Stećci

Izvor: Wikipedia

Stećci (jednina: stećak ili kam, biljeg, mramor) su srednjovekovni nadgrobni spomenici u obliku velikih kamenova, ponekad sa uklesanim slikovnim ukrasima ili natpisima. Nalaze se najvećim delom na prostorima Bosne i Hercegovine kao i Srbije, Crne Gore i Hrvatske, a nastajali su od XI do kraja XV veka.

Do sada je pronađeno više od 66.000 stećaka, od čega preko 50.000 na području Bosne i Hercegovine. Najveća koncentracija stećaka je u Hercegovini (Bileća, Stolac, Trebinje, Gacko, dolina Neretve itd.) a najpoznatija nekropola je Radimlja kod Stoca. U Srbiji se stećci uglavnom nalaze u Raškoj oblasti ili zapadnoj Srbiji (u zlatiborskom kraju). Na Zlatiboru stećci postoje gotovo u svakom selu, iako su mnogi korišćeni kao građevinski materijal. Stećci su težine od 100kg do 32 tone. Najslavniji pojedinačni stećak je Zgošćanski stećak, nađen u okolini Kaknja, koji se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. On nema natpis, a zbog izuzetne ukrašenosti neki istraživači, kao Đorđe Stratimirović, smatraju da je reč o grobu Stefana -{II}- Kotromanića.

Više od 5.600 stećaka je ukrašeno i to najčešće: povijenom lozicom, rozetama, krstovima, štitovima i mačevima, lukom i strelom, ljudskim i životinjskim figurama, scenama lova na jelene, scenama turnira, geometrijskim ornamentima i slično. Preko 350 stećaka nosi natpise na bosanskoj ćirilici.

Stećci su uzrok mnogih neslaganja uglavnom među srpskim, hrvatskim i bošnjačkim naučnicima. Najveće rasprave se vode oko pitanja njihovog porekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i značenja simboličkih poruka uklesanih na njima. Najviše podataka za istraživače daju natpisi, koji su prisutni na manjem broju stećaka, i koji govore o različitim društvenim staležima, kao i verskim pripadnostima pokojnika. Iz natpisa se izvode zaključci da pod stećcima počivaju vernici Bosanske crkve, Pravoslavne crkve i Katoličke crkve. Mnogi naučnici povezuju kulturu stećaka sa postojanjem Crkve bosanske u srednjem veku, a pojedini ih čak vide kao najmasovnije materijalne ostatke bogumila, koji su poput katara sa zapada, sahranjivali svoje mrtve u prirodi umesto na crkvenim grobljima[1]. Dakako, postoje i oni koji im pripisuju sasvim drugačije poreklo i njihovo postojanje ni u kom pogledu ne vezuju za delovanje crkve bosanske.

Wikicitati „Komparativnim proučavanjem proširio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odražavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, često grubi, tako da već svojom surovošću djeluju monumentalno kao ploče kojima je zadatak da traju stoljećima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog.“

Natpisi sa stećaka[uredi - уреди]

Nekropola Radimlja kod Stoca u Hercegovini.

Najviše ima stećaka sa uobičajenim natpisima „a se leži taj i taj“, uklesanih da bi trajalo sećanje na pokojnika i na one koji su spomenik digli. Primeri su veoma brojni, a samo neki od njih su: „Ase leži Božičko Banović, na svojej zemli, na plemenitoj“ (u Ban-dolu, 30 -{km}- od Tuzle). „Tuj počiva Radosav Grubač sad mrtav“ (u Krtinju kod LJubomira). „A se leži Braja Radojević, na zemlji tuđoj. Dobri živi i umrije. A se pisa Dragoje dijak“. „A se leži gospoja Beoka, kći Pribisava Kosače“.

Određeni broj stećaka nosi i filozofske natpise sa sažetim mudrostima o životu, smislu, postojanju... Oni nipošto ne nose jedinstven pogled na svet, već svaki nosi svoja zasebna iskustva i zaključke. Tako ima prilično nihilističkih („... jer nebo postoji da bi ti misleći da ćeš skočiti u vječnost lakše skočio u ništa“) i mističnih („... nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh među zvijezde...“) i drugih.

A se leži Ljubljen u Vrhbosni rožden v Vrhbosni zakpan na svojini na

plemenitoj. Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radžaju nova i nova godišnja doba. I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod. I mišljah mojom smerti sve tće to konečno stati. Al nije i moja smert sve starša i sve tješnja je. Kam mi usječe Dražeta a zapis upisa Husan ne da pokažu da bjeh vetć da me višlje neima. LJeta gospodnjeg 1258.


Gornje Hrasno, Stolac

"Ovaj natpis kao i neki drugi dole navedeni nisu natpisi sa nekog autenticnog stecka nego iz literarnog djela Azizina Tanovica. Ponavljam "literarnog djela" Azizina Tanovica koje se zove "Stecci - ili oblici bosanskih dusa" i koje je Tanovic napisao 1994 godine."

Stećci koji naglašavaju versku pripadnost su dosta retki u odnosu na ostale. Postoji ih svega nekolicina, među kojima i: „Sie leži Mihovio Grahovičić prave vire rimske, koi počteno hoćaše i Bogu se molaše i dobro knjigu znaše, daj mu Bog duši da bude spašen“ (Grahovčići kod Travnika). Ili: „A se leži dobri gost Mišljen prave vjere bosanske. Biljeg postavi kšči Korija i na mi i na moju milu kućnicu Badaču. Ti koji prolaziš projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše. Zalud ti je taj posao. Naši dani su izbrojani, naše noći potrošene, naši grijesi dim. Svojih koraka se plaši, oni će ti glave doći na putu kojim hodiš. I da znaš više vrijedi crv koji se sada kreće no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badača i ja. Kam nam usječen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj zemlji, a pisa Dabiša“ (Banjevici, Bratunac). Dok oko „prave vire rimske“ nema spora, dotle se formulacija „prava vjera bosanska“ tumači dvojako, u smislu pripadnosti pravoslavlju ili pripadnosti nekadašnjoj crkvi bosanskoj, uglavnom u zavisnosti od nacionalne i verske pripadnosti tumača.

Tu su još i stećci sa čisto etičkim porukama, poput: „I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit“ (Radimlja, Stolac, 1094. godina), kao i večna iz kamena opomena ispravnosti našeg delovanja: „Nek ti ova ruka bude znak da se zamisliš nad svojim rukama“ (Radimlja, Stolac).

Često su ponavljana i upozorenja da se stećak ne ruši, npr: „A se leži Toloje. Ne prevrni mi ovi kam, ne prekidaj mi ovi san.“ (Gornji Močioci, Crepaljsko, 1066). Pored običnih molbi i upozorenja da se spomenik ne ruši, ponekad su upućivane i prave kletve, poput: „A se je kam od Trtiše. Živjeh mirno, Boga moleć i zla ne misleć. Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom. Zašto Bože? Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem. 1174. godne po Gospodu našem.“ (Humsko, Foča).

(I za ove natpise isto vazi. Ovo nisu autenticni natpisi sa stecaka nego isjecci iz literarnog djela Azizina Tanovica "Stecci ili oblici bosanskih disa.")

Mnogi stećci nam mogu poslužiti i kao svojevrsni tragovi jednog vremena. Tako se u Kočerinu kod Širokog Brijega nalazi stećak Vignja Miloševića, sa dužim natpisom. Iz njega saznajemo da je Viganj služio mnoge vladare: bana Stefana II Kotromanića, kralja Tvrtka I, kralja Dabišu, kraljicu Jelenu Grubu i kralja Ostoju. U natpisu se spominju i neki događaji iz njegovog vremena, a na kraju on podseća žive na prolaznost života. Ovaj natpis, koji je nastao početkom XV veka, glasi:

Wikicitati „Va ime o(t)ca i sina i svetago du(h)a amin. Se leži Vign Milošević. Služi banu Stipanu, i kralu Tvartku, i kralu Dabiši i kralici Grubi i kralu Ostoji. I u to vrime doide i svadi se Ostoja kral s Hercegom i s Bosnom, i na Ugre poide Ostoja. U to vrime mene Vigna doide končina. I legoh na svom plemenitom pod Kočerinom, i molu vas, ne nastupaite na me! Ja sam bil kako vi este, vi ćete biti kakov sam ja“
()

Reference[uredi - уреди]


Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]