Historija srednjovjekovne Bosne

Izvor: Wikipedia
Grb Tvrtka I Kotromanića
Historija Bosne i Hercegovine
Hronološki

Do 958
958–1463
(Srednjovjekovna Bosna)
1463–1878
(BiH u Osmanlijskom carstvu)
1878–1918
(BiH u Austrougarskoj)
1918–1941
(BiH u kraljevini Jugoslaviji)
1941–1945
(BiH u Drugom svjetskom ratu)
1945–1992
(BiH u Socijalističkoj Jugoslaviji)
1992–1995
(Rat u Bosni i Hercegovini)
1995–sadašnjost
(BiH danas)

Po temama

Vladari
Predsjednici
Privredna historija
Vojna historija
Židovi
Romi

Srednjovjekovna Bosna je bila feudalna država koja je postojala u srednjem vijeku na području današnje Bosne i Hercegovine.

Srednjovjekovna Bosna je prvo bila banovina, a potom kraljevina. Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituisana krajem VIII vijeka, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija".[1] U nekoliko navrata su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku vladali Bosnom, ali ni oni ni istočni ni zapadni car nisu uspeli zadržati vlast nad njom. Prvi bosanski kralj je bio Tvrtko I Kotromanić, krunisan u Milama kod Visokog. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je bila najmoćnija država na zapadu Balkana.[2] Bogatstvo srednjovekovne Bosne se temeljilo na rudarstvu: u Kreševu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro.[2] Kraljevina Bosna je poslednja među državama u susedstvu izgubila samostalnost, padom pod vlast Otomanskog carstva 1463. godine.

Bitna značajka srednjovjekovne Bosne bila je Crkva bosanska, povezana sa bogumilskim pokretom.

Nastanak bosanske države[uredi - уреди]

Balkan oko 850. Bosanska država nastaje u slivu reke Bosne.

Politička organizacija Bosne počinje s doseljenjem Slavena i Avara u rimsku Iliriju, a njihovo doseljavanje pada najkasnije pre 614. godine.[3] Među naučnicima nema sloge kolike su bile hrvatska i srpska jezgra doseljenika. Vjekoslav Klaić upozorava da »samo dvije oblasti, najzapadnija i najistočnija zadržaše narodna imena: hrvatsko i srbsko; ostale oblasti ovim u sredini dobiše imena budi plemenska, budi mjestna - topografijska«.[4] Slaveni se na području Bosne počinju teritorijalno organizirati po većim ili manjim geografskim cjelinama, nesumnjivo poštujući i neke historijske okvire. Bosanske zemlje su u avarsko doba imale istu organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva, odnosno imali su avarske banove i župane.[1] Titula bana u Bosni je ostala od ovih slavensko-avarskih veza u vreme seoba. Ta to je bila zakonita podloga na kojoj je izrastala bosanska država, krajem VIII. st. kad su Franci srušili avarsku vlast.[1]

Hrvatska povjesničarka Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituisana krajem VIII vijeka, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija".[1] Bosanskohercegovački historičar Anto Babić smatra da je proces formiranja srednjovjekovne bosanske države započeo paralelno s raspadanjem rodovske organizacije i cijepanjem društva u klase, »već u prvim stoljećima poslije doseljenja Slovena u ove krajeve«, te Bosna ulazi u državno-pravne odnose s Ugarskom »ne kao skup plemena, nego kao gotova država s duboko ukorijenjenom tradicijom«.[5] Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i uticajem vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta i Franaka), i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama.

Bosna se kao teritorij prvi put pominje u političko-geografskom priručniku De administrando imperio koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvećenom zemljama srpske kneževine piše: "u pokrštenoj Srbiji nalaze se napučeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik." Odavde jasno proizlazi da se Bosna (koncentrirana uz rijeku Bosnu koja teče od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U šezdesetim godinama desetog stoljeća ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlašću otprilike pola stoljeća.[2]

Bosanska banovina[uredi - уреди]

Glavni članak: Bosanska banovina
Bosna u srednjem vijeku, oko 1050.

Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva.

Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463. Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluostrvu i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154- 1164). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske.

Doba Kulina bana[uredi - уреди]

Glavni članak: Ban Kulin

Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180 - 1204). Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.

U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljena nad cijelim slivom rijeke Bosne.

Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike. To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob, ali vjerska situacija u Bosni, s prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.

U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska s hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.

Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Dvovlašće[uredi - уреди]

O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290) iz dinastije Kotromanići. Pred pritiskom Bribirskih (Šubića) novi bosanski ban imao je vlast u istočnim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije zauzeo čitavu Bosnu hrvatski velikaš, hrvatsko-dalmatinski ban Pavle Bribirski (Šubić) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili članovi roda Vukosalić (Hrvatinići). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (Šubić).

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromanića i plemićke porodice Bribirski (Šubići) nastavljeno je kada 1314 Stjepana Kotromanića nasljeđuje njegov sin Stjepan II Kotromanić. On iskorištava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anžuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.

Vladavina Stjepana II Kotromanića[uredi - уреди]

Glavni članak: Stjepan II Kotromanić
Datoteka:1973 Visoko.jpg
Dolina Visoko, politički i kulturni centar bosanske srednjovjekovne države.

Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše:

"Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..."

Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.

Ban Stjepan II Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.

Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunije, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.

Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da, na koncu u potpunosti, protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.

Vladavine bana Stjepana II Kotromanića, obilježena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naročito u izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, groš. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jača i domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.

Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinskog, tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromanića koaja se približila najvišim nivoima onovremene evropske politike.

Mladi ban Tvrtko I. Kotromanić[uredi - уреди]

Glavni članak: Tvrtko I Kotromanić
Povelja kralja Tvrtka I. izdata 1381. u Moštrima blizu Visokog

Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića (1353 - 1391). Godine 1353. ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska država, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Iza njega ostala je i uznapredovala moć njegovih vazala koji počinju da učestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo značajna politička snaga. Poslije Stjepana II na bansku stolicu sjeo je Tvrtko I Kotromanić, sin Stjepanovog brata Vladislava, koji u tome trenutku imao samo 15 godina, pa mu je u državnim poslovima pomagala njegova majka, Jelena Šubić. On u početku ima velike probleme unutar zemlje, a to iskorištava Ugarska.

Godine 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika I Anžuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i prestiž među bosanskim magnatima. To mu je omogućilo nove teritorijalnopolitičke promjene u Bosni.

Bosansko kraljevstvo[uredi - уреди]

Glavni članak: Bosansko kraljevstvo

Nakon što je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko širi Bosnu na njenim jugoistočnim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanovićem slama srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373. Bosna se proširuje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, te župe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.

Krunisanje Tvrtka za kralja[uredi - уреди]

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. Nova osvajanja na području Dalmacije i Hrvatske omogućavaju mu da se nazove i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Krunisanjem bosanski vladari stječu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. Uz raniji stonski dohodak to su najvažniji tributi koje Dubrovčani plaćaju bosanskim vladarima.

Grb dinastije Kotromanić i kralja Tvrtka

U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istočnoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (današnji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385.

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.

U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom carstvu. Tvrtko se hvali da je kršćanska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore još više povećavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistočnim granicama Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića .

Tvrtkovi nasljednici[uredi - уреди]

Tvrđava Jajce, prestonica bosanske kraljevine u 14. vijeku

Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilično nestabilna politička klima na bosanskim granicama, između Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da očuva državu stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovići, župan Beljak i vojvoda Radič Sanković, pokušavaju prodati župu Konavli Dubrovčanima, ali ih kralj i bosanski sabor kažnjavaju oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutrašnju stabilnost u zemlji. Najveća opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja Žigmunda Luksembuurškog, muža ugarske vladarice Marije koja je bila unuka bana Stjepana II preko svoje majke. Žigmund je u svojoj južnoj politici zacrtao bosansku krunu. Krupno plemstvo se koncentrisalo u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti Žigmundu poslije Dabišine smrti, no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu udovicu Jelenu Grubu. Time prave interregnum koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije prema ugarskom vladaru. Uz pomoć najodanije vlastele iz rodova Kosače, Pavlovići i Hrvatinići interegnum se završava 1398, kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja, vanbračni sin Tvrtka I. To je doba jakog uticaja bosanskog sabora (bosanskog stanak) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača, Pavle Radinović i tepčija Batalo.

Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovčanima krajem 1399. Zbog neuspješnog rata sa Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je zbačen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan Tvrtko II, drugi vanbračni sina kralja Tvrtka I Kotromanića. Zbog spora oko sela Lisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek 1405.

Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja Žigmunda koji pomaže prougarski orijentisanom bivšem kralju Stjepanu Ostoji. Žigmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet došao Stjepan Ostoja 1409.

Bosna između Ugarske i Osmanlija[uredi - уреди]

Područje srednjovjekovne Bosne početkom 15. vijeka

Mada se od 1386. prati osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, te u brojnim drugim upadima koji su bili različitog intenziteta i značaja, tek su događaji iz sredine druge decenije 15. vijeka označili njihov aktivniji politički angažman. Radi svojih interesa Osmanlijsko carstvo podržava bosansko plemstvo i predvođeno Tvrtkom II. Političke opcije razrješenje imaju u 1415. godini u Lašvanskoj bitki. Osmanlije su time postali uz Ugarsku najvažniji faktor u daljoj političkoj historiji bosanske države. Nalazeći se između ove dvije sile bosanski vladari su uspješno odolijevali različitim pritiscima. Uprkos osmanskom uspjehu politička opcija Tvrtka II. ipak nije prošla 1415. Svu težinu sukoba primio je knez Pavle Radinović, koji je podržavao Tvrtka II. On je ubijen a Tvrtko II će na šansu čekati još neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje vladarem je postao njegov sin Stjepan Ostojić.

Konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovo je preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz osmanlijsku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. Tvrtko ostaje na vlasti sve do smrti 1443, a njegovu vladavinu karakterizira dalji razvoj privrede i gradova te jačanje uticaja franjevaca u Bosni.

Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni[uredi - уреди]

Glavni članci: Stećci i bosanska ćirilica

Srednjovjekovna Bosna svoj kulturnoumjetnički izraz razvija u širokom spektru raznovrsnih strujanja koja su zahvatala istočnu jadransku obalu kroz njen milenijski period. Jaki obrisi ilirske, rimske i germanske kulture u polazištu stopili su se sa slavenskom kulturom kroz neposredne dodire u ranom srednjem vijeku. Ovo šarenilo izrazito usložnjava prisustvo jake franačke, bizantske, ugarske i mediteranske kulture koja kroz razvoj srednjovjekovne bosanske države i društva ima značajan upliv i uticaj na bosanskom području.

Stećci, nekropola Radimlja kod Stoca u Hercegovini.

U svom tom šarolikom susretu i primjeni različitih kulturnih i umjetničkih uticaja, u Bosni se razvija i domaća, bosanska kulturna baština koja pored primjene visokorazvijenih stranih uticaja stvara i odlike i osobenosti svoga vlastitog kulturnog izražaja i stila. Prepoznatljivo, proizvodi bosanskog stila, rađeni na bosanski način svoju primjenu nalaze i izvan granica bosanske srednjovjekovne države u Veneciji i drugim evropski državama.

Razvoj pismenosti u Bosni, gdje se primjenjivao bosanski jezik, grčki, latinski i italijanski jezik, te glagoljica i ćirilica (bosančica), pored onovremene uobičajene prepisivačke djelatnosti, apokrifnih tekstova kojima se iskazivala kritika kršćanstva i drugačije viđenje svijeta, ponudio je i proizvode domaće bosanske književnosti. Humačka ploča pokazuje odsjaj ranosrednjovjekovne pismensoti, a izvanredni primjerci poput Hvalovog zbornika pokazuju interes bosanske feudalne sredine za izuzetnim umjetničkim i estetskim vrijednostima onoga vremena. Viteški turnir u Budimu 1412., pripadništvo bosanske vlastele čuvenom Zmajevom redu kao i razvoj muzičke kulture, pokazuje praćenje najvažnijih tokova ritersko-dvorjanske kulture u Evropi.

Razvoj bosanske heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i pečata, kojima su se okruživali bosanski vladari i vlastela. To najvjernije pokazuju pečati bosanskih vladara i slika Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvrđavama, dvorovima vladara (poput veličanstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca) i velmoža kao ljetnim i zimskim rezidencijama (poput Kuknja i Samobora), ali i u uobičajanoj stambenoj kulturi svakodnevnice prožete sve većom upotrebom kamena kao građevinskog materijala koji znači uznapredovali status sredine. Kao i u drugim evropskim sredinama preovladavaju romanika i gotika.

Najvažniji statusni simbol kulturnog i umjetničkog izraza srednjovjekovne Bosne prepoznaje se u stećcima, nosiocima još uvijek živog, zanimljivog i zagonetnog izraza u životu kulture i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ogroman broj nekropola sa očuvanih preko 50.000 stećaka, sa svojim raznovrsnim oblicima, simbolima, ukrasima, epigrafskim porukama, te svojim umjetnicima i danas svjedoči o tom neprolaznom vremenu (Radimlja, Boljuni i druge).

Doba Stjepana Tomaša[uredi - уреди]

Godine 1443. bosansko plemstvo na saboru rusaga postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji jugoistočne Bosne, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. bračnom vezom bosanskog vladara s Katarinom Kosačom, kćerkom moćnoga vojvode. Stjepan Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak uticaj na svome posjedu što potvrđuje činjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina.

Turci su znali da zavisnog seljaka teško pritiska sistem feudalnih obaveza prema vlasteli i crkvi, koja je isto imala svoje posede, i oni su planski agitovali među njima.[6] Kralj Tomaš se izrično tužio na tursku agitaciju među bosanskim seljacima. Seljak je podlegao toj agitaciji, tražeći lakši život. Seljački rezon je bio: Kad može njegov gospodar da dovodi Turke protiv suseda i svojih rođenih, zašto da i on ne primi te gospodare?[6] O stanju duhova u Hercegovini XV veka rečito govori tužba Vladislava Hercegovića da on ne može dobiti drukčije vojsku za borbu nego samo za novac.[6]

Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s Vikarom od Bosne po imenu Jakob Markijski, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš 1445. prešao na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni.

Protjerivanje krstjana i Osmanlijsko nadiranje[uredi - уреди]

Kralj Tomaš saziva starješine Crkve bosanske i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pije II. koji kasnije, u svojim Komentarima (Commentarii), piše:

"Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri"

Pad srednjovjekovne bosanske države[uredi - уреди]

Kraljevska utvrda Bobovac

Za novoga kralja Bosne 1461. biva postavljen Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni. Uzaludno upućuje apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom carstvu. Time ugrožava poziciju mira u Bosni. Zahvaljujući jakom uporištu u župi Vrhbosni, Bosanskom krajištu, Osmanlije su mogle vrlo brzo izvesti intervenciju u Bosni. Godinu dana poslije, 1463, velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II pokorava Bosnu.

U snažnom osmanskom naletu prva je pala stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac 20.juna 1463. Kralj Stjepan Tomašević izbjegao je na zapad, u Jajce, i sklonio se u obližnju tvrđavu Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, uz obećanje da će mu poštedjeli život, nakon čega biva pogubljen u Jajcu:

Wikicitati „Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrđavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrđavu i zapovjedio da se kralj i njegovi sudnizi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju.[7]
(Svjedočanstvo turskog janjičara srpskog porijekla)

Time je bosanska država izgubila svoju samostalnost i potpala pod otomansku vlast. Otada središnji dio stare Banovine Bosne, zajedno s uporištem koje su Turci već uspostavili oko Sarajeva, ostaje pod stalnom turskom vlašću. Međutim, ono što je turska vojska osvojila u sjevernoj Bosni ubrzo je opet preoteo ugarski kralj Matijaš Korvin. Čim se sultan povukao, ugarske su postrojbe zauzele Zvečaj i Jajce. Kralj Matijaš osnovao je novu "banovinu" Bosnu pod ugarskom vlašću na tim teritorijima, a godine 1471. dodijelio je banu naslov "kralja Bosne". Premda se to "kraljevstvo" ubrzo znatno smanjilo pod turskim naletima, teritorij koji je preostao odolijevao je još više od 80 godina. U dvadesetim godinama 16. vijeka grad Jajce bio je gotovo neprestano pod turskom opsadom, a hranu mu je dostavljao oružani konvoj iz ugarske Slavonije svega četiri puta godišnje. Turci su napokon osvojili Jajce 1527. godine, pošto su prethodne godine potukli ugarsku vojsku u sudbonosnoj Mohačkoj bici.[2]

Posljednja bosanska kraljica Katarina je uspjela pobjeći u Rim, gdje je umrla 1478. godine, a grobnica joj se nalazi u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu.[8]

Suvremena tumačenja[uredi - уреди]

Neki srpski i hrvatski historičari pokušavaju da dokažu "srpstvo" odnosno "hrvatsvo" srednjevekovne Bosne. Sima Ćirković spaja podatak franačkih anala o bijegu Ljudevita Posavskog Srbima, s podacima iz Konstantina Porfirogeneta i zaključuje da je Bosna u IX. i X. st. srpska. Dragoslav Janković piše da Bosna početkom X. st. »nije država, nego geografski pojam, deo teritorije tadašnje Srbije«.[1] Nasuprot tome, hrvatska povijesničarka Nada Klaić dokazuje da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska, nego bosanska, odnosno zemlja zasebna po svojemu postanku:

Wikicitati „No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne... Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem.[1]

Britanski povjesničar Noel Malcolm o etničkom identitetu stanovnika srednjovjekovne Bosne kaže sljedeće:

Wikicitati „A na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180. godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi ne može se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato što nam nedostaje dokaza, a drugo, zato što to pitanje nema smisla. Možemo samo reći da je veći dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlašću - u sedmom stoljeću, ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeća kasnije nema mnogo smisla... Jedino razborito što bi se moglo kazati o etničkom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.[2]

Malcolm tvrdi da su pod otomanskom vladavinom postojali zasebni vjerski identiteti, ali se tek sredinom 19. vijeka počela iz Hrvatske i Srbije širiti moderna ideja o nacionalnosti među katolike i pravoslavne u Bosni i Hercegovini. I drugi historičari smatraju da govor o savremenim nacijama u srednjevekovnom kontekstu predstavlja projekciju u prošlost.

Literatura[uredi - уреди]

  • Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne (fototip izdanja iz 1882. godine), Sarajevo 1990.
  • Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940.
  • Marko Perojević, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Knjiga prva”, 3. izdanje, HKD Napredak, Sarajevo 1942, 1991, 1998.
  • Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964.
  • Pavao Anđelić, Nada Miletić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod tursku vlast, Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo 1984.
  • Anto Babić, Desanka Kovačević-Kojić, Sima Ćirković, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I, Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ANU BiH, Sarajevo 1987.
  • Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Zagreb 1989; 1994.
  • Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV stoljeću, Sarajevo 2005.
  • Šira literatura u: Pavo Živković, Bibliografija objavljenih izvora i literature o srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1982.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 Nada Klajić, Srednjovjekovna Bosna
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 Povijest Bosne - Noel Malcolm
  3. Proces doseljavanja Slavena na zapadni Balkan i u istočne Alpe, ANUB i H. Pos. izd. XII, Centar za balk. ispitivanja knj. 4, Sarajevo 1969, str. 51.
  4. Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882, str. 42.
  5. Ante Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1972, str. 79-80.
  6. 6.0 6.1 6.2 Vladimir Ćorović, Istorija Srpskog naroda
  7. Lachmann, ur., Memoiren eines Janilxcharen, str. 139-140.
  8. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 110-120

Također pogledajte[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]