači Mark Gatiss, Irene Adler, ovdje prikazana kao zavodljiva domina koju tumači Lara Pulver, DI Greg Lestrade, kog glumi Rupert Graves te izvanredno smišljeni Jim Moriarty, kojega je u prve dvije sezone, koje su bile usredotočene na njegov konflikt s Holmesom, tumačio Andrew Scott. Serija je dobila izvanredne kritike uz ostvarivanje globalne popularnosti, a osvojila je i nekoliko nagrada.

Nezavisna filmska kompanija The Asylum izdala je 2010. film Sherlock Holmes u kojem se Holmes i Watson bore protiv kriminalnog genija kog zovu "Spring-Heeled Jack", a koji kontrolira nekoliko mehaničkih stvorenja kako bi činio zločine po Londonu. Iako je Holmes (Ben Syder) prikazan znatno mlađim u ovom filmu, većina podataka o njemu ostala je naizmijenjena. U filmu se pojavljuje i Holmesov brat Thorpe, kog su producenti izmislili iz čiste kreativne slobode. Watsona je u filmu tumačio Gareth David-Lloyd.

Uvećani prikaz Sherlocka Holmesa u igri The Testament of Sherlock Holmes.

Slavni detektiv je bio tema i nekolicine video igara, započevši s igrom Sherlock iz 1984. godine. Tijekom 1980-ih godina izdano je još nekoliko video igara temeljenih na jednostavnom principu istraživanja zločina bez zahtjevne grafike, a osim američkih izdanja, tri su igre izrađene u Japanu - Young Sherlock: The Legacy of Doyle (1987.), Sherlock Holmes: Hakushaku Reijō Yūkai Jiken (1986.) i Meitantei Holmes: M-Kara no Chousenjou (1989.). Tokom 1990-ih došlo je do izdavanja dva serijala igara. Prvi serijal, Sherlock Holmes: Consulting Detective, započeo je s igrom Sherlock Holmes: Consulting Detective 1991. godine, a zaključen je s igrom Sherlock Holmes: Consulting Detective Vol. III iz 1993. godine. Drugi serijal, The Lost Files of Sherlock Holmes, sastoji se od dvije igre izdane 1992. i 1996. godine. Najpopularniji i najuspješniji serijal je Adventures of Sherlock Holmes, koji je započeo 2002. godine igrom Sherlock Holmes: The Mystery of the Mummy. Izvorno je serijal razvijan isključivo za Microsoft Windows operativne sustave, što je rezultiralo s ukupno četiri igre: The Case of the Silver Earring (2004.), The Awakened (2006.), Sherlock Holmes versus Arsène Lupin (2007.) i Sherlock Holmes Versus Jack the Ripper (2009.). Ipak, s igrom The Testament of Sherlock Holmes (2012.), cijeli se serijal preselio i na Xbox 360 i PS3 konzole, a to je nastavljeno i s igrom Crimes & Punishments. Autori serijala, Frogwares, izdali su i mini igru Sherlock Holmes: The Mystery of the Persian Carpet te dvije igre za Nintendo DS, odnosno 3DS, konzole - Sherlock Holmes and the Mystery of Osborne House i Sherlock Holmes: The Mystery of the Frozen City. Valja naglasiti kako je Holmes u ovom serijalu temeljen na interpretaciji lika koju je igrao Jeremy Brett, a svi su slučajevi originalni i nisu temeljeni na Doyleovim pričama.

Godine 2011., Anthony Horowitz, autor romana o Alexu Rideru, serijala The Power of Five i serije Foyle's War, izdao je novi, "autorizirani" roman o Holmesu, naslovljen The House of Silk. Roman je predstavljen kao kontinuitet Doyleovih priča i pisan je iz Watsonove perspektive.[84]

Dana 27. rujna 2012. godine, CBS je započeo s prikazivanjem serije Elementary. Radnja ove serije odvija se u suvremenom New Yorku gdje Jonny Lee Miller tumači bivšeg ovisnika iz Britanije, Sherlocka Holmesa, a Lucy Liu tumači doktoricu Joan Watson. Zanimljivost ove interpretacije jest ta da su likovi profesora Moriartyja i Irene Adler objedinjeni u jednu osobu koju tumači Natalie Dormer.

Na jesen 2013. godine, s emitiranjem započinje i nova ruska verzija serije, Šerlok Holms u kojem Holmesa tumači Igor Petrenko, a Watsona Andrej Panin, što je bila glumčeva posljednja uloga.

Reference[uredi - уреди]

  1. Redmond, Christopher (2009). Sherlock Holmes Handbook. Dundurn. str. 31. ISBN 9781770705920. http://books.google.com/books?id=X3OIoRbJFhAC&pg=PA31&dq=the+reminiscences+of+sherlock+holmes&hl=en&sa=X&ei=6_KtUfKFHsaayQGXpoGABA&ved=0CEkQ6AEwBQ#v=onepage&q=the%20reminiscences%20of%20sherlock%20holmes&f=false. pristupljeno 4. 6. 2013.. 
  2. http://www.s4ulanguages.com/holmes2.html
  3. Lycett, Andrew (2007). The Man Who Created Sherlock Holmes: The Life and Times of Sir Arthur Conan Doyle. Free Press. str. 53–54, 190. ISBN 978-0-7432-7523-1. 
  4. Barring-Gould, William S.. The Annotated Sherlock Holmes. Clarkson N. Potter, Inc.. str. 8. ISBN 0-517-50291-7. 
  5. Doyle, A. Conan (1961). The Boys' Sherlock Holmes, New & Enlarged Edition. Harper & Row. str. 88. 
  6. Klinger, Leslie (2005). The New Annotated Sherlock Holmes. New York: W.W. Norton. str. xlii. ISBN 0-393-05916-2. 
  7. 7.0 7.1 7.2 Doyle, Arthur Conan (1893). The Original illustrated 'Strand' Sherlock Holmes (1989 izd.). Ware, England: Wordsworth. str. 354–355. ISBN 978-1-85326-896-0. 
  8. "The Adventure of the Gloria Scott"
  9. "The Greek Interpreter", "The Final Problem" i "The Bruce-Partington Plans"
  10. "The Empty House"
  11. The Sign of the Four; Poglavlje I. Znanost o dedukciji; str. 90; autorsko pravo Sir Arthur Ignatius Conan Doyle".
  12. Dakin, D. Martin (1972). A Sherlock Holmes Commentary. David & Charles, Newton Abbot. ISBN 0-7153-5493-0. 
  13. McQueen, Ian (1974). Sherlock Holmes Detected. David & Charles, Newton Abbot. ISBN 0-7153-6453-7. 
  14. The Great Hiatus Years
  15. Sherlock Holmes' Great Hiatus and The Great Game
  16. Sherlock Holmes
  17. Conan Doyle, Arthur (1903). "The Adventure of the Norwood Builder", Strand Magazine.
  18. "The Hound of the Baskervilles"
  19. "The Adventure of Charles Augustus Milverton"; "The Adventure of the Illustrious Client"
  20. "The Adventure of the Bruce-Partington Plans"; "The Adventure of the Naval Treaty".
  21. In The Adventure of the Naval Treaty, Holmes remarks that, of his last fifty-three cases, the police have had all the credit in forty-nine.
  22. "The Adventure of the Reigate Squire" and "The Adventure of the Illustrious Client" are two examples.
  23. The Hound of the Baskervilles and "The Adventure of Black Peter"
  24. "The Adventure of the Golden Pince-Nez"
  25. See, for example, Inspector Lestrade at the end of "The Adventure of the Norwood Builder".
  26. Dr. Lisa Sanders, "Hidden Clues", The New York Times, 4. decembar 2009.
  27. Dalby, J.T. (1991). "Sherlock Holmes's Cocaine Habit". Irish Journal of Psychological Medicine 8: 73–74. 
  28. "The Sign of Four"
  29. 29.0 29.1 Alexander Bird (27. 6. 2006.). "Abductive Knowledge and Holmesian Inference". u: Tamar Szabo Gendler and John Hawthorne. Oxford studies in epistemology. str. 11. ISBN 978-0-19-928590-7. http://books.google.com/?id=yMDWLq2FdrIC. 
  30. Sebeok & Umiker-Sebeok 1984, pp. 19–28, esp. p. 22
  31. The Critical Thinking Co., "Sherlock Holmes: The Skill That Made Him Famous!", oktobar 2005, 10. novembar 2009.
  32. A Study in Scarlet
  33. Matthew Bunson (19. 10. 1994.). Encyclopedia Sherlockiana. str. 50. ISBN 978-0-671-79826-0. http://books.google.com/?id=aSgfAQAAIAAJ. 
  34. Jonathan Smith (1994). Fact and feeling: Baconian science and the nineteenth-Century literary imagination. str. 214. ISBN 978-0-299-14354-1. http://books.google.com/?id=hFn1Zx_desIC. 
  35. "The Adventure of the Blue Carbuncle".
  36. 36.0 36.1 "The Adventure of the Yellow Face"
  37. The Hound of the Baskervilles.
  38. 38.0 38.1 38.2 38.3 "The Guns of Sherlock Holmes". http://archives.gunsandammo.com/content/guns-sherlock-holmes. pristupljeno 27. 4. 2012.. 
  39. See "The Red-Headed League" and "The Adventure of the Illustrious Client".
  40. However, in the Granada TV version of "The Adventure of the Naval Treaty" Holmes uses a sword cane to force Joseph Harrison to give up the stolen treaty.
  41. Inter alia "The Adventure of the Solitary Cyclist" and "The Adventure of the Naval Treaty".
  42. Klinger, Leslie (1999). "Lost in Lassus: The missing monograph". http://webpages.charter.net/lklinger/lassus.htm. pristupljeno 20. 10. 2008.. 
  43. "NI chemist honours Sherlock Holmes", BBC News, 16. 10. 2002., pristupljeno 19. 6. 2011..
  44. Radford, John (1999). The Intelligence of Sherlock Holmes and Other Three-pipe Problems. Sigma Forlag. ISBN 82-7916-004-3. 
  45. Snyder LJ (2004). "Sherlock Holmes: Scientific detective". Endeavour 28 (3): 104–108. doi:10.1016/j.endeavour.2004.07.007. PMID 15350761. 
  46. Kempster PA (2006). "Looking for clues". Journal of Clinical Neuroscience 13 (2): 178–180. doi:10.1016/j.jocn.2005.03.021. PMID 16459091. 
  47. Didierjean, A & Gobet, F (2008). "Sherlock Holmes – An expert's view of expertise". British Journal of Psychology 99 (Pt 1): 109–125. doi:10.1348/000712607X224469. PMID 17621416. 
  48. "Ronald Arbuthnott Knox (1888–1957)". http://www.kirjasto.sci.fi/knox.htm. pristupljeno 13. 2. 2011.. 
  49. Montague, Sarah. "A Study in Sherlock." WNYC : New York, New York Public Radio. 13 January 2011. http://www.wnyc.org/articles/features/2011/jan/13/study-sherlock/# . Accessed 16 June 2013.
  50. "Christopher Morley". http://www.online-literature.com/morley/. pristupljeno 13. 2. 2010.. 
  51. "Sherlockian.Net: Societies". http://www.sherlockian.net/societies/index.html. pristupljeno 13. 2. 2011.. 
  52. Montague, Sarah. "A Study in Sherlock." WNYC : New York, New York Public Radio. 13 January 2011. http://www.wnyc.org/articles/features/2011/jan/13/study-sherlock/# . Accessed 16 June 2013.
  53. "The world of Holmes and Watson". Sherlockian.Net. http://www.sherlockian.net/world/. pristupljeno 28. 08. 2012.. 
  54. "Baker Street Irregulars Weekend". Bsiweekend.com. 05. 11. 2011.. http://www.bsiweekend.com/. pristupljeno 28. 08. 2012.. 
  55. "LRK on: Sherlock Holmes : Laurie R. King: Mystery Writer". Laurie R. King. http://www.laurierking.com/?page_id=769#chronology. pristupljeno 10. 1. 2011.. 
  56. Dorothy L. Sayers, "Holmes's College Career," for the Baker Street Studies, edited by H.W. Bell, 1934. In the foreword to Unpopular Opinions, in which her essay appeared, Sayers says that the "game of applying the methods of the Higher Criticism to the Sherlock Holmes canon... has become a hobby among a select set of jesters here and in America."
  57. Reed, Brian (1934). Railway Engines of the World. Oxford University Press. str. 133. 
  58. Itzkoff, Dave. "For the Heirs to Holmes, a Tangled Web", The New York Times, 19. 1. 2010..
  59. "Copyright Term and the Public Domain in the United States". Copyright.cornell.edu. http://copyright.cornell.edu/resources/publicdomain.cfm. pristupljeno 10. 1. 2011.. 
  60. "Techdirt article". Techdirt article. http://www.techdirt.com/blog.php?tag=sherlock+holmes&edition=techdirt. pristupljeno 10. 1. 2011.. 
  61. "Elementary My Dear Watson...It's Called the Public Domain...Or is It?". Techdirt.com. 24. 12. 2009.. http://www.techdirt.com/articles/20091223/1120407488.shtml. pristupljeno 10. 1. 2011.. 
  62. "Holmes belongs to the world". Free Sherlock!. 14. 02. 2013.. http://free-sherlock.com/. pristupljeno 15. 04. 2013.. 
  63. Sherlock Holmes: pipe dreams, Daily Telegraph 15 December 2009. Retrieved 23 April 2010.
  64. Tuska, Jon (1978). The Detective in Hollywood. New York: Doubleday. str. 1. ISBN 978-0-385-12093-7. 
  65. Robert W. Pohle, Douglas C. Hart, Sherlock Holmes on the screen: the motion picture adventures of the world's most popular detective (A. S. Barnes, 1977), pp. 54, 56, 57
  66. Alan Barnes (2002). Sherlock Holmes on Screen. Reynolds & Hearn Ltd. str. 13. ISBN 1-903111-04-8. 
  67. 67.0 67.1 Matthew E. Bunson (1997). Encyclopedia Sherlockiana. Simon & Schuster. str. 213. ISBN 0-02-861679-0. 
  68. Internet Broadway Data Base – Baker Street. Retrieved 31 May 2010.
  69. Wolfreys, Julian (1996). Adventures of Sherlock Holmes. Ware, England: Wordworth Editions. str. ix. ISBN 1-85326-033-9. "Holmes was reinvented definitively by Jeremy Brett...It is Brett's Holmes...which comes closest to Conan Doyle's original intentions." 
  70. "MerrisonHolmes.com". http://www.merrisonholmes.com/. pristupljeno 19. 5. 2013.. 
  71. Nordberg, Nils: Døden i kiosken. Knut Gribb og andre heftedetektiver.
  72. "film menu". Levinson.com. http://www.levinson.com/bl/ysherlock/index.htm. pristupljeno 10. 1. 2011.. 
  73. http://www.rottentomatoes.com/m/young_sherlock_holmes/
  74. Roger Ebert. "Young Sherlock Holmes", Chicago Sun-Times, 4. 12. 1985., pristupljeno 17. 3. 2011..
  75. "Young Sherlock Holmes". Filmcritic.com. http://www.filmcritic.com/reviews/1985/young-sherlock-holmes/. pristupljeno 17. 3. 2011.. 
  76. Roger Ebert. "Without A Clue", Chicago Sun-Times, 21. 10. 1988., pristupljeno 17. 3. 2011..
  77. Vincent Canby. "Without A Clue (1988) Review/Film; The Case Of an Identity Crisis", New York Times, 21. 10. 1988., pristupljeno 17. 3. 2011..
  78. Clements, Jonathan; McCarthy, Helen (2006). The Anime Encyclopedia: A Guide to Japanese Animation Since 1917 (2nd edition (Revised & Expanded Edition) izd.). Stone Bridge Press. str. 580–581. ISBN 978-1-933330-10-5. 
  79. "Bluestalking: Two Cozies Featuring Bookish Sleuths, One Human and One... Not". Bluestalking.typepad.com. 25. 6. 2007.. http://bluestalking.typepad.com/the_bluestalking_reader/2007/06/two-cozies-feat.html. pristupljeno 10. 1. 2011.. 
  80. "Sherlock Holmes Mystery Solved". Blog.newsarama.com. 7. 5. 2009.. http://blog.newsarama.com/2009/05/07/sherlock-holmes-mystery-solved/. pristupljeno 10. 1. 2011.. 
  81. "HFPA – Nominations and Winners". Goldenglobes.org. http://www.goldenglobes.org/nominations/year/2009/. pristupljeno 10. 1. 2011.. 
  82. Thorpe, Vanessa. "The Guardian. Sherlock Holmes is back... sending texts and using nicotine patches", 18. 7. 2010..
  83. "The Herald Scotland. Times have changed but crimes are the same for new Sherlock Holmes". http://www.heraldscotland.com/news/home-news/times-have-changed-but-crimes-are-the-same-for-new-sherlock-holmes-1.1042129. 
  84. Sanson, Ian. 27 Oct 2011. "The House of Silk by Anthony Horowitz--Review" The Guardian.

Ostale knjige[uredi - уреди]

  • Baring-Gould, William S. - The Annotated Sherlock Holmes|publisher=Clarkson N. Potter, Inc., New York & John Murray Publishers, London, 1967. ISBN 0-517-50291-7
  • Klinger, Leslie S. - The New Annotated Sherlock Holmes|publisher=W.W. Norton & Company, Inc., New York & London, 2004-.5. ISBN 0-393-05916-2

Vanjske poveznice[uredi - уреди]


Izabrani članak Članak Sherlock Holmes je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.