Ljetopis popa Dukljanina

Izvor: Wikipedia

Ljetopis Popa Dukljanina (lat. Regnum Sclavorum, Kraljevstvo Slavena; poznato i kao Barski rodoslov) je južnoslavenska srednjovjekovna kronika nastala u Baru, vjerojatno u drugoj polovici 12. vijeka, čiji je autor anonimni svećenik Dukljansko-barske nadbiskupije.[1]

Paralelno sa slavenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i latinski prijevod, zahvaljujući čijim je prijepisima iz 17. vijeka ovaj vrijedni spomenik južnoslavenske pismenosti i sačuvan. U skladu sa stavovima latinske srednjovjekovne historiografije, autor kronike Gote i Slavene smatra istim narodom, pa svoju povijest Kraljevstva Slavena počinje doseljavanjem Gota u oblast bivše rimske provincije Prevalis (današnja Crna Gora), krajem 5. vijeka.

Sadržaj[uredi - уреди]

Kronika sadrži katalog goto-slavenskih vladara od kraja 5. do sredine 12. vijeka. Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku Dubrovnika, povijest Duklje i dr.[2]

Uvodni dijelovi kronike u cjelini su nepouzdani kao povijesni izvor. Međutim, vjerodostojnost podataka koje kronika donosi za razdoblje od sredine 10. do polovine 12. vijeka, a koji se odnose na stvaranje snažnog državnog središta u Duklji pod dinastijom Vojislavljevića, u najvećoj mjeri potvrđuju strani izvori.

Literalno najuspješniji dio kronike, pravi mali ljubavni roman, čini poglavlje o životu, ljubavi i stradanju dukljanskog kneza Vladimira i njegove žene Kosare, kćerke bugarskog cara Samuila.

Kronika je značajno svjedočanstvo bogatog nasljeđa srednjovjekovne "južne primorske književnosti". U njen sastav ušli su prerađeni dijelovi izgubljenih spisa - "Hronike Duklje" iz 10. vijeka, "Epa o Duklji" i "Žitija sv. Vladimira" iz 11. vijek, kao i brojne legende i predanja.

Autor ljetopisa[uredi - уреди]

Ljetopis je sastavio anonimni autor nazvan Pop Dukljanin, svećenik u gradu Baru. Prema nepotvrđenim istraživanjima Eduarda Peričića, moguće je da se radi o nadbiskupu Grguru.[3]

U uvodu latinske redakcije, autor ljetopisa naveo je da je kako bi udovoljio željama onih koji su ga zamolili, preveo ljetopis sa slavenskog na latinski jezik.[4]

Prijepisi ljetopisa[uredi - уреди]

Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi.[5]

Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex[6], a 1874. Ivan Črnčić objavio je djelo pod nazivom Popa Dukljanina ljetopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletića.[7]

Hrvatska redakcija LjPD-a[uredi - уреди]

Splitski plemić Dmine Papalić pronašao je 1500. u Poljicima staru knjigu pisanu harvackim pismom, a koja sadrži tzv. Hrvatsku redakciju Ljetopisa Popa Dukljanina.[8]

Prema mišljenju Stjepana Antoljaka, hrvatska i latinska redakcija poklapaju se do XXIII. poglavlja nakon čega se razilaze i vremenski i sadržajno.[9] U hrvatskoj redakciji Slaveni postaju Hrvati, Svatopluk Budimir, a donosi se i legenda o ubojstvu kralja Zvonimira.[10]

Dmine Papalić je hrvatsku kroniku pronašao 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić koji je kronku preveo na latinski jezik[11] pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione). Taj prijevod se čuva u Narodnoj biblioteci u Beogradu.[12], dok se rukopis Marulićeva bolonjskog prijepisa naziva Croatiae Dalmatiaeque regum gesta.[13]

Isti stari rukopis hrvatske redakcije, preveo je na latinicu 1546. u Omišu, Jerolim Kaletić (Ćaletić).[14]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 280.
  2. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 280.
  3. Mužić, Ivan, str. 14.
  4. Mužić, Ivan, str. 27.-31.
  5. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 280.
  6. Mužić, Ivan, str. 225.
  7. Mužić, Ivan, str. 227.
  8. Mužić, Ivan, str. 14.
  9. Mužić, Ivan, str. 25.
  10. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 280.
  11. Mužić, Ivan, str. 14.
  12. Mužić, Ivan, str. 136.
  13. Mužić, Ivan, str. 21.
  14. Mužić, Ivan, str. 14.-15.

Izvori[uredi - уреди]

  • Ljetopis Popa Dukljanina, priredio Ferdo Šišić, SKA, Beograd-Zagreb, 1928.
  • Ljetopis Popa Dukljanina, priredio Vladimir Mošin, MH, Zagreb, 1950.
  • Ljetopis Popa Dukljanina, priredio Slavko Mijušković, GZ, Podgorica, 1967.
  • Monumenta Montenegrina, I-XV, priredio Vojislav D. Nikčević, IICG, Podgorica, 2001.-2008.
  • Mužić, Ivan, Hrvatska kronika 547.-1089., Marjan tisak, Split, 2002. ISBN 953-214-053-0
  • Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XII, Zagreb, 2006. ISBN 953-7224-12-0
  • Peričić, Eduard, Sclavorum regnum Grgura Barskog-Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1990. ISBN 86-397-0066-4
  • Rotković, Radoslav, Kraljevina Vojislavljevića 11.-12. vijeka, Izvori i legende, Podgorica, 1999.

Vanjske veze[uredi - уреди]