Stjepan Tomašević

Izvor: Wikipedia
Stjepan Tomašević Kotromanić
Stefan.Tomasevic.jpg
Kralj Bosne
Vladavina 10. juli 1461 - 5. juni 1463
Prethodnik Stjepan Tomaš
Nasljednik Matija Radivojević
Krunidba novembar 1461. [1]
Despot Srbije
Vladavina 1. april 1459 - 20. juni 1459
Prethodnik Lazar
Nasljednik niko
Supružnik Jelena Branković (Mara)
Djeca voje nepoznate djece
Dinastija Kotromanići
Otac Stjepan Tomaš
Majka Vojača
Rođenje oko 1438
Bosna
Smrt 5. juni 1463
Jajce
Mjesto sahrane Bobovac

Stjepan Tomašević Kotromanić (oko 14385. juni 1463.) je bio vladar iz dinastije Kotromanić, koji je bio poslednji despot Srbije (21. mart 145920. juni 1459.) i kralj Srba, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Usore, Soli, Podrinja i Zapadnih strana[1] (10. juli 1461 - 5. juni 1463). Tokom svoje kratkotrajne vladavine je pred nadmoćnom osmanskom vojskom bez borbe predao Smederevo i Srpsku despotovinu, a potom i Kraljevinu Bosnu posle opsade Ključa. Predao se Mahmud paši Anđeloviću uz obećanje da će mu biti pošteđen život, ali je bio izveden pred sultana Mehmeda II (14511481) u Jajcu i tu je na licu mesta pogubljen po njegovoj naredbi.Stjepan Tomašević došao je na vlast nakon očeve smrti 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi Piu II predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć Bosni.Sljedeće godine priznao je vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskog kralja Matije I Ugarskog i očekujući pomoć iz Hrvatske i Ugarske, otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu , a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Ali pomoći niotkuda.Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II Osvajača okupila se u proljeće 1463. godine u Drinopolju i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala (20. maja) bijaše stari kraljevski tvrdi grad Bobovac. Kralj Stjepan Tomašević izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obližnju tvrđavu Ključ . Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obećanje da će mu poštedjeli život. Međutim, odveden je u Jajce, zajedno sa amidžom Radivojem, gdje su obojica pogubljeni. Poslije su nastale priče o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slučajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjičara srpskog porijekla, od čijeg se stvarnosnog opisa ledi krv u žilama: "Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrđavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrđavu i zapovjedio da se kralj i njegovi sudnizi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju." Iza Stjepana Tomaševića ostala je njegova udovica, tada šesnaestogodišnja kraljica Marija, kći despota Lazara Brankovića, te njihovo dvoje, u izvorima neiomenovane, djece.Udovica Stjepana Tomaša, kraljica Katarina Kosača, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim , gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu. Dvoje njihove djece, Sigismund , poslije smrti Stjepana nasljednik bosanske krune, i mala Katarina Bosanska je zarobljena i odvedena u Istanbul. Tako se ugasila loza Kotromanića. Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su unutar franjevačkog samostana u Jajcu.

Porijeklo i djetinjstvo[uredi - уреди]

Bio je sin kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače. [2]Pored i Stjepana Tomaš i Vojača su imali još dvije kćeri i dva sina :

Nakon što je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu višeg roda. Kako je Vojači već bio obećao brak, što se u Katoličkoj crkvi, kojoj je Stjepan Tomaš pripadao, smatralo predbračnim ugovorom, papa Eugen IV je morao razriješiti to obećanje. Stjepan Tomaš je zatim oženio Katarinu Kosaču, kćer herceg Stjepana Kosače, koja je tim brakom postala bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića.U braku s kraljicom Katarinom Stjepanov otac je imao troje djece :

Stjepan je živio u dvoru Bobovac , u Bobovcu se obrazovao . U Bobovcu Stjepan je živio sa svojim ocem i maćehom , te sa svojom braćom i polubraćom i polusestrama , ta sestrama .

Brak i srpski despot[uredi - уреди]

Godine 1457. umire Lazar Branković. Vlast naslijeđuje Stjepan Branković . U Srpskoj despotovini je vladao nered . Državi nije bilo spasa , tako da je Lazarova udovica Jelena Paleolg odlučila da svoju najstariju ći Jelenu pripremi za udaju , a miraz je bio čitava Srpska Despotovin , ovakva mladenka je bila rijetka , ali poželjna u tadašnjoj Evropi .Stjepan Tomaš je ugledao priiku kako da preuzme pod svoj uticaj Despotovinu , ženidbom svog sin Stjepana Jelenom . Dana 1. aprila 1459. oženio je Jelenu Branković [3], dvanaestogodišnju kćerkom srpskog despota Lazara i bizantijske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš

Lazar Branković

pan Tomaš.

Bio je zaručen za vanbračnu kćerku milanskog vojvode Francesca Sforze, najvjerovatnije Drusijanu, ali su ove zaruke prekinute. O tom njegov otac obavještava njegovog nesuđenog punca pismom 1. maja:

Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana.[4]

Pad Srbije[uredi - уреди]

Stjepan je 21. marta stigao u Smederevo i preuzeo vlast, a 1. aprila je obavljena njegova ženidba sa Jelenom Branković, a kao podrška mu je stigao i mali odred iz kraljevine Ugarske. Međutim svega nekoliko nedelja kasnije pred Smederevom se pojavila osmanska vojska na čijem se čelu nalazio Mehmed II Osvajač. Iako je Smederevski Grad bio odličan utvrđeni objekat podignut po uzoru na Carigrad , koji je bio u mogućnosti i da sa malom posadom dugo odoleva opsadi, novi despot se odlučio na pregovore sa sultanom. Postignut je dogovor po kome je despot sa suprugom, amidžom i članovima porodice mogao slobodno da napusti grad, mađarski vojnici su morali da se predaju, a Osmanlije su preuzele tvrđavu. Pad Smedereva bez borbe je izazvao pravo zaprepašćenje širom Evrope u kojoj su se nadali da će se u Smederevu pružiti junački otpor poput onog u Carigradu. Zbog toga su Stjepan i njegov amidža Radivoj optuženi za izdaju kukavičluk. Međutim despot Stjepan je unaprijed upozoravao da će ako na dobije traženu pomoć od Evropskih zemalja za odbranu Smedereva i Despotovine biti primoran da preda grad Osmanlijama, ali nije dobio nikakvu pomoć osim manjeg odreda iz Mađarske, pa čak ni naznaku da pomoć stiže ni sa jedne strane.


Treba imati u vidu da je bilo jasno i pre predaje, da se Smederevo borbom ne može spasiti. Prvi razlog je bila jasna brojčana nadmoć osmanske vojske. Drugi razlog je bilo postojanje turkofilske stranke u samom utvrđenju koja je u nekom trenutku opsade mogla da pusti Osmanlije u grad, kao što se već desilo u Golubcu koji je 1427. godine predat Osmanlijama, iako je trebao da bude vraćen kraljevini Mađarskoj. Ova stranka je dodatno ojačala zbog činjenice da je novi despot bio sin kralja Bosne sa kojim je postojao sukob oko Srebrenice i koji je iskoristio smrt despota Lazara da preuzme 11. tvrđava koje su se nalazile u sastavu despotovine Srbije. Zbog svega ovoga despot Stjepan se odlučio da preda grad i pokuša da pruži otpor Osmanlijama na nekom drugom mjestu i u nekom povoljnijem trenutku, umjesto da pokuša da junački pogine u borbi koja bi se vrlo vjerovatno okončala vrlo brzo izdajom i njegovim zarobljavanjem.

Dolazak u Bosnu[uredi - уреди]

Stjepan je sa svojom suprugom i s amidžom Radivojem , te njegovom porodicom dana 20. juna 1459. godine uputio ka Bobovcu u tom putovanju su išli preko Šumadije , te prešli Drinu i stigli pod dvor Bobovac.U Bobovcu su ove putnike svečano primili Stjepan Tomaš i njegova supruga Katarina Kosača. U ovome putovanju s prisustvovale sljedeće osobe :

Ove osobe su stigle u Bobova c početkom jula 1459 . godine .

Kralj Bosne[uredi - уреди]

Kralj Bosne Stjepan Tomaš umire 10. jula 1461. godine, posle kraće bolesti, a na prijestolu ga naslijeđuje njegov najstariji sin Stjepan. Prvi potez novog kralja bilo je pomirenje sa hercegom Stjepanom Kosačom , velikim b+vjovdom Hracegovine sa kojim su njegovi prethodnici bili u dugim sukobima, čime je uspeo da smiri stanje u zemlji i pripremi se za sukob sa Osmanlijama. Istovremeno je sklopio savez sa krbavskim knezovima protiv bana Hrvatske Pavla Sperančića, koji su podržali Mlečani i sam herceg, čime je uspeo da obezbedi svoje zapadne granice. U odnosu sa papskom kurijom Stjepan je nastavio, pa čak i produbio, prokatoličku politiku svog oca. On se direktno obratio papi Piu II tražeći od njega kraljevsku krunu čime bi učvrstio kako svoj položaj u zemlji, tako i u odnosima sa susedima pozivajući se na sve veću opasnost od Osmanlija i ukazujući na to da je njegova kraljevina sledeća na udaru. Papa je udovoljio njegovim zahtevima i protivno primedbama kralja Mađarske Matije Korvina da je kralj Bosne de jure njegov vazal, poslao mu je zlatn u krunu kojom se Stjepan novembra 1461. godine u Jajcu krunisao za kralja Bosne u prisustvu sve svoje vlastele. Međutim ovaj svečani čin nije doneo Stjepanu željenu korist, pošto je Korvin to tumačio kao potez koji je direktno uperen protiv njega i njegovog prava zbog čega je nastavio da radi protiv snaženja kraljevine Bosne, dok je Mehmed II to tumačio kao jasan signal da će se Stefan svim svojim snagama priključiti prvom krstaškom pohodu uperenom protiv Osmanske imperije, zbog čega je otpočeo sa pripremama za konačni udar na kraljevinu Bosnu.

Pod papinim posredovanjem došlo je početkom 1462. godine do zaključenja ugovora između Matije i Stjepana prema kome je Stjepan i zvanično priznao da je kraljevina Bosna vazalna kraljevina u sklopu kraljevine Ugarske , a tom prilikom se obavezao i da novčano potpomogne kralja Matiju u pokušaju da od svetog rimskog cara Firdika III ( 14401493 ) otkupi krunu svetog Ištvana. Istovremeno je Stjepan je prekinuo plaćanje danka sultanu, pošto je u Carigradu već donesena odluka o uništenju kraljevine Bosne, a sam kralj se nadao da će uz podršku pape i Matije Korvina biti u stanju da odoli osmanlijskom napadu.

Početkom 1463. godine zajedničko poslanstvo kralja Stjepan i hercega Stjepana Kosače otišlo je u Dubrovnik, Veneciju, Vatikan i kod Skender Bega, tražeći od njih pomoć u predstojećem sukobu sa Osmanlijama koje su već u martu iste godine otpočele sa upadima na prostore kraljevine Bosne , a i vojvdstva Hrecegovine. Pošto nikakva vojna pomoć nije pristigla ni sa jedne strane, u Carigrad je tokom proljeća stiglo poslanstvo iz kraljevine Bosne nudeći primirje na petnaest godina. Osmanske paše su pristale na takav dogovor, da bi već posle četiri dana uputile vojsku na kraljevinu Bosnu.

Kraljevska utvrda Bobovac

Pad Bosne[uredi - уреди]

Osmanlijski plan za udar je bio dobro osmišljen, jer je prvo zapovednik Srbije otpočeo sa manjim vojnim dejstvima na granici sa kraljevinom Ugarskom, što je kralj Matija tumačio kao najavu napada na njega pošto se ka prostoru današnje Srbije kretala jaka osmanlijska vojska.

Vojska koju je predvodio lično Mehmed II je preko Sjenice i Drine prodrla u Bosnu i bez muke slomila otpor poslednjih Pavlovića i Tvrtka Diničića koji se bez borbe predao pozivajući se na petnaestogodišnje primirije, ali je na licu mesta bio pogubljen po sultanovoj naredbi. Osmanlije su istovremeno prodrle i u istočni dio Hercegovine. Herceg Stjepan se sa porodicom povukao u njen zapadni dio, dok je u istočnom dijelu nekoliko zapovednika utvrda pokušalo da pruži otpor odbijajući da se preda, ali su na kraju podlegli pred nadmoćnom osvajačkom vojskom. Sultan je potom poveo deo vojske na Bobovac , Mahmud Paša Anđelović sa 20. 000 ljudi je krenuo na Jajce , dok je treći dio vojske operisao po južnim obodima Panonske nizije onemogućavajući Mađare da pruže bilo kakvu vojnu pomoć kralju Stjepanu.

Mehmed II je za opsadu Bobovca spremio veliku silu i dosta artiljerije, jer je on važio za najjači grad u kraljevini Bosni koji je odoleo i srpskom caru Dušanu Silnom ( 13311355), zbog čega se u njemu čuvao kraljevska kruna i riznica. Međutim posle samo tri dana opsade (21. maj ) , grad je njegov zapovednik, knez Radak, predao Osmanlijama. Radak je najverovatnije bio potkupljen, a ima tumačenja da je kao bogumil to učinio iz verske ostrašćenosti u Notarasevom stilu da bi pre video turski turban, nego latinsku mitru. Odmah nakon predaje Bobovca, Radak je na licu mesta po sultanovoj naredbi pogubljen što je poslalo strahovitu poruku ostaloj vlasteli ili se predajte bez borbe ili se pozdravite sa životom. Ovaj potez se pokazao kao delotvoran, jer se posle toga Visoko predalo bez borbe.

Mehmed II Osvajać , osvajač Srbije i Bosne

Mehmed Anđelović je stigao pod Jajce, gde mu je dojavljeno da se kralj Stjepan sklonio u utvrđeni Ključ. Otpočela je opsada utvrde, ali su istovremeno tekli i pregovori o predaji grada. Posle dužeg otpora, kralj je pristao da krajem juna preda grad i potpiše naredbu ostalim zapovednicima utvrda da se predaju pod uslovom da mu se kao u slučaju Smedereva omogući slobodno napuštanje grada. Kralj Stjepan je potom sproveden do Jajca, koje se u međuvremenu predalo Mehmedu II. Tu je on izveden pred sultana koji ga nije hteo ni pogledati, već ga je odmah dao da mu odrubi glava označivši Anđelovićevu reč kao ništavnu. Po njegovoj naredbi je na licu mesta pogubljen i kraljev stric Radivoj Ostojić, dok su njegov brat i sestra po ocu odvedena u Carigrad i preobraćeni u islam. Posle ovoga su i preostale utvrde u kraljevini Bosni otvorile svoje kapije i predale se osvajačima.Treba pomenuti da je kralj Stjepan pogubljen u samo jutro 5. juna 1463. godine . Zajedno sa sljedećim osobama :

Kasniji događaji[uredi - уреди]

Stjepanova supruga Mara je također bila zarobljena s Stjepanom u Ključu , ali je Mara tajnm prolazem izašla sa svojom pratnjom iz tvrđave Ključ. Preko Konjica i Blagaja kraljica je pobjegla u Split. Kasnije je živjea u Osmanskom carstvu . Stjepanov polubrat i polusestra , koji su rođeni u drugom Tomaševom braku su probraćeni u Islam


Prethodnik:
Stjepan Tomaš
Kralj Bosne
1461-1463
Nasljednik:
Matija Radivojević
Prethodnik:
Lazar
Despot Srbije
1459





Reference[uredi - уреди]

  1. Mitja Velikonja, Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003, 39. strana
  2. Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978, 323. strana
  3. Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
  4. Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod Matic hrvatske, 1972.